Naši prvi ovogodišnji naslovi upravo su takvi: različiti, zahtjevni, ponekad uznemirujući, ali nužni. 

Naši prvi ovogodišnji naslovi upravo su takvi: različiti, zahtjevni, ponekad uznemirujući, ali nužni. Knjige koje ne nude lak bijeg pod dekicu, nego pozivaju na zanimljivo i katkad nelagodno putovanje.

Čitateljske navike često se mjere brojkama i statističkim parametrima.

No postoji i nešto što se ne može propisati ni potaknuti naredbom izvana. To je onaj rijetki, gotovo intimni trenutak, proizišao iz osobnih sklonosti i unutarnjih potreba, u kojem čitatelj prepozna da mu je knjiga važna.

Provode se istraživanja, pokreću kampanje, donose nacionalni planovi, a od ove godine imamo i kulturnu iskaznicu – novac namijenjen mladima za konzumaciju kulturne trpeze, bilo da je riječ o koncertu, knjizi, kazalištu, muzeju ili kinu. Sve su to dobre i potrebne mjere kako bi se što više ljudi zainteresiralo za knjigu i prepoznalo važnost čitanja.
No postoji i nešto što se ne može propisati ni potaknuti naredbom izvana. To je onaj rijetki, gotovo intimni trenutak, proizišao iz osobnih sklonosti i unutarnjih potreba, u kojem čitatelj prepozna da mu je knjiga važna – ne samo kao razonoda, nego kao razgovor koji se više ne može odgađati.

Naši prvi ovogodišnji naslovi ne pripadaju istom vremenu niti govore istim jezikom. Neki od njih duboko su uronjeni u suvremenost – u međuljudske odnose, tjelesnost, emocije i traumu; u ono o čemu se još govori tiho i s oprezom.

U ovoj politički turobnoj 2026., u kojoj se nerijetko čini da smo opasno blizu ruba, doživite čitanje kao spas – kao čin otpora, ali i kao prostor tihe snage.

Druge nas, pak, knjige vraćaju u prošlost, onamo gdje mislimo da već sve znamo, iako se gotovo uvijek pokaže da se upravo tamo nataložilo najviše neizgovorenog i potisnutog.
Kako god bilo, sve te priče povezuje ista ambicija: da čitanje ne ostane neutralno iskustvo, nego susret koji traži pažnju i prisutnost. Ili, jednostavnije rečeno: nijedno od pet ponuđenih djela neće vas ostaviti ravnodušnima.

U ovoj politički turobnoj 2026., u kojoj se nerijetko čini da smo opasno blizu ruba, doživite čitanje kao spas – kao čin otpora, ali i kao prostor tihe snage. To je spor i dugotrajan proces, ali proces koji mijenja iznutra.
Naša prva ovogodišnja izdanja uključuju knjigu za mlade Sama si to tražila Loise O’Neill, koja odbija pojednostavniti stvarnost, te romane koji ne nude utjehu, a namijenjeni su čitateljima svih dobi: Zona interesa Martina Amisa, Majka na papiru Gertraud Klemm, Rijeka Rose Liksom i Policija sjećanja japanske autorice Yoko Ogawa.

Sve su to priče koje otvaraju prostor za razgovor – bilo da je riječ o književnom klubu, učionici, knjižnici ili promociji. Zato će nam biti dragocjen svaki vaš dojam o pročitanom, podijelite ga slobodno s nama.

1. Za roman Sama si to tražila Louise O´Neill Irish Independent kaže da je „napet“, da je to „impresivan, neumoljiv i duboko uznemirujući pogled na seksualni pristanak i način na koji društvo tretira žrtve silovanja.“

Riječ je o beskompromisnom pogledu u duboke rane koje ostavlja nasilje, ali je ujedno i oštar komentar o društvenim predrasudama i tretmanu žrtve.

Upravo ga takav kritički stav najbolje određuje. Riječ je o beskompromisnom pogledu u duboke rane koje ostavlja nasilje, ali je ujedno i oštar komentar o društvenim predrasudama i tretmanu žrtve. Priča je to u kojoj Emma O’Donovan zauzima centralnu poziciju. Ima osamnaest godina, lijepa je, popularna i sigurna u sebe. Školska godina bliži se kraju, zabave se nižu jedna za drugom i nijedna ne prolazi bez Emme. No jedna će noć sve promijeniti, njezin će se svijet srušiti. Sve će oči ponovno biti uprte u Emmu – ali ovaj put s prijezirom. Okružena sramotom i jednoglasnom osudom, Emma se sada mora izboriti za istinu. Riječ je o važnom romanu koji je ponajprije namijenjen mladima, ali ovo je istodobno i štivo koje u ruke trebaju uzeti i oni stariji. Pogotovo oni!

2. Gertraud Klemm, koja je poznata hrvatskim čitateljima, ima novu priču: Majku na papiru. I ponovno je oštra, beskompromisna kakva je bila i u Hippocampusu, ali je ovaj put u središtu junakinja i njezina želja za majčinstvom – koja se pretvara u nemilosrdnu bitku: s vlastitim tijelom, društvenim očekivanjima i hladnim mehanizmima sustava.

Ova austrijska spisateljica oštro, ali i duboko suosjećajno, raskrinkava društvo koje žene procjenjuje prema njihovu tijelu i ulozi majke.

A kad glavno lice ove priče odluči posvojiti dijete iz Afrike, tek tada počinje vrtuljak apsurda. Ova austrijska spisateljica oštro, ali i duboko suosjećajno, raskrinkava društvo koje žene procjenjuje prema njihovu tijelu i ulozi majke. Njezina proza, istodobno bijesna i poetska, secira mitove o roditeljstvu, normama i ženskoj ulozi s preciznošću kirurga i snagom pjesnika. Majka na papiru je roman o boli, otporu i hrabrosti da se živi mimo očekivanja – i o tihoj revoluciji koja počinje iznutra.

3. Neki, poput The San Francisco Chroniclea, za Zonu interesa Martina Amisa kažu da je remek-djelo. Roman je poslužio kao predložak za istoimeni film, o kojem se unazad dvije-tri godine puno govorilo, bio je i nominiran za Oscara, osvojio je dva: kao najbolji strani film i najbolji zvuk.

A upravo su ponavljanje povijesti te normalizacija zla simptomatične i za ovo vrijeme danas!

Jedan od najvirtuoznijih autora na engleskom jeziku napisao je roman iznimne moralne snage, koji istražuje život i ljubav među nacističkim birokratima u logoru. Posredstvom triju narativnih linija Amis donosi potresan, dubok, a na trenutke i crnohumoran prikaz jednog od najstrašnijih mjesta u povijesti čovječanstva. Riječ je o metafori svega onoga što nam se događa „s druge strane plota“, a na što namjerno odbijamo pogledati. A upravo su ponavljanje povijesti te normalizacija zla simptomatične i za ovo vrijeme danas!

4. Duboko dirljivu priču susrećemo i u Rijeci Rose Liksom, finske spisateljice i svestrane umjetnice. Velike je i lijepe pohvale Liksom dobila za ovaj roman.

Djevojčica je tako duboko i nježno povezana sa životinjama da taj nedaćama pritisnut skup izgleda kao prava velika i složna obitelj. 

Nekoliko je finskih izvora, doduše nama nepoznata utjecaja, proglasilo Rijeku remek-djelom. Nema razloga da im ne vjerujemo jer roman je doista divan, iako je u njemu sve tmurno, teško i iscrpljujuće. No Liksom je ponudila i iskru nade. Početkom rujna 1944. deseci tisuća ljudi napuštaju svoje domove bježeći pred razaranjem Laponskog rata. Usred tog egzodusa nalazi se djevojčica (14) iz malog sela koja vodi stado krava sa svojeg obiteljskog imanja, dok je rat njezinu obitelj već razdvojio. Djevojčica je tako duboko i nježno povezana sa životinjama da taj nedaćama pritisnut skup izgleda kao prava velika i složna obitelj. Na putu prema zapadu, tražeći majku kroz kaos i neizvjesnost, svaki djevojčičin korak postaje teška, žilava borba za opstanak. Rijeka je doista dojmljiv roman, a pripovijedanje Rose Liksom blista čak i ondje gdje život tone u blato.

5. Za kraj predstavljamo Policiju sjećanja, roman iznimno cijenjene japanske autorice Yoko Ogawe. Njezina prethodno objavljena Profesorova omiljena jednadžba bila je jako dobro prihvaćena među čitateljima i isticana po ljepoti stila i dubini priče o profesoru matematike čije je pamćenje ograničeno.

Policija sjećanja bila je finalist Međunarodnog Bookera, osvojila je National Book Award pa ju ljubiteljima mračnih, distopijskih romana toplo i iskreno preporučujemo.

