Miss opkoljenog Sarajeva Inele Nogić svojevrstan je autobiografski korektiv slike koju su mediji i javnost izgradili o njoj na osnovi priča koje su pričali drugi. Pišući o Sarajevu koje umara i one koju su ostali i one koji su otišli, Inela istodobno piše ljubavno pismo gradu i vlastitoj emotivnoj geografiji. Njezine teme su djetinjstvo prekinuto preko noći, život koje se nastavlja iz države u državu, iz jezika u jezik, s gradovima i uspomenama u koferima u koje se, među najdublje pregrade, smjestila trauma.

Inela piše i o obećanju koje nije stalo na binu, o dva lica planetarno konstruirane humanosti, o razlici između deklarirane empatije i stvarnog uvažavanja tuđe priče. Piše o bezvlašću i zlu koje se u ratu normalizira, o pokušaju da ti se ukrade glas, i o odluci da se više ne pristaje na šutnju. U središtu knjige ipak nisu reflektori nego ljudi. Obitelj, prijatelji, krug najbližih, mjesta podrške i solidarnosti u kojima se čovjek opet sastavlja. Nogić podsjeća da smisao ne nastaje u glamuru i potpisima, nego u prisutnosti, u smijehu, u onima pred kojima znaš tko si i budeš mirna. Ovo je knjiga koju vrijedi čitati polako i nakon čitanja ostaviti je blizu uzglavlja, kako bismo se iznova podsjetili da vrijedi imati povjerenje u život.

Kristina Ljevak Bajramović

Neke biografije ne pripadaju samo onima koji su ih živjeli, već i kolektivnoj memoriji jednog vremena. Ime Inele Nogić u istoriji naših života zamrznuto je u bezvremenskoj tituli, u jednom trenutku, koj je bio nada i vapaj, krik nemirenja, ljepota kojoj nije namijenjeno da zaustavlja poglede po nekom šarenom korzu, nego da upire oči svijeta prema gradu koji nestaje u krvi i pepelu.

Bila je simbol generacije, lutka s naslovne strane, pjesma svjetski poznatog benda. Ovom duboko potresnom knjigom prvi put izlazi iz te dodijeljene uloge vračajući glas onome što je godinama bilo prešućeno. Inela Nogić bila je gledana, ali ne i viđena. Godinama je šutnja bila njezino sklonište, tamo gdje se krila od rana, zlostavljanja i straha.

Hrabro se ogolivši, podsjeća da gorda snaga žene leži u preživljavanju svega što je stremi slomiti, u prkosu da se nanovo rodi nepokorena, kao grad djetinjstva koji u ovim redovima ne funkcionira samo kao mjesto radnje nego kao njezin početak i kraj, spomenik radosti i pregoleme tuge, mjesto nasilja i ljubavi i onaj nadnaravni lokalitet, gdje se legende i stvarnost stalno isprepliću.

Legenda o Ineli Nogić ispričana je na hiljade puta, na konferencijama i panelima, u muzejima. Pjevana na prepunim stadionima. I ništa od toga dosad nije govorila ona. Ne kao ikona jednog doba, nego kao žena koja je odlučila svoju priču prvi put ispisati sama, okrunivši se tako još jednom u besmrtnosti, i za sve djevojčice koje dolaze sutra.

Martina Mlinarević, književnica 

Ovaj roman polazi od pretpostavke koju je gotovo nemoguće prihvatiti, a još teže ignorirati, da je nasilje nad Sarajevom bilo i spektakl, da su ljudi dolazili ubijati zato što su to mogli, iz obijesti, za novac, neki iz navike. Ovaj roman ne nastaje kao rekonstrukcija sarajevskog safarija, niti ga promatra kao izoliran slučaj. Naprotiv, podsjeća nas na univerzalnost zla i na metak koji nikada ne pogađa samo jednu osobu, u slučaju djeteta, ponajmanje. Taj metak, kako je precizno primijetio Nikolaidis, onaj ispaljen na nadvojvodu Ferdinanda, i dalje putuje. Putuje poviješću, svakodnevicom, ravnodušnošću. Putuje do trenutka u kojem se neka knjiga života uvijek iznova otvara na istoj stranici, onoj na kojoj postaje jasno da fašizam nije poražen, nego vitalan, prilagodljiv i uporan. Safari u Sarajevu nije roman o prošlom ratu. To je roman o mehanizmu koji omogućuje da se nasilje ponavlja, da se zločin normalizira, da se stradanje banalizira. Nikolaidis nam, u svom najboljem pripovjedačkom maniru, ostavlja uznemirujuće saznanje da zlo ne dolazi uvijek izvana, da rijetko ostaje iza nas i da se, ako se ne prepozna, uvijek vraća u nekom drugom obliku.

Kristina Ljevak Bajramović

Rijetko koji pisac ima tu sposobnost da momentalno može odreagovati na stvarnost i napisati roman o vijesti decenije u regiji, a to je Safari u Sarajevu. Takav pisac je Andrej Nikolaidis, koji se odlučio da od ovog ratnog događaja pokrivenog debelom tamom ćutanja i tabua, napiše brz roman, kompaktan kao bomba. Riječ je, uslovno, o detektivskom romanu u kojem je detektiv toliko prljav da je u odnosu na njega Harvey Keitel iz Zlog poručnika poletarac. I takav privatni detektiv, antijunak, nihilista, navikao da prima i da zadaje udarce, upušta se u avanturu potrage za istinom. Naravno, to nije žanrovski roman o (bukvalno) neviđenom zločinu koji je ravan nacističkom uživanju u zlu, ovo je knjiga o nama, o evropskoj civilizaciji ogrezloj u krvi. Nihilistički traktat u Nikolaidisovu stilu, umotan u krimi-priču. Ispisan rukom nekog ko nema iluzija o ljudskom progresu. Snažna proza, s potresnim pasažima, ali s dovoljno (auto)ironije i uvida u postratnu BiH da baca daleko od uobičajene predstave nas o nama. Bez patetike, sladunjavosti, nostalgije. Jačina (i razočaranost, crnilo, mučnina) ovog romana šaka je u stomak nesviklom na odvratnu spoznaju kojoj nas izlaže ova knjiga. Kada je pročitate, imaćete još manje iluzija nego što ste ih imali na početku čitanja.

Faruk Šehić, književnik

U postjugoslavenskim književnostima teško je naći većeg mizantropa no što je Andrej Nikolaidis. Ako su ljudske naravi i priroda čaša, za ovog bosanskohercegovačkog pisca ta čaša jest i uvijek će biti poluprazna, a ne polupuna. Nikolaidis u svemu – od turizma do obiteljskih odnosa – svaki put nanovo pronalazi razloge da se snebiva nad ljudskom beščasti. Treba li onda biti iznenađen što se Nikolaidis latio teme u kojoj je kristalizirana grozota ljudske vrste: ta tema je ono što je novinarstvo ne baš umjesno imenovalo kao “Sarajevo safari”. Oko ratnog turizma ljudi koji su plaćali da bi snajperom ubijali građane Sarajeva. Nikolaidis je izgradio mali, briketirani hard boiled krimić u kojem se balkanski nacionalizmi prepleću s Casom Pound i zapadnom alternativnom desnicom, a prikaz suvremene, tranzicijske Bosne s općim mjestima tvrdo kuhanog krimića.

Jurica Pavičić, književnik

Ljeti turistički napučen, gradić Sokcho zimi utone u mrtvilo. Na 38. paraleli, uz no man’s land, iz teleskopa puca pogled na stražarske tornjeve Sjeverne Koreje. Zemlja je smrznuta, pada mokar obalni snijeg, iz ribarnica dopiru mirisi otrovnih riba. Otrcani, jeftini pansion prima rijetke goste, među njima i francuskog crtača stripova u potrazi za inspiracijom. Djelatnica pansiona mlada je, fakultetski obrazovana Korejka francuskog podrijetla. On želi vidjeti Koreju. Ona priželjkuje da on vidi nju. Njih će dvoje uspostaviti neobičan odnos…

Élisa Shua Dusapin ne piše – ona slika. Čistim i jednostavnim rečenicama zamrzava detalje južnokorejske svakodnevice, ispod kojih gore rat, otuđenje i čežnja za istinskom bliskošću. Dusapinino debitantsko djelo višeslojan je roman o autsajderima, istinski slow food za ljubitelje dobrog književnog zalogaja.

„Podmazana dubokom napetošću koja nikada ne nestaje niti se razrješava, Zima u Sokchu noirovski je sjajna hladna knjiga.“
The Guardian

„Trijumf.“
Kirkus Reviews

„Atmosferičan, suptilan i krajnje očaravajući, ovo je roman koji nas ne pita samo tko smo, već i kako smo takvima postali.“
Review31

„Elegantno napisan prvijenac koji ponire u život na granici između Južne i Sjeverne Koreje (…) Jedna od najneobičnijih knjiga koje ćete pročitati ove godine.“
CultureFly

„Zagonetan, zavodljiv... Ovaj filigranski osmišljen prvijenac uvjerljivo istražuje teme identiteta i nasljeđa. U njegovim protagonistima, autsajderima bez cilja, osjećaju se odjeci knjige Sayake Murata Žena iz prodavaonice mješovite robe.“
Irish Times

„Dusapin zna pronaći ravnotežu u svom pisanju, nikad ne pretjerujući, zadržavajući suptilne emocionalne oscilacije. Njezina vještina leži u zaokupljanju pažnje distrahirana čitatelja bez osobita napora.“
Harvard Review

Toby Litt romanom ironičnog naslova Pronaći samu sebe ispisuje bolno duhovit pastiš chick-lit žanra u kombinaciji sa satirom fenomena Big Brother i bezbrižnog homagea romana To the Lighthouse Virginije Woolf. Ma koliko beznadežne bile Victorijine književne pretenzije, on smišlja razorno točnu imitaciju njezina stila. Šaljivo se koristeći modernističkim motivima i strukturama, ne mješajući pritom pojmove "ozbiljan" i "težak", koketirajući s intelektualnim svjetionikom tako silne radijacije kakva je ona Virgije Woolf te višeslojnošću postupaka, Litt u ovom romanu sabire razmišljanja o suvremenoj krizi privatnosti i nudi nam rijetko zabavnu i preciznu skicu za fenomenologiju dosade.

Na prijelazu u novo stoljeće, u u udaljenom kutku Indije, jedan engleski državni službenik i jedna nevoljka hindska nevjesta susreću se tijekom kataklizmičke oluje.
Nakon devet mjeseci rađa se dječak. Astrološka karta ne sluti na dobro...

"Impresionist inteligentno izruguje uvjerenja što su podupirala - i nadživjela - Carstvo. Kunzru je dio generacije koja iz 21. stoljeća gleda u prošlost ne toliko s bijesom, koliko s hladnom podrugljivošću."
The Guardian, Maya Jaggi

"Smjelo, zabavno, obara s nogu... Kunzru piše s podrugljivom sigurnošću i filmskom preciznošću o indentitetu, težnjama i nepripadanju postavljenima pred kulisu Britanije koja nije ništa drugo doli tlapnja."
The New York Times, Janet Maslin

"Sjajan, raskošan, ekstravagantan i iznimno liričan roman. Kunzruova je proza uzvišena, često do granice pretjerivanja... Djelo je toliko bogato, živo i sjajno zamišljeno da gotovo možete namirisati tamjan"
Esquire, Adrienne Miller

Kraj je 19. stoljeća u norveškom selu Butangen. Pastor Kai Schweigaard upravo je stigao služiti zajednici, a prva odluka koju donosi rušenje je lokalne srednjovjekovne crkve, „premalene i nefunkcionalne“. U selo uskoro stiže i mladi Nijemac Gerhard Schönauer, student arhitekture, čija je zadaća prenijeti impozantnu crkvu na papir kako bi se ona mogla ponovno izgraditi na njemačkom tlu. Planovi dvojice namještenika nepovratno se remete kada upoznaju inteligentnu Astrid Hekne, potomkinju jedne od najstarijih obitelji sela koje vrvi narodnim predajama i vjerovanjima. Kada teška zvona stare crkve najednom počnu neobjašnjivo zvoniti sama od sebe, došljaci će početi shvaćati da se u neke vrijednosti jednostavno ne smije zadirati.

Sestrinska zvona napeto su povijesno štivo hvaljenog prozaista Larsa Myttinga, čije je pripovjedačko umijeće prepoznato diljem svijeta. U prvome dijelu trilogije Hekne Mytting donosi priču o svevremenskom sukobu tradicionalnog i modernog, ali i snažnu priču o mladosti, ljubavi, žudnji i propasti.

„Sestrinska zvona predivan su primjer modernog norveškog folklora.“
The Guardian

„Očaravajuća i na trenutke teška knjiga o arhitekturi, sudbini, legendi i vjeri.“
Kirkus Reviews

„Myttingov roman zasnovan je na lokalnim pričama, ali ovoj knjizi pravu živost daje autorovo dočaravanje unutrašnjosti župnog dvora, izmjene godišnjih doba i utjecaja koji te izmjene imaju na čovjeka.“
Historical Novel Society

„Mytting pripovijeda arhaično snažnu priču. Toliko nas duboko uvlači u svoj nesvakidašnji svijet da počinjemo vjerovati da smo svojim očima vidjeli svaku izrezbarenu gredu.“
Meike Schnitzler, Brigitte

„U prošlosti ništa nije bilo bolje, samo drugačije. Čini se da ljudi jedni drugima – i u dobrim i u lošim vremenima – donose tugu u razmjeru koji je jedva podnošljiv, a neobjašnjivi trenuci sreće javljaju se negdje između. Upravo je takvo i iskustvo čitanja ovoga mitskog romana.“
Annemarie Stoltenberg, NDR

Petlja, peti roman Franje Janeša, započinje jednom nesrećom koja to možda i nije, jednom akcijom koja je možda reakcija. Sa svakim poglavljem fabula se, pomaknuta iz perspektive drugog pripovjedača, „štafetno“ razvija pa kroz niz individualnih uvida dobivamo bogatu i složenu priču koja se bavi krivnjom. Krivnja se proteže do, ili bolje od, prošlosti, i nije jednostavna, jer zbog jučerašnjih odluka drugih danas pate oni koji nisu odlučivali, ali su, često i nehotice ili neosviješteno, sudjelovali u nekom tipu zločina ili nasilja. Pripovjedači su različiti i individualizirani generacijski, profesionalno, etički i etnički, povezani a da to i ne znaju. Na putu do iskupljenja stoji petlja, odnosno barem pet lj: ljaga, ljutnja, ljubomora, ljubav i ljudskost.

Napet, stilistički bogat i, smije se reći, društveno odgovoran roman zapetljane fabule koja se, paradoksalno, dosta lako prati, ali nakon koje je jasno da je za „otpetljavanje“ svih odnosa i šteta potrebno čudo.

Tri nerazdvojna prijatelja, Kenan, Selim i Nihat, tri su potpuno različite osobnosti, a ono što ih snažno povezuje odrastanje je u istanbulskoj četvrti Bejoglu. Kada se dogode dva brutalna i misteriozna ubojstva, njih se trojica uključuju u istragu. Kenana na taj čin tjera želja za besmrtnošću, a ostala dvojica nevoljko ga slijede. Potraga za ubojicom vodi ih mitskim prostorom Bejoglua, u kojem su svoje mjesto našli ljudi različitih namjera i sudbina. Opasno će putovanje u središte misterija staviti na kušnju njihove obiteljske, ljubavne i prijateljske veze. Hoće li lice ubojice Kenana doista učiniti besmrtnim za života, a o Bejogluu otkriti mračnu stranu njegove epske povijesti, pitanja su koja do samog kraja ostaju otvorena.

