Inela Nogić rođena je 1976. godine u Sarajevu, a danas živi u Amsterdamu. Za vrijeme opsade grada, 1993. godine, Inela postaje miss opkoljenog Sarajeva, i to u vrijeme kada je sami pokušaj normalnosti bio čin otpora. Rat je još trajao kada je napustila Sarajevo. U Nizozemskoj je gradila novi život i profesionalni put kroz različite poslove i iskustva. Miss opkoljenog Sarajeva njezina je autobiografska knjiga.

Andrej Nikolaidis, rođen 1974. godine u Sarajevu, bosanskohercegovačko-crnogorski je književnik i novinar. Objavio je više romana, zbirki priča, eseja i publicističkih knjiga: Ogledi o ravnodušnosti, zbirka priča (1995.); Zašto Mira Furlan, roman (1997.); Katedrala u Seattleu, zbirka priča (1999.); Oni!, roman (2001.); Mimesis, roman (2003.); Sin, roman (2006.); Dolazak, roman (2009.); Poetika apokalipse, publicistika (2010.); Odlaganje; Parezija, roman (2012.); Devet, roman (2014.); Mađarska rečenica, roman (2017.) Odlazak, roman (2020.); Anomalija, roman (2022.) Crna Gora: Hronika propasti, eseji (2023.); Antonije napušta Boga, roman (2023.) Most na Drini, roman (2025.). Za književni rad dobio je brojna priznanja, između ostalih: Nagradu Britanskog PEN-a za prevedenu književnost u Londonu. Za roman Sin dobio je EUPL-Europsku nagradu za književnost. Za roman Mađarska rečenica dobio je Nagradu Meša Selimović. A za knjigu eseja Hronika propasti dobio je najveće crnogorsko državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu. Radi kao kolumnist crnogorskog portala CDM. Njegovi romani prevedeni su na 15 jezika. Živi u Ulcinju.  

Martin Amis (1949. – 2023.) britanski je romanopisac, esejist, memoarist i scenarist. Studirao je na Sveučilištu u Oxfordu, predavao je kreativno pisanje te povremeno bio urednik u časopisima i novinama. Rado se bavi ekstremnim situacijama i likovima čudaka, znan je po dotjeranom stilu i pribjegava elementima crne komedije i satire. Najpoznatiji su mu romani Novac (1984.) i Londonska polja (1989.). Dobio je nagradu James Tait Black Memorial za autobiografsku prozu s elementima trilera pod naslovom Iskustvo (2000.), a dvaput je bio u užem krugu za nagradu Booker, za romane Vremenska strijela (1991.) i Žuti pas (2003.). Godine 2008. The Times ga je proglasio jednim od pedeset najvećih britanskih pisaca od 1945. naovamo.

Timothée de Fombelle (Pariz, 1973.) francuski je dječji pisac i dramatičar. Dio djetinjstva proveo je u Maroku i Obali Bjelokosti. Već u srednjoj školi osniva kazališnu družinu, piše i režira predstave, a ta ljubav prema dramaturgiji nikada ga neće napustiti. Postavši profesor književnosti, predavao je u Francuskoj i Vijetnamu. Godine 2006. objavljuje svoj prvi roman za mlade, Tobie Lolness. Priča o junaku visokom tek milimetar i pol, prevedena na trideset jezika, doživjela je izniman uspjeh kod publike i kritike. Autor je u Francuskoj nagrađen nagradama Sorcières, Tam-Tam i Saint-Exupéry, u Engleskoj nagradom Marsh, a u Italiji Andersenovom nagradom. Otada se nižu romani za mlade koji čitatelje svih dobi odvode u velike pustolovine, slave maštu, emocije i poeziju te naglašavaju moć i čaroliju djetinjstva. Autor se okušao i u drugim žanrovima te ostvario brojne suradnje stvarajući slikovnice, glazbenu bajku, strip... De Fombelle je izgradio opus koji ga bogatstvom i ljepotom potvrđuje kao jednog od najvažnijih pisaca svoje generacije. Između 2016. i 2020. pet je godina zaredom bio u užem izboru za prestižnu švedsku nagradu za književnost za djecu i mlade Astrid Lindgren.

Omar El Akkad (Kairo, 1982.) pisac je i novinar. Rođen je u Egiptu, odrastao u Kataru, kao tinejdžer preselio se u Kanadu, a danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Dvostruki je dobitnik nagrade Pacific Northwest Booksellers Association i Oregon Book Award za fikciju. Debitantski roman American War BBC je uvrstio među stotinu romana koji su oblikovali naš svijet. Godine 2021. objavljen mu je roman What Strange Paradise koji je osvojio Giller Prize. Njegove su knjige prevedene na trinaest jezika.

Dana 25. listopada 2023., samo tri tjedna nakon početka bombardiranja Gaze, Omar El Akkad objavio je tvit: „Jednom, kad bude sigurno, kad izgovoriti istinu neće značiti osobni rizik, kad bude prekasno da se itko pozove na odgovornost – bit će da su svi oduvijek bili protiv toga.“ Taj je tvit pregledan više od deset milijuna puta.

Alejandro Zambra (Santiago de Chile, 1975.) čileanski je pjesnik, romanopisac i kritičar. Autor je desetak hvaljenih proznih i pjesničkih djela, među kojima se izdvajaju Čileanski pjesnik, Privatni život drveća i Bonsai. Trostruki je dobitnik Nagrade čileanskoga Nacionalnog književnog vijeća za najbolji roman. Dobitnik je Engleske nagrade PEN-a i Nagrade PEN/O. Henry. Bio je finalist Međunarodne nagrade za kratku priču Frank O’Connor. Godine 2023. dobio je Iberoameričku nagradu Manuel Rojas za ukupno djelo. Dobio je i Nagradu princa Clausa (Nizozemska). Godine 2023. bio je finalist Nagrade Oxford-Weidenfeld. Knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika. Objavljuje prozu i oglede, među ostalim, u New Yorkeru, New York Times Magazineu, Paris Reviewu i Harper’s Magazineu. Živi u Ciudad de Méxicu.

Martina Mlinarević bosanskohercegovačka je spisateljica rođena 1982. godine u Ljubuškom. Svoj profesionalni put gradila je u novinarstvu, kao urednica časopisa, radijskih i televizijskih dijaloških emisija, a popularnost je stekla kao kolumnistica vodećih portala u regiji poput Index.hr i Buka portal. Do sada je objavila izuzetno uspješne naslove – koji su zbog njezina prepoznatljivog britkog stila, brutalne iskrenosti kao i svojstvenog joj leksika očarali publiku – Neprocjenjivo; Ljetos i drugi ledovi; Huzur te Bukača. Od 2020. obnaša funkciju ambasadorice Bosne i Hercegovine u Republici Češkoj. Istaknuta je aktivistica na polju ljudskih prava i ženskog zdravlja. Nositeljica je ordena talijanskog predsjednika Mattarelle i titule Cavaliere della Repubblica Italiana. Odlikovana je i ordenom križa III. stupnja od strane češke Armade.

Florence Knapp britanska je spisateljica koja je već svojim debitantskim romanom Imena požela ogroman uspjeh u svijetu. Roman je preveden u 27 zemalja i svugdje se odmah popeo na vrh ljestvica najprodavanijih i najčitanijih knjiga. Autorica je prije sudjelovala u stvaranju knjige za Victoria and Albert Museum, točnije dizajnirala je i izradila uzorke s pomoću engleske tehnike šivanja preko papirne šablone za knjigu Patchwork & Quilting: A Maker’s Guide, objavljenu 2017. Živi nedaleko od Londona sa suprugom i njihovim psom.

Heather Marshall živi u okolici Toronta. Radila je u politici i komunikacijama prije nego što se posvetila svojoj najvećoj strasti – pripovijedanju. Njezin debitantski roman Tražeći Jane odmah je postao bestseler broj jedan i proveo pola godine na vrhu ljestvica Toronto Stara i Globe and Maila, a i danas ne silazi s popisa najprodavanijih knjiga. Uvršten je među 10 najboljih knjiga 2022. prema izboru najveće kanadske knjižare Indigo, 100 najboljih Globe and Maila i najbolju kanadsku prozu po izboru vodeće medijske kuće CBC. Preveden je na 17 jezika i objavljen u 21 zemlji, a već su otkupljena i prava za TV ekranizaciju. Njezin drugi roman, The Secret History of Audrey James (2024.), također je požeo velik uspjeh kod čitatelja i kritike.

Durian Sukegawa (Tokio, 1962.) japanski je pisac, pjesnik, esejist, performer, televizijski voditelji i glazbenik. Diplomirao je orijentalnu filozofiju na Sveučilištu Waseda, a početkom 1990-ih radio je kao novinar u Berlinu i Kambodži. Napisao je brojne knjige i eseje, televizijske i radijske emisije te filmske scenarije. Pravim imenom Tetsuye Sukegawa radi kao profesor na Odsjeku za međunarodne studije na Sveučilištu Meji Gakuin u Yokohami, u kojoj danas živi. Uz spomenuto bio je glavni pjevač rock-benda Sakebu shijin no kai (Udruga vrištećih pjesnika). Proslavio se romanom Slatka krema od graha (2013.), koji je postao međunarodni bestseler, preveden je na 24 jezika, a francuska je inačica nagrađena nagradama „Prix Caméléon“ i „Livre de Poche“. Prema romanu je snimljen i film Sweet bean (2015.), a iste godine film je odabran za otvaranje sekcije Un Certain Regard na Filmskom festivalu u Cannesu.

Zanimljivo je spomenuti da je Sukegawa studirao slastičarstvo na poznatoj slastičarskoj školi u Tokiju. To mu je znanje bilo potrebno kako bi razumio zanat koji je važan za radnju njegova najpoznatijeg romana. Njegovo se pisanje ističe po spoju nježne humanosti, poetskog izraza i društvene osjetljivosti.

İskender Pala (Uşak, 1958.) istaknuti je turski književnik i akademik poznat po svojim djelima koja istražuju osmansku povijest i kulturu. Nakon završetka studija turskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Istanbulu doktorirao je u području klasične turske književnosti. Dio života proveo je kao poručnik u turskoj mornarici te predavao tursku književnost u Pomorskim školama i na Bosporskom sveučilištu. Tijekom tog razdoblja osnovao je Arhiv Pomorskog muzeja turske te objavio Enciklopedijski rječnik divanske (osmanske) poezije. Piše eseje, znanstvene radove i novinske kolumne te kratke priče i romane.

İskender Pala cijenjen je zbog svoje ljubavi prema divanskoj poeziji, a na mnoge je čitatelje utjecao da je sagledajunu novom svjetlu. Proslavio se romanima Smrt u Babilonu, ljubav u Istanbulu (2003.), Katre- i Matem (2009.), Şah & Sultan (2010.), Od (2011.), Mihmandar (2014.) i Barbarossa: The Story of A Legend (2016). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja među kojima se ističu nagrada za doprinos razvoju jezika Udruženja književnika Turske (1989.), nagrada Turskog jezičnog društva (1990.) i nagrada za istraživački rad Udruženja književnika Turske (1996.). Godine 2013. dodijeljena mu je i Predsjednička nagrada za kulturu.