Da su sjećanje, zaborav, pamćenje njezine omiljene teme potvrđuje i novi roman koji nas vodi na neimenovani otok na kojem stvari počinju tiho i postupno nestajati. Na početku nestaju obične stvari, sitnice koje život čine lijepim i prepoznatljivim poput šešira, vrpci, ptica i ruža, ali poslije iščezavaju romani, priče, fotografije – presudne stvari za razumijevanje i opstanak svijeta oko nas. Troje protagonista opiru se „policiji sjećanja“, otočnom tijelu koje se brine o provedbi zaborava. Nastoje sačuvati uspomene pisanjem koje postaje krhki, ali uporni čin otpora. Kritika se slaže da je Ogawa ovim romanom ispisala intimnu dramu, ali i distopijsko-alegorijski roman s mnogim značenjima. Ona tako ostaje vjerna svojim temama identiteta, sjećanja i otpora. Policija sjećanja bila je finalist Međunarodnog Bookera, osvojila je National Book Award pa ju ljubiteljima mračnih, distopijskih romana toplo i iskreno preporučujemo. Za njega je Madeleine Thien u The Guardianu rekla da je „remek-djelo... djelo strpljive i hrabre vizije“.

Čitajte naša nova „remek-djela“ i ona koja će to tek postati, čitajte knjige koje se pamte!

Zato crvene knjige u prosincu imaju gotovo čaroban učinak. Ističu se na polici kao mali naglasci svjetla, privlače pozornost, a i sam pogled na njih grije dušu. Bilo da birate roman koji već godinama oduševljava svijet, nobelovku koju se ne zaboravlja, suvremeno djelo koje otvara diskusiju ili uzbudljivu fikciju o hrabroj ženi u Pragu, crvene korice na tim knjigama daju im dodatni sjaj.

Među HENA COM izdanjima upravo su knjige crvenih korica one koje privlače najviše pozornosti – i zbog vatreno crvene boje korica, ali i snage tekstova upakiranih u njih.
 

Han Kang – Vegeterijanka

Autorica koja je osvojila Nobelovu nagradu za književnost, a globalnu je prepoznatljivost stekla upravo romanom „Vegeterijanka“, jednim od najutjecajnijih naslova suvremene književnosti.
Ovaj je roman, nagrađen Međunarodnim Bookerom 2016., radikalna i dirljiva priča o otporu, tijelu i slobodi. Djelo je to koje je oblikovalo novu poetiku tišine i unutarnjeg otpora. Han Kang danas predstavlja jedan od najvažnijih književnih glasova istočne Azije i šire.

Omar El Akkad – Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga

Dobitnik prestižne National Book Award 2025., El Akkad donosi moralno snažan, duboko uznemirujući i intelektualno intrigantan tekst koji se bavi pitanjem savjesti, odgovornosti i mjesta pojedinca unutar povijesti.
Njegova je knjiga istodobno duboko osobna priča i univerzalna slika društvenih previranja te medijske i političke manipulacije.

Martina Mlinarević – Prenijet ću te preko Praga

Jedan od najistaknutijih književnih i javnih glasova regije, autorica koja je redefinirala osobne i opće granice.
„Prenijet ću te preko praga“ donosi duboko emotivan, slojevit zapis o ljubavi, bolesti, krhkosti i izdržljivosti. To je knjiga koja pronalazi put do čitatelja bez obzira na dob, iskustvo ili pozadinu. Martina Mlinarević nije samo autorica – ona je pojava, sila koja otvara prostor za empatiju i hrabrost u društvu koje ih često potiskuje.

Elif Shafak – Četrdeset pravila ljubavi

Globalni književni fenomen, roman preveden na više od 50 jezika i prodan u milijunskim nakladama.
Shafak, najčitanija suvremena turska autorica u svijetu, ovom je knjigom ispisala most između Rumijeve misli i suvremenog života, stvarajući djelo koje jednako privlači ljubitelje duhovnosti, povijesti i psihološkog romana. „Četrdeset pravila ljubavi“ knjiga je koja transformira – tiho, ali nepovratno.

Ako ove godine želite dar koji spaja ljepotu, emociju i blagdansku toplinu, poklonite crvenu knjigu. Ona je više od poklona – ona je poziv na čitanje, na mir, na osobno zadovoljstvo. A takvi darovi nikada ne izlaze iz mode.

Dok se dvorane polako pune, a uređeni, puni pultovi spremno čekaju prve kupce, u zraku se osjeti nešto nalik na blagi elektricitet — osjećaj da će se na jednome mjestu nakratko susresti svi koji vjeruju u moć priče. Književni sajmovi nisu tek prodajni događaji; oni su središta knjiškog svijeta, mjesta susreta ideja, jezika i ljudi.

Dok se dvorane polako pune, a uređeni, puni pultovi spremno čekaju prve kupce, u zraku se osjeti nešto nalik na blagi elektricitet — osjećaj da će se na jednome mjestu nakratko susresti svi koji vjeruju u moć priče. Književni sajmovi nisu tek prodajni događaji; oni su središta knjiškog svijeta, mjesta susreta ideja, jezika i ljudi.
Prvi su „sajmovi“ knjiga počeli nicati još prije nekoliko stotina godina, kada su tiskari, trgovci i zaljubljenici u pisanu riječ putovali po europskim gradovima i dolazili s kolima punim rukopisa i inkunabula. Iz tih ranih okupljanja razvili su se veliki međunarodni sajmovi kakve danas poznajemo, ali je njihova suština ostala ista – stvoriti prostor u kojem knjige dišu zajedno s ljudima.

Za nakladnike, sajam je godišnja manifestacija snova – prilika da pokažu svoj mukotrpni cjelogodišnji rad, osjete puls publike i započnu nove suradnje. Za autore, to je trenutak kad knjige pronađu svoja lica, kad riječi napokon susretnu čitatelje. A za sve nas koji volimo knjige, to je podsjetnik na ono najvažnije: da književnost živi upravo u susretu, razgovoru, dodiru papira.
U svijetu koji sve više pripada ekranu, sajam knjiga ostaje prostor otpora – mjesto na kojem se i dalje vjeruje da dobra priča može promijeniti dan, pogled ili život. Dokle god ima gužve pred pultovima i smijeha među redovima knjiga, ima nade i za književnost – i za nas koji je volimo.

Za nakladnike, sajam je godišnja manifestacija snova – prilika da pokažu svoj mukotrpni cjelogodišnji rad, osjete puls publike i započnu nove suradnje.

S obzirom na to da smo sva svoja izdanja, sve nove knjige tijekom godine predstavljali kako je koja stizala na tržište, sada je preostalo predstaviti vam još njih četiri koje će iz tiskare doći ne na naše skladište, već pravo na sajamske pultove. Da, gužva je, jedva se stiglo, ali stiglo se.

S istinskim veseljem najavljujemo dolazak knjige na koju smo posebno ponosni – Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga Omara El Akkada.

To je knjiga koja je uzdrmala svjetsku javnost, knjiga o kojoj se ne prestaje govoriti – hrabro, lucidno i potresno suočavanje s pitanjem što znači živjeti u svijetu koji izdaje vlastite vrijednosti.

Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga Omara El Akkada, uzdrmala je svjetsku javnost, knjiga o kojoj se ne prestaje govoriti – hrabro, lucidno i potresno suočavanje s pitanjem što znači živjeti u svijetu koji izdaje vlastite vrijednosti.

Omar El Akkad, jedan od najvažnijih suvremenih pisaca i novinara, razotkriva iluzije Zapada i traži nove oblike istine i odgovornosti. Okidač za ovu knjigu bolno je tragičan – genocid i sustavno uništavanje Gaze, odnosno Palestine – ali njezina poruka nadilazi trenutak. To je slojevit, duboko potresan esej koji odjekuje poput manifesta: o očinstvu, suosjećanju i moralnoj cijeni šutnje.
Knjiga koja nas poziva da mislimo, osjećamo i ne okrećemo pogled. Knjiga koja nas potiče da se hrabro uključimo u stvaranje pravednijega i humanijeg svijeta. Preveli s engleskog Srđan i Hana Dvornik.

Za kraj godine stiže i knjiga optimistična naslova, kakav nam baš treba. Riječ je o romanu Sve će biti u redu Zorana Pilića, a on je jedan od najistančanijih i najskromnijih pripovjedača naše književnosti.

Autor romana Sve će biti u redu, Zoran Pilić, jedan je od najistančanijih i najskromnijih pripovjedača naše književnosti.
Ovoga puta piše s tihom snagom i preciznošću – o obitelji, savjesti i iluziji da se život može urediti kao tekst.

Ovoga puta piše s tihom snagom i preciznošću – o obitelji, savjesti i iluziji da se život može urediti kao tekst. „Autori su najveći remetilački faktor u književnosti“, govorio je urednik Kike Mandić, kod kojeg je pripovjedač ovog romana učio zanat. No stvarnost se, za razliku od teksta, ne može poslati na doradu. Nakon iznenadne smrti supruga i oca obitelj Goršin suočava se s tajnama, krivnjom i lažima koje prijete da će je razoriti. Kad obiteljska saga skrene u triler, pitanje postaje: može li obitelj biti iznad zakona? Kontroverzni i nikad prežaljeni Kike još je govorio i – „ako ne vladaš tempom – priča će te pojesti, a smisao igre je u tome da ti pojedeš priču!“ Pa, završimo ovu preporuku s: „Dobar vam tek, dragi čitatelji.“

Stiže i najuzbudljivija europska avantura godine!
Iz pera međunarodno nagrađivanog autora Timothéea de Fombellea dolazi nezaboravna priča o hrabrosti, identitetu i potrazi za istinom. Knjiga za mlade i za sve koji se tako osjećaju.