Rapsodija o Bejogluu roman je u kojem se kriminalističke dionice smjenjuju s povijesnim, a psihološki profili likova grade bogatu fresku gradske četvrti u kojoj jedni pored drugih žive pravnici i narkomani, sotonisti i pjesnici, arhitekti i krčmari, biznismeni i sirotinja. Ahmet Ümit, najpoznatiji turski pisac krimi-romana uspio je stvoriti prozu u čijoj se napetosti uživa jednako toliko koliko u njegovom iscrpnom poznavanju povijesti Bejoglua.

Ovo je zbirka koja možda ponajprije bez dlake na jeziku govori o organskom, životnom i vrlo konkretnom svijetu ljubavi. Ne samo o svijetu erotskih zanosa i ljubavne napetosti, već uopće ljubavi – recimo to tako, impulsa koji živi pod imenom humanizma i koji prožima sve pjesme, pa i one kako ih zovemo „ljubavne“. Recimo, kad pjeva o ljubavnim SMS-ovima između dvoje, ona je u potrazi za onim iskazivim u načelu neiskazive ljubavne priče. Ponekad je ta ljubavna dinamika ispričana u formi svojevrsnog dnevničkog bilježenja, a ponekad nalik tumačenju neke pomalo sepijaste stare fotografije sa zajedničkog druženja na kauču, u šetnji, osobito na putu; riječju malih svakodnevnih kretanja koja pokreću cijele nutarnje svemire. Možda ne treba posebno isticati kao preporuku čitatelju da je ljubavnički diskurz ovdje itekako lišen svakog sentimentalnog i uzvišenog jezika koji zna pratiti takve teme, upravo suprotno, zabavan je.

Što se dogodi kada vas netko, prilikom upoznavanja, umjesto imena i prezimena upita za broj cipela? Ili za telefonski broj? Otvori se tajanstveni svijet brojeva i jednadžbi, dogodi se neobično, dirljivo prijateljstvo. Upravo je takav bio susret genijalnog profesora matematike i njegove nove domaćice, samohrane majke desetogodišnjeg dječaka, koja je unajmljena da brine o njemu. Profesor je osuđen na tuđu skrb jer mu je u davnoj prometnoj nesreći oštećen dio mozga, i sjećanje mu traje samo osamdeset minuta. Hoće li taj neobičan nedostatak biti prepreka ili prednost u njihovim zajedničkim trenucima?

Yoko Ogawa vodeća je japanska književnica, a Profesorova omiljena jednadžba njezin proslavljeni roman, kojim je odala počast ljepoti matematike te redu i logici brojeva. Intenzivan i jedinstven, ovaj roman ukazuje i na krhkost ljudskog postojanja i na veličanstvenu snagu dobrote i suosjećanja. 

„Yoko Ogawa uspijeva u prozi, koja je istodobno prodorna i nježna, izraziti najsuptilnije procese u ljudskoj psihologiji.“
Kenzaburo Oe

„Izvanredna Yoko Ogawa bacila je svoje čini.“
Irish Times

„Riječ je ovdje o jednoj od onih knjiga koje su napisane tako lucidnim i nepretencioznim jezikom da se čitanje čini kao gledanje duboko u bazen pun bistre vode. Ali i najbistrije vode skrivaju ponekad struje koje ne primjećujete dok niste u njih uronjeni. Uronite li u svijet Yoko Ogawe, povući će vas sile koje se možda ne vide, ali se svakako osjećaju.“
Dennis Overbye, The New York Times Book Review

„Ogawino razoružavajuće istraživanje ekscentrične povezanosti čita se kao bajka, ali ona koja spretno balansira između hirovitosti i ljubavne boli.“
Kirkus Reviews

“Tri se života povezuju poput vrhova trokuta.”
Los Angeles Times

U selu Ding krv je potekla u potocima, ne zaustavljajući se. Obojila je zemlju, a zatim i lišće na stablima, ostavljajući seljane u zadnjim izdisajima života i na putu u konačnu propast. Otprilike u takvim slikama Yan Lianke postavlja svoju priču o masovnoj prodaji krvi u provinciji Henan, i o epidemiji AIDS-a koja je zbog nje nastala; priču utemeljenu u istinitim događajima iz suvremene kineske povijesti. Tri generacije seoskih muškaraca svojim životnim iskustvima ocrtavaju ovdje jezivu sudbinu jedne zajednice, uvjetovanu ljudskom nemoći, neimaštinom i pohlepom, a događaji koje Lianke donosi od samog početka ne prestaju šokirati, istodobno izazivajući posvemašnje ganuće i potpirujući uvijek tinjajuću uznemirenost.

Zabranjen u Kini, San sela Ding napet je i potresan roman koji nosi jasnu kritiku društva, sustava i hijerarhije. Napisan je vrlo jednostavnim izrazom, ali izrazom koji objedinjuje snažne elemente tradicionalnog pripovijedanja i suvremene prozne postupke, i zbog toga svaki čitatelj ove knjige zaista dolazi na svoje odredište.

„Hrabar, mračan i poetičan prikaz suvremene ljudske slabosti u kineskoj provinciji.“
Xiaolu Gulo

„Liričnost očaja, puna bjesomučna života, čak i kad dođe do pjene na ustima.“
Le Monde

„San sela Ding portret je sela usred epidemije koji uznemiruje, ali i zarobljava.“
Sydney Morning Herald

„Iznimno tužan, ali očaravajući roman o cijeni napretka u modernoj Kini.“
Kirkus Revievs

„Liankeov drski i nepokolebljivi portret zajednice koja propada briljantno je i mučno štivo.“
Publisher’s Weekly

„Lianke prokazuje jednu alarmantnu situaciju... Njegov je roman pravo otkriće. “
Rolling Stone

Gjalski je svoju veličanstvenu novelu „Ljubav lajtnanta Milića“ sazdao na otajnom zapletu da je Milićeva ljubav Anastazija umrla na dan kad je rođena: 29. rujna, zarekavši svog zaručnika da će i on umrijeti 29. rujna – što se i obistinilo.
Ali, obistinilo se i nešto drugo: nekoliko desetljeća kasnije Vladimir Vidrić umro je 29. rujna…
Fikcija je doista susrela stvarnost! A to ne može biti „bez vraga“!
U međuvremenu, djelovali su spiritisti: Petar Preradović, Ksaver Šandor Gjalski, Vladimir Vidrić, Dragutin Domjanić, Fran Galović, Ivana Brlić Mažuranić, Milan Ogrizović…
I da, bili su spiritisti!
Čudesan poticaj za Denisa Peričića i njegovu neviđenu romanesknu kombinatoriku i inženjeriju koja je urodila ovim romanom, bitno sazdanim cut-up tehnikom.
Delikatni trenuci povijesti hrvatske književnosti u ovom se romanu susreću s onostranim, s kojim su i koketirali, i dobivaju svoje okultne produžetke u suvremenosti.

U ovom kratkom i intenzivnom eseju književnica i aktivistica Elif Shafak, finalistica nagrade Booker, daje svoj pogled na svijet oko nas, a koji je danas, više nego ikad, obilježen nepravdom, podjelama, patnjom i, najnovijom ugrozom, pandemijskom krizom. Uz priču o vlastitom, preprekama obilježenom odrastanju autorica ukazuje i na spektar emocija zajedničkih većini ljudi: razočaranost, zbunjenost, tjeskobu, ljutnju i apatiju. Možemo li unatoč svim tim uznemirujućim osjećajima sačuvati mentalno zdravlje, temeljno je pitanje u ovom autoričinu apelu za boljim i sigurnijim svijetom. Svojim nas promišljanjima o aktualnoj temi današnjice ova vrsna i nagrađivana spisateljica itekako potiče na razmišljanje.

Kao književnica vjerujem u moć priča da spoje ljude, prošire naše kognitivne horizonte i nježno oslobode naš pravi potencijal za empatiju i mudrost.
Elif Shafak

Dopusti mi da započnem iznova, napisat će Mali Pas, mladić u svojim dvadesetima, u prvome retku svojega pisma nepismenoj majci, koja ga nikada neće moći pročitati. Dodjeljujući svim čitateljima ulogu neposrednih svjedoka intimne ispovijesti, osim majci samoj, Mali Pas kreće s brutalnom pričom o identitetu, odrastanju, muževnosti i ljubavi. Iskustvima koja će bez ograda podijeliti sa svima – jasno određenima podrijetlom i seksualnošću, ali i poviješću jedne obitelji koja je imigrirala iz Vijetnama u SAD – bacit će svjetlo na životne priče mnogih pripadnika radničke klase u Americi, pritom postavljajući bitno pitanje: kako ćemo preživjeti na ovome svijetu a da nikad ne zaboravimo tko smo?

Odnos između majke i sina rijetko je ispisan s tako mučnom težinom, u čijoj podlozi jarko sjaje trenuci neizmjerne nježnosti i empatije. Ocean Vuong nesvakidašnjom, lirski i metaforički bogatom prozom daje oštar pogled na američku svakodnevicu, uronjenu u nasilje, traumu i ovisnost, ali donosi i snažan uvid u vijetnamsku kulturu, najjače utjelovljenu u ženskim figurama svoje obitelji. Ljepotu na zemlji o kojoj piše, a koja postoji tek nakratko, nemoguće je zaboraviti.

“Sirov i vatren skok u fikciju jednog od najdarovitijih pjesnika današnjice.”
Kirkus

“Knjiga sadrži poetsku gustoću koja je istodobno eliptična i nepokolebljiva u pogledu, riječ je o svjedočanstvu beskrajno komplicirane dinamike štete.“
The Guardian

„Vuong je strašno darovit promatrač, poticajan i rijetko manje od odličan.”
The New York Times

„Izranjavano, veličanstveno ljubavno pismo, napisano samo da nikad ne bi bilo poslano.“
Marlon James

„Ovo je jedan od najboljih romana koje sam ikada pročitao. Ocean Vuong je profesionalac. Ova knjiga je remekdjelo.“
Tommy Orange

„Prosvjetljujuće, potresno, iznimno potrebno i neposredno; a svijet kojem se stalno iznova vraćamo sirov je. Eto toliko su ovdje snažne emocije.“
Celeste Ng

Peter Llewelyn Davies, štićenik Jamesa Matthewa Barrieja, baca se pod vlak... Tim događajem svoju pripovijest započinje Peter Hook, uspješni autor knjiga za djecu koje se upravo pripremaju za ogroman uspjeh i na velikom platnu. Pripovijest pozorno sluša Keiko Kai, glumac koji će utjeloviti Hookova najpoznatijeg lika. Prolaskom jedne duge noći, koliko pripovijest ima trajati, Keiko Kai saznat će štošta i o turbulentnom životu autora Petra Pana i o životu svojega sugovornika, ali na naoko bezbrižan i veseo svijet dječje književnosti na kraju više nikada neće moći gledati istim očima.   

Ovo i jest i nije priča o Petru Panu. Ovo i jest i nije priča o Jamesu Matthewu Barrieju. U romanu koji mu je priskrbio svjetsku slavu i mnoge prijevode Fresán prikazuje dva Londona, onaj iz Barriejeva vremena i onaj iz 60-ih godina prošlog stoljeća, poznatih i kao Swinging Sixties. Polazeći od općeg mjesta mnogih djetinjstava, ideje o zemlji u kojoj se nikad ne odrasta, napisao je slojevitu i jaku prozu – kadšto mračnu, kadšto vrtoglavu, ali uvijek itekako živu. Prolaskom kroz raskošne Kensingtonske vrtove svaki će čitatelj pronaći nešto poznato, ali i osvijestiti nevjerojatno važan utjecaj izmaštanih likova na stvarne živote.

„Fresán je briljantan pisac, on cijeni i zvukove riječi i jasne preokrete. Kensingtonski vrtovi knjiga je koju ćete obožavati zbog ingenioznosti i energije koju donosi, ali i zbog njezina jezika.“
Michael Eaude, The Independent

„Ako postoji roman napisan na španjolskom koji će fascinirati i najpametnije čitatelje, onda su to Kensingtonski vrtovi Rodriga Fresána. U ovoj izvrsnoj, profinjenoj i hrabroj prozi lako se pronalazi zadovoljstvo proizašlo iz autorova inteligentnog pristupa, divlje inspiracije i kulture.“
Diego Doncel, El Cultural

“S Kensingtonskim vrtovima Rodrigo Fresán potvrdio se kao jedan od najvažnijih pisaca španjolske i latinskoameričke književnosti.”
Ricardo Satorras, El País

„Rodrigo Fresán esencijalna je referenca kada govorimo o suvremenoj književnosti Latinske Amerike.“
Juan Antonio Masoliver Ródenas

„Glas protagonista Hooka istodobno je i zavodljiv i mahnit, a zbog grozničave, čak halucinirantne proze teško se može odoljeti knjizi.“
Kirkus Reviews

Klopka za muhe neobična je, otkačena, duhovita, ali izuzetno pametna knjiga, od one vrste koju je teško žanrovski odrediti. Recimo da je to intimna, memoarska proza koja meandrira u esejistiku. Sjöbergova posebnost i šarm kojim piše o sitnicama što život znače neodoljivi su. Što muhe pršilice znače u njegovu životu, kakve sve ljepote otkriva dok luta udaljenim otokom Runmaröm te kakva se sakupljačka ovisnost skrivala u srcu njegova prethodnika, osebujnog švedskog entomologa Renéa Malaisea, na ekspedicijama po Kamčatki i Burmi – sve to, a i mnogo više, otkrit ćete lutajući stranicama ovog bestselera.

Način na koji Sjöberg piše o muhama, klopkama, ljudima i livadama pokazuje da se dobra proza ne skriva samo u velikim temama. Klopka za muhe opčarala je čitatelje širom svijeta. Ovo je najuzbudljivije putovanje u središte čovjekove strasti prema kolekcionarstvu i otkrićima na kojem ćete se, usput, i grohotom smijati.

„Spoj znanosti i zabavnosti.“
Svenska Dagbladet

„U njemu [Renéu Malaiseu] Sjöberg je pronašao sugovornika s kojim može raspravljati o onome što ga zanima; krajoliku i strasti, mukama putovanja, psihopatologiji sakupljanja. Iz toga je nastao visoko stiliziran i elegantan tekst u kojem završetak ostaje prelijepo otvoren.“
Aftonbladet

„Sjöberg ne pripovijeda junačke priče, nego na čudesan i suosjećajan način pripovijeda priče o neuspjehu. I o čaroliji slučaja. [...] Sjöbergov je ton poletan, nepretenciozan, katkada poetičan, duhovit.“
Frankfurter Allgemeine Zeitung

„[Sjöberg] od pronađenih predmeta i formulacija plete umjetničku mrežu u koju se kao čitatelji s užitkom zaplićemo.“
Badische Zeitung

„Svaki je čovjek planet, kako se to lijepo kaže. Sretan je tko na vlastitome planetu uspijeva otkrivati kukce. Ili barem knjige poput ove.“
Süddeutsche Zeitung

Od trenutka kad joj se baka s bolesničke postelje obrati s „Blanka!“ u djevojčici Bohdani titra pitanje zašto ju je tako nazvala. Očevo objašnjenje nije je zadovoljilo, već je izazvalo još više sumnje. Dok šutljiva Bohdana traga za odgovorima, njezin će nas mrzovoljni otac Svatopluk Žák odvesti u najbolje dane svoga života, kad je kao gorljivi komunist obnašao važne funkcije i vodio sretan obiteljski život. Zašto je kuća puna glazbe odjednom utihnula, a krhak odnos između oca i kćeri napukao do neizdrživosti?