Richard Hamilton od 1998. radi za BBC World Service kao radijski i televizijski novinar, a bio je, među ostalim, dopisnik iz Maroka, Južne Afrike i Madagaskara. Dok je živio u Maroku, u suradnji je napisao Time Out Guide to Marrakech, a tijekom novinarske karijere pisao je za časopise i novine kao što su Condé Nast Traveller i The Cape Times. Ima diplomu iz afričkih studija sa Škole za orijentalne i afričke studije (SOAS), koledža pri Sveučilištu u Londonu. Autor je knjiga: Posljednji pripovjedači: Priče iz srca Maroka (2011., 2013.) i Tangier: From the Romans to The Rolling Stones (2019.)

V. V. Ganeshananthan je spisateljica, esejistica i novinarka. Bivša je potpredsjednica Udruge južnoazijskih novinara u SAD-u, bila je članica Odbora Radionice azijskoameričkih pisaca, a trenutačno je članica Odbora Američkog instituta za studije Šri Lanke
i Radionice kreativnog pisanja za zatvorenike u Minnesoti. Predaje na MFA programu Sveučilišta u Minnesoti, gdje je McKnightova predsjednička stipendistica i profesorica engleskog jezika. S Whitneyjem Terrellom vodi podcast o beletristici i publicistici na programu Literary Hub, spajajući književnost i novinarstvo.

Njezini radovi objavljivani su u vodećim novinama i časopisima uključujući Grantu, The New York Times i The Best American Nonrequired Reading. Dosad je izdala dva romana: Love Marriage (2008.) koji je uvršten u uži izbor za “Women’s Prize for Fiction” i prema izboru The Washington Posta proglašen jednom od knjiga godine i roman Noć bez brata koji je dosad osvojio nekoliko nagrada: “Women’s Prize for Fiction” za 2024., “Carol Shields Prize” za 2024., “Asian Prize” za 2023., “New York Times Editors’ Choice” i “NPR Book of the Year”.

Régis Jauffret (Marseille, 1955.) suvremeni je francuski književnik. Autor je više od dvadeset romana, zbirki priča i jedne kazališne drame. Svoj književni put započeo je pisanjem radiodrama i suradnjom s uglednim kulturnim časopisima. Dobitnik je brojnih književnih priznanja, uključujući nagradu Femina 2005. za roman Ludnice (Asiles de fous), nagradu Décembre za roman Univers, univers (2003.) te Goncourtovu nagradu za kratku priču 2018. za 500 kratkih tekstova okupljnih pod nazivom Mikrofikcije. Njegove kratke priče, često napisane u formi monologa, odlikuju se iznimnom preciznošću izraza i psihološkom napetošću. Kritika se slaže da je Jauffretov rukopis bridak, ledeno sarkastičan i krajnje brutalan, ali istodobno elegantan, duboko promišljen, a mjestimično i duhovit. Nesumnjivo je riječ o jednom od najintrigantnijih francuskih pisaca koji je prepoznatljiv po jedinstvenoj proznoj formi i formuli. Djela Régisa Jauffreta prevođena su na brojne jezike i redovito izazivaju pozornost kritike i čitatelja.
Živi i radi u Parizu.

Isabella (Mariam S.) Hammad britansko-palestinska je autorica. Rođena je i odrasla u Londonu. Studirala je engleski na Sveučilištu u Oxfordu. Nakon književne stipendije na Harvardovu sveučilištu diplomirala je kreativno pisanje na Newyorškom sveučilištu. Živi između Londona, Pariza i New Yorka. Njezin prvi roman, Parižanin (2019.), osvojio je Palestinsku književnu nagradu, Nagradu Sue Kaufman Američke akademije za umjetnost i književnost te Nagradu Betty Trask. New York Times i Guardian proglasili su je 2019. jednom od najboljih književnih debitantica te godine. Godine 2023. uvrštena je na Grantin popis najboljih mladih britanskih romanopisaca, a za svoju drugu knjigu, Ulazi Duh, dobila je Književnu nagradu Aspen Words te 2024. Nagradu Encore koju Kraljevsko društvo za književnost (RSL) dodjeljuje za „teški drugi roman“ nakon književnog debija.

Magda Szabó (1917.–2007.) bila je mađarska književnica i najvažnija ženska spisateljica 20. stoljeća u Mađarskoj. Rođena u Debrecenu, studirala je mađarski jezik i latinski na Sveučilištu u Debrecenu. Pored romana, pisala je i poeziju, drame, eseje i prevode. Njezino najpoznatije djelo je roman Abigél (1970.), koji je postao klasik mađarske književnosti za mlade. Osvojila je mnoge nagrade, uključujući Kossuthovu nagradu i Prix Fémina za La Porta. Njezin rad istražuje teme starenja, odnosa među ljudima i društvene promjene, a njeni romani su prevedeni na mnoge jezike i adaptirani u filmove.

Clémentine Beauvais je francuska književnica i prevoditeljica, rođena 6. siječnja 1989. u Parizu. U dobi od 17 godina preselila se u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je započela svoje akademsko i književno putovanje. Na Sveučilištu u Cambridgeu stekla je doktorat iz dječje književnosti i od 2016. godine radi kao predavačica engleskog jezika i obrazovanja na Sveučilištu u Yorku. Kao autorica, Beauvais je poznata po svojim djelima za djecu i mlade, među kojima se izdvaja roman Les Petites Reines (2015.), koji je osvojio nekoliko književnih nagrada. Njena djela su prevedena na više od petnaest jezika, a osim pisanja, bavi se i književnim prevođenjem s engleskog na francuski. ​

Pia Prezelj (rođena 1995. u Sloveniji) istaknuta je spisateljica, prevoditeljica i novinarka. Zapošljava se kao novinarka u kulturnoj redakciji najvažnijeg slovenskog dnevnog lista Delo. Godine 2022. osvojila je nagradu za mladu novinarku godine, koju dodjeljuje Slovensko novinarsko društvo. Njena književna karijera započela je romanom Težka voda (2023.), koji je osvojio nagradu za debitantsko djelo godine i bio nominiran za nekoliko prestižnih književnih nagrada, uključujući Cankarjevu nagradu i nagradu Kresnik za najbolji roman godine. Osim toga, Pia Prezelj bavi se fotografijom i pisanjem, a njen rad bio je predstavljen na platformi PhotoVogue.

Tamara Duda (rođena 5. siječnja 1976. u Kijevu) ukrajinska je spisateljica i prevoditeljica, poznata pod pseudonimom Tamara Horikha Zernya. Nakon završetka studija novinarstva na Kijevskom nacionalnom sveučilištu Tarasa Ševčenka 1998. godine, radila je kao prevoditeljica ekonomskih tekstova s engleskog na ukrajinski.​ Tijekom 2014. i 2016. godine, Duda je volontirala u Donbasu, gdje je pružala humanitarnu pomoć i dokumentirala svoje iskustvo na društvenim mrežama, što je pridobilo veliku pažnju javnosti. Njezin književni prvijenac, roman Kći (Doćja), objavljen 2019. godine, smješten je u 2014. godinu i prati lik Natalije, poslovne žene iz Donjecka koja postaje volonterka u ratnim naporima. Roman je osvojio Shevčenkovu nacionalnu nagradu 2022. godine, a BBC News Ukrajina proglasio ga je Knjigom godine.​ Duda je također autorica romana Pryntsyp vtruchannya (2021.), koji istražuje teme tuge, ljubavi i identiteta kroz lik profesorice matematike koja se suočava s osobnim gubicima. Njezin rad ističe se dubokim razumijevanjem ljudske prirode i društvenih izazova s kojima se suočavaju žene u Ukrajini.

Maria Climent (rođena 1985. u Amposti, Španjolska) katalonska je spisateljica i prevoditeljica. Diplomirala je prevođenje i tumačenje na Autonomnom sveučilištu u Barceloni te je dodatno studirala scenaristiku. Njezin književni prvijenac, roman Gina (2019.), donosi priču o ženi suočenoj s dijagnozom multiple skleroze koja želi postati majka prije nego što bude prekasno. Ovaj roman postao je autentičan fenomen među katalonskim čitateljima i ubrzo je preveden na francuski jezik. Godine 2023. objavila je roman A casa teníem un himne, koji istražuje živote triju žena – majke i dviju kćeri – te njihove različite načine suočavanja s nedaćama. Osim književnog rada, Climent je radila kao učiteljica jezika, copywriterica, voditeljica društvenih mreža i sadržaja te predavačica kreativnog pisanja. Također je surađivala s kulturnim časopisom Catorze.

Louise O’Neill (Clonakilty, 1985.) istaknuta je irska spisateljica poznata po svojim romanima koji se bave feminističkim temama i izazovima s kojima se suočavaju mlade žene u suvremenom društvu. Studirala je engleski na Trinity Collegeu u Dublinu i završila poslijediplomski studij modnog menadžmenta na Dublin Institute of Technology, nakon čega je kratko radila za časopis Elle u New Yorku. Objavljivanje njezina prvog romana Only Ever Yours u srpnju 2014. dočekano je s pozitivnim kritikama. Roman je osvojio nagradu kao najbolji debitantski roman godine na Irish Book Awards, nagradu Bookseller Young Adult Award i nagradu CBI Eilis Dillon Award. Njezin drugi roman Sama si to tražila proglašen je knjigom godine na dodjeli nagrada Irish Book Awards (BGE) u prosincu 2015. Njezina djela često se bave složenim temama poput seksualnog nasilja, društvenih očekivanja i identiteta, čime potiče važne razgovore o položaju žena u društvu.

​Lise Villadsen (rođena 1985.) danska je autorica poznata po svojim romanima za mlade. Diplomirala je danski jezik i filozofiju na Sveučilištu u Kopenhagenu 2011. godine. Svoj književni put započela je u ranoj dobi, pišući priče već s 11-12 godina. Od tada je razvila prepoznatljiv stil koji balansira između tragičnog i komičnog, omogućujući čitateljima da se suoče s ozbiljnim temama kroz prizmu humora. Njezini romani često istražuju složene teme poput prijateljstva, ljubavi i izazova odrastanja, obraćajući se mladima na autentičan i empatičan način.​ Villadsen je također sudjelovala u zajedničkom projektu "Tabu" (2024.), zbirci novela koje istražuju različite tabu teme. Njezina djela prepoznata su po sposobnosti da ozbiljne teme približe mladim čitateljima, potičući ih na razmišljanje i empatiju.

​Francesca Giannone (Salento, 1982.) talijanska je spisateljica koja je već debitantskim romanom požela velik uspjeh. Diplomirala je komunikacijske znanosti te studirala na Nacionalnoj školi za film (Centro Sperimentale di Cinematografia) u Rimu. Nakon preseljenja u Bolognu radila je na katalogizaciji trideset tisuća svezaka Udruge Luigi Bernardi i pohađala tečajeve pisanja u Bottega Finzioni. Godine 2023. objavila je svoj prvi roman Poštarica, koji je postigao izniman uspjeh, prodavši se u 400.000 primjeraka u godinu dana i postavši najprodavaniji talijanski roman 2023. i 2024. Roman je inspiriran pričom njezine prabake Anne Allevane. Osvojio je nagradu Premio Bancarella i nagradu Amo Questo Libro knjižare Giunti te bio finalist nagrade Alassio Centolibri, un Autore per l´Europa 2023. Otkupljena su i prava za film. Godine 2024. objavila je svoj drugi roman, Domani, domani, koji je također ušao među deset najprodavanijih knjiga te godine.