Vango – Između neba i zemlje knjiga je koja nas podsjeća na to zašto volimo priče koje nas nose – i vraćaju vjeru u snove.

Ta nije li već dovoljno uzbudljivo otići u Pariz, 1934.! Ondje, naime, mladi Vango, koji je trebao položiti svećeničke zavjete, odjednom postaje bjegunac – progonjen zbog zločina koji nije počinio i zbog tajne koja bi mogla promijeniti sve. Njegov bijeg pretvara se u vrtlog pustolovina – od krovova Pariza preko sicilijanskih otoka i maglovitih škotskih šuma pa sve do legendarnog Graf Zeppelina.

Vango – Između neba i zemlje prepun je adrenalina i pozitivne energije, knjiga koja očarava kao najbolji spoj napetosti, poezije i čiste čitateljske magije. Knjiga koja nas podsjeća na to zašto volimo priče koje nas nose – i vraćaju vjeru u snove. Prevela s francuskog Maja Ručević.

I za kraj nešto apsolutno divno – roman koji će vam vratiti vjeru u čudo!
Annette Bjergfeldt: Putujuće kino gospodina Saite

Od Buenos Airesa do vjetrovitih kanadskih otoka, „Putujuće kino gospodina Saita“ vodi vas na očaravajuće putovanje ispunjeno glazbom, filmom i ljubavlju u svim njezinim oblicima.

Putujuće kino gospodina Saite je topla, duhovita i raskošna priča o prijateljstvu, snovima i ljudima koji se ne uklapaju – ali upravo zato svijet čine ljepšim.

U središtu je Fabiola – djevojčica pronađena u kutiji za cipele, koja odrasta u ženu s darom da svakome pronađe savršen par. Kada sudbina nju i kćer Litu odvede na kraj svijeta, u Betlehem, sve će se promijeniti dolaskom tajanstvenoga gospodina Saita i njegova čarobnog kina.
Topla, duhovita i raskošna priča o prijateljstvu, snovima i ljudima koji se ne uklapaju – ali upravo zato svijet čine ljepšim. Preveo s danskog Edin Badić.

Eto, ovime završavamo svoju sajamsku ponudu i preporuke.

Dođite nam, posjetite nas u paviljonima 5 i 7, na starome mjestu. Cijene smo prilagodili svim džepovima. Bit će lijepih popusta, poklona i iznenađenja.

Na štandu će u subotu gošća biti Martina Mlinarević koja će na galeriji u paviljonu 5 u 18 sati predstaviti svoju knjigu Prenijet ću te preko Praga. Također će doći i Ante Tomić, uvijek rado viđen gost.

Na štandu će u subotu gošća biti Martina Mlinarević koja će na galeriji u paviljonu 5 u 18 sati predstaviti svoju knjigu Prenijet ću te preko Praga. U subotu će doći i Ante Tomić, uvijek rado viđen gost, čija Nada i dalje plijeni pozornost i jedan je od naših najprodavanijih naslova. Upravo će u subotu biti premijerno predstavljanje istoimene predstave u režiji Aide Bukvić.
Prognoza je bez oborina, ulaz je slobodan, a nas možete pitati sve što želite o svim knjigama jer sve smo ih pročitali, lektorirali i uredili.
Spremni smo!

Sudjeluju:

Alena Mornštajnová, autorica
Nermina Husković, urednica
Lara Radović, moderatorica
Kristýna Rygolova Popravak, konsekutivna prevoditeljica

Veselimo se Vašem dolasku!

O knjizi:

Na kraju sela, blizu šume, u kući ispunjenoj šutnjom i lažima, živi devetogodišnja djevojčica. Pokušava preživjeti u domu u kojem kao da se zatekla greškom. Nakon žestoke obiteljske svađe otac netragom nestaje, a majka bježi od svoje odgovornosti u alkohol i zagrljaje muškaraca. Djed je naoko nevidljiv i brine se jedino o svojem psu, a baka – hladna i neumoljiva – vjeruje da se sve loše može istrijebiti baš kao puževe iz vrta. I kao mantru ponavlja da se obiteljske stvari ne smiju iznositi van. U kući u kojoj nitko ne govori istinu, i iza vrata koja nitko ne otvara, širi se tiha jeza. Jer šuma nije samo blizu kuće – ona je i u njoj.

Alena Mornštajnová donosi potresnu psihološku priču o nasilju koje raste u sjeni svakodnevice i o hrabrosti da progovorimo onda kada je šutnja najopasnija. Poruka njezine priče je jasna: nijedna tajna nije zakopana dovoljno duboko da se ne bi mogla iskopati. Šuma u kući je roman koji se ne zaboravlja – mračan, suosjećajan i uznemirujuće stvaran.

Alena Mornštajnová (Valašské Meziříčí, 1963.) češka je spisateljica, prevoditeljica i profesorica engleskog jezika. Autorica je sedam uspješnih knjiga. Za svoj debitantski roman Slepá mapa (2013.) bila je u užem izboru za nagradu „Češka knjiga“ 2014. godine. Nakon toga izdala je roman Hotýlek (2015.) i roman Hana (2017.), koji je požeo najveći uspjeh i postao velik hit, a otkupljena su i prava za film. Za roman je nagrađena dvjema nagradama: nagradom „Češka knjiga“ (2017., u kategorijama „Glavna nagrada“ i „Studentska nagrada“) i „Databáze knih“ (u kategorijama „Knjiga godine“ i „Nova knjiga“ 2017.). Njezina su djela prodana u više od 400 tisuća primjeraka i prevedena na 19 jezika. Roman Studeni (2021.) ovjenčan je uglednom nagradom „Češka knjiga“, a 2023. joj je godine objavljeno i djelo Les v domě.

Roman je objavljen u sklopu projekta Generacije u pokretu: žene i mladi u suvremenoj europskoj književnosti koji sufinancira Europska unija.

O projektu:

Generacije u pokretu: Žene i mladi u suvremenoj europskoj književnosti donosi svježe i inovativne priče koje osnažuju glasove mladih i žena u europskoj književnosti. Istražujemo kako su djetinjstvo i mladost oblikovani kroz različite generacije, nudeći čitateljima uvid u odnos između tradicije i promjena, prošlosti i sadašnjosti. Posebno ćemo se baviti pitanjima koja su kroz povijest, ali i danas, važna ženama kao što su: pravo na samoodređenje, identitet i neovisnost kao i temama zaštite okoliša i održivog razvoja.

Hrvatski će čitatelji imati priliku upoznati autore koji promišljaju širok raspon suvremenih izazova i promjena, a mnogi od njih prvi put stižu pred našu publiku.

Usto, cilj nam je promicati europsku književnost, s naglaskom na djela napisana na manje poznatim jezicima i približiti ih novoj publici, posebice mladima. Također želimo istaknuti važnost prevoditelja i omogućiti im veću vidljivost. Kroz niz aktivnosti, ovaj će projekt pomoći u promociji knjiga te obogatiti kulturnu i jezičnu raznolikost, ne samo u Hrvatskoj, već i u susjednim zemljama.

https://www.facebook.com/events/1208003791165298/

Pokret je identitet – od kubanske dijaspore do čileanskih sanjara, od tihe bjeline korejskih pejzaža i praških ambasada, do danskih maturalnih zabava i jadranskih birtija. Priče koje slijede nose nas dalje, podsjećaju da generacije u pokretu nisu samo migranti i prognanici, nego i svi mi koji iznova biramo tko smo i kamo idemo. Kretanje znači promjenu. Nema generacije koja se ne mijenja. Ono što nas određuje nije statičnost nego prijelaz – prelazak granica, pragova, vremena i jezika. Generacije u pokretu raspršene su kao prašina na vjetru, povezane i razdvojene istodobno, stalno na granici između pripadanja i gubitka. Knjige o kojima je riječ svaka na svoj način utjelovljuju tu dinamiku: one svjedoče o tome da pokret, bio on fizički ili unutarnji, jest konstanta ljudskog iskustva.

Pokret je identitet – od kubanske dijaspore do čileanskih sanjara, od tihe bjeline korejskih pejzaža i praških ambasada, do danskih maturalnih zabava i jadranskih birtija.

Nije naodmet spomenuti da naš europski projekt (2025. – 2027.) nosi naziv Generacije u pokretu: žene i mladi u europskoj književnosti. Jedna od knjiga, točnije Kvantni skok Lise Villadsen pripada tom projektu i namijenjena je mladima, ali ne samo njima jer bi je trebali obavezno pročitati i stari. 

No krenimo redom, krenimo od bliske nam i drage: Martine Mlinarević i njezina čudesna novog romana Prenijet ću te preko Praga.

Prenijet ću te preko Praga roman je o ljubavi i dobru jačem od svih granica – knjiga koja vraća vjeru u čovjeka. Knjiga koja će obilježiti jesen, zimu, proljeće i tko zna što sve ne...