Tihe godine još je jedan izvanredan roman talentirane Alene Mornštajnove kojim potvrđuje svoje golemo pripovjedačko umijeće. Intimna je ovo ispovijed o stjecaju okolnosti koji je život jedne obitelji stubokom promijenio. Uz virtuozno ispreplitanje dviju pripovjednih linija, dubinskom i uvjerljivom karakterizacijom likova Mornštajnová nas vodi u tišinu jednog doma u kojem će neke istine gromoglasno odjeknuti. Riječ je o proznoj avanturi prepunoj iznenađenja, ali i nezaboravnog čitalačkog užitka.

„Tihe godine roman je o mnogo nerazumijevanja, o gubicima, potrazi za samim sobom, lošim odlukama, očekivanjima, pogrešnim pretpostavkama te o komunikaciji i o njezinu izostanku.“
Blog Jedu v knize

„Emotivni naboj, suptilna psihološka minijatura i dobro razrađena kompozicija načela su koja pokreću Tihe godine.“
Tomáš Sedláček, Český rozhlas

„Alena Mornštajnová autorica je koja postavlja ljestvicu i određuje ton češke fikcije danas. Kvaliteta i primamljivost štiva u njezinu slučaju nisu u opoziciji.“
Zdenko Pavelka, Mezi řádky, Kosmas

„Izvanredan češki roman u kojem se vješto, kao u najboljeg zanatlije, skrivaju svi tragovi žestoke borbe između autorice i njezinih riječi. Iz druge perspektive, riječ je o jednome od najinteligentnijih fikcionalnih sažetaka nerazumljivog 20. stoljeća u Češkoj.“
David Klimeš, Lidové noviny

„Alena Mornštajnová nevjerojatno autentično dočarava ljudske odnose i nemogućnost komunikacije.“
Lucie Trávníčková, Deník N

Slani mrak je dobitnik književne nagrade "Slavić" Društva hrvatskih književnika 2020.

„Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe“ – poznati je Donneov stih, početak Hemingwayeva romana, no kad govorimo o onome koji nam na čitanje nudi Lora Tomaš, možda bi ipak trebalo posegnuti za parafrazom i nadopisivanjem, umjesto citatom. Nijedan otok nije sasvim sam za sebe, naime, a nijedan čovjek nije sam svoj otok, točnije bi saželo ono što čitamo u ovom iznimnom romanu u kojem se fikcija i istraživanje slijevaju u dokufikciju, pripovjedačica i autorica u zapisivačicu, a dvadesetak malenih hrvatskih otoka kao mjesto istraživanja i pripovijedanja u arhetip izoliranosti i prolaznosti, čistu esenciju otočke, ali i univerzalne simbolike. U romanu građenom od fragmenata i različitih diskurza, u kojima kao da su se na trenutak susreli G. G. Márquez, Danijel Dragojević i čitavo društvance autora otočke dionice i zajedno sjeli ispred lokalnog dućana da malo proćakulaju, čitamo priču o Mare i Petru, o Didi koji je napisao knjigu o svojim putovanjima, o živima i mnogo više mrtvima koji su prošli kroz njihov i otočki život. Neke je od njih susrela zapisivačica, o nekima slušamo od tri nonice što i dandanas sjede na klupi pored vrulje, a neki su dio otočke povijesti, zabilježene i vezane uz glavnu fabularnu dionicu. Otok je u ovome romanu pozornica na kojoj se živi i umire, likovi koji se na njoj izmjenjuju uobličavaju fragmente sjećanja, čežnje, ljubavi, odlazaka, usamljenosti, prolaznosti… U romanu Lore Tomaš svakako je riječ o sto godina samoće, koja se prenosi s generacije na generaciju i dolazi do aktera koji se svojim pričama izdvajaju od kolektiviteta otoka, stavljeni u razne, svoje i tuđe, scenarije. Ovo je roman kolaž o otoku kolažu, atmosferičan i gust, u kojem i praznine imaju značenje, roman kakav još niste čitali.

Načekao se čvorak, jedna od najrasprostranjenijih ptica na svijetu, da uđe u književnost. Svili su u njoj gnijezda i vrapci i golubovi i sokoli i sove i slavuji i paunovi, ali o čvorku, toj malenoj ptici koja ne samo da krasno i gotovo neprestano pjeva, nego i savršeno oponaša glasanje drugih životinja, nigdje ni retka – sve dok Ante Tomić nije odlučio ispraviti tu nepravdu i posvetiti mu svoju prvu knjigu za djecu. Čim mu se rodila ideja za priču o malome čvorku, odmah je znao da će zadatak "oživljavanja" i vizualnog kreiranja Đure povjeriti Tomislavu Torjancu, veteranu među ilustratorima, koji slikom zna ispričati i ono što pisac, koliko god dobro poznavao svoga junaka, ne može zamisliti. Tako je Đuro Hodalica u tandemu Tomić-Torjanac postao sve ono što jest: čvorak s karakterom kojeg je nemoguće ne zavoljeti.

A taj čvorak s karakterom nije baš tipičan predstavnik svoje ptičje vrste. On se, naime, zbog nezgode koja mu se dogodila u prvim danima života, boji letjeti. Njegovo jato nije za to imalo nimalo razumijevanja pa je siroti Đuro, kojemu su zlobnici nadjenuli nadimak Hodalica, bio izvrgnut ruglu i odbacivanju vršnjaka i starijih čvoraka, a čak ga se i rođena obitelj sramila. Tako je bilo sve do jednoga dana u kojem su se srčanost i hrabrost pokazale daleko važnijima od letačkih vještina.

U ovoj su basni Ante Tomić i Tomislav Torjanac maloga Đuru Hodalicu učinili ne samo književnim junakom, nego i junačinom. Znaju oni da ni među pticama ni među ljudima nije lako biti drugačiji pa je jedan napisao a drugi oslikao priču o jednom čvorku, o klipanima među nama i o slabijima koji jače ne pobjeđuju mišićima nego snagom suosjećanja i praštanja. Priču za djecu koju mali mogu čitati velikima, veliki malima, mali i veliki jedni drugima – i tako sve dok na svijetu više ne bude nikoga tko je tužan kao što je bio Đuro Hodalica.

Slomljenog srca zbog neostvarene ljubavi, Mayya se udaje za prvog prosca. Asma se udaje za samodopadnog slikara nadajući se vlastitom daljnjem obrazovanju, a Khawla redom odbija prosce, vjerujući da će se obećanje dano u djetinjstvu ispuniti. Riječ je o trima sestrama iz omanskog sela al-Awafija čiji se glasovi smjenjuju s glasom Abdallaha, muža jedne od njih. Njihove priče ne raspliću samo osobne prošlosti, ljubavi i dvojbe, već i povijest i kulturu zemlje koja je pretrpjela goleme promjene i u kojoj je sudar svjetova neminovan…

Lirskim i eliptičnim stilom al-Harthi savršeno dočarava obiteljske intime i gradi iskričavu atmosferu krcatih arapskih kuća. U njima obitavaju pojedinci kojima uspostava ravnoteže između krute tradicije i labilnih sloboda u društvu opterećenom tektonskim promjenama nije jednostavan zadatak. Borba srca i razuma, želja i mogućnosti u središtu je ovog omanskog romana koji je zasluženo osvojio nagradu „Man Booker International“ 2019. Nebeska tijela smjelo prelaze granice i otvaraju dugo i čvrsto zabrtvljen prozor u jedan drukčiji svijet, koji je užitak otkrivati. 

„Ova maštovita višegeneracijska priča koja se proteže od kraja 19. st. do ranih godina novog milenija, prvi je roman ijedne omanske autorice ikad preveden na engleski. Osim toga, to je prvi arapski roman nagrađen prestižnom nagradom „Man Booker International“.
The New York Times Book Review

„Knjiga je prepuna jakih ženskih likova. Međutim, al-Harthi izbjegava klišeje i stereotipe. Žene ne odbacuju patrijarhat na predvidiv način, nego autorica otkriva nijanse obiteljskoga života, svakodnevne sitnice koje čitatelji diljem svijeta prepoznaju i razumiju.“
Joan Gaylord, The Christian Science Monitor

„Sjajan, ali povrh svega, važan roman. Riječ je o sočnoj obiteljskoj drami i isprepletenim životima mnogih obitelji u zemlji koja je pretrpjela radikalne promjene kroz prošlo stoljeće.“
Thrillist

​„Bogato, višeslojno, ambiciozno djelo koje prikazuje ljudske nedaće i kontradikcije te pruža odličan uvid u omansku povijest i društvo.“
Kirkus Review

„Stapaju se ritmovi svakodnevnice s magijom i legendama.“
Muhhamad Barrada

Roman Pop Edija Matića počinje od kraja, od mjesta gdje je za lažnog fratra Jadrana Grobareka skrivanje pod svećeničkom haljom već završilo jer mu je policija ušla u trag. No priča ide „unatrag“ s razlogom jer iako je ono zbog čega je Jadran pobjegao na otok i zbog čega su ga kasnije priveli u sobu za ispitivanje materijal za policijski zapisnik – sve ono između puno je više od toga. To između materijal je za roman, pa se Jadran Grobarek u isljedničkoj sobi i ponaša tako – kao literarni junak koji je jedva dočekao svoju priliku da zaživi i dočara inspektoru mikrokozmos otoka na kojem je od robusnog tjelohranitelja političara evoluirao u ateističkog duhovnog pastira.

Kao što lopov ne može odoljeti prilici za krađu, tako ni vrstan pripovjedač Edi Matić ne odolijeva prilici da od neobične biografije svoga junaka isplete priču od koje se ne odustaje do zadnje stranice – ne samo zbog svih junaka koje ćemo zavoljeti i za njih navijati, nego i zato što ovaj pisac zna bobu reći bob, a popu – pop. 

Queenie Jenkins mlada je Britanka jamajačkog porijekla koja živi u Londonu, balansira među dvjema kulturama i ne uspijeva glatko se uklopiti ni u jednu. Nakon bolnog prekida s dugogodišnjim dečkom bijelcem, Queenie počinje tražiti utjehu na posve krivim mjestima. Dok autodestruktivno srlja iz jedne upitne odluke u drugu, počinju joj se nametati pitanja tko je, što radi, zašto to radi i tko zapravo želi biti, a put do odgovora na ta pitanja bit će trnovit...

Iako uspoređivan s kultnim Dnevnikom Bridget Jones, Queenie nadilazi taj okvir. Carty-Williams britko i beskompromisno propituje važne teme: rasizam, seksizam te kolektivne i individualne traume. Usprkos zadiranju u teška i tabuizirana pitanja, roman je prohodan i začinjen slengom, internetskom komunikacijom i duhovitim replikama. Queenie je štivo koje umije nasmijati, ali povrh svega potiče na razmišljanje o gorućim pitanjima današnjice.

„Candice toliko velikodušno daje radost, bol i humor da si ne možemo pomoći i bivamo potpuno uronjeni u Queeniein život. Prekrasna i neodoljiva knjiga.“
Afua Hirsh

„Queenie ima sve ono što želite od debitantskoga romana – zapanjujuće svjež glas, likove u koje se zaljubite već na prvoj strani i uzbudljive zaplete zbog kojih ne možete ispustiti knjigu iz ruke. Naizmjenično vrlo duhovita i potiho rastužujuća, Queenie je važna, suvremena priča.“
Luise O’Neill

„Candice Carty-Williams je izvanredna nova spisateljica koja je napisala savršeno duhovit, karakteran, aktualan i uzbudljiv roman o našoj sadašnjosti.“
Bernardine Evaristo

„Queenie je roman o kojem naprosto ne možete prestati govoriti i želite da ga svi koje poznajete pročitaju. U jednom će vam trenutku čaj izlaziti na nos od smijeha, u drugom ćete biti shrvani... Obožavam ga.“
AJ Pearce

„Priča o potrazi za identitetom, ispričana s humorom, lakoćom i nježnošću.“
BBC News

"Ovo je roman našega vremena, dovitljiv, mudar i neodgodiv; ne boji se pozabaviti životom mlade, slobodne crne žene u gradu. Ovaj se roman ne bi trebao kategorizirati jednostavno kao zabavni debi odlične autorice - iako je i to; ovo je važno promišljanje o prijateljstvu, ljubavi i rasi." 
Stig Abell, član žirija British Book Award 2020

Sedamdesetih godina u Zagrebu, na radničkoj Pešćenici, budućnost se čini puna mogućnosti: kad se ne dokazuje u dječjim tučnjavama, igrama karabitom i vožnji na pulferu, Pero Feler mašta o tome kako će zaigrati nogomet u Dinamu. Nakon nesretnog slučaja koji promijeni baš sve, Perino djetinjstvo završava, a on s rubova grada bježi u mitski prostor zagrebačke mladeži osamdesetih godina, pred Kavkaz, u shit, seks i tulume; tajni svijet mladosti nesvjesne da se bliži rat.

Kralj hakla humoristična je i melankolična priča o „junaku našeg doba“: jednom mladiću u kojem je utjelovljena izgubljena generacija, ali i jednom gradu kakvog više nema. Dražen Lisak rođeni je pripovjedač, majstor dijaloga, komike i emocija bez patetike. Njegov prvijenac istodobno je roman o odrastanju i priča koja nepogrešivo hvata cajtgajst Zagreba u posljednjim danima socijalizma. Kralj hakla roman je kakav je Zagreb dugo čekao.

„Ovim romanom Dražen Lisak svrstao se među autore proza o gradu poput Majetića, Majdaka, Davora Slamniga i Pere Kvesića. Kralj hakla, živo hvatajući Zagreb s kraja dvadesetog stoljeća, značajan je doprinos književnosti trećeg milenija.“
Edo Popović

Kad bi priče, a i njihovi protagonisti mogli birati, krajevi bi posve sigurno bili drugačiji. No kotrljajuće špekule koje nam, život i literatura, podmeću pod noge ne brinu o takvim stvarima. Njihov je jedini cilj da prihvatimo igru, bez obzira na to znali je ili ne znali igrati. Njezin će kraj ionako jednom poslije, svatko iz svoje perspektive, procjenjivati i interpretirati mnogi koji su se u toj igri i slučajno našli.

Rašomon Karmele Špoljarić, autorice otprije poznate kao vješte i filigranski suptilne pripovjedačice, kao bazu za literarni svijet koji stvara uzima stvarnost. Roman lika, jednog od antijunaka našeg doba, pisan je većim dijelom u drugom licu jednine, kako bi se naglasila njegova odmaknutost, pomaknutost i nemoć, kao posljedica događaja iz prošlosti i sadašnjosti. Premda su svi oni ispripovijedani i filtrirani kroz njegovu svijest 'nadopuna' drugih, onih koji omogućavaju promjenu pripovjedne perspektive i promjenu percepcije istinitosti događaja, samo naglašava tu distanciranost od sebe i svijeta.

Serija o Jacku Tayloru

Ubojstva s potpisom je drugi roman iz serije Jack Taylor, o bivšem irskom policajcu koji pokušava preživjeti kao privatni istražitelj. Nova ubojstva, ovaj put irskih Roma, tinkera odnosno kotlokrpa, pokreću Taylora iz uobičajenih mamurluka nakon povratka iz Londona u kojemu je stekao novog prijatelja i oženio se. Alkohol i droga njegova su svakodnevica, a rijetki bljeskovi trezvenosti prekratko traju da bi slučaj priveo kraju bez greške. Zaokupljen glazbom koliko i omiljenim piscima, a naoružan duhovitim dosjetkama, Jack Taylor sve je samo ne običan istražitelj na običnom zadatku. 