Brigitte Reimann (Magdeburg, 1933. – Berlin, 1973.) cijenjena je njemačka autorica koju danas smatraju modernim klasikom. Počela je pisati već s četrnaest godina, a njezina prva knjiga – drame – objavljena je kad joj je bilo tek sedamnaest. Roman Geschwister (1963.), o podijeljenoj Njemačkoj nakon II. svjetskog rata, bio je jedan od najkontroverznijih romana toga doba. Uz Ženu na stupu srama (1956.), u njezinu se književnom opusu osobito ističu opširni dnevnici, objavljeni pod naslovima Alles schmeckt nach Abschied i Ich bedaure nichts. Dobitnica je mnogih literarnih nagrada, a prema njezinim djelima snimljeno je više filmova. Umrla je u dobi od samo 39 godina, ostavivši za sobom remek-djelo književnog stvaralaštva, nedovršeni, posthumno objavljeni roman Franziska Linkerhand.

Iris Wolff (Sibiu, Rumunjska, 1977.) suvremena je njemačka spisateljica. Odrasla je u Banatu, a 1985. godine s obitelji emigrirala u Njemačku. Studirala je germanistiku, teologiju te slikarstvo na Sveučilištu u Marburgu na Lahnu. Bila je dugogodišnja suradnica Njemačkog književnog arhiva Marbach i predavačica umjetničkog i kulturnog posredovanja. Danas živi kao slobodna umjetnica u Freiburgu. Godine 2012. objavila je iznimno hvaljeni debitantski roman Halber Stein, nakon kojega su slijedili Leuchtende Schatten (2015.), So tun, als ob es regnet (2017.) – roman u četiri priče, te Treperenje svijeta (2020.). Za svoje je književno stvaralaštvo dobila mnogobrojne nagrade i priznanja, među kojima se ističu Preis der LiteraTour Nord, Solothurner Literaturpreis, Chamisso-Preis/Hellerau, Spycher: Literaturpreis Leuk, Uwe-Johnson-Preis, nominacije za Alfred-Döblin-Preis, Njemačku književnu nagradu, Wilhelm Raabe-Literaturpreis i druge. Njezin posljednji roman, Lichtungen, ušao je u finale Njemačke književne nagrade 2024. godine.

Tan Twan Eng (Penang, 1972.) malezijski je romanopisac koji piše na engleskome. Radio je kao odvjetnik za intelektualno vlasništvo prije nego što je dao otkaz i potpuno se posvetio pisanju. Prvi roman, The Gift of Rain, objavljen mu je 2007. i odmah je ušao u širi izbor za nagradu nagrade Man Booker. Tan se proslavio knjigom Vrt večernjih magli iz 2011. koja je osvojila nagradu Man Asian Literary Prize, Nagradu Walter Scott za povijesnu fikciju, a bila je i u finalu Man Bookera 2012., čime je autor postao prvi Malezijac kojemu su dodijeljena sva tri priznanja. Knjige su mu prevedene na desetak svjetskih jezika. Tan Twan Eng živi u Cape Townu ( JAR).

Jaroslav Rudiš (Turnov, 1972.) češki je književnik. Studirao je germanistiku i povijest. Tijekom boravka u Njemačkoj napisao je debitantski roman Nebo pod Berlinom (2002.) koji je postao pravi hit, a autora su kritičari prozvali pankerskim Bohumilom Hrabalom. Otada je Rudiš objavio romane Konec punku v Helsinkách (2010.) i Národní třída (2013.) te napisao scenarij za uspješnu stripovsku trilogiju Alois Nebel, adaptiranu u igrani animirani film. Dobitnik je nagrade Jiří Orten za autore do trideset godina, nagrade Alfréd Radok i priznanja Češkog radija, a bio je nominiran i za Magnesiju Literu. Knjige su mu prevedene na desetak svjetskih jezika.

Dragan Markovina (Mostar, 1981.) povjesničar je, publicist i pisac. Od 2004. do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom razdoblju stekao je titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Autor je knjiga Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (Zagreb – Sarajevo, 2014.), Tišina poraženog grada: eseji, priče, kolumne (Mostar, 2015.), Povijest poraženih (Zagreb, 2015., Sarajevo, 2016.), Jugoslavenstvo poslije svega (Beograd, 2015.), Doba kontrarevolucije (Zagreb, 2017.), Usamljena djeca juga (Split, 2018., Beograd, 2019.) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918. – 2018.): od euforije do tabua (Zagreb, 2018.), Libanon na Neretvi: kultura sjećanja, kultura zaborava (Mostar, 2019.), Neum, Casablanca (Sarajevo, 2021.), Povijest, politika, popularna kultura (Zagreb, 2022.), Partizani prohodu (Beograd, 2022.) i 14. Februar 1945. (Sarajevo, 2023.). Dobitnik je nagrade „Mirko Kovač“ za knjigu Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja 2015. te nagrade „Zdravko Grebo“ za esej iz knjige Libanon na Neretvi 2019. godine. Jedan je od autora tekstova u zbornicima Stigma totalitarizma i Politička upotreba prošlosti. Redoviti je kolumnist portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je KaP-a: Korčula after partyja, nove inkarnacije Korčulanske ljetne škole.

Daniel Glattauer rođen je 19. svibnja 1960. u Beču. Pisac je i bivši novinar, nekadašnji stalni kolumnist austrijskih dnevnih novina Der Standard. Najpoznatija su mu djela epistolarni roman Protiv sjevernog vjetra i njegov nastavak Svih sedam valova. Roman Protiv sjevernog vjetra nominiran je 2006. za Njemačku književnu nagradu, a godine 2007. osvaja Austrijsku književnu nagradu Buchliebling u kategoriji „književnost, romani, fikcija“. Piše i kazališne komade, od kojih su neki, kao i pojedini njegovi romani, adaptirani za film. Djela su mu prevedena na više od 35 jezika.

Mareike Fallwickl (Hallein,1983.) austrijska je spisateljica. Studirala je lingvistiku u Salzburgu te pohađala Text-college u Münchenu. Suosnivačica je PEN-a Berlin. Napisala je romane Auf Touren (2012.), Dunkelgrün fast schwarz (2018.), koji je u godini objavljivanja zauzeo osmo mjesto ORF-ove liste najboljih knjiga i bio uvršten u širi izbor za Austrijsku književnu nagradu; Das Licht ist hier viel heller (2019.), Bijes koji ostaje (2022.), koji je ušao u uži izbor za BücherFrauen-Literaturpreis 2023. godine te Und alle so still (2024.). Fallwickl se u svojim romanima kroz odlično karakterizirane likove intenzivno bavi socijalnim temama: ženskom emancipacijom, nasiljem, temeljima patrijarhata, problemima zdravstvenog sustava i imigracijom. Njezini su romani stekli iznimnu popularnost kod čitatelja te pohvale književne kritike.

Marin Bukljaš rođen je 1975. godine u Zagrebu. Ubrzo nakon srednje škole, umjesto nastavka školovanja, odlučuje otputovati u Indiju i Nepal, što će kasnije smatrati svojim prvim životnim fakultetom. Tijekom tog nadahnjujućeg, ali i iscrpljujućeg šestomjesečnog puta, prihvaća putovanja kao svoj životni poziv te tome podređuje svoje daljnje djelovanje. Povratkom u Hrvatsku postaje DJ, što mu otvara nebrojene prilike za umjetničko stvaralaštvo, upoznavanje raznih ljudi i mjesta te fleksibilno radno vrijeme, što mu omogućava da često putuje. Strast prema putovanjima pretočio je u putopisni projekt My Friend Bike – putujući biciklom snimio je četiri dokumentarna filma, od kojih je putopis Priča o Balkanu osvojio prvu nagradu ‘’Dijana Klarić’’ na Festivalu putnika u Šibeniku 2014. godine. Sa zadnjeg putovanja kroz 13 europskih država – od Finske do Turske – pisao je putopisne članke za jedan hrvatski web portal. Osim što je DJ, dio je producentskog tima u kojem djeluje kao tekstopisac, gitarist i aranžer. Prije petnaestak godina otkrio je strast prema pisanju i otada je napisao pet romana i dvadesetak kratkih priča. Ovo je njegov prvi objavljeni roman.

Jacobo Bergareche (London, 1976.) odustao je od studija likovnih umjetnosti na Sveučilištu Complutense u Madridu te nastavio studirati književnost i pisanje na Emerson Collegeu u Bostonu. Radio je kao producent i scenarist TV serija za vodeće španjolske televizijske kuće. Godine 2012. preselio se u Austin u Teksasu, gdje je istraživao privatnu korespondenciju raznih pisaca u Centru Harry Ransom; njegov roman Savršeni dani (2021.) jedan je od plodova tog istraživanja. Dodijeljeno mu je posebno priznanje Nagrade Europske unije za književnost, a većina španjolskih medija uvrstila ga je u izbor knjiga godine. Preveden je na desetak jezika. Bergareche je i autor zbirke poezije Playas (2004.), drame Coma (2015.), serije knjiga za djecu Aventuras en Bodytown (2017.) i autobiografskog romana o bratovu ubojstvu Estaciones de regreso (2019.) Redovito piše članke za El Pais Semanal, časopis Elle i The Objective. Njegov posljednji roman, Las despedidas, objavljen je 2023.

Paloma Sánchez-Garnica (Madrid, 1962.) diplomirala je pravo, geografiju i povijest te je radila kao odvjetnica, no odustala je od toga da bi se posvetila književnosti. Istaknula se povijesnim romanima s elementima kriminalističkog žanra. Dosad joj je objavljeno osam djela: El gran Arcano (2006.), La brisa de Oriente (2009.), El alma de las piedras (2010.), Las tres heridas (2010.), La sonata del silencio (2012.), koje je adaptirano u televizijsku seriju, i Mi recuerdo es más fuerte que tu olvido (2016.), ovjenčano nagradom „Fernando Lara“. Njezino posljednje djelo, La sospecha de Sofía (2019.), doživjelo je 19 izdanja. Omiljen i hvaljen, roman Posljednji dani u Berlinu bio je finalist ugledne nagrade „Planeta“ 2021.

Fatma Aydemir (Karlsruhe, 1986.) već je za svoj prvi roman, Ellbogen (2017.) dobila nagradu „Klaus Michael Kühne“ i „Franz Hessel“. Zajedno s Hengameh Yaghoobifarah 2019. godine izdala je antologiju Eure Heimat ist unser Albtraum. Njezin drugi roman Džini (2022.) dočekan je s oduševljenjem publike i kritike, a odlikovan je i nagradama „Robert Gernhardt“ I „LiteraTour Nord“ 2023.

Won-pyung Sohn rođena je u Seulu. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Sveučilištu Sogang te filmsku režiju na Korejskoj akademiji filmske umjetnosti. Napisala je romane Counterattack at Thirty, Prism, Tube i zbirku priča House of Others, kao i seriju knjiga za djecu The Majestic Fox Tales. Režirala je i napisala scenarij za igrani film The Intruder. Dobitnica je nagrada „Cine21 Film Criticism Award“, „Jeju 4·3 Peace Literature Prize“ i Nagradu japanskih knjižara. Njezino debitantsko djelo, Badem, prodano je u više od 1,3 milijuna primjeraka u Koreji te je prevedeno i izdano u 30-ak zemalja, uključujući Sjedinjene Države.