Riječ Martinina, znamo to svi, divna je i važna...Ona se ne čuje, ona zvoni...Već je i u naslovu knjige pokret, ali cijela radnja prati kretanje koje se događa na svim razinama – fizičkoj, diplomatskoj, emotivnoj. Likovi se sele iz Odesse i Ljubuškog u Prag, a u tom gradu pronalaze novu zajednicu, dokaz da odlazak ne mora biti samo gubitak, nego i mogućnost stvaranja nečeg novog. Martina piše iz osobne, ranjive točke, ne skrivajući blizinu smrti ni težinu uvreda, ali njezin roman pokazuje kako ljubav i dobrota mogu biti snage koje nadilaze granice i pragove. To je knjiga o tome kako ljudi u pokretu mogu pronaći smisao – ne u velikim političkim projektima, nego u malim, ljudskim gestama koje stvaraju krugove kao što ih stvaraju kamenčići u mirnoj vodi.

Prenijet ću te preko Praga roman je o ljubavi i dobru jačem od svih granica – knjiga koja vraća vjeru u čovjeka. Knjiga koja će obilježiti jesen, zimu, proljeće i tko zna što sve ne...

Leonardo Padura: Kao prašina na vjetru

Ako ste čitali Padurina Čovjeka koji je volio pse (dva su hrvatska izdanja već) onda znate o kakvom je književnom gabaritu riječ. Padurin „novi“ monumentalni roman Kao prašina na vjetru razotkriva kako se kubanska povijest prelila u osobne živote generacije koja se rasula svijetom. Kuća u Havani (Clarina puževa kućica), arhitektonski dragulj i utočište u godinama represije, postaje polazišna točka jedne epopeje. Iz nje kreće mreža prijatelja, ljubavi i izdaja, rasuta poput peludi – u Miamiju, Madridu, Havani, New Yorku. To je roman o pripadanju i o nemogućnosti da se pripada, o generaciji koja je obilježena revolucijom, cenzurom i stalnom čežnjom za punim tanjurom, ali prije svega za slobodom.

Padurin „novi“ monumentalni roman Kao prašina na vjetru razotkriva kako se kubanska povijest prelila u osobne živote generacije koja se rasula svijetom. Kuća u Havani (Clarina puževa kućica), arhitektonski dragulj i utočište u godinama represije, postaje polazišna točka jedne epopeje. 

U Padurinom svijetu pokret nije izbor nego nužnost koju prati pitanje što se proteže do katarzičnog finala: može li se magnetizam zajedničke prošlosti ikada doista izgubiti ili će, poput prašine, uvijek pronaći način da se slegne na srca onih koji su je jednom udahnuli? Epska je to priča o kubanskoj generaciji raspršenoj svijetom – roman koji će vam pokazati koliko nas dom nikada do kraja ne napusti. Padura, taj veliki pisac velikih djela, snažnih rečenica, jasnih poruka i zavodljivog humora zablistao je ponovno...Njegovi štovatelji, ali i oni koji će to tek postati imaju razloga za veselje...Prevela sa španjolskog Duška Gerić Koren.

Alejandro Zambra: Čileanski pjesnik

Prvi put predstavljamo i jednog proslavljenog Čileanca: Alejandra Zambru. On u Čileanskom pjesniku piše o egzilu koji se zbiva u obiteljskom krugu, u ljubavi i u jeziku. Gonzalo i Carla, njihova ljubav, Vicente kao sin i učenik – sve to čini obitelj u nastajanju, obitelj koja se premješta, ali se ne raspada. Kada Vicente odraste i s američkom novinarkom Pru otkrije čileansku zajednicu pjesnika, roman se otvara prema ideji da migracije nisu samo prostorne, nego i kulturne. Nameće se premisa da je poezija egzil iz svakodnevnog, a obitelj može biti i izabrana, a ne samo zadana.

Čileanski pjesnik moćna je i duhovita oda obitelji, poeziji i ljubavi – roman koji će vas osvojiti toplinom i lucidnošću. 

Zambra dirljivo bilježi male pomake – nesigurnosti, nade, izdaje – pokazujući da je kretanje ponekad ono što nas izdvaja iz vlastite intime i pretvara u likove šire, kolektivne priče. Čileanski pjesnik moćna je i duhovita oda obitelji, poeziji i ljubavi – roman koji će vas osvojiti toplinom i lucidnošću. Prevela sa španjolskog Nikolina Židek.

Han Kang: Bijela knjiga

Na veselje njezinih fanova stiže i novoprevedeni roman nobelovke Han Kang Bijela knjiga. U njoj se Han predstavlja na nov, osebujan i konceptualan način: ona piše iznutra, iz zone gdje se kretanje odvija između tuge i sjećanja. Njezina pripovjedačica, u tuđoj zemlji, počinje zamišljati bijele predmete – sol, snijeg, papir – i u njih upisuje neproživljeni život svoje sestre.

Na veselje njezinih fanova stiže i novoprevedeni roman nobelovke Han Kang Bijela knjiga. U njoj se Han predstavlja na nov, osebujan i konceptualan način: ona piše iznutra, iz zone gdje se kretanje odvija između tuge i sjećanja. 

Djevojčica je, naime, živjela nepuna dva sata. Riječ je „kretanju“ koji ne ide kroz prostore nego kroz vrijeme, koje vraća ono što je izgubljeno i pretvara ga u meditaciju. Bijela knjiga pokazuje da je i tugovanje oblik migracije – prelazak iz prošlosti u sadašnjost, iz šutnje u jezik. Kroz lirsku preciznost Han Kang stvara svijet u kojem su i najmanji pomaci – prvi dah, prvi snijeg – monumentalni, jer su jedino što nam ostaje od onih koji nisu uspjeli ostati. Poetska meditacija o gubitku i krhkosti postojanja – priča je koja pretvara tišinu u nezaboravnu, zadivljujuću književnost. Knjiga je oplemenjena crno bijelim fotografijama, zajedničim projektom Han Kang i Douglasa Seoka. Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

Odavno smo već najavili roman Imena Florence Knapp. To je debitantski roman koji je zapalio i medije i čitatelje diljem svijeta. Spremite se na priču koja udara nisko ispod pojasa i u sekundi vam izbije dah...
Nije da nema priča sa sličnom temom – temom obiteljskog nasilja. Ima dakako, ali  način na koji se Knapp poigrala s tim klišeom je monumentalan. Ona nas suočava s egzilom iz vlastite sudbine. Jedno obično ime može postati putokazom prema životu koji se nikada neće ostvariti, i zato njezina junakinja Cora stoji pred matičnim uredom kao pred raskrižjem.

Ovdje se generacija u pokretu očituje u samoj obitelji – djeca koja nasljeđuju tradicije, roditelji koji se bore s tim nasljeđem, život koji se od prvotne odluke grana u tri verzije, tri puta. Imena su roman o kretanju koje se ne vidi izvana, ali oblikuje sve iznutra – o kretanju između mogućih identiteta.

Ona je majka s pitanjem: je li njezin sin Bear, Julian ili Gordon? Je li naslijeđe nešto što nas nužno određuje ili ga možemo prekinuti? Ovdje se generacija u pokretu očituje u samoj obitelji – djeca koja nasljeđuju tradicije, roditelji koji se bore s tim nasljeđem, život koji se od prvotne odluke grana u tri verzije, tri puta. Imena su roman o kretanju koje se ne vidi izvana, ali oblikuje sve iznutra – o kretanju između mogućih identiteta. Obilje su pohvala dobila Imena, izdvajamo onu iz Sunday Life Magazina koja kaže da je riječ o „fascinantnoj, dirljivoj priči s tempom trilera.“ A tempo zaista jest trilerski, čitat ćete i zaboraviti na svijet oko sebe. Takva je to knjiga! Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

Domaće boje ovog listopada brani i Robert Nezirović romanom Jednoruki. On donosi priču o junaku koji je zapao u statičnost prošlosti. Ante, ratni invalid, ne može se pomaknuti iz narativa rata, iz vlastite traume i majčinog glasa.

Domaće boje ovog listopada brani i Robert Nezirović romanom Jednoruki. On donosi priču o junaku koji je zapao u statičnost prošlosti. 

Ali u susretu s Radmilom otvara se mogućnost za unutarnji pokret – za oslobađanje od podjela i predrasuda. To nije lako, jer okolina i prošlost stalno vuku unatrag. No Jednoruki pokazuje da i generacije koje ostaju na mjestu zapravo nose u sebi kretanje: ne prema geografskim odredištima, nego prema pomirenju sa samim sobom i drugima. To je roman o onome najtežem obliku migracije – onome iz prošlosti u sadašnjost. Nezirović je napisao snažan i provokativan roman o ratu, ljubavi i predrasudama – priču koja udara u srce današnje stvarnosti. Ne propustite je, jer tiče se svih nas.

Na kraju predstavljamo i gore spomenutu Lise Villadse i njezin roman za mlade Kvantni skok.

Adolescencija je možda najintenzivniji oblik pokreta: ulazak u svijet odraslih, prvi ljubavni koraci, ali i suočavanje s krizama koje prelaze naše snage. Astrid i Cecilie predstavljaju dva smjera iste generacije: jedna ide prema ljubavi i otkrivanju sebe, druga prema povlačenju i tišini bolesti.

Premda je jedna kritika navela da je „čitanje ove uzbudljive priče o temeljnim ljudskim pitanjima posebno pogodno za djevojke od trinaest godina naviše“ mi ga preporučamo i onima malo starijima: nastavnicima, profesorima, psiholozima, socijalnim radnicima, ravnateljima i roditeljima. Roditeljima osobito.