"Krvav i skrhan, Jack je još uvijek Bruenov momak, ranjeni pjesnik ulice koji vjeruje u iskupljujuća svojstva jezika."
Marilyn Stasio, The New York Times Book Review

"Bruen potvrđuje zasluženo mjesto među ponajboljim noir stilistima svoje generacije. Značajna knjiga čovjeka jedinstvenog talenta."
Publishers Weekly

"Žestok primjerak kriminalističke priče."
Booklist

"Blistavo književno djelo."
Cleveland Plain Dealer

"Poslastica za četiri zvjezdice."
Boston Globe

"Mračna literatura od koje vam staje srce."
Cleveland Plain Deale

Serija o Jacku Tayloru

Jack Taylor, bivši policajac irske Garde Síochána pokušava (pre)živjeti kao privatni istražitelj... Dok ubija dane opijajući se po galwayskim pubovima, stanovita Ann Henderson angažira ga za istragu smrti njene kćeri Sarah, jer sumnja u službenu policijsku verziju koja je taj slučaj zatvorila u ladicu samoubojstava. Između žestokih opijanja i još žešćih mamurluka, Taylor polako raspetljava slučaj koji ga dovodi do lokalnih moćnika...

"Bruen je sjajan pisac, lirska duša koja vas duboko dirne - tjerajući vas na smijeh i plač u istom pasusu."
Denver Post

"Čuvari su me doslovce razvalili! Ima tu tmine i duhovitosti, svega što može unijeti onaj tko poznaje tajnu pisanja."
T. Jefferson Parker, autor “Hladnokrvne potjere"

"Priča je poprilično mračna, ali je stil elegantan, storija glatko teče... pijete ju “svileno” poput najboljega irskog viskija."
Portsmouth Herald

"Ako tražimo novo veliko ime među irskim književnicima, ono bi lako moglo biti Bruenovo."
Chicago Tribun

MacKayla Lane ima dobar život. Ima super prijatelje, pristojan posao i auto koji se kvari samo svaka dva tjedna ili tako nekako. Drugim riječima, ona je obična cura 21. stoljeća. Ili barem tako misli... dok joj se ne dogodi nešto nevjerojatno.

Kad je MacKaylina sestra ubijena i ostavi trag o svojem ubojici - tajanstvenu poruku na MacKaylinom telefonu - Mac otputuje u Irsku u potrazi za odgovorima. U Dublinu, Mac se nađe u svijetu polusjena u kojem ništa nije onakvo kakvim se čini, a dobro i zlo nose jednaku izdajničku i zavodljivu masku. Uskoro se Mac nađe pred još većim izazovom: mora preživjeti dovoljno dugo da ovlada moći za koju nije ni znala da ju posjeduje - darom koji joj omogućava da vidi više od svijeta koji je okružuje, da vidi u opasan svijet Fae...

Dok se Mac uvlači sve više u maglu kojom je obavijena smrt njezine sestre, svaki njezin pogled prati mračni i tajanstveni Jericho, čovjek koji prošlosti nema, a budućnosti se ruga. Kako se Mac približava istini, bezočni V’Lane - jedan od vođa Fae, koji žene pretvara u ovisnice o seksu - približava se njoj. Dok se granice između svjetova ruše, Mac postaje jasno koji je njezin pravi zadatak: pronaći zagubljenu Knjigu Tame, Sinsar Dubh, prije nego što ona padne u bilo čije ruke - jer onaj u čijim je rukama ova knjiga stječe apsolutnu vlast nad oba svijeta.

"Moning Groznicom tame otvara zanimljivu novu seriju koja je egzotična i puna preokreta... ostavite mjesta na polici za sve nastavke, ova serija izgleda veličanstveno!"
RT Book Reviews

Kada profesori dječaku Ndaluu i njegovim školskim prijateljima zadaju slobodnu temu, oni crtaju tenkove i puške, a u sastavcima pišu o ratu. A kako i ne bi? Ndaluovo djetinjstvo protječe u Luandi u Angoli, a godina je 1990. Ulicama patroliraju i marširaju vojnici, u školi im predaju Kubanci, a hrana se kupuje na bonove. Unatoč tomu, školarac Ndalu šarmira čitatelje svojom maštom, u kojoj ne nedostaje uzbudljivih priča, zabave i smijeha.

Ondjakijev roman Dobar dan, drugovi iz perspektive djeteta progovara o zbivanjima u ratnoj Angoli, čarobnom djetinjstvu i istinskom prijateljstvu. Ispisan jednostavnim, tečnim jezikom, obojen toplinom i životnošću, roman pred čitatelja istodobno podastire dirljivu ljudsku priču i uvid u političku povijest nama daleke afričke zemlje.

„Dobar dan, drugovi šarmantan je roman, suptilan u prikazivanju političkih poteškoća maloga, slabo poznatoga afričkog naroda. Velike preporuke.“
Damian Kelleher 

„Ondjakijevo pisanje i priče zapanjujuće su jednostavne, a iznimno zabavne. Jedan od najprominentnijih pisaca koje poznajem.“
The Guardian 

„Unatoč uljepšanoj priči, Dobar dan, drugovi vrlo je iskrena knjiga. Bullerbüefekt dio je žanra: kada odrasli opisuju djetinjstvo kakvo su samo željeli imati, ispunjavaju želju mladih čitatelja.“
​Neue Zürcher Zeitung

Godina je 1946., II. svjetski rat nedavno je završio, a Petter Kummel sa ženom Monom i kćerkom Sannom seli na zabačeno otočje Örarnu, šibano vjetrovima u Baltičkom moru, kako bi postao novi pastor u otočkoj crkvi. Premda su stanovnici otoka zatvorena, sebi dovoljna zajednica, mladi se par sve više zaljubljuje u njih i u život na otoku. Međutim, s dolaskom zime sve se mijenja jer led nadire sa svih strana i uvelike utječe na život otočana, pa se odnosi produbljuju, ali i kompliciraju…

Ovaj iznimno atmosferični roman smatra se kapitalnim djelom etablirane i plodne finsko-švedske autorice Ulle-Lene Lundberg. Riječ je o toploj i dojmljivoj, ali i intrigantnoj priči o jednom kraju surovog pejzaža i okrutne zime, njegovim ljudima i životu u zajednici, ispisanoj s puno pažnje i empatije. Budući da je Lundberg i etnologinja po struci, vješto portretira ljude i njihovo djelovanje unutar kolektiva, a veliku pozornost pridaje i običajima, hrani i piću. Led je visokokvalitetna proza koja širom otvara prozor u jedan drukčiji, nesvakidašnji život.

„Led je apsolutni književni dragulj godine… Velik je to roman. Možete ga čitati kao napetu priču o ljudima i njihovim sudbinama, kao kondenzaciju napetosti u jednoj zajednici, ali i kao alegoriju čovječanstva.“
Aamulehti 

 „Led je vrhunac Lundbergina kvalitetnog rada… Ovaj predivni roman oživljava sposobnost empatije do boli… Led je poput Knjige postanka.“
Helsingin Sanomat 

„Sjajan, bogat, panoramski roman koji se teško ispušta iz ruke.“
Swedish Book Review 

„Na život na Örarni – otočju između Finske i Švedske – utječe samo jedno: prisutnost i odsutnost leda. Led je oblikovao krajolik, ali i ljude. Ulla-Luna Lundberg rođena je ondje, a otac joj je umro kad je bila mala. Roman Led, dobitnik nagrade „Finlandia“ uvelike se temelji na autobiografskim i etnološkim elementima.“
Stuff

VOŠICKI dobitnik književne nagrade Fric 2019/2020 i Nagrade Vladimir Nazor 2020. u kategoriji romana. 

Opsežna, a opet sažeta, jer u njoj ima doživljaja za mnoge živote, romansirana biografija Vošicki prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Sukobljavali su se u Vošickom izdavač-entuzijast, idealist i vjernik knjige s nužno komercijalnim tiskarom. Zapamćen je po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, neposredno nakon Obznane, kada se to nitko drugi nije usudio. Sve to mu nikako nije pomoglo u doba NDH-a, začudo ni u doba Jugoslavije.

Nakon velikog uspjeha romana Mogla bi se zvati Leda novi roman Marka Gregura osim što prikazuje život Vinka Vošickog povremeno je i literarizirana monografija Koprivnice, leksikon imena i galerija karaktera, dramatizirana fiktivnim likovima poput obitelji Ružić i Rosenberg. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s „Got do kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost). E, pa ovaj roman čini baš to i vraća dio duga gospodinu Vošickom.

Dakle, kako nam i sam naslov govori, posrijedi je ponajprije „opća“ putopisna zbirka, koja koristi put kao takav, karavanu zapravo, kao široko razvedenu, slojevitu metaforu. Smisao te metafore goneta se kroz brojne oblike putovanja, koja se sva vrte oko osi svih onih bića čija definicija može, ako pomnije pogledamo, sadržavati riječi poput kretanja, premještanja. No i to je relativno. (Naime, putovati može i stablo, iako iz našeg očišta vrlo polako, samo se nama čini da se njegovo korijenje ne kreće.) I upravo to oduševljava kod ove autorice, što gipkošću i prodornošću vjetra – koji je ujedno i najčešći i najvažniji provodni motiv zbirke – primjećuje jednako i velika kretanja i prividne nepokretnosti, kao i spoticanja, opstrukcije, prekide putovanja. Da, i nesporazume kao i sporazume, tanane i neobične razgovore sa srodnim bićima, ponajprije srodnim piscima, koliko našim toliko i stranim. U ovim snažnim, naelektriziranim pjesmama, koje kipe slikama i ritmom, tematski nisu prisutni samo suvremeni i ostali oblici migracija, bilo to klimatskoga, ekonomskoga, ratnoga ili turističkoga poticaja, već i želje i sjećanja, zamišljani dijalozi u vidu ljubavničkih obraćanja kao oblika nutarnjeg putovanja.
Dorta Jagić

Ministar je doslovce u jezeru, licem prema dolje u mutnoj vodi Jaruna. Naravno, vijest o njegovom ubojstvu učas postaje glavna tema svih medija i glavna zagonetka snagama reda. U centru te zagonetke naizgled slučajno našao se Renato Romić, novinar lokalne televizijske kuće koji pati od nedostatka ambicije svake vrste, a pogotovo ambicije da rješava ubojstvo ministra iz Vlade Republike Hrvatske. On trenutno ima važnijih briga – cura ga je isprašila iz stana jer predugo piše svoj drugi roman pa se morao opet useliti baki koja ga cijeli život prihvaća kao ostavljenog mačića kojeg nitko drugi ne želi udomiti. Samo mu je još trebao navodni ubojica, njegova nametljiva odvjetnica, ministrov seks skandal, autoritativan direktor koji ga ne prestaje slati na teren, neinventivni suradnici, bivše cure i nove ljubavnice, sumnjičav inspektor i telefon koji zvoni svaki put kad pokuša zaspati. Nije samo Renato Romić, s kojim će se čitatelj sprijateljiti već od prve stranice, netipičan junak, nego je i Ministar u jezeru netipičan kriminalistički roman. On je puno više od toga. Hrvoje Kovačević na autentičan je način kroz priču o istrazi jednog ubojstva ispričao i onu drugu, o nuspojavama vremena u kojem živimo – o korupciji, kriminalu, nasilju, promiskuitetu svake vrste te, više od svega, o razornoj snazi medija. Ova napeta, uzbudljiva, angažirana, duhovita i lucidna filmska proza napisana je da bismo je progutali.

Dva prsta iznad Monikinog gležnja nalazi se neobična tetovaža. Nije ona toliko neobična po sadržaju, koliko po tome kako je tamo dospjela i kako ju je od tinejdžerske do odrasle dobi pratila kroz život i na njega utjecala. Ako je tetoviranje nešto poput odijevanja bez odjeće, glavna junakinja ovoga romana na pragu petnaeste godine života „odjenula“ je priču s fabulom koja će svoj vrhunac doživjeti u dvadesetima, a rasplet… tko zna, na nekoj od postaja nepredvidivosti života, koju ovaj roman sjajno oponaša.

Andrija Škare majstorski je ispričao priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu: s autoritetom neliberalne politike i naizgled liberalnih roditelja, s neizlječivim bolestima koje prepolove obitelj, s odvajanjem od prijatelja koji to prestaju biti, s ljubavima koje se čine konačnima dok ih neke nove ne demantiraju, s traženjem seksualnog i svakog drugog identiteta kojim se dokazuje zrelost i samostalnost koja – koliko god željena bila – ipak prebrzo dođe.

A sve to uz jedan neprestani soundtrack formativne glazbe koja kao zvučna, emotivna i svjetonazorska kulisa gradi i osobe i svjetove, povezujući ih i razdvajajući kao jedini pouzdani lajtmotiv postojanja koji će nadživjeti i popratiti sve životne izazove. To je takt kojim Andrija Škare piše, ispisujući život kao melodiju koja, bez obzira na sve zajedničke refrene, uvijek ima neki ubojit stih u kojem se krije jedinstvena priča koju je moguće ispričati samo uz pomoć dobrog pripovjedača.

S blokom leda u prtljažniku Eva dolazi u Bovenmeer. To je njezino rodno mjesto za koje je vežu uspomene na nesnošljivu atmosferu doma i druženje s Pimom i Laurensom, najboljim prijateljima iz djetinjstva. No kako radnja odmiče postaje jasno da se Eva vratila u selo da bi se osvetila za ono što je proživjela kao djevojčica.

Rastapanje je roman koji duboko i nemilosrdno uranja u djetinjstvo pokazujući koliko događaji iz tog razdoblja mogu utjecati na ostatak života. Radnja se vješto premeće iz sadašnjosti u prošlost, događaji se postepeno otkrivaju gradeći napetost koja kulminira na samome kraju. Riječ je o majstorski napisanoj i šokantnoj kronici odrastanja kojom je Lize Spit postigla golem uspjeh u Belgiji, ali i izvan nje.

„Njezin stil i tema podsjećaju me na Iana McEwana. Spisateljska karijera počela joj je izvrsno. Na 464 stranice Lize Spit vodi svoju protagonisticu čvrstom rukom, osjetilnom i slikovitom prozom. To čini s ljubavlju i suosjećanjem za likove, ali i začuđujuće mirno. Povremeno luđački. Ona je nemilosrdna, žilava i pomalo sadist. I prema čitatelju i prema Evi.“
Trouw

„Spit izbjegava biti dramatična. To pojačava intezitet tragedije Rastapanja. Klasična priča o djetinjstvu u malenome belgijskom selu, srodna Hugu Clausu i Dimitriju Verhulstu.“
de Volkskrant

„Spit piše s lakoćom i hvata vas za grlo. Rastapanje je debitantsko djelo kakvo biste poželjeli svakome autoru. Poznato, iznenađujuće, maštovito i nemilosrdno.“
De Standaard

„Ako vam se svidio The Twin Gerbranda Bakkera, svidjet će vam se i Rastapanje. Iako je roman dug, klizi poput noža na toplome maslacu. Lize Spit piše tečnim i lijepim jezikom te predivno gradi priču.“
De Morgen

Kad bi nadljudi postojali, mnogi bi od njih prije ili kasnije osvanuli u književnosti kao glavni junaci. U romanu Drhtajništvo Igora Rajkija nema nadljudi, ali postoji jedan nadjunak, junak nad svim drugim junacima – a to je jezik. Ovdje on nije alat za opisivanje svijeta, nego neobično živ organizam koji drugima, više ili manje ljubazno, ustupa mjesto u tekstu.

S njim glavni junak ovoga romana ima najpotpuniji, najuzbudljiviji, najživotniji i najotvoreniji odnos. U svijetu koji nema ni volje ni talenta za riječ, Pisac i Jezik vole se sizifovski hrabro i nadahnuto. Prozaične činjenice služe im samo da bi ih strastveno formulirali na dijalektu međusobnog razumijevanja, na svojoj latentnoj nijekavštini u kojoj i nijemost ima viši smisao.