Washington Irving (1783. – 1859.)
američki je pisac, esejist, biograf, povjesničar i diplomat u ranom razdoblju 19. stoljeća. Rođen je i odrastao u New Yorku. Pisanjem se počeo baviti u mladosti, a potpisivao se različitim pseudonimima. Najznačajnija djela kojima je stekao popularnost su A History of New-York from the Beginning of the World to the End of the Dutch Dynasty (1809.) i The Sketch Book of Geoffrey Crayon (1819.–20.) U dva je navrata boravio u Španjolskoj kao diplomat: 1826. – 1832. i 1842. – 1846. Tada su, potpisana pravim imenom, nastala njegova povijesna djela o Španjolskoj iz 15. stoljeća, u kojima se bavio Kolumbom, Alhambrom te odnosom Španjolaca i Maura. Nakon povratka u Ameriku bpisao je putopise, djela o povijesti SAD-a te biografije povijesnih ličnosti: Olivera Goldsmitha, Muhameda i Georgea Washingtona. Na njegov su stil utjecali engleski esejisti 18. st., a sam je, kao vrstan pripovjedač, utro put američkomu romantizmu polovicom 19. st. Cijenjen u Americi i Velikoj Britaniji, zalagao se za pisanje kao samostalno i legitimno zanimanje te jačanje zakona o zaštiti autorskih prava.

Oriana Ramunno (Melfi, 1980.) talijanska je spisateljica. Nakon niza nagrađenih kriminalističkih novela i kratkih priča objavljenih u raznim časopisima, posvetila se pisanju svog prvog trilera Dječak koji je crtao sjene, nadahnuta pričom njezina ujaka, bivšeg zatočenika koncentracijskog logora Flossenbürg. Knjigu je posvetila njemu, opisavši je kao „posljednji čin ljubavi na dugu putovanju“. Živi u Berlinu sa suprugom i troje djece.

Dejan Šorak (1954.) je filmski, televizijski, kazališni i radijski scenarist i redatelj te romanopisac. Encyclopedia Britannica navodi ga među nekolicinom hrvatskih umjetnika svih vremena. Njegovi najpoznatiji kazališni komadi su: Svećenikova smrt i Pauk i Pepeljuga. Scenarist je i redatelj cjelovečernjih igranih filmova: Mala pljačka vlaka (1984.), Oficir s ružom (1987.), Krvopijci (1989.), Vrijeme ratnika (1992.), Garcia (1999.), Dva igrača s klupe (2005.) i U zemlji čudesa (2009.). Objavio je romane: Kontrolna projekcija (2000.), Ja I Kalisto (2002.), Američko-hrvatski u boji – saga o filmu u tri dijela: Marija i zvijer, Venecija smrti, Dezdemona i vrag (2008.), Čovjek bez dna (2011.), Kupelj boga Silvana (2022.), Mutacija sudnjeg dana (2022.) i Čerečenje (2022.) te zbirku pripovijetki Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne (2009.). Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, a za zasluge u hrvatskoj kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Mikael Niemi (Pajala, 1959.) švedski je pjesnik, romanopisac i dramatičar. Po završetku električarske srednje škole bavio se različitim stvarima i obavljao razne poslove – bio je prodavač, asistent u nastavi i radnik u izdavaštvu – a pisanjem se bavi od malih nogu. Na početku svoje književne karijere pisao je poeziju i objavio nekoliko pjesničkih zbirki. Napisao je i tri romana za mlade, no međunarodno je priznanje stekao 2000. za prvi roman za odrasle, Popularna glazba iz Vitule (2010.), koji je preveden na više od 30 jezika. Djelo je ovjenčano i prestižnom švedskom nagradom „August“ te adaptirano u vrlo uspješan film. Slijedili su romani Svålhålet: Berättelser från rymden (2004.), Mannen som dog som en lax (2006.), te Fallvatten (2012.). Njegovo posljednje djelo, povijesni kriminalistički roman Skuhati medvjeda, preveden je na petnaestak jezika, a priskrbio mu je i nagradu „Petrona“ 2021., za najbolji švedski kriminalistički roman. Mnoge Niemijeve knjige sadrže ponešto od tornedalskog finskog – dijalekta odnosno jezika koji se, kao jedan od pet manjinskih jezika, govori u najsjevernijem dijelu Švedske, duž doline rijeke Torne. Živi u Pajali.

Tina Harnesk (1984.) švedska je književnica. Podrijetlom je Saami, odrasla je u Jokkmokku na sjeveru Švedske i njezino autohtono nasljeđe prožima svaki aspekt njezina života. Pisanje je način na koji slavi i nastavlja tradiciju usmenog pripovijedanja svoga naroda. U svijet književnosti ušla je debitantskim romanom Narod što u snijegu sije (2022.) koji joj je donio veliki interes publike i hvalospjeve kritike. Roman je prodan u šesnaest zemalja, a 2023. u Švedskoj je osvojio nagradu „Knjiga godine“.

Lorenzo Marone (Napulj, 1974.) jedan je od najplodnijih i najuspješnijih suvremenih talijanskih pisaca. Dosad je objavio desetak djela, uglavnom romana, među kojima se ističu La tristezza ha il sonno leggero (2016.), Magari domani resto (2017.), Un ragazzo normale (2018.), redom ovjenčanih uglednim talijanskim nagradama kao što su „Giancarlo Siani“ i „Bancarella“. Svojim prvim romanom Sitnice koje život znače (2015.) osvojio je publiku i kritiku te nekoliko važnih književnih priznanja, među kojima se ističe nagrada „Stresa di Narrativa“. Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika i dosegnula status bestselera. Prema njoj je snimljen i film La tenerezza u režiji Giannija Amelija. Za svoj je posljednji roman Le madre non dormono mai (2023.) primio Nacionalnu književnu nagradu „Pisa“ i nagradu „Elsa Morante“. Živi i radi u Napulju.

Robert Nezirović rođen je u Zadru 1964., gdje završava osnovnu i srednju školu, kao i studij Slavistike na Filozofskom fakultetu. Od 1992. zaposlen je u Općoj bolnici Zadar na poslovima knjižničara u stručnoj knjižnici, gdje je od 1995. i njezin voditelj. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2004. završava studij bibliotekarstva na Katedri za informacijske znanosti. Godine 2009. s nekolicinom kolega osniva književnu udrugu Zapis (Zadarski pisci), kojoj je na čelu do 2014. Priče objavljuje u časopisima Quorum, Zadarska smotra, u zbirkama pripovjedaka udruge Zapis – Samo ti pričaj i Samo se ti sjećaj te u Večernjem listu. Objavio je romane Leptiri vole svjetlo (2009.), Klopka za četvero (2014.) i Svećenik i demoni (2023.).
 

Geetanjali Shree (Mainpuri, 1957.), također poznata kao Geetanjali Pandey, indijska je spisateljica koja piše na hindskome jeziku. Živi u New Delhiju u Indiji. Autorica je nekoliko kratkih priča i pet romana. Njezin roman Mai iz 2000. ušao je u uži izbor za nagradu „Crossword Book Award“ 2001., a engleski prijevod objavljen je 2017. Godine 2022. osvojila je nagradu „Booker International“ za roman Pješčana grobnica, koji je napisala 2018. pod nazivom Ret Samadhi. Time je postala prva hindskojezična autorica koja je osvojila ovo prestižno priznanje. Osim fikcijom, Geetanjali Shree bavi se književnom kritikom i teorijom.

Brigitte Giraud (Sidi Bel Abbes, Alžir, 1960.) francuska je spisateljica, autorica romana i kratkih priča. Odrasla je u Rillieux-la-Papeu prije nego što se trajno nastanila u Lyonu. Radila je u knjižari, bila je novinarka, a pisati i objavljivati počela je potkraj 1990-ih. Dosad je objavila jedanaest romana, od kojih su neki ovjenčani vrijednim nagradama. Njezin najzapaženiji roman, Živjeti brzo, autobiografsko je djelo za koje je osvojila Goncourtovu nagradu 2022. godine.

Paul Conti američki je liječnik sa specijalizacijom iz psihijatrije, interne medicine i neurologije. Studirao je na Medicinskom fakultetu u Stanfordu, a specijalizirao se na Harvardu. Danas se bavi psihijatrijskom dijagnostikom i psihoterapijskim liječenjem. U proteklih deset godina osnovao je dvije klinike, a trenutno radi i u kliničkom centru Pacific Premier Group, PC, u kojem se njeguje okruženje istomišljenika koji se zajedno usavršavaju i konzultiraju. Njegova knjiga Trauma – nevidljiva epidemija prevedena je na 15 jezika.

Narine Abgaryan, (Berd, Armenija, 1971.) ruska je književnica i blogerica armenskog podrijetla. Diplomirala je ruski jezik i književnost na Državnom sveučilištu u Erevanu. Piše knjige za djecu, romane i kratke priče. Dosad je objavila desetak djela, a proslavila se dječjom trilogijom (2010. – 2012.) o doživljajima jedanaestogodišnje junakinje Manyunye. Knjiga je postala bestseler, kao i roman Semjon Andrejevič, kronika u škrabotinama (2012.) koji je osvojio nagradu „Baby-Nos“ te bio proglašen najboljom dječjom knjigom prošlog desetljeća u Rusiji. Hvaljeni roman za odrasle Tri jabuke s neba pale (2015.) donio joj je nagradu „Jasna Poljana“ 2016. godine. Abgaryan je i dobitnica ruske nagrade „Aleksandar Grin“, koja se dodjeljuje za izuzetan doprinos razvoju ruske književnosti. Knjige su joj prevedene na brojne jezike.

Davor Žmegač (Zagreb, 1955.) filmski je redatelj i scenarist, autor šest kratkih igranih filmova, četiri dugometražna igrana filma i tri TV serije, među ostalima Utočišta (1988., Specijalna nagrada žirija, Bilbao), Zlatne godine (1993., Zlatna arena za režiju, Pula), Putovanje tamnom polutkom (1995., službeni program festivala u Montrealu), Prezimiti u Riju (2002., četiri Zlatne arene, Pula), Tužni bogataš (2008., Nagrada hrvatskog glumišta za režiju TV serije), Zabranjeno smijanje (2012.), Tin: 30 godina putovanja (2017.). Redoviti je profesor scenarija (Filmsko pismo) na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje predaje od 1998. god. Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja. Roman Crvotočina prvi mu je objavljeni prozni tekst.

Olga Ravn (1986.) danska je pjesnikinja i prozaistica. Njezina debitantska zbirka poezije Jeg æder mig selv som lyng odmah je dobila hvalospjeve kritike. U suradnji s danskim izdavačem Gyldendalom uredila je izbor iz tekstova Tove Ditlevsen. Godine 2014. izdala je zbirku pjesama Mean Girl. Prvi njezin roman, Celestine, izašao je 2015. godine, no najveći je uspjeh postigla romanom Zaposlenici, objavljenim 2018. godine. Djelo je ovjenčano hvalospjevima kritike, što dokazuju i priznanja: 2021. godine dospjelo je u finale nagrade „Booker International“, a 2022. u uži izbor ugledne nagrade „Ursula K. Le Guin“ i širi izbor „National Book Awarda“ za najbolju prevedenu knjigu. Sljedeći roman, Mit arbejde, izdala je 2020. godine.