Njihov odnos pokazuje kako se i najmanji pomaci – rečenica, dodir, prisutnost – pretvaraju u kvantne skokove. Villadsen precizno i suosjećajno piše o generaciji koja se bori s mentalnim teretima, ali koja kroz teške pomake uči da i najmanje geste ljubavi mogu promijeniti smjer života. Potresna i nježna priča o sestrinstvu, ljubavi i boli – roman je koji hrabro secira probleme mladih, škole i obitelji. Premda je jedna kritika navela da je „čitanje ove uzbudljive priče o temeljnim ljudskim pitanjima posebno pogodno za djevojke od trinaest godina naviše“ mi ga preporučamo i onima malo starijima: nastavnicima, profesorima, psiholozima, socijalnim radnicima, ravnateljima i roditeljima. Roditeljima osobito. Knjigu je s danskog preveo Mišo Grundler.

I za kraj što reći osim da sve ove knjige svjedoče kako pokret nije samo geografski fenomen. To je stanje svijesti, nužnost preoblikovanja i stalna potraga za novim identitetom. Generacije u pokretu jesu svi oni koji su napustili gradove, ali i svi oni koji su promijenili ime, pomirili se s gubitkom, ili pronašli snagu da izdrže neizdrživ teret. A književnost, više nego išta drugo, ostaje naša karta tih kretanja.

Čitajte jer tko ne čita ne miče se s mjesta.

Za početak dajemo prednost ženama. Dva snažna romana podsjećaju nas da je borba za ženska prava uvijek borba i za dostojanstvo.

 Dva snažna romana podsjećaju nas da je borba za ženska prava uvijek borba i za dostojanstvo.

Francesca Giannone u Poštarici, romanu koji objavljujemo u sklopu EU projekta Generacije u pokretu: Žene i mladi u suvremenoj europskoj književnosti, smješta radnju u južnu Italiju 1930-ih. U vremenu i zajednici koje ženama nisu dale glas, mlada poštarica postaje simbol promjene i otpora. Ovaj roman osobito je važan za projekt jer snažno oslikava odnose u patrijarhalnim sredinama juga Italije početkom 20. stoljeća.

U romanu Tražeći Jane Heather Marshall vodi nas kroz kanadsku povijest skrivenih mreža žena koje su pružale podršku u vremenu kada je pravo na izbor bilo zabranjeno – priča o hrabrosti i solidarnosti onih koje su riskirale sve kako bi drugima otvorile put prema slobodi.

Oba romana pokazuju kako i najmanji čin može postati revolucionaran kada se žena usudi prijeći granice koje joj društvo nameće. Čitajući ih, prisjećamo se da je pravo na izbor, na rad, na glas – uvijek trebalo biti osvajano, i da je literatura jedan od najljepših načina da ta osvajanja ostanu zapamćena.

Kad bi se starac Sindbad vratio na otoke prvi cjeloviti prijevod nekog proznog djela s galješkog jezika na hrvatski jezik.

A u istome razdoblju najavljujemo roman Kad bi se starac Sindbad vratio na otoke Álvara Cunqueira koji nije samo literarni dragulj, nego i prijevod od iznimne kulturne važnosti: prvi cjeloviti prijevod nekog proznog djela s galješkog jezika na hrvatski jezik. Djelo je nadahnuto glasovitim likom iz Tisuću i jedne noći. U priči o ostarjelome mornaru koji sanja povratak na more isprepliću se sjećanja, snovi i legende.

Neka vam jesenske večeri budu tople – uz knjigu u ruci i priče koje ostaju u mislima.

“Putovanja ruše predrasude, netoleranciju i uskogrudnost.”  Mark Twain 

No, putovanja nisu samo fizički prelazak kilometara, ona su i naša unutarnja putovanja. Svako mjesto i svaki razgovor s neznancem, svaki doživljeni trenutak i svaka usputna ulica otvara i neku novu ulicu u nama. Nerijetko se, vraćajući se kući, osjećamo bogatiji za još jedan sloj sebe.

I knjige nas vode na putovanja. Uzmemo ih u ruke, otvorimo korice – i već smo na putovanju prema novoj destinaciji. A ponekad je putovanje samo ono u nutrinu književnog junaka, u njegove misli i osjećaje. Jorge Luis Borges ironično je primijetio da su knjige “najljepša putovanja bez avionske karte”.

Putovanja i knjige imaju zajedničku moć.  Mijenjaju nas. Čine nas mekšima, znatiželjnijima, spremnijima za razumijevanje svijeta. I što je najbolje, uvijek možemo krenuti na novo – avionom, vlakom, automobilom ili samo okretanjem stranice.

S dobrim knjigama nova su putovanja uvijek nadohvat ruke.

Jer, tko kaže da vam je za iduću avanturu potrebna avionska karta, a ne samo dobra knjiga?

U iščekivanju jeseni, otputuj knjigom.

Ponuda sniženih naslova 

Ekranizacija i dramatizacija književnih djela danas su sveprisutne prakse koje knjigama daju novi život, pretvarajući ih često u globalne kulturne fenomene.

Na koncu, možda i nije presudno je li bolja knjiga ili film. Važno je da priča živi – na ekranu, na daskama koje život znače – i da dotakne nove generacije, sve one koji prije nisu znali ni da postoji.

U našoj dugoj izdavačkoj praksi brojimo mnogo knjiga koje su postale hitovi u kinima i u kazalištu. Što je muškarac bez brkova, kultni roman Ante Tomića iz 2000.-te dobio je filmsku i kazališnu verziju, drama Tene Štivičić Tri zime na daskama koje život znače izvedena je u Velikoj Britaniji, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Austriji, Njemačkoj, Estoniji, Švedskoj i Japanu, po Pačinku je snimljena sjajna visokobudžetna serija, Pljuštale su ptice i Te sitnice imaju svoju filmsku adaptaciju, Zulejha otvara oči oživjela je nanovo u izvrsnoj seriji, Ribari Chigozia Obiome rasturili su kao kazališna predstava, a film Kos kos kupina nagrađen je Srcem Sarajeva na SFF 2023, godine. S nestrpljenjem očekujemo i najavljenu Spielbergovu ekranizaciju Everettova Jamesa...I  to je samo dio naših priča koje su se pretočile u druge medije i interpretirale na nov način.

Ustaljeno, i ovaj je mjesec pun dobrih knjiga, ali vezujući se uz krovnu temu počet ćemo s japanskim romanom koji je poslužio kao predložak za film, jedan pravi arthouse dragulj – kvalitetno autorsko djelo, jer ne može i ne mora sve izvrsno ujedno biti globalni fenomen.

Durian Sukegawa, Slatka krema od graha

U kolovoškom proznom buketu je Slatka krema od graha, japanskog multitalentiranog umjetnika i pisca Duriana Sukegawe. Redateljica Naomi Kawase po njegovoj je priči snimila film Sweet bean ( na jap. riječ An (餡) označava slatki nadjev od graha, najčešće napravljen od azukija, a sastojak je mnogih tradicionalnih japanskih slastica, uključujući dorayaki, mochi, taiyaki i dr). Film je 2015. prikazan na FF u Cannesu u sklopu Un Certain Regard programa i izazvao je veliku pozornost zbog svoje suptilnosti, humanosti i poetske snage. Nije na odmet spomenuti da je glavna uloga starice Tokue pripala poznatoj karakternoj japanskoj glumici Kirin Kiki koja je u stvarnom životu tada već bila teško bolesna. Film je osvojio više međunarodnih nagrada i prikazivan je diljem svijeta, a za mnoge je gledatelje upravo on bio ulaz u roman i književni svijet Duriana Sukegawe.

Ako ste se umorili od strašnih vijesti koje nam stižu sa svih strana, ako želite nešto tiho, nježno i s važnom porukom onda svakako potražite Slatku kremu od graha.

Ako ste se umorili od strašnih vijesti koje nam stižu sa svih strana, ako želite nešto tiho, nježno i s važnom porukom onda svakako potražite Slatku kremu od graha Duriana Sukegawe. On piše jednostavno, ali dojmljivo, s puno poštovanja prema tišini, detalju i onomu što je neizrečeno. Njegova proza podsjeća na haiku – nepretenciozna je, duboka, i s posebnom osjetljivošću za ljude na marginama društva. To nije samo priča o dorayaki palačinkama nego prije svega o onim dragocjenim trenucima u kojima nas netko vidi onakvima kakvi uistinu jesmo. I takve nas i prihvaća. Prilika je to da upoznate dvoje ranjenih ljudi i jedan mali tokijski lokal, da saznate recept za japanske palačinke i slatku kremu od azukija i otkrijete diskriminaciju skrivenu u prošlosti. Riječ je o čudesnom djelu u kojem se slatko s gorkim stapa u savršeno uravnoteženu životnu mješavinu. Prevela s engleskog Mirna Čubranić.
 

Alena Mornštajnová, Šuma u kući

Ništa manje filmična nije ni Šuma u kući Alene Mornštajnove, iako još nije doživjela prijenos na ekran ili na daske. Češka hitmejkerica napisala je priču koja će vas danima proganjati. Roman izmiče jasnoj žanrovskoj odrednici jer je pomalo od svega: obiteljska priča, napetica i socijalna kritika...Djeca su najranjivija bića i treba ih zaštiti, ali kako? Te odgovore traži Mornštajnová u potresnoj i dramatičnoj priči o nasilju koje raste u sjeni svakodnevice, i o hrabrosti da progovorimo kada je šutnja najopasnija.