Nitko im ne može pobrkati račune. Ni nadobudni lektor koji svoju bespomoćnost svako malo mora hladiti u tuš-kabini, ni metaforama poboljšane žene koje traže svoje mjesto u tekstu kao životu, ni nadobudni urednici koji inzistiraju na anemičnoj naraciji, ni roditelji kojima je jezik služio za nesporazume.  

Umjesto da s kolektivom drhti pred moći zbivanja i institucija, Pisac u ovom romanu drhti u orgazmičnom užitku semantike, sintakse i grafike, u sladostrasnom buntu protiv misaone i jezične inercije.

To je ono zbog čega ćemo nakon ovog romana osjećati poboljšanim čulima, a o jeziku misliti nježnije i hrabrije – zahvalni Igoru Rajkiju što nam je svojom vještinom baratanja riječima nepovratno otvorio uši.

Znanstvenici su dokazali da nakon fizičke smrti i prestanka rada srca mozak ponekad radi još nekoliko minuta. Što se događa u tom vremenu? Čega se netom umrla osoba tada prisjeća, o čemu razmišlja? Protagonistica ovoga romana, Leila Tekila, seksualna radnica u Istanbulu možda krije odgovore. Nakon što je brutalno ubijena i bačena u kontejner, Leila se, iz minute u minutu, prisjeća dijelova svojega prerano zaustavljenog života. Iz isječaka njezinih sjećanja slaže se priča od njezina djetinjstva do smrti, a osnovni narativ upotpunjuju priče Leilinih prijatelja, mahom ljudi koji su, kao i ona, na društvenoj margini i osuđeni da jednom završe pokopani bez spomenika i imena – na Groblju samotnika. Ti ljudi poznaju dva lica Istanbula – ono lijepo, koje pokazuje svu njegovu sinestezijsku raskoš: boje grada, mirise ukusne hrane, pjesme i zvukove života po ulicama, ali i ono mračno, koje otkriva svu okrutnost velikoga grada: prljavštinu, bijedu, strah i kriminal.

Kao i sva djela Elif Shafak, i ovaj je roman natopljen sveopćom empatijom, nježnošću i razumijevanjem za one koji su odbačeni, ranjeni i istisnuti iz društva. Premda progovara o važnim i mučnim temama, 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu djelo je ispisano nevjerojatno prohodnim, na mahove liričnim stilom. Možda ga je najbolje opisao Juan Gabriel Vasquez rekavši: „Nekoliko romana živi u ovome i svaki je od njih dirljiv, velikodušan i elegantno ispisan.“

„Jedna od najboljih svjetskih autorica danas.“ 
Hanif Kureishi

„Naprosto veličanstveno, uistinu sveobuhvatno djelo neizrecive snage i ljepote, o esenciji života i o njegovu kraju.“
Philippe Sands

„Živopisni karneval života i smrti, okrutnosti i dobrote, ljubavi, politike i duboke ljudskosti. Takvo što moguće je samo u rukama besprijekornog pripovjedača. Shafakičin lirski jezik i naracija oduzimaju dah. Briljantno!“
Helena Kennedy

„Raskošno, osjećajno djelo... Ovo je roman koji daje glas nevidljivima, nedodirljivima, zlostavljanima i oštećenima, pretvarajući njihove bolne pjesme u nešto predivno.“
Francesca Segal, Financial Times

Andy Jelčić ovom zbirkom dokazuje da je bog malih priča.
Milana Vuković Runjić

Svejedno piše li o šaptačici u kazalištu, ostarjeloj udovici koja traži muža u armiranu betonu ili pobiraču strvina, Jelčić gradi priču i likove s kojima se lako poistovjetiti i suosjetiti, nijansirajući njihova stanja precizno i uvjerljivo. Priče su ovo širokog poteza, u kojima je Jelčić pokazao izniman pripovjedački nerv i dokazao kratkopričaško umijeće.
Marko Gregur

Priče Andyja Jelčića nisu sklone mijenjati svijet, nego ga nevjerojatno precizno svjedoče, ostavljajući nam fotografski točan otisak zbilje, uglavnom obiteljske, ali i šire društvene zbilje. Andy Jelčić je majstor kratke prozne forme jer je po svojem habitusu cijelim svojim bićem u toj zbilji, koju unatoč njezinoj nepromjenjivosti, pa i zadanosti, čarobnom ljubavlju voli. Zato su mu te priče mala čuda, iz radionice pripovjedača koji je precizan, perceptivan i nadasve human.
Irena Matijašević

Beskrajno inventivnom imaginacijom te već od svoje prve knjige dosljednom provedbom tema i motiva na takorekuć onirički hipnotičan, duboko ambijentalan način, Ana Brnardić se u svakoj novoj zbirci ovjerovljuje kao pjesnikinja prirode. Pedantna arhitektica raskošnih pjesničkih vrtova. Njezina se poezija može usporediti s ishodištem koje sebe i svoj razvoj pisanjem spoznaje te razdvaja bića i stanja, kao što kaže stih pjesme Enigma „Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti.“

Putujući kroz različite tematske cjeline koje napučuju duboki bunari svega poticajnoga tom krajnje perceptivnome senzibilitetu lirskoga subjekta; kroz sve što napučuje duboko osoban, ali odavna autorski prepoznatljiv imaginarij - obitelji, šume, ptica, zavičaja i djetinjstva, ili pak izleta na selo, glazbe i minulih ljubavi – čini se kao da pjesnikinja nama, suputnicima, želi darovati nove uši. Nježna, dobro ugođena ticala. Od ove čađave digitalne civilizacije ljepotom oprane, ozdravljene uši za slušanje „jezika ptica“, točnijih riječi i preciznijih značenja svega onoga što je važno, ali je pomno skriveno.

Dorta Jagić

Godina je 1916., priča nas vodi u Gnadenthal, njemačku koloniju na lijevoj obali rijeke Volge, u kojoj šulmajster Jacob Ivanovič Bach živi mirnim učiteljskim životom sve dok ne dobije neobičnu ponudu. Nedugo potom u njegov život ulazi Klara Grimm djevojka zaklonjena paravanom, a susret s njom otvorit će mu vrata ljubavi, ali i teške patnje. Bach će na svom životnom putu iskusiti ne samo mijene društvenih i političkih pojava već i gubitke koji će ga obaviti neviđenim strahom… Hoće li se tog straha ikada osloboditi pitanje je koje se provlači kroz cijeli roman posvećen njemačkom Povolžju i njegovoj krvavoj povijesti te između dviju Volginih obala zarobljenom čovjeku neumoljive snage poput rijeke uz koju je živio.

Volgina djeca drugi je i s nestrpljenjem iščekivani roman Guzel Jahine koja je 2015. prvijencem Zulejha otvara oči pomela ljestvice čitanosti i osvojila velike književne nagrade, a roman je preveden na preko trideset pet jezika. Prekrasan, dirljiv i tragičan, roman Volgina djeca nadilazi prethodni. Guzel Jahina ispunila je očekivanja, ponovno je napisala veliko djelo potvrđujući se kao autorica čija je zvjezdana reputacija itekako opravdana.

U 18. je stoljeću ruska carica Katarina Velika manifestom pozvala strance da nasele puste teritorije Ruskog Carstva. Obećala im je državljanstvo, zemlju za obrađivanje, a zadržali bi pravo na materinji jezik i kulturu. Doseljenici su uglavnom dolazili iz Njemačke, od 1764. do 1773. osnovano je više od stotinu kolonija uz donji tok rijeke Volge čime je udaren temelj njemačkog Povolžja. 1924. uspostavljena je Autonomna Sovjetska Republika (ASR) Povolških Nijemaca koja je trajala do 1941. kada su svi Nijemci uz Volgu (500 000) deportirani u Sibir i Kazahstan.

Ne znam zašto nisam uspio spretnije koračati tom klizavom stazom koju zovemo život, zašto neki ljudi kroz njega prolaze kao pravocrtnom ulicom, dok drugi beskonačno tumaraju slijepim puteljcima.

Na valu osobnog iskustva, nakon smrti brata koji je bolovao od shizofrenije, Einar Már Guðmundsson ispisao je roman o Pállu, neostvarenom slikaru i medikamentima izmučenom pacijentu psihijatrijske bolnice Kleppur u Reykjaviku. Snažnim slikama tmurnih islandskih pejzaža, moćnim, gotovo opipljivim opisima straha i patnje, Guðmundsson raspliće Pállovu priču od rođenja do smrti, a da pritom ne zapada u mistifikaciju bolesti ili patetiku, već prodire u samu srž problema oboljelog, neadekvatnih liječenja koja nude malo ili nimalo nade u poboljšanje i nerazumijevanja okoline za bolesti koje bi se trebale tretirati kao i sve druge, s empatijom i željom za pomoći. Obuhvaća sve strane shizofrenije – okrutnost, nemar i nemoć koji dolaze uz nju, ali i svijetle, sretne trenutke u životu Pálla i ostalih pacijenata, njegovih prijatelja. Ispisan s dozom humora, ovaj se roman čita lako i uspijeva u teškome zadatku da progovori o velikim temama bez pretencioznosti, te da istodobno bude i melankoličan i duhovit. Svemirski anđeli najvažnije su djelo Einara Mára Guðmundssona, a osim zanimljive teme, roman odlikuju osebujan stil, prohodan i poetičan jezik te pregršt glazbenih, književnih i likovnoumjetničkih referenci. Svemirski anđeli adaptirani su za film koji je uvjerljivo najuspješniji islandski film svih vremena, u režiji Friðrika Þóra Friðrikssona.

„Ovaj nas roman tjera da se zapitamo kako, uz toliko mnogo mentalne agonije koju ljudi svakodnevno proživljavaju, možemo doseći ikakvu prihvatljivu sliku društva, pa i egzistenciju samu? Guðmundsson ima i viziju i stil koji odgovaraju na to pitanje.“
Paul Binding, Times Literary Supplement

„Jedinstven, sugestivan i poetičan roman.“
Suddeutsche Zeitung

„Svemirski anđeli moćna su i sjajna priča o nesigurnosti života.“
Information

„Naracija autorova shizofrenoga brata raste i razvija se dok ne postane refleksija čitavoga grada, refleksija vremena u kojemu cjelokupnom društvu prijete kaos i propast.“
Il manifesto

„U romanu Svemirski anđeli Einar Már Guðmundsson pušta grupu poludjelih i dementnih ljudi u svijet zdravih – i to je rijedak dar s nebesa.“
Der Spiegel

„Einar Már Guðmundsson pisao je o traumatičnom aspektu modernoga Islanda u ovom predivnom romanu, u Svemirskim anđelima… Često se u islandskoj fikciji može primijetiti supostojanje paralelnih svjetova, čija mekana mašinerija dopušta stvarnosti da umakne u poetske oblike.“
Julian Evan, The Guardian

U ožujku 1945. maleni Yoshie Watanabe preživio je pad atomske bombe u Hiroshimi. Čitatelj ga upoznaje u smiraju života, u trenutku kada se sprema donijeti prijelomnu odluku, ali sve što znamo o njegovoj prošlosti dolazi iz usta žena koje je volio i koje su voljele njega. Prolazimo tako Parizom, New Yorkom, Buenos Airesom i Madridom, nošeni koliko subjektivnim toliko i istinitim iskazima, te sklapamo razlomljene dijelove Watanabeova života, ali i društveno-političkih previranja 20. stoljeća. Ono što će ti povezani fragmenti stvoriti jedna je od najljepše napisanih posveta ljudskom pamćenju, zaboravu i kolektivnoj krivnji, u čijim temeljima leži iskonska ljubav prema životu.

Lom je maestralan povratak Andrésa Neumana koji se Putnikom stoljeća etablirao kao jedan od najvažnijih latinskoameričkih pisaca današnjice. Ovaj je roman prije svega posveta ljepoti slomljenih stvari, onih kroz čije pukotine prolazi život, ljubav, povijest, priroda i duh; i onih čije savršenstvo proizlazi upravo iz nesklada. Riječ je o neosporivom savršenstvu koje pronalazimo u svemu bitnome što čini život i o pukotinama koje su nasljedstvo 20. stoljeća, svih bezglavih pokolja, nasilja i ruševina, čije su posljedice duboko utkane u naše kolektivno pamćenje. Neumanov gospodin Watanabe stoji pred nama kao mesija čitavog jednog svijeta, onog koji čuči u nama samima.

“Andrés Neuman stvorio je u ovom romanu fascinantan lik čijim venama kola cijela životna filozofija. Početak knjige, kao i putovanje na koje odlučuje krenuti, neke su od najboljih stranica koje sam u životu pročitao. Do čitatelja svom silinom dopiru bore i tragovi lomova na licu i u duši starca kojeg će na kraju biti nemoguće zaboraviti.”
José María Pozuelo Yvancos, Abc Cultural

“Mnogo je romana u ovome romanu. Opažanja o životu toliko su točna da bude strah, kao što su istiniti i osjećaji i razmišljanja četiriju žena. Istodobno u knjizi na trenutke ima sjajnog smisla za humor. Nevjerojatna je ekološka svijest u ovome romanu, koja se kroza nj provlači poput kostura i kulminira u prekrasnom finalu. Ambiciozan roman u najboljem smislu te riječi.”
Marta Sanz

“Ženstven i divlji poput ožiljka.”
Alberto Olmos, El Confidencial

“Lijepa nas metafora poput poveznice približava nezaboravnom protagonistu. Tu je, samo se po sebi razumije, i priznanje za sjajno postavljenu strukturu romana. U njemu ima i duhovitih dijelova, ponajprije zahvaljujući ženama njegova života, razmišljanjima o načinu proživljavanja ljubavi s protokom godina. Ali i nježnosti, haiku poezije i zen poslovica te mnogo zlatne prašine. Sve to naći ćemo u ovoj knjizi koja ponovno pokazuje da je riječ o romanopiscu s vrlo jakom sposobnosti zavođenja.”
Sagrario Fernández-Prieto, La Razón

“Ovaj tekst čini okrutno potresnim to što je izgrađen od svih trenutaka u kojima se gospodin Watanabe pokušava iznova izgraditi kao da je on sam razbijena keramička posuda. Posebno se ističu početak i kraj knjige koji su, u svojoj nijemoj jednostavnosti, savršeni.”
Ricardo Baixeras, El Periódico

Antikvarnice su riznice u kojima ljubitelji knjiga pažljivim prekopavanjem mogu naići na čudesna otkrića. Upravo to dogodilo se mladom odvjetniku M.F.A.-u koji je 1968. naišao na skromnu knjižicu koja ga je toliko zaokupila da ju je odlučio prevesti. Radilo se o pismima ispisanim urednim rukopisom na francuskom jeziku, a koja je izvjesni Fuad pisao svom prijatelju Alexu. Fuad je novinar koji zajedno s fotografom Marcelom, po nalogu pariškog L´illustrationa u kolovozu 1908. odlazi brodom iz Marseillea u osmansku prijestolnicu, Istanbul. Na tom će se zadatku Fuad suočiti s osobnom identitetskom frustracijom jednako kao i s nadirućim revolucionarnim društvenim promjenama. Rođen u Turskoj od majke Francuskinje i oca Turčina, Fuad nakon očeve smrti s majkom trajno seli u Francusku. O ocu ne zna gotovo ništa jer se rodio nakon očeve smrti. Ta intrigantna činjenica, jednom kad se skrasi u Istanbulu, dovest će ga u iskušenje da otkrije vlastite korijene, a trag o mogućnosti postojanja obiteljskog ludila neće mu dati mira…

U gradu sjena i utvara očaravajuća je i atmosferična priča istaknutog i nagrađivanog turskog pisca Murata Gulsoya. Na pozornici povijesnih previranja koja su obilježila kozmopolitski Istanbul s početka 20. stoljeća autor nadahnuto gradi priču o izgubljenosti pojedinca na identitetskoj mapi. Melankoličnost priče izvire iz osobnosti i nježnosti samih epistola, ali joj neprikosnoveno pridonose i povijesna kulisa Carstva na izdisaju, vizure starih istambulskih četvrti, legende i mitovi utkani u tkivo grada te stare razglednice. Riječ je o originalnom i nadahnutom vodiču u srce jednog običnog čovjeka i jednog neobičnog grada.