Ia Genberg (Stockholm, 1967.) karijeru je započela kao novinarka, a u književnosti je debitirala 2012. romanom Söta fredag. Otad je objavila roman Sent farväl (2013.), zbirku priča Klen tröst och fyra andra berättelser om pengar (2019.) i, na kraju, roman Detalji (2022.). Iako su joj sva djela kritički pohvaljena, a čitateljski dočekana s oduševljenjem, s posljednjim je postigla najveći uspjeh. Roman je 2022. godine ovjenčan najvažnijom švedskom književnom nagradom August, a 2023. i nagradom Aftonbladet. S pravima prodanima u tridesetak zemalja, Genbergini Detalji putuju diljem svijeta i žive na mnogim jezicima.

Stine Pilgaard (Aarhus, 1984.) završila je Školu kreativnog pisanja i diplomirala danski jezik i medijsku kulturu na Sveučilištu u Kopenhagenu. Debitirala je 2012. godine romanom Min mor siger, koji je odmah požeo pohvale kritike i dobio uglednu nagradu „Bodil and Jorgen Munch-Christensen“. Sljedeći roman, Lejlighedssange (2015.), donio joj je Nagradu danskih knjižnica (2016.) i bio nominiran za Nagradu čitatelja. Zemlja kratkih rečenica njezin je treći i najuspješniji roman, prodan u više od 100 000 primjeraka u Danskoj, a njime je zaslužila i ugledne danske „Zlatne lovorike“ za najbolju knjigu 2020. i Weekendavisenovu nagradu za književnost. Knjiga je nominirana i za nekoliko drugih nagrada, uključujući Politikenovu književnu nagradu. Prema njoj je snimljen i istoimeni film, a prevedena je na desetak jezika.

Megan Devine ovlaštena je psihoterapeutkinja i članica Kalifornijske udruge za licencirane profesionalne kliničke savjetnike. Više od 20 godina vodi privatnu konzultantsku praksu. Njezini su tekstovi objavljeni u časopisima GQ, Harvard Business Review, Washington Post, New York Times i mnogim drugima. Voditeljica je podcasta It’s OK That You’re Not OK i istaknuta stručnjakinja u PBS-ovu dokumentarcu, Speaking Grief. Njezin priručnik OK je što niste OK preveden je na više od 25 jezika, a čitatelji i kritičari smatraju ga jednom od najoriginalnijih suvremenih knjiga o tugovanju.

Kim Michele Richardson američka je spisateljica koja živi u Kentuckyju. Odrasla je u sirotištu Saint Thomas-Saint Vincent Orphan Asylum, gdje je bila izložena zlostavljanju zajedno s drugim štićenicima. Svoja je iskustva o tome objavila u memoarima The Unbreakable Child. Zalaže se za prevenciju zlostavljanja djece i obiteljskog nasilja, a surađuje i s institucijama. Osnivačica je doma Shy Rabbit, rezidencije za pisce i likovne umjetnike. Napisala je nekoliko knjiga, među kojima se ističu Liar’s Bench, GodPretty in the Tobacco Field i The Sisters of Glass Ferry. The Book Woman’s Daughter nastavak je Knjižničarke na konju, objavljen 2022. Knjige su joj prevedene na desetak jezika, a za svoja je djela osvojila brojna priznanja i nagrade, među kojima se ističe Forbesova nagrada za Knjižničarku na konju u kategoriji najbolje povijesne fikcije.

Igor Beleš rođen je 1978. godine u Vukovaru. Kratke priče objavljivane su mu u časopisu Zarez i Fantom slobode, na internetskim portalima Kritična masa, Čitaj me i XXZ Magazin. Dvostruki je finalist nagrade Prozak, a možda bi bio i trostruki da u međuvremenu nije postao prestar za tu nagradu. Dobitnik je stipendije Ministarstva kulture i grada Rijeke za književno stvaralaštvo. Jedan je od pokretača i urednika književnog magazina Književnost uživo. Član je neformalne književne skupine Ri-Lit i jedan od scenarista društvene igre Arcadia Tenebra. Kratka priča “33” adaptirana je u radiodramu koja je bila eksponat na izložbi slika. Dosad mu je objavljen roman Svitanje na zapadu. Živi i radi u Rijeci.

Marta Orriols Balaguer (Sabadell, 1975.), povjesničarka umjetnosti po struci, završila je tečaj filmskog scenarija u školi filma Bande a Part i kreativnog pisanja u školi Ateneu Barcelones. Autorica je bloga No puc dormir, a povremeno radi i kao lektorica u izdavaštvu. Surađivala je u digitalnom časopisu za kulturu Nuvol, a na portalu za kulturu Catorze objavljuje književne i kulturne kronike. Svojom prvom knjigom Anatomia de les distancies curtes ostvarila je zamjetan uspjeh kod kritike i čitatelja. Njezine priče prikazuju složenost ljudskih odnosa istančanom i harmoničnom prozom velike emocionalne snage. Naučiti razgovarati s biljkama njezin je debitantski roman, odlično prihvaćen i u Španjolskoj i u brojnim drugim zemljama. Drugi roman, La possibilitat de dir-ne casa, upravo je objavila. Živi i radi u Barceloni.

Andrew O’Hagan (Glasgow, 1968.) škotski je književnik, esejist i urednik. Zbog svoga književnog rada nekoliko je puta nominiran za nagradu Booker, Granta ga je 2003. godine proglasila jednim od najboljih mladih britanskih pisaca, a primio je i prestižnu nagradu „E. M. Forster“, koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti. Urednik je u časopisu London Review of Books i suradnik Kraljevskog književnog društva. Debitirao je romanom Our Fathers 1999. godine i ušao u uži izbor brojnih prestižnih nagrada. Dosad je objavio šest romana, a nekoliko njih adaptirano je za film, televiziju ili kazalište. Njegov posljednji roman, Vodencvjetovi, objavljen je 2020. godine i prema njemu je 2022. snimljena vrlo hvaljena serija za BBC. Pisao je za časopise London Review of Books, Granta, The New Yorker i The Guardian, a od 2021. predaje i pisanje na fakultetu Kings College London.

Ozren Majerić rođen je 1976. u Zagrebu, po zanimanju je fotograf, a kratke priče piše od 2017. U travnju 2023. izašla mu je debitantska knjiga Skriveno. Instagramski je aktivan na profilu why not now 1000, gdje spaja ljubav prema fotografiranju i pisanju, a može ga se naći i na Facebooku, gdje pod svojim imenom spaja privatni život s putovanjima i pročitanim knjigama, nastojeći pokazati da je ljepota života često pitanje vlastitog izbora. Traženje ogledala njegova je druga knjiga.

www.ozrenmajericphotography.com
 

Claire Keegan (Wexford, 1968.) nagrađivana je irska književnica. Odrasla je u velikoj katoličkoj obitelji. Sa sedamnaest se godina otputila u New Orleans, u Louisianu, gdje je studirala engleski i političke znanosti. Magisterij filoloških znanosti stekla je na Trinity Collegeu u Dublinu. Prvu zbirku priča Antarctica objavila je 1999., a nakon nje zbirku Walk the Blue Fields 2007. Uslijedili su novela Foster (2010.) te kratki roman Te sitnice 2021. Za svoje je pisanje dobila brojne pohvale i osvojila važna priznanja: nagradu za irsku književnost „Rooney“, nagradu „William Trevor“ i dr. Te sitnice osvojile su godišnju nagradu „Kerry Group Irish Novel“, nagradu „Orwell“ za političku prozu te ušle u finale „Bookera“ 2022. Njezine se priče često uspoređuju s onima Trevora, Carvera, McGaherna i Čehova, a objavljivane su u svim relevantnim svjetskim časopisima. Djela su joj prevedena na trideset jezika. Keegan živi povučeno u ruralnoj Irskoj.

Itamar Vieira Junior (Salvador, 1979.) proslavljeni je i višestruko nagrađivani brazilski književnik. Po struci je geograf, a završio je doktorski studij Etničkih i afričkih studija na Sveučilištu u Bahiji. Svojom prvom zbirkom kratkih priča Dias (2012.) osvojio je „Prémio Arte e Cultura“. Objavio je i A oração do carrasco (2017.), zbirku s kojom je bio finalist nagrade „Jabuti“ te Doramar ou a oddiseia (2021.), prošireno izdanje iste zbirke. Njegov roman Iskrivljeni plug ovjenčan je važnim priznanjima: godine 2018. dobio je najveću portugalsku književnu nagradu „Leya“, a 2020. osvojio je ugledne nagrade „Oceanos“ i „Jabuti“. Knjiga je prevedena na nekoliko jezika. Godine 2023. roman će biti adaptiran u televizijsku seriju koja će se prikazivati na HBO-u. Uz književni rad, Itamar Vieira Junior piše i kolumne za São Paulo Review.

Élisa Shua Dusapin (Sarlat-la-Canédi, 1992.) francusko-korejska je spisateljica. Odrastala je u Parizu, Seulu i u Švicarskoj, gdje i danas živi. Njezin debitantski roman, Zima u Sokchu, odmah je po objavljivanju 2016. godine osvojio mnogobrojne nagrade, uključujući „Prix Robert-Walser“, „Prix Alpha“ i „Prix Régine-Deforges“, a 2021. dodijeljen mu je ugledni američki „National Book Award“ za najbolju literaturu u prijevodu. Djelo je adaptirano u uspješnu kazališnu predstavu. Drugi joj je roman, Les Billes du Pachinko, izdan 2018. godine, a 2019. ovjenčan je nagradom „Prix suisse de littérature“. Obje su knjige prevedene na niz svjetskih jezika

Jocelyne Saucier (1948. Clair, New Brunswick) kanadska je spisateljica i novinarka koja živi u Quebecu. Diplomirala je politologiju na Sveučilištu Laval. Radila je kao novinarka do 1996., kada joj je objavljen prvijenac La vie comme une image. Roman je dospio u finale „Prix du Gouverneur général“ za francuskojezičnu fikciju (1996). Njezin drugi roman, Les heritiers de la mine, bio je finalist natječaja za „Prix France-Québec“ (2001), a treći, Jeanne sur les routes, bio je u finalu za „Prix du Gouverneur général“ 2006. Velik je uspjeh postigla četvrtim romanom, Pljuštale su ptice, kojim je osvojila nekoliko vrijednih priznanja: „Prix France-Québec“ (2012), „Prix Ringuet“ (2012), „Prix des 5 continents de la francophonie“ (2011), „Prix des lecteurs Radio-Canada“ (2012), „Prix littéraire des collégiens“ (2012) i „Prix du Club des Irrésistibles“ (2012). Roman je također bio u finalu „Prix du Gouverneur général“ za prijevod s francuskog na engleski jezik 2013. godine, a prema njemu je snimljen i film. Posljednji roman, A train perdu, izašao joj je 2020. godine i požeo pohvale kritike. Knjige su joj prevedene na petnaestak jezika.