Šuma u kući roman je koji se ne zaboravlja – mračan, suosjećajan i uznemirujuće stvaran.

Poruka njezine priče nedvojbena je: nijedna tajna nije zakopana dovoljno duboko da se ne bi mogla iskopati. Šuma u kući roman je koji se ne zaboravlja – mračan, suosjećajan i uznemirujuće stvaran. Sve počinje na kraju sela, u kući blizu šume, koja je ispunjena šutnjom i lažima... Na tom mjestu, u toj kući, devetogodišnja djevojčica pokušava preživjeti djetinjstvo u kojem kao da se zatekla greškom... Ostalo otkrijte sami, nećete požaliti, dapače: uživat ćete u priči i prijevodu s češkog, koji potpisuje Sanja Milićević Armada.

Chigozie Obioma, Put do domovine

Novi Obiomin roman još je jedna priča o bratskoj privrženosti, o ratu kao stanju neizrecive boli i jeziku kao krhkom utočištu pamćenja. Kad mlađi brat Tunde nestane u jeku nigerijskog građanskog rata, njegov brat Kunle (Adekunle Aromire), gonjen neizdrživim osjećajem krivnje, odlazi ga potražiti u ratom razorenu Biafru. Gotovo preko noći nađe se u rovu, u srcu nezamisliva ratnog užasa. Nepripremljen na sve što ga je snašlo Kunle, dvoji nije li možda pogriješio. Ono što ga sve dublje utiskuje u krvavi ratni krik, stalni je osjećaj da ga netko prati i čuva. S druge pak strane pratimo Vidovnjaka Igbalu koji na vrhu brda, u svojoj čarobnoj zdjeli promatra životni put nerođenog muškarca. U čudesnoj zdjeli punoj vode odražava se budućnost svijeta, u njoj se zrcali ono što mora doći, ali i tajne ljudske duše. Ispred svakog će čitatelja zatitrati pitanje: Možemo li izbjeći zapisano?

Novi Obiomin roman još je jedna priča o bratskoj privrženosti, o ratu kao stanju neizrecive boli i jeziku kao krhkom utočištu pamćenja.

Kao i u ostalim svojim djelima (Ribari i Orkestar manjina) Obioma i u novom romanu majstorski isprepleće mit i magiju, jezik i povijest. Njegov jedinstven i prepoznatljiv stil, prožet afričkom kozmologijom i psihološkom dubinom, čini Put do domovine romanom koji se čita kao proročanstvo, a osjeća kao opomena. Ovo je proza kroz koju se oblikuju kolektivno pamćenje i osobne dileme. Put do domovine snažno je, autentično i duboko književno iskustvo, jedno od onih koje bi redatelje i producente trebalo potaknuti na filmsku interpretaciju...Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

Ahmet Umit, Zapisi drevnog pisara

Pozor!!! Ljubitelji krimi priča, povijesti i slojevite naracije Turčina Ümita – stižu Zapisi drevnog pisara. Jednim je dijelom priča smještena u jugoistočnu Anadoliju, na arheološko nalazište gdje izranjaju tisućljetne hetitske pločice... Na tom mjestu počinje ispovijest Patasane, drevnog pisara... U suvremenosti događa se niz ubojstava čije je razrješenje palo na pleća arheologinje Esre. Ahmet Ümit nam u svom poznatom maniru, vještinom dobrog tkalca, plete fenomenalnu kriminalističku slagalicu s dvije paralelne priče: iz prošlosti i sadašnjosti.

 Ümit nam u svom poznatom maniru, vještinom dobrog tkalca, plete fenomenalnu kriminalističku slagalicu.

Roman je riznica povijesnih događaja: pad Hetitskog kraljevstva, asirska okrutnost, armensko pitanje, raspad Osmanskog Carstva pa čak i društvena slojevitost moderne Turske. Dok Patasana u tajnosti zapisuje zločine svoje epohe, nadajući se da će budućnost učiti iz prošlosti, roman se razvija u uzbudljivu elegiju o ciklusima nasilja, identitetu i snazi pisane riječi. A sve to prekriveno je velovima tajni – pravi kriminalistički izazov prepun povijesti i mudrosti. Preveo s turskog Marko Šapina.

Ivan Vidić: Dobro, zlo, naopako

Za kraj smo ostavili domaćeg autora, znanog nam dramaturga, Ivana Vidića. Njegov novi roman Dobro, zlo, naopako nije ekraniziran, ali već samim naslovom priziva asocijaciju na kultni špageta vestern Sergia Leonea Dobar, loš, zao. Razlika je samo u tome što se ovdje obračun ne odvija na prašnjavom Divljem zapadu, već usred Zagreba...

Povijesna pustolovina koja je istovremeno farsa i romantična elegija na vrhuncu postaje borba za goli život.

Riječ je o romanu čija se radnja odvija krajem osamdesetih prošlog stoljeća, u vremenu bliskom suvremenom, a koje već danas možemo smatrati povijesnim. Glavni junak Ilija Vilenica, naivni i bezgrešni mladić iz provincije, već na početku bira fakultet koji je karijerna slijepa ulica, a u grad stiže pred kraj jednog poretka. Njegova iskrenost i prostodušnost u opreci je s tamnim stanjima njegove duše, osjetljiv je i povodljiv i lako potpada pod razne utjecaje prilično surovog i malignog okoliša. Atmosfera sumornih gornjogradskih uličica i starinskih birtija, te fašničke prikaze i bića iz mitoloških šuma, miješaju se s demonima iz podsvijesti glavnog junaka. Dekadencija, burna politička previranja i propast jednog režima preklapaju se s Ilijinom intimnom dramom. Seksualna požuda, nekontrolirane strasti i naopaka ljubav rezultiraju bolešću čudnih simptoma, ali i mentalnim rastrojstvom koje prijeti rasapom. Ta povijesna pustolovina koja je istovremeno farsa i romantična elegija na vrhuncu postaje borba za goli život.

Izbor štiva je na vama, ali trebali biste uživati što god da odaberete, s tim da ćete jednu od ovih knjiških priča moći pogledati i kao film. Svakako javite dojmove.

Zajedno, bezbrojne kulture svijeta čine etnosferu, mrežu duhovnog i kulturnog života koja obavija planet i jednako je važna za njegovu dobrobit kao i biosfera. Etnosferu možemo definirati kao zbroj svih misli i snova, mitova, ideja, inspiracija, intuicija koje je ljudska mašta stvorila od prapočetka svijesti do danas. Ona je veliko nasljeđe čovječanstva, simbol svega što jesmo i svega što možemo biti kao neuništivo znatiželjna i zaigrana vrsta. No baš kao što je biosfera ozbiljno erodirana, tako je i etnosfera.

Jezik je bljesak ljudskog duha, sredstvo kroz koje duša svake kulture dolazi u materijalni svijet.

Poznati kanadski antropolog Wade Davis u svom TED videopredavanju iz 2003. Dreams from endangered cultures među ostalim kaže: „Kad se svaki od vas u ovoj sobi rodio, na planetu se govorilo 6000 jezika. Jezik nije samo skup riječi ili skup gramatičkih pravila. Jezik je bljesak ljudskog duha. To je sredstvo kroz koje duša svake određene kulture dolazi u materijalni svijet. I od tih 6000 jezika, dok danas sjedimo ovdje u Montereyu, čak polovica se više ne šapuće djeci na uši, što zapravo znači da su ti jezici, osim ako se nešto ne promijeni, već mrtvi. Otprilike svaka dva tjedna takva strašna sudbina doista i jest nevolja nekoga negdje na ovom planetu, jer svaka dva tjedna neki starac umre i sa sobom odnosi posljednje slogove svoga jezika. I znam da neki od vas kažu: 'Pa, ne bi li bilo bolje, ne bi li svijet bio bolje mjesto kada bismo svi govorili samo jednim jezikom?' A ja kažem: 'Odlično, neka taj jezik bude joruba. Neka bude kantonski. Neka bude kogi.' I odjednom otkrivate kako bi to bilo ne moći govoriti svojim, materinjim jezikom.“

Koliko je važno ispričati priču na svom jeziku i kakvu moć na čitatelja i slušatelja ostavljaju baš tako ispričane priče otkrit ćete ako ovog ljeta posegnete za nekim od četiri izvrsna romana koja smo vam pripremili za srpanj.

Richard Hamilton: Posljednji pripovjedači

Marakeš je srce i duša drevne marokanske pripovjedačke tradicije. Gotovo tisuću godina pripovjedači su se okupljali na legendarnom gradskom trgu zvanom Džemaa el-Fna kako bi zanesenom slušateljstvu kazivali narodne priče i bajke. Važnost tog mjesta i tamošnjih pripovjedača prepoznao je i UNESCO koji je taj trg proglasio prvim „remek-djelom oralne i nematerijalne baštine čovječanstva“.

Richard Hamilton u Posljednjim pripovjedačima svjedočio je iščezavanju te unikatne i drevne usmene tradicije.