„Roman U gradu sjena i utvara gradi put od uzbudljive atmosfere iz 1908. do suvremenog doba. Također, glavni protagonist, Fuad, donosi klasičan okus u modernu tursku književnost.“
Kitap-lık

„Iako se čini da Gulsoy raspravlja o široko rasprostranjenoj temi unutar turske književnosti, on uspijeva stvoriti originalan i snažan roman – i zbog hibridnih kulturnih konflikata njegovih protagonista i zbog njegovih komentara na orijentalizam, preko Istanbula.“
prof. Handan Inci, Mimar Sinan University of Fine Arts

Otišla sam od kuće da ne bih morala hraniti svoje dijete. Moje je mlijeko bilo gorko, puno neizvjesnosti, mlijeko uništenja. Spasila sam svoje dijete od toga.

Tim riječima neimenovana majka, jedna od dviju protagonistica romana, pojašnjava zašto nije dojila svoju kćer. Poimajući mlijeko ne samo kao hranu i poveznicu između majke i djeteta, nego i kao medij za prenošenje povijesti, ideološke zadojenosti i osjećaja, odlučuje zaštititi svoju kćer od svega lošega što joj je priuštio čelični sovjetski režim u Latviji. Majka je liječnica specijalizirana u ginekologiji, nadarena i radišna, međutim, uslijed sovjetske opresije, ne može ni raditi ni živjeti slobodno. Premda je ateistkinja, sve je više privlači misticizam religije, a zbog života u prognanstvu i nemogućnosti da se ostvari onako kako bi željela, polako tone u sve dublju depresiju. Jedino je njezina kći drži na životu i sprječava da ne zakorači preko ruba, no kada i ona osvijesti u kakvom duhovnom kavezu žive, teret joj postaje pretežak… Hoće li majka i kći dočekati toliko željenu slobodu?

Majčino mlijeko dirljiv je roman koji oštro progovara o latvijskoj povijesti i utjecaju strogoga sistema na pojedinca, o čežnji za slobodom i samoostvarenjem. U djelu se smjenjuju glasovi bezimenih žena dviju generacija, kroz čije iskaze saznajemo o neobičnom odnosu majke i kćeri koje čitavog života održavaju jedna drugu, dok se istodobno grade kao individue i pokušavaju pronaći svoje mjesto unutar okrutnog sistema. Obje obrazovane, gladne znanja i vođene znatiželjom teško opstaju u tako krutim okvirima. Duboko intelektualan, povijesno važan i tematski zanimljiv, ovaj je roman ne bez razloga latvijski bestseler preveden na brojne jezike.

„Službenu povijest pišu pobjednici. A stvarnu – događaji koji su pohranjeni u pamćenju latvijskih obitelji, ono što su osjećali i preživjeli. Nora Ikstena to potvrđuje bolno, direktno i pogađa ravno u srce.“
Valērijs Belokoņs

„Sudbina triju generacija žena – kćeri, majke i majčine majke — isprepliće se poput čvrsto ispletene pletenice. Toliko čvrsto da boli korijen kose. Formira se čarobno žensko trojstvo. Život i smrt. Njihova istovremena grubost i nježnost poniru duboko u realistične detalje i pjesničke simbole. Ljubav i mržnja. Njihov visoki napon. Prava je sreća čitati djelo u kojem su ti sjajni koncepti umjetnički obrađeni, jer to se rijetko događa.“
Māra Zālīte

„Ovo je djelo čvor koji je Nora Ikstena pokušala razvezati i ranije – u svom romanu Dzīves svinēšana prije sedamnaest godina, u priči Klusā daba ar nāvi i drugima. Fascinantno istraživanje nastanka čovjeka s preciznom i prekrasno prikazanom pozadinom — Latvijom u SSSR-u od 1960-ih do 1980-ih.“
Osvald Zebris

„Kako bi zaštitila kćer rođenu u sovjetskom kavezu od mlijeka koje nosi crnu nesreću, mudra majka odbija je hraniti. Kći odlazi s majkom u egzil, upoznaje je bolje i usmjerava prema životu. Uspijeva sve dok i ona sama ne počne tonuti u zatočeničko blato izdaje. Sposobnost Nore Ikstene da ispiše originalno djelo nevjerojatna je.“
Inga Ābele

Kad sedamdesetogodišnji Ljubo Zorica, bivši podoficir nekadašnje Jugoslavenske narodne armije, dobije uznemirujući poziv od svoje kćeri koja se s Liječnicima bez granica uputila u Izrael i tamo završila u izraelskom vojnom zatvoru, bez razmišljanja će krenuti u Jeruzalem spašavati svoju jedinicu.

No kći Zorica nije jedino što u mitskoj zemlji iskonske ljubavi i vjekovnih mržnji Ljubo može dobiti natrag ili zauvijek izgubiti. Tamo će ponovno vidjeti i Zoričinu majku Rahelu, svoju jedinu i neprežaljenu životnu ljubav koja ga je napustila trideset godina ranije. Putujući u Izrael, Ljubo putuje i u vlastitu prošlost, u brak s Rahelom koji se nepovratno urušio zajedno s Berlinskim zidom, u tugu zbog dvije izgubljene ljubavi svoje kćeri, u nemilo sjećanje na svoj život nakon razvoda u kojem on i kći nisu ostali samo na brisanom prostoru razorene obitelji, nego i na vjetrometini novih političkih okolnosti u kojima je sve bitno u njihovoj biografiji postalo nepoželjno.

Davor Špišić vodi nas na ovo putovanje kroz dramatičnu sadašnjost, potresnu prošlost i upitnu budućnost čvrstom rukom rasnog pripovjedača koji na hodočašće za ljubav ne šalje samo svog junaka, nego i sve nas koji smo ljubav pronalazili, gubili, čuvali, napuštali ili se za nju, baš kao Ljubo Zorica u Košeru, borili prevaljujući daljine još veće od geografskih.

Ponekad nastojimo preživjeti i sačuvati sebe na posve neočekivane načine. Đana, glavna junakinja Sobe na dnu mora, pokušat će se spasiti bijegom na prekooceanski brod koji krstari Karibima. Puna čežnje za slobodom i putovanjima, postat će pomoćnica konobara i zeteći se u neljudskom okruženju u kojem gigantska američka kompanija iskorištava ljude koji dolaze iz nerazvijenih ili ratom unesrećenih zemalja.

Iako je u radu na brodu vidjela spas, sad se i tamo mora spašavati, a to radi pišući pisma Tei, prijateljici koja je u svojim mladenačkim danima izvršila samoubojstvo. Tea nije uspjela preživjeti neprijateljski nastrojen svijet, a Đana radi sve da bi preživjela. U okrutnoj mašineriji najgore verzije kapitalizma u kojoj je jedina vrijednost novac, Đana u pismima Tei spašava svoju krhkost, emotivnost, senzibilnost, kreativnost, ljudskost – sve ono što je dijelila s Teom dok su prijevremeno odrastale u ratom pogođenim Vodicama, po skloništima, po granatiranim plažama i praznim srpskim vikendicama.

Jedino u sjećanjima na odnos s Teom Đana pronalazi ljepotu za koju se može grčevito uhvatiti. U svojim pismima rekonstruira izmišljene riječi Teinog Rječnika neoriječenih sadržaja koji svijet naslućuje jezikom poezije, ignorirajući oštre rubove neželjenih iskustava.

No pisma upućena prijateljici koje više nema možda ipak ne završavaju u iluziji odnosa koji je toliko snažan da nadilazi smrt, nego puno bliže. Da bismo to saznali, moramo zaroniti u svijet Tomice Šćavine, u njezinu Sobu na dnu mora gdje stanuje moćna književnost koja koketira s poezijom i filozofijom, ali i mnogi odgovori na pitanja koja smo sebi postavljali nastojeći zadržati kurs na pučini vlastitog života.

U predgrađu Toronta smjestio se Park, naselje oronulih zgrada i besperspektivnih sudbina. Francis i Michael sinovi su siromašnih trinidadskih doseljenika, otac ih je ostavio, a majka im ponekad radi i tri smjene kao čistačica da bi im omogućila šansu za život u novoj domovini. Nošen ritmovima hip hopa, snovima o uspjehu i pronalazeći u prijateljima zaklon od društva koje ga je osudilo na propast, Francis se sve više udaljava od majke i brata te u njemu tinja rastući bijes spram okoline koja u njemu vidi samo tamniju nijansu boje kože. Mlađi brat Michael vodi nas kroz priču koja je dovela do trenutka u kojem Francisa više nema i u isječcima prošlosti i sadašnjosti čitatelj stvara sliku užasa jedne obitelji, ali i cijele generacije.

David Chariandy bez sumnje je jedan od najboljih glasova suvremene kanadske proze, a njegova snaga leži u načinu na koji progovara o jednoj od najbolnijih i najaktualnijih tema današnjice. Policijsko nasilje, neadekvatnost obrazovnog sustava i nemogućnost probijanja društveno nametnutih uloga samo su neke od ideja koje autor problematizira. Nevjerojatno je kako autor, i sam sin imigranata, detaljima i izričajem lišenim općih mjesta i patetike dočarava jednu obiteljsku tragediju, jedan svijet koji istodobno živi u sadašnjosti i prošlosti, na Trinidadu i u Kanadi, a ne osjeća pripadnost nigdje.

„Brat je gorko-slatki hommage opasnosti koju nosi nada i nedostatnosti koju nosi tuga.“

Catherine Hernandez, Quill & Quire

“Chariandyjev drugi roman Brat izvanredno je dirljiv i fino satkan portret njegova rodnog grada... To je slavlje i obračun, studija o jednoj zajednici i obitelji te o načinu na koji jedno ovisi o drugome, o moći umjetnosti da stvara, a onih koji su na vlasti da uništavaju.“

Mark Medley, Globe and Mail

„Chariandy je napisao roman zbog kojeg bi vrijedilo pročitati cijelu knjižnicu da ga se otkrije.“

Hannah Sung, Globe and Mail

„Brat je sjajan roman pisca s talentom i preciznošću poput Junot Díaz i Dinawa Menegestua. Njegovo srce kuca, a jezik mu je oštar. Elegantan je, životan i nesumnjivo mrak. Ovo je najdirljivija knjiga koju sam ove godine pročitao.“

The Guardian

„Briljantna, moćna elegija jednog živućeg brata onome kojeg više nema. Pulsira ritmom i životom.“

Marlon James, autor romana A Brief History of Seven Killings

„Obožavam ovaj roman. Napet, odmjeren, nabijen osjećajima, Brat nas obavija glazbom i težnjama, vjernošću i ljepotom.“

Madeleine Thien, autorica romana Do Not Say We Have Nothing

Dvadesetak kratkih priča koje su u pravilu nastajale na poticaje književnih natječaja – i na njima, također u pravilu, dobivale nagrade ili priznanja – sačinjavaju zirku Denisa i Anite Peričić Prozamanterija. Dualni autorski subjekt, pa još bračnim zavjetom vezan, rijedak je slučaj, ne samo u našoj književnosti. Priče su raznolike koliko su to okviri natječaja zahtijevali, a autore to očito silno zabavlja, ludističko-erudicijskim su dosjetkama i dovijanjima protkane, ali im je očita zajednička kvaliteta, budući da su ih nagrađivali najrazličitiji žiriji.

Prozamanterija je postmodernistička zbirka priča, veliki dijalog (ili trijalog, s obzirom na dvojni autorski subjekt?) s literarnim pretečama i njihovim djelima. Pojam dijaloga pri tome treba shvatiti široko, jer otponac priče je heterogen i može biti stih, citat, legenda ili urbana legenda, a na to će se autori nastaviti stilistički i motivski, multižanrovski, esejističkim zaokruživanjima i rekonstrukcijama, varijacijama fabule ili njezinih meandara, alternativama, neostvarenim carstvom mogućnosti.

Dug je popis autora s kojima se Peričići poigravaju: Hanibal je tu Lucić, Faust Vrančić, R. K. Jeretov, Kafka, Borges, Slava Raškaj, Viktor Vida, posebno inspirativan Ćamil Sijarić, a nađe se u zbirci i priča koje nisu izravno iznikle iz riznice književnosti, poput one o kralju triju kraljevstava, zlosretnom Arthuru Seyss-Inquartu, ili distopije koja imigrantski val vidi kao katastrofu ekonomije koja je od ljudi stvorila – izgladnice!

Vremenski se Prozamanterija protegla od 16. do 21. stoljeća, a dvije priče – koje se, indikativno, zovu „Knjiga licā“ i „Knjiga postanka“ – čak i do nekih nesagledivih vremena, te tako zaokružuju, ili cikliziraju zbirku, ovu Knjigu o knjigama.

Što kada osoba umire, a razumije ju jedino njezin frizer? Uz šum sušila za kosu i zveckanje škara i češljeva, Elisabeth se uspijeva otvoriti i razgovarati o svom problemu. Drugdje joj to baš i ne ide. Elisabeth, naime, boluje od raka. Davno se razvela od muža, a svoju (sada već odraslu) kćer Coco otada viđa rijetko i neredovito. Kada je slučajno susretne na cesti, ishitreno joj priopći lošu vijest. Coco se sa spoznajom o majčinom skorom kraju ne nosi najbolje pa, u nedostatku boljeg rješenja, odluči useliti k sve nemoćnijoj Elisabeth. Ta će ih odluka odvesti na vrlo iscrpljujuće emotivno putovanje, s mnogim usponima i padovima gdje će se obje morati iznova navikavati jedna na drugu i polako učiti kako pokazivati ljubav… 

Međuljudski odnosi, emotivna hladnoća, udaljenost i poroci teme su koje je Esther Gerritsen sjajno obradila u ovome djelu, no najviše se usredotočila na nemogućnost voljenja i ostvarivanja istinske veze s drugima. Kako se nositi s vlastitom smrtnosti, a kako s nadolazećom smrti bližnjega? Koji su obrasci ponašanja u takvim teškim trenucima društveno prihvatljivi, a koji se smatraju devijantnima? Zbog čega odnosi pucaju? Na ta pitanja odgovara Gerritsen u Žeđi, romanu koji je istodobno i potresan i duhovit, zapanjujuće stilski osebujan i protkan crnim humorom.

„Stil pisanja koji vas oboruža: jasan, ritmičan, duhovit i katkad duboko dirljiv u misaonom tijeku likova.“ 
de Volkskrant

„Međuljudska komunikacija neiscrpna je tema, koju je Esther Gerritsen uspjela obraditi s velikom dramatičnošću i uistinu sjajnom duhovitom snalažljivošću.
NRC Handelsblad

„Ne samo zbog njezina izbora tema već i zbog osjećaja za stil, Gerritsen je doista jedinstvena.“
Žiri za nagradu „Frans Kellendonk“ 2014.                                                                 

„Žeđ nudi duboki uvid u načine na koje se žene nose s emocijama – ili se ne uspijevaju nositi s njima – u teškim vremenima.“
The New York Times

„Hladna, sažeta i ukusna, Gerritsenina Žeđ pogađa sve prave note. Riječ je o autorici koja se ne boji ni kompleksnih likova ni kompleksnih emocija (hvala Bogu!).“
Alice Sebold, autorica romana „Ljupke kosti“

U neobičnom oglasu ostavljenom ispod brisača automobila, glavni junak ovog romana ugledat će priliku da napokon promijeni nepodnošljivu rutinu postojanja i da svoj život – nakratko ili zauvijek – povjeri u tuđe ruke ne bi li netko nepoznat i nepozvan tom životu dao smisao koji zaslužuje.