Dina Rubina (1953., Taškent) jedna je od najprominentnijih ruskojezičnih izraelskih književnica. iplomirala je glazbu na Taškentskom konzervatoriju. Radila je kao dramaturginja i scenaristica, neko je vrijeme živjela u Moskvi, a 1990. preselila se u Izrael. Prve su joj priče objavljene u časopisu Yunost. Autorica je pedesetak djela, od čega desetak romana. U njezinu su fokusu židovska i izraelska povijest te njihovo preplitanje s ruskom kulturom. Dobitnica je niza internacionalnih nagrada, među kojima treba istaknuti najveće rusko priznanje, „Veliku knjigu“ za roman Na sunčanoj strani ulice 2007., koji je bio nominiran i za ruskog „Bookera“, te 2006. dospio u finale nagrade „Jasna Poljana“. Po njezinim su djelima snimljeni filmovi i televizijske serije. Djela Dine Rubine prevedena su na tridesetak jezika.

Simon Stranger (Oslo, 1976.) norveški je književnik. Studirao je filozofiju na Sveučilištu u Oslu te završio jednogodišnji tečaj pisanja fikcije, najpoznatiju školu kreativnog pisanja u Norveškoj – Forfatterstudiet i Bø. Piše uglavnom prozu, a dosad je objavio šest romana, šest ilustriranih knjiga za djecu i tri romana za mlade. Njegova su djela prevedena na više od dvadeset jezika. Roman Leksikon svjetla i tame (2018.), inspiriran poviješću kuće koja je tijekom II. svjetskog rata služila kao sjedište Gestapa,  priskrbio mu je prestižnu nagradu „Norvegian Booksellers’ Prize, kao i „Riksmål Prize“, a prava su prodana u dvadeset i dvjema zemljama. Njegov najnoviji roman, 304 dager (304 dana) izašao je 2021. godine. Stranger živi i radi u Norveškoj.

Nina Wähä rođena je u Stockholmu 1979. godine. Svestrana Wähä bavila se glumom, a švedskoj je javnosti poznata i kao pjevačica indie-grupe Lacrosse. Debitirala je 2007. godine hvaljenim romanom S som i syster (S for Sister). Njezin je drugi roman, Titta inte bakåt! (Don't Look Back), objavljen tri godine kasnije, odjeknuvši među publikom i kritikom, no pravi je uspjeh požela godine 2019. trećim romanom Testament, kojim je dospjela u sam vrh liste najčitanijih švedskih autora u 2020. godini, s više od 120 000 prodanih primjeraka. Djelo joj je priskrbilo jednu od najvažnijih švedskih nagrada za književnost – „Swedish Radio's Literature Prize“ –  i našlo se u izboru za niz književnih nagrada, od kojih se ističu „August“, „Norrland Literature Prize“ i „Vi's Literature Prize“ i francuska nagrada za prijevodnu prozu „Prix Femina Étranger“. U međuvremenu joj je izašao i novi roman pod naslovom Babetta.

Ana Cristina Silva (Vila Franca de Xira, 1964.) portugalska je sveučilišna profesorica i spisateljica. Doktorirala je psihologiju na Sveučilištu u Bragi. Svoj prvi roman objavila je 2002. godine pod naslovom Mariana, Todas as Cartas. Od 2008., kada joj je izašao roman As Fogueiras da Inquisicao, usredotočuje se na povijesne teme u svojoj prozi. Za roman Reido Monte Brasil (2012.) dobila je nagradu „Urbano Tavares Rodrigues“. Triput je nominirana za veliku portugalsku nagradu „Fernando Namora“, a 2017. napokon joj je dodijeljena za roman A Noite Nao e Eterna. Godine 2019. izlazi njezin roman Duge noći u Caxiasu, uz pohvale kritike i publike.

Dimitri Rouchon-Borie francuski je pisac, rođen 1977. godine u Nantesu.  Kao novinar u dnevnom listu Le Telegramme, bavi se temom procesuiranja zločina, a njegov je rad urodio i knjigom kronika pravnih slučajeva Au tribunal, chroniques judiciaries (2018.). Kao romanopisac, debitirao je 2021. godine romanom-ispoviješću jednoga ubojice, pod naslovom Demon na Vučjem brdu, koji mu je iste godine priskrbio mnogobrojne ugledne nagrade, među kojima treba istaknuti nagradu Belgijske radiotelevizije i finale Goncourtove nagrade za književnost.

Megan Nolan mlada je irska autorica (rođena 1990. godine u Waterfordu). Studirala je francuski jezik i medije na dublinskom Trinity Collegeu. Njezini su eseji, kritike i fikcija objavljivani u The New York Timesu, The White Reviewu, The Sunday Timesu, The Village Voiceu, The Guardianu i u antologiji Winter Papers. Stalna je kolumnistica časopisa I newspaper, Huck Magazinea i New Statesmana. Debitirala je romanom Djela iz očaja, objavljenim 2021. godine. Svježinom i iskrenošću Nolan progovara o toksičnoj ljubavi, fiksaciji i ranjivosti, čime je osvojila kritiku i publiku, i ušla u izbor za „Dublin Literary Award“ te za nagradu „Sunday Times Young Writer of the Year“. Časopis The Guardian njezin je roman uvrstio među deset najboljih debitantskih djela 2021. godine.

Elena Medel (Cordoba, 1985.)  suvremena je španjolska autorica. Do svoga debitantskog romana Čudesa (2020.) priznanje publike i kritike već je stekla trima lirskim i dvjema esejističkim zbirkama. Za pjesništvo je ovjenčana nagradom „Loewe“ za mlade pjesnike te nagradom Zaklade „Princesa de Girona“. Utemeljiteljica je i direktorica izdavačke kuće La Bella Varsovia te voditeljica projekta Cien de Cien, u čijem su fokusu suvremene španjolske pjesnikinje i njihova vidljivost na književnoj sceni.  Prema izboru magazina Publishers Weekly jedna je od dvanaest najvažnijih španjolskih spisateljica i prva je žena kojoj je dodijeljeno priznanje „Francisco Umbral“ za književnost, a roman Čudesa dosad je preveden na desetak svjetskih jezika.

Mikołaj Łoziński (r. 1980.) poljski je pisac i scenarist. Njegov debitantski roman Reisefieber (2006.) u Poljskoj je dobio jedno od važnijih priznanja, „Nagradu Kościelskih“, zadobio popularnost u publike, nominiran je za najvažniju poljsku književnu nagradu „Nike“ i preveden na pet jezika. Već sljedeći roman, pod naslovom Książka, osvojio je uglednu nagradu „Paszport Polityki“ (2011.). Łoziński je glas novoga poljskog naraštaja, svestrani milenijalac-erudit: radio je kao soboslikar, prevoditelj na francusko-njemačkoj televiziji, fotograf, izlagao je u galerijama, pisao scenarije, a autor je i zbirke basna za djecu, Bajki dla Idy.  Njegov roman Stramer, objavljen 2019. godine, bio je nominiran za nagradu „Nike“  te ušao u finale Književne nagrade Srednje Europe „Angelus“. 

Borut Kraševec suvremeni je slovenski pisac i prevoditelj. Rođen je u Ljubljani 1973. godine, studirao je komparativnu književnost i ruski jezik, no posve se, prekinuvši studij, posvetio prevođenju s ruskoga jezika. Objavio je više od 45 prijevoda s ruskog: s područja filozofije, teorije književnosti, vjerske misli i lijepe književnosti. Godine 2004. dobio je nagradu za najboljeg mladog prevoditelja (prijevod romana Čapaev i praznina Viktora Pelevina), a 2014. godine dodijeljena mu je „Sovretova nagrada“ za prijevod djela istoga autora, Sveta knjiga vukodlaka. Umijeće pisanja dokazao je i svojom prozom, koju je objavljivao u časopisu Literatura i na web-portalu Vrabec anarhist. Prvijenac Agni, objavljen u Sloveniji 2020. godine, na Slovenskom knjiškom sajmu 2020. godine proglašen je najboljim debitantskim djelom godine, a godinu kasnije ovjenčan je i uglednom Kresnikovom nagradom.

Gertraud Klemm (Beč, 1971.) suvremena je austrijska spisateljica čija je proza natopljena feminističkim revoltom i potragom za pravdom. Po struci biologinja, a sve do 2005. i službenica u Uredu za kontrolu vode grada Beča, u svojim romanima istražuje različite fasete bivanja ženom u suvremenom svijetu – od problema odrastanja do nevolja zrelosti u romanu Herzmilch; ženske plodnosti i posvajanja djece u romanu Muttergehäuse, pa sve do ženskog starenja u romanu Aberland i položaja žene u književničkom miljeu u najnovijem romanu pod nazivom Hippocampus. Klemm je dosad objavila pet romana, knjigu eseja, dnevničke zapise, zbirku kratkih priča i nekoliko hibridnih knjiga u kojima njezine književne radove dopunjuju likovni radovi drugih umjetnica. Za tada još neobjavljeni tekst Ujjayi – kasnije poglavlje svog drugog romana – godine 2014. dobila je nagradu „Ingeborg Bachman“, roman Aberland donio joj je nominaciju za „Deutsches Buchpreis“ (2015.), a roman Herzmilch dobitnik je nagrade za najbolji romaneskni debi (2015.) te je nominiran za nagradu Europske unije za književnost. Među mnogima treba izdvojiti i austrijsku nacionalnu „Outstanding Artist Award für Literatur“ (2020.) te nagradu „Ernst Toller“ (2021.), kojom se odaje priznanje politički angažiranim autorima.

Lucie Faulerová, rođena 1989. godine, češka je spisateljica, urednica i scenaristica. Diplomirala je bohemistiku na Sveučilištu Palacký u Olomoucu. Već je svojim debijem, romanom Lapači prachu, izdanim 2017. godine, privukla pozornost kritike – nominirana je za najvažniju češku nagradu „Magnesia Litera“ te za nagradu za mlade autore „Jiří Orten“. Roman je ubrzo preveden na nekoliko jezika. S poznatom češkom umjetnicom Kateřinom Šedom surađivala je na knjizi BRNOX – Průvodce brněnským Bronxem (BRNOX – A guide to Brno’s Bronx), otkrivajući četvrt Brna na socijalnoj margini. Za svoj su rad 2016. godine autorice dobile nagradu „Magnesia Litera“ za žurnalistiku. Posljednji roman, Djeva smrti, također je nominiran za „Magnesiju Literu“ u kategoriji najboljeg proznog djela i dobitnik je Europske nagrade za književnost 2021. godine.

Gerda Blees, suvremena nizozemska autorica, rođena je 1985. godine. Studirala je umjetnost na  Akademiji Gerrit Rietveld. Kao književnica debitirala je 2017. godine zbirkom kratkih priča pod naslovom Aan doodgaan dachten we niet (We Didn’t Think About Dying). Svestranost iskazuje objavljujući zbirku poezije Dwaallichten (Wandering Lights) već iduće godine, a 2020. slijedi roman Mi smo svjetlost, koji je izazvao unisono oduševljenje nizozemske kritike. Nagrađen je nizozemskom nagradom „Dutch Booksellers' Award“ za 2021. godinu, nominiran za prestižnu nagradu „Libris Literature“, a iste je godine okrunjen i Europskom nagradom za književnost.