No vremena i navike se mijenjaju, mladima su danas važnije društvene mreže, emojiji i komunikacija telefonom. Richard Hamilton u Posljednjim pripovjedačima svjedočio je iščezavanju te unikatne i drevne usmene tradicije. Želeći ju očuvati od zaborava, potražio je nekolicinu preostalih pripovjedača i zabilježio njihove priče bremenite tajnama i ljepotama Magreba. S engleskog prevela Anda Bukvić Pažin.

Tamta Melashvili: Kos kos kupina

Kupine su jedan od najmirisnijih znakova ljeta, sočne, slatke, osvježavaju u bilo koje dana jedu li se same ili u kolačima.

Kos kos kupina je suptilna i dirljiva priča o hrabroj ženi, zamkama života, slobodi, (ne)zrelosti i izborima koji oblikuju našu sudbinu. 

Najdraže su voće, ali kao domaći džem na kruhu u hladna zimska jutra, 48-godišnjoj Gruzijki Etero, glavnoj junakinji romana Kos kos kupina Tamte Melashvili. Etero živi jednostavnim, sretnim životom, ponosna na svoju malu trgovinu higijenskim potrepštinama i na izgrađenu slobodu i samodostatnost, zbog čega je česta meta tračeva mještana. Kad se u njezin život ušulja ljubav, suočava se s lavinom emocija koje je davno zakopala. Pritisnuta očekivanjima malograđanske sredine, vlastitim čežnjama, ali i strahom od smrti, Etero mora odlučiti hoće li se prepustiti novim osjećajima ili ostati vjerna sebi i svojoj slobodi... Kos kos kupina je suptilna i dirljiva priča o hrabroj ženi, zamkama života, slobodi, (ne)zrelosti i izborima koji oblikuju našu sudbinu. S gruzijskog prevela Laura Šakaja.

V. V. Ganeshananthan: Noć bez brata

Usred šrilanskoga građanskog rata 1980-ih šesnaestogodišnja Sashikala sanja o tome da postane liječnica. Dok promatra kako se ljudi oko nje, uključujući njezina četiri voljena brata i njihova najboljeg prijatelja K, zanose nasilnim ideologijama, njezin san vodi ju na put koji izabiru oni malobrojni i najhrabriji. Sashi je rastrgana između studija medicine i pomaganja u poljskoj bolnici, između poslušnosti obitelji i otpora nepravdi i nasilju.

Ovo je roman o tihoj snazi, o ženama koje čuvaju ono što svaki rat nastoji uništiti – istinu, dostojanstvo i ljudskost.

Njezino oružje je savjest – ona liječi i pomaže svima, ona dokumentira zločine bez obzira na stranu koja ih je počinila. Noć bez brata američke književnice V. V. Ganeshananthan dirljiva je priča o hrabroj Tamilki koja unatoč nasilju, izdaji i gubitku izabire – suosjećati i voljeti. Ovo je roman o tihoj snazi, o ženama koje čuvaju ono što svaki rat nastoji uništiti – istinu, dostojanstvo i ljudskost. Snaga ljubavi između Sashi i K potrest će vas do kostiju. S engleskog preveo Dado Čakalo.

Iskender Pala: Smrt u Babilonu, ljubav u Istanbulu

A kako izgleda ljubav iz perspektive zaljubljene knjige? Smrt u Babilonu, ljubav u Istanbulu remek-djelo je suvremenog turskog pisca Iskendera Pale koje vješto isprepliće povijest, ljubav i potragu za smislom - od drevne Mezopotamije do veličanstvenog Istanbula.

Iskendera Pala vješto isprepliće povijest, ljubav i potragu za smislom - od drevne Mezopotamije do veličanstvenog Istanbula.

Kroz priču o nesvakidašnjoj ljubavi i tragičnoj sudbini, ispričanu iz neobične perspektive jedne knjige koja putuje kroz stoljeća, prelazi iz ruke u ruku – od Bagdada i Istanbula do Vatikana i Pariza – kroz palače, tekije i knjižnice... i koju pronalaze i gube pjesnici, sultani, haremske ljepotice, špijuni i zaljubljeni, Pala vodi čitatelja kroz bogato tkanje drevnih mitova, izgubljenih rukopisa i neugasle čežnje za ljubavlju koja nadilazi i prostor i vrijeme. S turskog prevela Aida Hađiarapović.

Prema jednoj zen anegdoti, tek kad si prestanemo pričati priče koje vrtimo u svojoj glavi, tek kad ih se oslobodimo tako što ih otpustimo kao preraslu odjeću, možemo spoznati tko sam ja, pravi ja – jer tumači anegdota dalje – ja nisam ono što drugi misle da jesam niti sam ono što ja mislim da jesam, ja jednostavno - jesam. Književnost nam pomaže u toj samospoznaji, ali na način razbijenog zrcala: promatramo se u krhotinama tuđih priča, jezika, opažanja, perspektiva i identiteta i tako, skupljajući pa razvrstavajući krhotine iskustava onih drugih i drukčijih, polako upoznajemo sebe, shvaćamo tko smo. Turski, tamilski, gruzijski, engleski, berberski, arapski… svaki od jezika na kojima su nastali ovi romani ili priče u njima percipira svijet i opisuje iskustvo zvano život na autentičan i nezaboravan način. Slavni američki lingvist Noam Chomski kaže: „Kada proučavamo ljudski jezik, približavamo se onome što neki mogu nazvati 'ljudskom suštinom', prepoznatljivim kvalitetama uma koje su jedinstvene za čovjeka i koje su neodvojive od bilo koje kritične faze ljudskog postojanja, bila ona osobna ili društvena. Kada jezik umre – ili ako nije detaljno katalogiziran ili zabilježen – gubimo informacije kodirane u njemu; ne samo znanje koje on izražava već i detalje naših vlastitih kognitivnih sposobnosti.“

U ovogodišnjoj konkurenciji s istaknutim finalistima – među kojima su bili Sandra Antolić, Dragan Jurak, Darko Cvijetić i Jurica Pavičić – peteročlano stručno povjerenstvo prepoznalo je upravo Stradu fortunatu kao roman koji najsnažnije, najinteligentnije i najduhovitije progovara o svijetu u kojem živimo.

Obrazloženje žirija: Slojevitost, duhovitost, stil

Proglašavajući ovogodišnjeg laureata, predsjednica žirija tportalove nagrade Vanda Mikšić istaknula je da je Olja Knežević napisala vrlo kompleksan i šarmantan roman koji kroz priču o modernoj junakinji koja pokušava uskladiti tradicionalnu ulogu supruge i majke s umjetničkom ambicijom nudi dublje promišljanje o ženskom identitetu, egzilu i klasnoj pripadnosti.

Krećući se kroz raznolike perspektive bez napuštanja prvog lica, Knežević stvara dojam neposrednosti i autentičnosti, no to je samo privid iza kojega, u pozadini, ruši i ponovo gradi svjetove te, tragajući za svojom stradom fortunatom, stvara pažljivo konstruiran prikaz ambivalentnog ženskog identiteta, rastrganog između naslijeđa i emancipacije, između majčinstva kao snage i samoaktualizacije kao nužnosti, prikazujući ga kao koloplet iznevjerenih očekivanja, iskrivljenih predodžaba i bolnih zabluda.

'Njezin tekst nije toliko slika koliko zrcalo u kući zrcala: dok jedan dio predmeta poslušno reflektira, druge dijelove beskompromisno distorzira u karikaturu, izazivajući u čitatelju gorkoslatko prepoznavanje, užitak i smijeh'.

predsjednica žirija tportalove nagrade Vanda Mikšić

U nastavku pročitajte ulomak iz romana:

Počet ću od svojih ranih dvadesetih, kada radim kod stranih humanitaraca, asistentica sam za socijalne projekte, osmišljene kao pomoć izbjeglicama. Program je tipično skandinavski, opisan frazom “ljudima ne treba poklanjati ribu nego pribor za pecanje”. Traži se jednostavnost u prijedlozima, kažu moji poslodavci, u jednostavnosti leži uspjeh. Ako je prijedlog projekta izrada stolova i stolica za vrtiće, dizajn treba biti minimalistički, drvo neobojeno. Naši ljudi misle suprotno: uspjeh projekta zakopan je iza sedam gora, što je više muke to bolje, oni bi svaki stol, svaku stolicu farbali u drugu boju, a zapravo ništa ne započinju. Ja sam tu da svakodnevno usklađujem mentalitetske suprotnosti. Vozim se polovnim Toyotinim džipom od kampa do kampa, prevodim i uređujem kaotične razgovore između naših ljudi i stranaca. Svi monolozi imaju istu strašnu srž: teror, gubitak doma i najbližih, gubitak svega; oko tog centra šire se koncentrični krugovi nekonstruktivne priče. Naslućujem da će mi precizno prevođenje ukuhati mozak pa se prilično brzo naučim distancirati od velike boli, štoviše, ljude kojima skandinavski humanitarci trebaju pomoći prije svakog sastanka volim pripremiti, reći im da se fokusiraju na dobru prezentaciju projekta koji hoće započeti i postupno ga pretvoriti u poduzetništvo, a ne potrošiti sebe i druge na prezentaciju patnje, jer stranci su već oguglali na patnju, stranci hoće zaključiti posao, ići na hajking, rafting, bajking, prije toga obići lokalne restorane i kafane, gdje ja i dalje prevodim, šturo, naime gladna sam, iscrpljena, jedem što mi god stave pod nos, najčešće kačamak, kajmak, priganice, stare, masne sireve i pršut, pijem domaću lozu, ponekad šljivu, jabukovaču, zatim se vozim natrag u svoj grad, navečer izlazim, slušam lošu muziku i nakaradne stihove, još pijem, pušim, malo odspavam, četiri-pet sati, ujutro Toyotin džip, kanjon Platije, vlaga, blato, suze, molbe, i ti nespretni, komplicirani, a često i lažni biznis planovi koji se moraju pojednostavniti, dovesti u red, na kraju realizirati.