No na imanju na koje je otišao ima i drugih koji, baš poput njega, traže ili nude promjenu i odgovore. Nije to samo gospođa Izabela Mesec, misteriozna voditeljica staništa za izgubljene, nije ni samo nepokoriva sustanarka Barbara koja se javila na isti oglas, nego i osobeni i osobiti posjetitelji, katkad i agresori, koji imanje pretvaraju u poprište duha i duhova što postojanje čine vrijednim zapisivanja.

Cijeli sadržaj ove petogodišnje izolacije toliko je tektonski da ga glavnom junaku preostaje samo bilježiti, a onda to bilježenje postaje život sâm. Iz agregatnog stanja životarenja, duh prelazi u stanje jezika i mišljenja, u neprekidno mjesečarenje uma koji je odustao od činjenja, od događaja, od svega općeg i svjetovnog, lomeći kamenje vlastitog unutrašnjeg materijala u koncentrirani prah vrhunske književnosti.

Kruno Čudina majstor je tog misaonog bezakonja. Svaki redak romana Lomeći kamenje podsjetnik je na to koliko je važno izraziti sebe i makar tako se sklanjati od kanibalizma svijeta koji proždire bitno. Ta vrsta bijega košta, ali – kako zaključuje junak ove priče – sve ima svoju cijenu, a život je toliko jeftin da je prokleto skup. Skup i katkad vrijedan upravo onoliko koliko ga znamo ovako virtuozno ispisati.

Osim brutalno jasne, kratkopotezne osjećajnosti, Romanin rukopis Zapinjemo napučen je onim što teče žilama svakog autentičnog pjesnika: dojmljivim slikama. Pročišćen izraz nesebično daje mjesta tajni onog precizno i jasno neizrečenog. Taj izraz osobito uzmiče pred pjesničkim plemstvom tišine; svim onim finim slojevima značenja onkraj otisnute riječi. Ne čudi da je toponim rijeke u nje čest motiv i o kojem piše cijele pjesme. Šuma, rijeka i njezina tišina u ovim pjesmama zovu na spoj, nazovimo to s autoricom – natapanje. Rijeka, gipkost tog horizontalnog kontinuuma smiruje sva suvišna ispoljavanja, površine, i što je najgore – vulkane lirskoga subjekta. Ali rijeka samo smiruje. Ne zove u korito onako prijetvorno omamljujuće, sirenski. Tišina kao da je jedna od najboljih riječi za rijeku. I za čovjeka koji stoji kraj rijeke. Ili je čak ispod nje.

U rijetkoj karizmi oporosti, Romana Brolih ne koketira, ne zavodi čitateljstvo. No iako je stihovna organizacija prozračna do stanja etera i najčešće minimalistički škrta, autorica specifičnom jezičnom tehnologijom riječi i iskaze dovodi u neočekivane spojeve. Tako nastaju zanosne konstelacije čiju istinu čitatelj lako uviđa. Time nas Brolih nesvjesno pridobiva za svoje putovanje; tiho nas, ali moćno zaljubljuje. I zato se brzo, još od prve pjesme, Soba, događa ono zbog čega i volimo dobru poeziju: užitak u tekstu.

U Danskoj se događaju velike promjene. Kulminacija migrantske krize u cijeloj Europi uzrokuje radikalnu segregaciju onih za koje starosjedioci smatraju da bi mogli biti opasni. Zidovima odvojene četvrti Kopenhagena i danska enklava za nepoželjne u Mozambiku kulisa su priče o pojedincima pred samim rubom puknuća: o sredovječnom galeristu Stigu koji žudi za priznanjem art-zajednice; njegovoj ženi Elisabeth, potresenoj kćerinom uznapredovalom anoreksijom, i Christianu, umjetniku ovisnom o seksu, čiji nagoni zadiru u sferu ilegalnoga. Selidbom na Lolland, bajkoviti danski otok zamišljen kao jezgra novog, tehnološki naprednijeg, ali i „pročišćenijeg“ danskog društva, njihovi će se životi iz temelja promijeniti.

Iako je smješten u neku izmaštanu, blisku budućnost, ovaj roman izvanredno otvara najbolnije rane suvremenog društva. Ksenofobija pod krinkom kulturalnog pluralizma, idolizacija ljudskog tijela koja vodi u samouništenje i slijepi napredak tehnologije koji polako izjednačuje duhovno i mehaničko samo su neke od ideja na kojima počiva Colling Nielsenova poetika. Ovom provokativnom društvenom satirom dobivamo nevjerojatno dinamičan opis dekadencije koju živimo, ali i autorovu viziju budućnosti u kojoj još uvijek postoji tračak nade u empatičnost ljudskog roda.

„Danski Houellebecq... Ovaj roman vrvi temama, iako je melankoličan, tjera vas na čitanje kao da ga je napisao tim genijalnih televizijskih scenarista. A tu su i fantastične životinje koje romanu daju dimenziju basne.“  
Elle

„Ne prestaje nas iznenađivati bogatstvo proze, ljepota mašte i razina inteligencije ovog romana.“ 
L’Express

„Eksplozivan i lucidan roman, napisan preciznim i ubojitim perom koje upire u najmračnije rukavce ljudske duše.“ 
Le Page des Libraires

„Jedinstven roman koji nas tjera na razmišljanje. Kaspar Colling Nielsen majstor je u miješanju opakog sci-fija, pesimističnih političkih ideja i sulude satire.“ 
Borsen

„Europsko proljeće istovremeno provocira i iritira. Vraški dobra umjetnost.“ 
Ekstra Bladet

„Jednostavno i briljantno. Vrhunski portret našeg vremena.“ 
Weekendavisen

„Colling Nielsen jedan je od najzanimljivijih nordijskih književnih glasova. Njegova snaga leži u dinamičnom jeziku koji priziva scene duboko urezane u prostor i ljudsku svijest. S odličnim osjećajem za detalj i humor autor nam otkriva najrazličitija okruženja, od ludih punkrock ambijenata, preko kliničkih laboratorija, mizanscena umjetničkog miljea pa sve do izbjeglica u Fredriksstadu.“ 
Dagbladet

Kada se Igoru Grycowskom, mladom varšavskom redatelju opsjednutom uspjehom, pokvari automobil usred ničega, sudbina će mu nepovratno ukrstiti put s naizgled nespojivom ženom. U tom pustom selu na poljsko-bjeloruskoj granici živi Sonjka – sjedokosa starica koja stanuje sama sa životinjama, išibana teškim životom i osudom okoline. Sonjka poziva Igora u svoju trošnu kuću da predahne pa mu uz šalicu svježe pomuzena mlijeka servira i svoju neobičnu priču. Pred Igorom se raspliće dramatična ispovijed o djevojci koja je odrastala bez majke, uz oca nasilnika i okrutnu braću, a u vihoru rata se zaljubila u nacističkog vojnika Joachima kojega nikada nije zaboravila… Igor uviđa da je Sonjkina priča ne samo začudna već i vrlo plodno tlo za njegovu iduću predstavu, pa ostaje s njom sve dok Sonjka ne ispripovjedi i posljednju pojedinost svoje nevjerojatne prošlosti.

Roman Sonjka maestralno je ispisano djelo u kojem Karpowicz suprotstavlja bajkovite elemente surovom realizmu i gradi jezičnu raznolikost, a dvije različite priče, prošlu i sadašnju, tijesno isprepliće. Na snažnom, gotovo dramskom suprotstavljanju različitosti između glavnih junaka, i to na sadržajnoj, jezičnoj i etičkoj razini, Karpowicz problematizira moralnu odgovornost pojedinca u okviru društvenih zbivanja. Uz potpuni otklon od patetike, dubinsku introspekciju psihe likova te briljantno poigravanje jezikom, ovaj roman o nerazumijevanju, krivnji i oprostu neminovno uvlači u svoj bogati, neobični svijet.

„Karpowiczeva briljantna ideja jest neprestano suočavanje protagonistā s oprostom i neizrecivošću iskustva. Kao i uvijek kod Karpowicza, sve je pod navodnicima, obojeno ironijom i skromnošću, ukrašeno strahom od neposrednosti, sentimentalnosti ili naglašavanja očiglednog. Budući da je tako, mi Sonji vjerujemo, ali joj i prilazimo s oprezom – točno onako kako bi Ignacy Karpowicz i htio.“
Dariusz Nowacki

„Kao što znamo, Karpowicz stvara ponajbolje ženske likove u suvremenoj prozi. I kada Sonja govori o ljubavi i smrti, Karpowicz poseže za tonovima kojima još nije baratao. Tako se pojavljuje neka vrst liričnosti koja nas pogađa u pravu žicu i pritom nije kičasta.“
Justyna Sobolewska, Polityka

„Sonjino podlo majstorstvo jest u njezinom tkanju melodramatične iluzije i cinične deluzije. Ovaj je roman zamka.“
Przemysław Czapliński, Gazeta Wyborcza

„Karpowicz nastoji ispisati parabolu, priču natopljenu liričnošću i simbolizmom. Riječ je o predivno ispisanom romanu. Najljepšem romanu koji je ovaj białostočki autor napisao. On ukrštava rečenice dostojne Wiesława Myśliwskog sa suptilnim simbolizmom poput onog u pjesmama Tadeusza Nowaka.“
Łukasz Wrobel

Poput slike koja katkad zamijeni tisuću riječi, svaka mikropriča Valenta Pavlića na nepune dvije stranice ispisuje roman. To je zato što ovaj pisac do smisla dolazi prečacem, zaobilazeći sav onaj višak riječi koji ne dotiče bitno. 

Prepreke. Prečaci. su književnost koja dolazi u koncentratu, u destiliranom žanru jednog pogleda na svijet koji zapaža suptilne nijanse ljudskih težnji, čežnji, očekivanja, promašaja, nastojanja, čuđenja i zabluda. Sve to začinjeno tihom ironijom koja ne osuđuje nego samo sladostrasno promatra, stvarajući od prozaičnih trenutaka svakodnevnog života vrhunsku literaturu.

Od djeteta o čijem je rođenju odlučeno bacanjem novčića do stogodišnjeg slavljenika koji u staračkom domu nema snage izbjeći vlastiti rođendan stala je cijela jedna izložba životâ, poput enciklopedije živih u kojoj svaka natuknica sadrži nešto što smo doživjeli, čuli, primijetili i znali, samo tome nismo znali dati dublji smisao.

A Valent Pavlić je to itekako znao. Boljeg dokaza za to od ovih sedamdeset i pet priča nema.

Kada bezimeni glavni junak za četrdeseti rođendan dobije dnevnik i nalivpero od žene i sina, počinje revno zapisivati pojedinosti iz svakodnevice te sva svoja razmišljanja o životu. Vrijeme je poslijedubčekovske normalizacije u Slovačkoj, a on je obični, mali čovjek, pristojno odgojen katolik koji se učlanjuje u partiju i prihvaća baš sve prilike za osobni boljitak. Baš kada mu se na poslu osmjehne sreća i dobije promaknuće, pamet mu pomuti kolegica koja ga mami u izvanbračnu vezu…

Priča pravoga čovjeka još je jedna književna poslastica koju nam je pripremio Pavel Vilikovský, etablirani majstor ironije, humora i parodije. Ovoga se puta opredijelio za jedan od najzahtjevnijih žanrova – dnevnički zapis –i briljantno se stisnuo u otužno ograničeni okvir svojega protagonista. Da bi dnevnik djelovao autentično, od autora zahtijeva bezuvjetnu empatiju i poistovjećivanje sa sveukupnim vrijednosnim, jezičnim i misaonim svijetom glavnog junaka. Upravo u tome leži autorov trijumf – Priča pravoga čovjeka uistinu je vrhunski izmiješan koktel lakomislenosti, nepromišljene iskrenosti i nespretnog izražavanja glavnog lika. Problematizirajući poziciju malog čovjeka u širem socijalnom kontekstu i neminovno ispreplitanje osobne i društvene povijesti, Vilikovský je ispisao inteligentno, promišljanjima i duhovitošću protkano štivo.

„Roman-dnevnik možete čitati kao priču 'običnoga' glavešine, u njemu otkrivati korumpiranost partije, doživjeti atmosferu paranoje koju su stvorile tajne službe ili pratiti ponašanje ambicioznog beskičmenjaka. Ovako ili onako, /posljednja/knjiga Pavela Vilikovskog sjajno je opisala ozračje kasne totalitarne socijalističke države.“
Simona Pinnerová, Host

„Čitati ovu knjigu Vilikovskog u njezinu cjelokupnom estetskom izrazu moguće je samo ako ste već čitali neke od njegovih knjiga. Tek se tada otkriva energija koju je slojeviti pisac Vilikovský morao upotrijebiti kako bi se stisnuo u žalosno omeđen okvir svojega protagonista, u njegovu niskopodnu optiku. Mješavina elementarnosti, naivnosti, tupe iskrenosti i nezgrapnoga izražavanja jednostavno je sjajna, duhovita, ali i za plakati. Priča Vilikovskog priča je našeg kolektivnog sjećanja i treba shvatiti da je mnogo toga iz njega nestalo, ali se i mnogo toga zadržalo. No sad ne znam je li to užasno ili smiješno.“
Radoslav Matejov, Knižná revue

„Nenadmašna lakoća i humor s kojima Vilikovský (tek ovlaš) dodiruje najosnovnija i najosjetljivija pitanja ljudske i društvene egzistencije, dokaz su njegova umjetničkog majstorstva s kojim se zasad, mislim, nitko u slovačkoj književnosti ne može mjeriti.“
Alexander Halvoník, Knižná revue

Nigerija, Afrika, dvijetisućite godine. Chinonso Olisa zakleti je ljubitelj svega krilatog – ima svoju malu peradarsku farmu i živi skromno, ali mirno. Njegov se život okreće naglavce kada upozna Ndali, studenticu farmacije s kojom započinje ljubavnu vezu. Sve teče glatko dok se ne umiješa njezina obitelj koja postaje veliki kamen smutnje njihovoj ljubavi. U želji da zadrži Ndali i ispuni njihova visoka očekivanja, Chinonso se odvažuje otići u Europu i školovati se. No kada stigne na toliko priželjkivani Cipar, ubrzo postaje lakom žrtvom tuđe zlobe i gramzivosti te vlastite naivnosti. Otvara se Pandorina kutija nezamislivih tragedija i Chinonso sve više čezne za životom koji je ostavio u Africi...

Orkestar manjina gotovo je mitski tragično djelo o borbi sudbinom predodređenog pojedinca da ispuni svoje snove i obrani ljubav. Ispisan prekrasnim, bogatim jezikom iz vizure chija, Chinonsova duha čuvara, i natopljen igboom, afričkom kulturom, tradicijom i vjerovanjima, roman nam otvara vrata u raskošnu igbo kozmologiju i nezaboravnu priču koja ostaje u mislima dugo nakon čitanja. 