Annette Bjergfeldt (Virum, 1961.) danska je pjevačica, kantautorica, spisateljica i slikarica. Iznimno uspješna u glazbenim vodama, dvaput je bila nominirana za nagradu Grammy te čak trinaest puta za Danish Music Award. Objavila je šest autorskih albuma i četiri je godine intenzivno nastupala na turnejama po Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je surađivala s istaknutim glazbenicima poput američke gitarističke ikone Jerryja Douglasa i pjevačice Eddi Reader. Poučava kreativno pisanje u Danskoj i na Grenlandu, među ostalim i na Rhythmic Music Conservatory u Kopenhagenu. Njezin književni talent potvrđen je već debitantskim romanom Pjesma nad pjesmama u Ulici Palermo (2020.), koji je oduševio kritiku i čitatelje te je preveden u tridesetak zemalja. S romanom Putujuće kino gospodina Saita (2023.) potvrdila je status jedne od najzanimljivijih suvremenih danskih autorica.

Petar Andonovski jedan je od svježih glasova regionalne književnosti. Suvremeni makedonski pisac rođen je 1987. u Kumanovu, diplomirao je opću i komparativnu književnost na Filološkome fakultetu u Skoplju, a kao pisac-rezident boravio je u Austriji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori. Njegovo je prvo djelo zbirka poezije Mentalen prostor, objavljena 2008. godine, no danas se uglavnom bavi prozom, koja je odlično primljena u Makedoniji. Za svoj drugi roman, Teloto vo koe treba da se živee, uz niz sjajnih kritika, dobio je 2015. godine nacionalnu nagradu „Roman godine“. Godine 2020. dodijeljena mu je Europska nagrada za književnost za novi roman – Strah od barbara, koji je preveden i na engleski jezik. Autor trenutačno radi za makedonsku izdavačku kuću Polica i –  piše.

Min Jin Lee suvremena je američka autorica korejskoga podrijetla. Rođena je u Seulu 1968. godine, a u Ameriku je zajedno s obitelji emigrirala kad joj je bilo sedam godina. Diplomirala je pravo i niz godina radila kao korporativna odvjetnica. Od 2007. do 2011. živjela je u Japanu. Njezine kratke priče, Motherland (2002.) i Axis of Happiness (2004.) nagrađene su na natječajima The Missouri Reviewa i Narrative Magazinea, a kao romanopisac debitirala je 2007. godine djelom Free Food for Millionaires, koje je postalo nacionalni bestseler. Bila je dobitnica stipendije Njujorške zaklade za umjetnost i Zaklade Guggenheim. Njezin drugi roman, Pačinko (2017.), dospio je u finale „National Book Awarda“ za fikciju, bio drugoplasirani za „Dayton Literary Peace Prize“ te osvojio nagradu Medici Book Cluba. Roman je ovjenčan i priznanjima kritike uglednih časopisa poput The Guardiana i The New York Timesa, Esquirea, Chicago Reviewa of Books i BBC-ja. Djelo je prevedeno na više od trideset jezika.

https://www.minjinlee.com/

Boris Škifić rođen je 1957. na otoku Zverincu. Završio je Filozofski fakultet u Zadru. Priče, drame i pjesme objavljivao je u časopisu Matice hrvatske Zadarska smotra i časopisu Fantom slobode. Dosad su mu izašle zbirke priča Adios amigos (2013.), Let leptira (2008.) i roman Priča o četiri čempresa (2003.) i Pisma iz Vinogradske (2022.). Živi u Splitu i radi kao gimnazijski profesor hrvatskog jezika.

Sara Kopeczky (1992.) odrasla je u Splitu, gdje i danas živi. Po struci je profesorica engleskog i talijanskog jezika, a po pozivu spisateljica opće prakse. Prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu. Tijekom studija uređivala je časopis „Split Mind“, a trenutno je urednica regionalnog časopisa za književnost i umjetnost „Libartes“. Za portal „Booksa“ pisala je književne preporuke i kolumnu Autorica vs. svijet, a za Gradsku knjižnicu Marka Marulića u Splitu snimala je podcast Zapričavanja i vodi književne tribine Librokazi. Vodila je nekoliko radionica kreativnog pisanja: u Infozoni, u sklopu projekta Praznine udruge Culture Hub, u sklopu gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu, kao i različite online radionice. Osvojila je nekoliko književnih nagrada: drugo mjesto na natječaju „Zlatko Tomičić“, prvo mjesto na natječaju „Ulaznica“, nagradu „Trećeg Trga“ za zbirku priča U potrazi za jugom i nagradu Mak Dizdar za zbirku pjesama Kamen, školjka, papir. Za pisanje zbirke priča Više ne znam tko si dobila je potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Zajedno s Ružicom Gašperov vodi splitski književni klub „Pisci za pisce“ i na istoimenom blogu redovito objavljuje savjete o pisanju i književne preporuke.

Anja Kampmann (Hamburg, 1983) njemačka je pjesnikinja i prozaistica. Studirala je na Sveučilištu u Hamburgu i na Njemačkom institutu za književnost u Leipzigu. Pohađala je, kao stipendistica, renomirani Internacionalni spisateljski program Sveučilišta u Iowi. Na književnom se polju predstavila poezijom objavljivanom u različitim njemačkim publikacijama. Dosad su joj izašle dvije pjesničke knjige, Proben von Stein und Licht (2016) i Der Hund ist immer hungrig (2021), a za pjesnički je rad primila i nagradu „Rainer-Malkowski“, koju dodjeljuje Bavarska akademija umjetnosti. Duboke se vode dižu prvi je i dosad jedini njezin roman, a donio joj je ugledne nagrade „Lessing-Preis“ i „Mara-Cassens-Preis“ u Njemačkoj te nominaciju za „National Book Award“ u SAD-u. Živi i radi u Leipzigu.

Gordana Benić rođena je 1. prosinca 1950. u Splitu. Diplomirala je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru te završila poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezina poezija zastupljena je u mnogobrojnim domaćim i stranim antologijama hrvatskog pjesništva. Pjesme su joj prevedene na desetak stranih jezika. Knjiga Kovači sjene, izbor iz opusa na francuskom jeziku, objavljena je 2014. u ediciji Domaine croate/Poésie nakladnika L’Ollave.

Objavila je dvadeset poetskih zbirki i knjigu publicistike:
Soba, Književni krug, Split, 1982.
Kovači sjene, Književni krug, Split, 1987.
Trag Morije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb,1992.
Dubina, Meandar, Zagreb, 1994.
Laterna Magica, Književni krug, Split, 1998.
Balada o neizrecivom, Meandar, Zagreb, 2003.
Godina Sfinge, publicistika, Ex libris, Zagreb, 2003.
Unutarnje more, izabrane pjesme (izbor i pogovor Zvonimir Mrkonjić), Matica hrvatska, Zagreb, 2006.
Svijet bez predmeta, Književni krug, Split, 2007.
Banalis Gloria, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2009.
Oblik duše, Fraktura (biblioteka Fraktali), Zaprešić, 2011.
Nebeski ekvator, Matica hrvatska (biblioteka Podzvizd), Zagreb, 2015.
Bijeli šum, Meandar Media, Zagreb, 2019.
Vremenski putnici, Litteris, Zagreb, 2020.

Poetsko višeknjižje o Dioklecijanovoj palači u Splitu:
Palača zarobljenih snova: imaginarni putopisi (Ex libris, Zagreb, 2012.)
Palača nezemaljskih snova: psihogrami (Ex libris, Zagreb, 2013.)
Palača svjetla i sjene: kozmogrami (Ex libris, Zagreb, 2014.)
Palača posljednjih kartografa: iluminacije (Ex libris, Zagreb, 2017.)
Palača i njezini dvojnici: fotogrami (Ex libris, Zagreb, 2020.)
Palača nevidljivi planet: opus magnum o Dioklecijanovoj palači u Splitu (Ex libris, Zagreb, 2021.)
Prema motivima poetske tetralogije o Dioklecijanovoj palači snimljen je dokumentarni film Prizemljeni svemir (produkcija HTV-a, 2018.)

Nagrade:
1998. „Tin Ujević“, nagrada Društva hrvatskih književnika za knjigu poezije Laterna Magica
2000. „Vicko Andrić“, prva konzervatorska nagrada Ministarstva kulture za novinarski opus o Dioklecijanovoj palači u Splitu
2014. „Goranov vijenac“, nagrada za poetski opus i doprinos hrvatskom pjesništvu
2018. „Nagrada za književnost HAZU-a“ za knjigu pjesama u prozi Nebeski ekvator
2021. „Nagrada Kvirin“ za poetski opus i prinos hrvatskom pjesništvu

Saud Al Sanusi (Kuvajt, 1981.) istaknuti je i nagrađivani pisac i novinar. Objavljivao je u mnogobrojnim kuvajtskim publikacijama, uključujući novine Al Watan i Al Arabi, Al Kuwait i Al Abwab. Trenutno piše za novine Al Qabas. Njegov prvi roman, The Prisoner of Mirrors (2010), dobitnik je prestižne nagrade „Laila Al Othman“, namijenjene mladim književnicima. Na natječaju Stories on the Air, koji je 2011. organizirao časopis Al Arabi u suradnji s BBC-jem Arabic, dobio je prvu nagradu za priču The Bonsai and the Old Man. Romanom Bambusova stabljika (2012) osvojio je kuvajtsku Državnu nagradu za književnost te prestižnu Međunarodnu nagradu za arapsku književnost IPAF, (arapski Booker), a 2016. dobio je „Saif Ghobash Banipal Prize“, nagradu za arapsku književnost u prijevodu. Njegov roman o ratom zahvaćenu Kuvajtu budućnosti, Mamma Hissa’s Mice (2015), postao je bestseler, no kuvajtske su ga vlasti stavile na listu zabranjenih knjiga. Ipak, roman je dospio u uži izbor za uglednu književnu nagradu „Sheikh Zayed“. Objavio je i djelo Pigeons of the House (2017). Saud Al Sanusi jedan je od najsnažnijih glasova mlade arapske proze, koji se u svojim romanima bavi bolnim točkama arapske kulture i kuvajtskoga života te odnosom prema imigrantima, povijesti i politici. Kraljevina Bahrein proglasila ga je osobom godine 2016. Knjige su mu prevedene na trinaest jezika.

Rodaan Al Galidi (Irak, 1971.) nizozemski je pisac i pjesnik iračkog podrijetla. Studirao je građevinu kada je emigrirao iz Iraka da bi izbjegao vojnu obvezu. Od 1998. godine živi u Nizozemskoj. Budući da je dugo čekao azil koji je tražio, pa se nije mogao formalno obrazovati, nizozemski je jezik naučio sam, a danas na tome jeziku i piše. Dosad je objavio šest romana i devet zbirki poezije. Roman De autist en de postduif (2009.) priskrbio mu je Nagradu Europske unije za književnost 2011. godine. Njegovo posljednje djelo, Holland, objavljeno je 2020. Roman Dvije deke, tri plahte (2016.) nizozemski je bestseler i njegov dosad najuspješniji roman.

Petra Dvořáková (Velké Meziříčí, 1977.) češka je spisateljica i scenaristica, a dosad je objavljivala publicistiku, fikciju i knjige za djecu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta u Brnu, a budući da je završila medicinsku srednju školu, neko je vrijeme radila i kao medicinska sestra. Proslavila se već prvom knjigom, nizom intervjua s naslovom Proměněné sny, zbog koje je nagrađena „Magnesijom Literom“ za novinarstvo. Uslijedile su zatim knjiga Já jsem hlad (2009) u kojoj se bavi problemom anoreksije, te knjiga za djecu Julie mezi slovy (2013), zbog koje je ovjenčana nagradama „Golden Ribbon“ i „Teacher’s Prize“. Prozu za odrasle objavljuje od 2016. godine, a kod čitatelja iznimno uspješan roman Kirurg objavila je 2019. godine. Prijevodi njezinih knjiga objavljivani su u nekoliko zemalja.