*

Nisi više vesela, kaže mi brat. Čeka što ću odgovoriti.

                Njega život nije mazio, na to se ne žali, tako je i trebalo biti, sve u skladu s karakterom. Rodio se spreman za borbu, rano ostao bez zabluda o ljudima, vidio što bi učinili za sto maraka, ali ima jedno tajno oružje, brat, ima mene, veselu sestru, i dok sam god takva svi ćemo biti dobro, sve će ići po redu.

                Samo sam umorna, kažem mu. U glavi mi je magla, zatrovana sam dimom zapaljenog neba, zapaljenih šuma. A prodimili su i ljudi. Kronično sam promukla. Podočnjaci nabubrili od kratkog pića i plitkog sna. Živci i zanoktice nagriženi od eksplozija i pucnjave na bulevaru, u kafićima; tijelo izranjavano neliječenim upalama, ponajviše urinarnim infekcijama; mozak otupio od loše muzike i nakaradnih stihova s kojima se, kad izađem, probam poistovjetiti, premda, srećom, u svojoj sam sobi i dalje ona stara ja, krejzi dijamant što sanjari, puši i plače s Englezima.

                Ne brini, tješim brata, brzo će ljeto, dva-tri tjedna odmora, možda neka nova ljubav, i bit ću opet vesela.

  *

Jedne je večeri, brzo nakon ljeta tijekom kojeg nisam pronašla ljubav, moj otac pao nasred glavnog trga, što je tad još bio korzo; pao na koljena pa na lice, kao pokošen rafalom. Pedeset tri godine. Prije toga, ušao mi je u sobu, mislim da mi je htio reći da on i majka izlaze, petak je, idu na ribu u Karuč u centru grada. Vidio me je kako na svom krevetu uz Pink Floyd plačem i pušim, ulovio kako sam se brzom kretnjom htjela riješiti cigarete. Ma puši, slobodno, rekao je. Cigaretu sam ipak ubacila u šalicu s kavom, ugodno je zašištala. Otac se nasmiješio, blagost u njegovim tamnim očima. Puši, ne puši, radi što hoćeš, dodao je, zatim još i to da mi je, premda možda sad to tako ne mislim, najljepše baš tu, kod majke i njega, imam svoju sobu, imam svoju plaću samo za sebe, imam sve, brak je glupost a muškarci goveda, rekao je, kad te vide sjete te se. Kakva ti je to priča, pitala sam ga, ne zanima me ta priča, ne svodi se sve na priču o muškarcima. Odmaram se od ljudi, rekla sam, druži mi se samo sa mnom. Dobro, dobro, rekao je i polako je za sobom zatvarao vrata. To je taj luksuz o kojem ti govorim, dodao je iza vrata. Bio je već maknut iz ministarstva policije, ministarstva unutarnjih poslova, SUP-a, MUP-a, kako li se to službeno zvalo tih godina, ili još zove, nikada to nisam pohvatala. Bio je naglo umirovljen u godinama pred rat, što mu je, reklo bi se, čak godilo, posvetio se svojim hobijima, tehnici, radio-amaterima; bio je omekšao, postao otac i muž koji nasmijava, podržava, sluša. I baš je tad morao umrijeti, na korzu, mjestu gdje su se on i moja majka upoznali. A moje su posljednje riječi upućene njemu bile da me njegova priča ne zanima, da me ostavi na miru. Njegovo je srce puklo, moje se zaledilo.

*

Neću više izlaziti noću, odlučila sam. Dosta me je bilo po gradskim rupama, dosta i previše. Pokazujem se svima, glupiram se, trošim se bezveze, bacam bisere pred svinje, i to sam mislila, tu frazu ipak ne dijeleći ni s najbliskijim prijateljicama jer nijedna se od nas nije usuđivala samodefinirati kao bacačica bisera. To bi bilo krajnje neodgojeno, znak umišljenosti, najvećeg grijeha. Od sada lagana večera s majkom, lijeganje prije ponoći. Neću se ni udavati, stvarno nisam za to, dobro mi je sve rekao otac, i onda je umro, nije izdržao rušenje svega, pa ni njega, sina heroja iz narodnooslobodilačkog rata, koji je kao mladić htio upisati glumu, kako sam, nakon što je umro, saznala od majke, samo što sinovi ratnih heroja u vrijeme njegove mladosti nisu postajali glumcima pa je upisao pravo, diplomirao, odslužio vojsku, vratio se u rodni grad, zaposlio u državnoj bezbjednosti, upoznao moju majku, oženio se, dobio prvo dijete, mene, rano ušao u život koji nikada ne vodi natrag u ono što su takvi muškarci nekoć htjeli biti. Za njih je šansa za ostvarenjem nekog iole neobičnog sna postojala samo u ranoj mladosti. Nakon toga, okupljanje po kancelarijama, sastančenje, sigurnosne akcije, zajednička ljetovanja u državnim vilama. Žalila sam za očevim neproživljenim životom, nerealiziranim talentima. Njegovom sam smrću izgubila nevidljivi štit. Ljudi su mi sad uskakali u pleksus, hvatali me za ruku, unosili mi se u lice. Mogla sam osjetiti njihov previše suh, topao ili rezak dah dok su me pitali ima li što novo kod mene, kakva ozbiljna veza, kad se mislim udati, završila si fakultet, podsjećali su me, radiš, prolete tako godine, ostane žena sama.

                Nisam za brak, odgovarala sam.

                Samo nemoj da bude birala Birka, govorili su mi. Da ne bude birala Birka i izabrala krivoguzog Mirka.

                Meni svi parovi već i izgledaju kao Birka i Mirko, govorila sam.

                Ajde, neka, nema ti po kome doć da si tako ohola, rekli bi.

*

Dani su se produžili, večeri napunile zvijezdama, odškrinula sam vrata, promolila nos da poslije tužne zime izađem van u proljetnu noć, odšetam do trudne tetke, koju ću, odlučila sam, redovno obilaziti i pitati treba li joj kakva pomoć, jer je i ovu trudnoću, kao i prethodnu, gurala sama. A, tu li si, rekla je sudbina, prvo ćemo te testirati, da vidimo koliko ti je postojana ona odluka o samodovoljnom životu.

                I evo ga Vitez, njega mi je postavila sudbina, da sjedi u bašti pizzerije Leone u centru, u Njegoševoj ulici, pored koje sam naravno prošla, jer tih je godina svatko iz grada morao tuda proći, pojaviti se, pokazati da je hvalabogu zdravo, dobro i napredno, ili da je opet tu, jer sugrađani su sigurno primijetili i komentirali da se bilo odsutno, ali evo nas ponovno u našem zajedničkom gradu, iz kojeg se teško zauvijek odlazi, premda nam se tu mnogo toga gadi.

                Viteza sam snimila u prolazu, sjedio je sasvim mirno, s blistavim osmijehom urednika i voditelja dnevnika i raznih drugih, zabavnih i političkih emisija, što je nekada i bio. Tim je stavom i osmijehom pozivao prolaznike, zbunjene međunarodnim sankcijama, zatrovane švercanom Stoličnaja votkom i Ballantines viskijem, sluđene lažnim izbornim rezultatima, da mu slobodno priđu i u njegovom se okrilju sklone od pomahnitalog svijeta. Samo izvolite, njegov je osmijeh govorio, mene mahnitost ne plaši, a vi mi recite što vas muči, imam rješenje, u moj vam je libar svašta zapisano. I oni koji ga nisu znali osjećali su da takvu osobu treba poznavati.

*

 Za Vitezovim je stolom sjedio jedan od špijuna-volontera, mlad ali već u toj vrsti volontiranja iskusan, meni znan još iz djetinjstva, iz kvarta.

Megi, zazvao me je taj, dlanom mi pokazao da priđem i sjednem na praznu stolicu između Viteza i njega.

Malo sam provrtjela repom, hoću-neću. Što radi Vitez s ovim tipom koji sve svima prenosi? Da ipak sjednem malo s njima? Hoću-neću. Hoću. Što mi može biti od upoznavanja? Ništa. Dobra nova tema za prijateljice: upoznala sam Viteza. U dva sam se koraka našla kod njegovog stola, tamo opet pomislila bolje ne, naprasno izjavila da zapravo ne mogu sjesti jer mi se žuri, moram kod tetke. A što moraš kod tetke, pitao je onaj prenositelj svega. A eto, zato što je trudna i sama, rekla sam, a ja joj stalno nešto pomažem, slagala sam to oko pomaganja, i onda, kao da sam pokleknula, sjela sam na stolicu pored Viteza i pružila mu ruku.