Olja Knežević rođena je u Podgorici, maturirala u Kaliforniji, diplomirala na Katedri za engleski jezik i književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Radila je kao freelance prevoditeljica za poeziju i prozu, novinarka i prevoditeljica na Radiju Brod, asistentica menadžera na projektu socijalne pomoći Danskog savjeta za izbjeglice, profesorica engleskog jezika i književnosti u podgoričkoj gimnaziji. Magistrirala je kreativno pisanje 2008. godine na Birkbeck koledžu Sveučilišta u Londonu, a za svoj magistarski rad iste je godine dobila Overall Prize. Njezina kratka priča Učionica (The Classroom) objavljena je 2009. godine u antologiji FREEDOM Amnesty Internationala uz priče poznatih svjetskih autora. U razdoblju od 2010. do 2014. za magazin Art pisala je kolumne/priče, od kojih je nastala zbirka Londonske priče juga, objavljena 2013. Dosad je objavila romane Milena & druge društvene reforme (Crna Gora, 2011.; Hrvatska, 2012.), Gospođa Black (Crna Gora, 2015.; Hena com, Zagreb, 2021.) i Katarina, velika i mala. Posljednji je na natječaju izdavačke kuće V.B.Z. proglašen najboljim romanom 2019. godine. Djelo je prevedeno na engleski jezik i objavljeno kao Catherine the Great and the Small za Istros Books u Velikoj Britaniji 2020. i na njemački kao Katharina die Grose und die Kleine u izdanju eta Verlag 2022. godine.

Evelio Rosero (Bogota, 1958.) nagrađivani je i internacionalno priznati kolumbijski književnik. Studirao je komunikacijske znanosti na Sveučilištu Externado u Kolumbiji. Za svoj je književni rad primio nagrade „II Pedro Gómez Valderrama Prize“ za najbolji kolumbijski roman objavljen između 1988. i 1992., i Nacionalnu nagradu za književnost u Kolumbiji 2006. Za roman Vojske, objavljen izvorno 2007. godine, primio je nagradu „Tusquets Editores Prize“ u Španjolskoj, nagradu „Independent Foreign Fiction Prize“ u Ujedinjenom Kraljevstvu i nagradu „ALOA Prize“ u Danskoj. Plodan je autor i napisao je mnogo romana, od kojih se ističu Los Almuerzos (2009), La carroza de Bolivar (2012), za koji je ovjenčan Nacionalnom nagradom za roman u Kolumbiji 2014., i Toño Ciruelo (2017), koji ga je potvrdio kao pravog majstora pera. Živi i radi u Bogoti.

Marina Gudelj (Split, 1988.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru.
Književnim radom bavi se oduvijek za sebe, a javno posljednjih nekoliko godina. Objavljivala je u Zarezu, na Kritičnoj masi, portalu Strane i u međunarodnome časopisu Alternator. Kratke priče nagrađivane su joj na Kritičnoj masi, FEKP-u i na kraju osvojile i nagradu „Prozak“ (2018.) za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti.U sklopu nagrade „Prozak“ 2020. izlazi joj zbirka kratkih priča Fantomska bol, koja iste godine ulazi u širi izbor za nagradu „Fric“.
Vodi književni blog Straničnik, na kojem objavljuje priče koje (uglavnom) stanu na jednu stranicu.
Živi i radi u Splitu, a svoje slobodno vrijeme provodi nepredvidljivo.

Pavla Horáková (Plzeň, 1974.), praška je spisateljica, radijska novinarka i književna prevoditeljica. Studirala je prevođenje i srbistiku na Karlovu sveučilištu, a od 1997. godine prevela je više od 20 knjiga s engleskog i srpskog jezika – poput romana Kurta Vonneguta, Saula Bellowa i Iaina Banksa – za što je nagrađena uglednim češkim nagradama. Vodila je radijski ciklus Polní pošta, čija su tema memoari, dnevnici i prepiska čeških vojnika tijekom I. svjetskog rata, objedinjeni u dvjema knjigama (Přišel befel od císaře pána, 2015. i Zum Befehl, pane lajtnant, 2018.). Dosad je objavila nekoliko romana: detektivsku trilogiju za mlade (Tajemství Hrobaříků, 2010., Hrobaříci v podzámčí, 2011. i Hrobaříci a Hrobaři, 2012.), a zajedno s Alenom Scheinostovom i Zuzanom Dostálovom i roman za mlade Johana (2018.). Njezin prvi roman za odrasle, Teorija čudnovatosti, objavljen je 2018. godine i nagrađen najvećom češkom književnom nagradom Magnesia Litera“.

Rođen je u Zagrebu 1963., a od 1983. živi isključivo od pisanja – u najvećoj mjeri i bez prestanka kao novinar u brojnim hrvatskim i stranim medijima, ali i kao romanopisac, pjesnik, sastavljač pitanja za kvizove, predavač kreativnog pisanja, televizijski i filmski scenarist, (ko)autor tekstova za kazališne predstave...
Bio je suosnivač i prvih deset godina umjetnički direktor Pričigina, festivala pričanja priča u Splitu, gdje je stalno nastanjen od 1996.
Prethodna tri romana - Osmi povjerenik (2003.), Pričaj mi o njoj (2006.) i Hotel Grand (2008.) - prevedena su na pregršt stranih jezika, a u Hrvatskoj su doživjela niz reizdanja.

Ostala objavljena djela:
Riječi iz džepova, zbirka poezije, 1998.
Kome ćemo slati razglednice, zbirka poezije, 2005.
Kadrovi kadra, izbor iz kolumni o televiziji, 2005.
Split za početnike - abeceda grada, zabavno-poučni vodič, 2015. (koautor s Ivicom Ivaniševićem)
Muka malog vuka, slikovnica, 2015. (ilustrirao Davor Schunk)
Idemo u kino!, kratka povijest kinematografa i filma općenito, priručnik za osmoškolce, 2019. (ilustrirao Luka Duplančić)
Srcem nizvodno, prateći tekstovi u fotomonografiji Igora Tomljenovića, 2021.
Jadran Lazić - 50 godina fotografije, tekstovi u fotomonografiji, 2021. (koautor s Jadranom Lazićem) 

Zoran Pilić rođen je u Zagrebu između dva rata. Za portal booksa.hr piše o knjigama, književnosti i svakodnevici života u jednom zagrebačkom književnom klubu. Po pričama iz zbirke Doggiestyle na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu izvedena je predstava Seks, laži i jedan anđeo. S romanom Đavli od papira bio je u finalu Nagrade Jutarnjeg lista. Kratke priče i ulomci iz romana (i mrva poezije) prevedeni su na engleski, španjolski, njemački, poljski, makedonski i slovenski jezik. Priče su također objavljivane u Antologiji europske kratke priče (2011.), panorami hrvatske kratke priče na španjolskom jeziku Lengua de ruisenor (2013.) i Everything You Wanted, But Had No Chance To Read (2014.) i Zagreb Noir (2015.) na engleskom jeziku. S pričom Kad su divovi hodali zemljom 2015. pobijedio je na natječaju Festivala europske kratke priče.
Dosad je objavio: Doggiestyle, zbirka priča (Konzor, 2007.), Krimskrams, roman (Profil, 2009.), Đavli od papira, roman (Profil, 2011.), Dendermonde, poezija (Sandorf, 2013.), Nema slonova u Meksiku, zbirka priča (Fraktura, 2014.), Kad su Divovi hodali zemljom, zbirka priča (Fraktura, 2017.), Svijet prije tebe (Fraktura, 2020.) i Pavelova prava ljubav (Hena com, 2021.).

Defne Suman, (Istanbul, 1974.) turska je književnica. Odrasla je na otoku Prinkipo. Diplomirala je sociologiju na Sveučilištu Boğazici. Radila je kao učiteljica na Tajlandu i u Laosu, gdje je studirala dalekoistočnu filozofiju i mistične discipline. Nakon toga nastavila je studirati u američkoj državi Oregon. Njezin je književni rad iznimno raznovrstan: okušala se u esejistici, dnevničkim zapisima, putopisima i romanima. Zbirku putopisa i eseja Mavi Orman objavila je 2011. godine, a 2019. izašao je i nastavak te zbirke pod naslovom Insanlik Hali. Kao autorica i urednica potpisuje i antologiju kratkih priča turskih autora Evden Kaçmanın Yolları, koju je objavila 2021. Njezin prvi roman, Saklambaç, o tajanstvenom nestanku mlade žene, izdan je 2014. godine. Roman Posuđeno vrijeme, ujedno i prvo njezino djelo prevedeno na engleski jezik, pod naslovom The Silence of Scheherazade, objavljen je 2016. godine u Turskoj i Grčkoj. Napisala je još nekoliko romana: Yaz Sıcağı (2017.), Kahvaltı Sofrası (2018.) te Yağmur'dan Sonra 2020. Živi na relaciji između Atene i Istanbula.

Avni Doshi (New Jersey, 1982.) američka je autorica indijskih korijena. Diplomirala je povijest umjetnosti na University Collegeu u Londonu. Prije nego što se posvetila književnosti, radila je kao kustosica i kritičarka umjetnosti (s posebnim naglaskom na suvremenu umjetnost Južne Azije). Dobitnica je nagrade „Tibor Jones South Asia Prize“ i stipendije „Charles Pick“. Debitantski roman Zagoreni šećer objavila je prvo u Indiji 2019. godine pod nazivom Girl in White Cotton, gdje je osvojio priznanje „Sushila Devi Award“ (2021.), a bio je i u širem izboru za „Tata First Novel Prize“ 2019. godine. Po objavljivanju u Ujedinjenom Kraljevstvu roman je 2020. ušao u finale za prestižnu književnu nagradu „Booker“. Godine 2021. roman je bio i u širem izboru za „The Women´s Prize“. The Guardian, Economist, Spectator i NPR proglasili su ga knjigom godine 2020. Zagoreni šećer preveden je na 23 jezika. Avni Doshi živi i radi u Dubaiju.

Ji-young Gong (1963.) jedna je od najomiljenijih i najcjenjenijih korejskih književnica. Također je i feministička spisateljica velikog utjecaja. Njezina djela, zbog tabuiziranih tema o kojima piše, izazivaju brojne kontroverze. Primjerice, po objavljivanju Našeg sretnog vremena u Južnoj Koreji značajno se povećao postotak ljudi koji se protive smrtnoj kazni. U svojim se djelima bavi ženskim pravima i slobodama te je usredotočena na pitanja koja se tiču radnika, siromašnih i onih koji trpe bilo kakav oblik diskriminacije. Knjige su joj uspješnice, samo u Južnoj Koreji prodala je više od 10 milijuna svojih knjiga. Dobitnica je brojnih nagrada: „Yisand Literary Award“, „The 21st Century Literary Award“, „Korean Novel Prize“, „Korea Catholic Literature Award“, a Amnesty International dodijelio joj je „Special Media Award“ za Naše sretno vrijeme (2005.), prvi njezin roman preveden na engleski jezik. Roman je i adaptiran za film Maundy Thursday. Njezine su knjige objavljene širom svijeta i prevedene su na brojne jezike.