“Nezaboravan drugi roman... Obiomin roman uzbudljiva je, pedantno skrojena drama ispisana s golemim emotivnim intenzitetom. Njegova inovacija – kombiniranje folklora naroda Igbo i grčke tragedije u kontekstu moderne Nigerije, čini bogato, očaravajuće iskustvo.” 
Publishers Weekly

„Iznimno originalna knjiga zbog koje će se čitatelj smijati, ljutiti i suosjećati s predestiniranim junakom koji nastoji sam skrojiti svoju sudbinu.“ 
Kirkus

„Šanse da će drugi roman Chigozieja Obiome dostići, a kamoli nadmašiti Ribare, bile su vrlo male. Srećom, Orkestar manjina pravi je trijumf… U eri oponašatelja, Orkestar manjina začudno je i briljantno originalno štivo.“ 
The Economist

„Mističan ep… potvrđuje njegovo mjesto među književnim zvijezdama.“ 
Time

„Frenetično uvjerljiv, Obiomin drugi roman spektakularan je umjetnički skok naprijed… Riječ je o lingvistički blistavoj, dinamičnoj, fatalističkoj sagi o osobnoj propasti jednoga čovjeka… Tek nekoliko suvremenih romana mogu dostići nijansu zavodljivosti Obiomina istančanog jezika, tu mješavinu engleskog i igbo jezika, uz šarolikost afričko-engleskih fraza i zapanjujuću jasnoću dijaloga. Priča je ekstremna, a tema romana potraga je za milošću nad najkrhkijim stvorenjem – čovjekom.“
Eileen Battersby, Guardian

„Ispripovijedan glasom chija (duha čuvara) nigerijskog mladića, roman daje sveobuhvatan pogled na prošlost i sadašnjost Nigerije, koristeći mitologiju da smjesti sadašnje vrijeme u svevremensku priču. Orkestar manjina djelo je koje nudi snažan uvid u prilike i nedaće koje su pred čovjekom u potrazi za svojim snovima.“
Noah Cruishank, Shelf Awareness

Ljudi koje Zoran Žmirić vidi kroz leću svog literarnog kaleidoskopa žive svoje isječke stvarnosti, zaustavljene u trenutku kad je svijest načas odustala od rutine, podignula pogled i uhvatila se za naizgled malu i naizgled nevažnu stvar, prizor, misao, pokret zbog kojeg je dan ispao iz matrice i donio razliku. U tom jednom trenutku koji postaje tema priče događa se emocija koju i junak i čitatelj mogu proživjeti na način koji u život nosi neki novi pogled, stav, promjenu ili misao nakon koje puno toga više neće, ili barem ne mora, biti isto - a sve to bez pretenzije da se nude odgovori ili donose „rješenja“. Svaka je slika, svaki prizor iz kojeg nastaje priča, tek buba u uhu naše savjesti. 

U tom slučaju je možda i najveća snaga ove proze - da iz „ogledalaca“ prikupljenih iz zaustavljenih trenutaka naizgled slučajnih odabranika svatko od nas stvara svoj mozaik kolektivne slike, intonaciju zajedničke stvarnosti, kolorit u kojem će boja doživljaja ovisiti najviše o našem kapacitetu za izrečeno i našoj potrebi da promišljamo svijet oko sebe, kao i našoj sposobnosti shvaćanja da i naše stakalce u tom mozaiku pridonosi kompletnoj slici.

Kaleidoskop Zorana Žmirića nije knjiga koja se samo čita. Ona se i promatra, istražuje, osluškuje, te svakim našim čitanjem nanovo ispisuje između redaka - tamo gdje smo se prepoznali, zamislili i osjetili da je prozni kaleidoskop namješten na našu „frekvenciju“, bez obzira jesmo li čuli glas emocija ili „samo“ zdravog razuma.

Izostavimo li iz pogleda na svijet idilične prizore „za pokazivanje“, one kojima smo svakodnevno zasuti na društvenim mrežama, život je, kako ga literarno preispituje Ksenija Kušec, jedna velika opća opasnost. Počinje to još u djetinjstvu, treniranjem strogoće osebujnih odgajateljica, pakosnih učitelja i nasilnički raspoložene djece u razredu i susjedstvu, a kasnije dolazi lančana reakcija socijalnih poraza, podlih bolesti, ljubavnih iskušenja i mnogih drugih lekcija opasnosti koje vrebaju na živućeg pojedinca.

Pod tom zavijajućom sirenom sve je neizvjesno: i to hoće li kućni ljubimci preživjeti, i to hoće li nam netko zaplijeniti zidove i uspomene, i to hoće li nam itko doći na proslavu rođendana, i to hoće li slučajni susret u liftu završiti preljubom ili će „idiotski sretni“ muževi i žene toj općoj opasnosti naizgled odoljeti.

Ksenija Kušec zna kako se život pretvara u priču, i kako se vješto ignorira granica između stvarnosti i književnosti. Jednako tako zna čitatelja navesti da se razgali, rastuži, iznenadi, upozna i prepozna – bez ikakve druge opasnosti osim one da se ovim pričama rado vraća kao bliskim i odnekud poznatim životnim postajama. 

U romanu Isijavanje Namika Kabila emigrant Besim vraća se iz Švedske u rodnu Hercegovinu, u scenografiju davnih uspomena za koje vjeruje da mu više ne mogu ništa. Kuća je na mjestu i čitava, ali isijava kao da je zgarište. Ta žerava nema veze s vatrom koju je moguće ugasiti, nego s onom neugasivom – vatrom pripadnosti i vlastitog postanka koja tinja uvijek na istom mjestu, tamo odakle su čovjeka iščupali da bi ga presadili drugdje. I dok se kuća zbog naraslog čempresa ovom povratniku čini manjom nego prije, svaka se od tamo ostavljenih ljubavi sada čini još većom: i ljubav prema majci koja se iz progonstva nije vratila za života, i nekoć zabranjena ljubav prema ženi koja danas nosi crninu za bratom stradalim u ratu, i sve one manje ali jednako neugasive ljubavi prema pejzažima, mirisima, okusima i drugim osjetilnim kodovima zavičaja i odrastanja. U taj je pepeo samo trebalo puhnuti izbliza da bi plamen opet oživio, da bi priča o jednom povratku zaslužila roman o čovjeku koji želi prodati kuću – a kuća mu ne da da je proda.
Pišući o našim univerzalnim životnim požarima i intimnim zgarištima, Namik Kabil majstorski balansira na granici filma, života i fikcije, pretačući stvaralački materijal u jezik bez viškova i priču bez manjkova koja u sebi nosi iznimnu snagu i jedinstvenu umjetničku uvjerljivost.

U neimenovanom zabačenom selu jedna se žena bori sa svojim demonima – osjeća se zarobljenom, a čezne za slobodom, prihvaća svoju ulogu autsajdera dok žudi za pripadanjem, želi biti dobra majka i žena, a istodobno ima poriv upotrijebiti pištolj ili nož. Visokoobrazovana, načitana i navikla na grad, sada je zapela na selu gdje vrijede drugi zakoni koji se neminovno odnose i na nju. Prestravljena je banalnošću svakodnevice i stiješnjena u okvire obiteljskog života, a sva njena nastojanja da ispuni svoje bračne i majčinske uloge padaju u vodu pod teretom njezinih mračnih, maničnih, na mahove stravičnih misli.

Ubij se, ljubavi uistinu je nesvakidašnja i intenzivna knjiga. Ova bolno iskrena ispovjedna proza propituje ljubav, majčinstvo, usamljenost, a ponajviše postporođajnu depresiju i sve mučne, suicidalne i sadističke misli koja ona sa sobom nosi. Ispisan britkim i inteligentnim jezikom, ovaj je roman prepun filmičnih scena, a čitatelj je uronjen u psihu protagonistice koja je neprestano na rubu ludila i titra na ivici stvarnosti. Ubij se, ljubavi djelo je iznimnog stila, istodobno brutalno i poetično.  Riječ je o vividnom i snažnom štivu koje je ne samo tematski i stilski zanimljivo, već i važno jer progovara o nerado spominjanim temama o kojima je nužno razgovarati i detabuizirati ih.

„Hipnotizirajuća pripovjedna snaga.“ 
La Nación

„Ariana Harwicz ima svjež i odvažan glas, mračno uzbudljivu i privlačnu literarnu karizmu.“ 
Zeruya Shalev

„Ima okus djela Fever Dream pomiješanog sa Sorry to Disrupt the Peace. Zapanjujuć roman.“ 
Paul Fulcher

„Roman Ariane Harwicz zaokuplja vašu maštu. Vrlo se teško ispušta iz ruku, vrlo se teško ikad zaboravlja.“ 
Lina Meruane

„Ariana Harwicz nameće se kao jedna od velikih argentinskih autorica. Gospodarica i majstorica dviju velikih vrlina: hrabrosti i izvrsnosti u korištenju jezika.“ 
​Diario Clarín

Jedan moj prijatelj, filmski redatelj po zanimanju, već deset godina priprema televizijsku seriju po ovom romanu. Drugi moj prijatelj, inače slavni glumac, ali ovom prilikom producent, svih tih deset godina pokušava sakupiti novac za seriju. Obećaju mu, a onda shvate o čemu se tu radi, i ne bude ništa. A stvar je zapravo krajnje jednostavna: roman Borisa Dežulovića, trećega mog prijatelja, pokušava odgovoriti na najvažnije pitanje svih naših ratova: tko je tu kome neprijatelj i što biva s neprijateljem kada presvuče uniformu? U vrijeme kada je napisan, roman je govorio o još uvijek bliskoj prošlosti i o ratnim ranama koje su poslovično svježe. Danas, prošlost se udaljila, ali rane su svježije. To domoljubi čupkaju kraste. Pitanje tko je tu kome neprijatelj aktualnije je nego što je bilo, o čemu uostalom svjedoče neuspješni pokušaji mojih prijatelja da konačno snime tu nesretnu televizijsku seriju. Snimit će je kad se na sva pitanja budu znali odgovori. Pisac u ovoj knjizi nije ništa izmislio, sve se dogodilo ovako kako piše.

Miljenko Jergović

Tamo gdje bi jedna od junakinja ove romana voljela poći, uvijek je proljeće. U njenom mislima trava je tamo bujna, a vlati joj miluju gole listove. Ne bajkovito sanjano odredište nije na ovome svijetu. Na onome je. Tamo gdje se više ne mora ni živjeti ni postojati i gdje ustajanje iz kreveta ujutro nije najteži zadatak.
Pisati o depresiji onako kako radi Aleksandra Aleksandra Karduma u romanu Soba moje sestre, znači dubinski razumjeti da ljudski mozak nije uvijek baždaren za uobičajene životne protokole niti za sreću kao jedini prihvatljiv imperativ. Znači umjetnosti definitivno stanje koje nije ni slabost ni lijenost ni propust ni htijenje, nego bespoštedna bolest koja se, bez razlike i bez milosti, okomučuje na muškarce i žene, na mlade i zrele, na građane i seljane, služeći se podmuklim materijalom genetskih kodova i iskustvenih trauma kao opravdanja. A kad se dogodi, ništa ne pomaže. Ni violina, ni ljubav, ni logika, ni djeca, ni dnevni zadaci ni sva ta navodno obećavajuća budućnost na koju te nagovaraju. Neposlušna kemija sivih stanica oduzme ti sve dojučerašnje radosti - neću ti pomoći, i nemam muziku na kojoj ćeš zaplesati.
Zato je jezik Aleksandre Kardum glazba koja sve to zna odsvirati. U ovom romanu-triptihu o ljudima koji su posustali puno je dionica koje će čitatelju biti baš tako doživljeno: kao lirski melodiju koji još dugo zvoni u ušima - kao poruka, ja kao utjelovljena, kao istina, i kao dobra književnost uz koju se vrijedi sklupčati u svojoj kutku sjete ili radosti.

Igra istine igra je pretapanja. To je prva impresija nakon čitanja novog romana Irene Matijašević, smirenog, potresnog i precizno posloženog epistolarnog teksta koji se obraća ljudima na posve paradoksalan način – tumači im prošlo, ono što više ne može imati niti kakvu izmjenu ili prenamjenu. Upravo u tom paradoksu nalazi se sloboda, strast, na kraju i stvoreni smisao svakog odnosa kojeg autorica u ovim pismima oživljuje, kojeg se sjeća i u kojeg u svojim noćnim pisanjima dograđuje. Poetičan, bolno iskren, ranjiv i na kraju spašen autorski glas neprestance nas uvlači u opojnu, gotovo opipljivu noć i njezine razgovore. U tim se pismima preslaguje svijet. Ali ruža, ona raste, cvjeta i boluje, vene i obnavlja se po nekom svom zakonu i potrebi, ona je izvan ove noći, ali i posve u njoj, toj ruži, koja se kao provodni motiv pojavljuje u ovoj knjizi, baš nitko ništa ne može. U tom je raskoraku i ovaj roman, s jedne strane potresno svjedoči o rasapu veza i odnosa, s druge pak vedro pokazuje moć pisanja, snagu literature, njezin obnoviteljski i iscjeljujući smisao. I staloženo se igra, izmjenama vremena, mjesta, likova, dana i noći, ljubavima i krhotinama.

Ivica Prtenjača

Od prvog izdanja 2009. godine roman Blocbuster Zorana Žmirića proživio je cijeli jedan buran romaneskni život. Čitali su ga, komentirali, kupovali, posuđivali, poklanjali, prevodili, planirali ekranizaciju. Naslov mu je sve bolje pristajao – jer ono što je blockbuster na filmu, zanemarimo li skromne domaće financijske rezultate, Žmirićev Blockbuster je postajao u književnosti. Antiratni roman o ratu, o mladićima koji su ravno iz kvartovske videoteke dospjeli u minsko polje bojišta, u borbu za goli život i zdrav razum, dirnuo je u besmisao rata i time stekao tisuće poklonika među čitateljima. Ni deset godina nakon što je napisan, ovaj roman ne prestaje biti književni hit. Uz novi Žmirićev roman Pacijent iz sobe 19, koji čitatelje jednako osvaja antiratnom porukom, stiže nam i izmijenjeno i dopunjeno izdanje Blocbustera, kojem se autor nakon desetogodišnje vremenske distance vratio da bi ga priredio i za nove čitatelje, i za one koji će mu se jednom vratiti.

"Blockbuster je jedan od najdojmljivijih, najpotresnijih, najkrvavijih, najsimboličnijih i najantiratnijih ratnih romana koje sam u životu pročitao."
Davor Šišović

"Sve dok na svijetu bude ratova, zbog ravnoteže nam trebaju i ovakve knjige. Obavezna lektira."
Agnieszka Żuchowska-Arendt

"Blockbuster je nešto najbolnije što je hrvatsko muško moglo napisati."
Ivana Perić

"Blocbuster stoji rame uz rame s najboljim djelima ratne tematike s domaćih prostora u zadnjih dvadeset godina."
Matko Vladanović

"Dubok, moćan i oštar roman koji veliča život, iskrenost i dostojanstvo."
Dmitro Čeredničenko

"Remek-djelo ne može biti remek-djelo samo zbog svojih unutarnjih svojstava - ono se mora pojaviti u pravo vrijeme, na pravom mjestu i postavljati prava pitanja koja javnost moraju potaknuti na razmišljanje. I zato Blockbuster jest remek-djelo."
Ostap Ukrainec

"Jedini presedan koji bih napravio vezan uz ratove u bivšoj Jugoslaviji jest ekranizacija romana Blockbuster."
Srđan Dragojević

Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu Palach ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.

Vanja Kovačević, pacijent iz sobe 19, monolog pred psihijatrom započinje svojim devetnaestim rođendanom, danom kad je na dar dobio pušku u ruke, a onda progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja. U kontrastu između zastrašujućih ispovijedi Vanje vojnika i nježnih sjećanja Vanje iz vremena prije rata cijeli je svemir oduzetih mogućnosti, cijeli vremeplov potencijalnog života koji se više nikad ne može dogoditi. Ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti.

Jedina veza između prijašnjeg života Vanje Kovačevića, života koji se mogao dogoditi i onoga kojeg upravo živi jest njegov omiljeni bend – Sisters of Mercy – čije mu pjesme služe i kao anestezija i kao dokaz da u njemu još negdje živi onaj mladić kojemu su na devetnaesti rođendan tutnuli pušku u ruke i poslali ga u rat.

Kraj monologa pred psihijatrom – koji možda baš i nije psihijatar nego jedina moguća adresa Vanjine ispovijedi – opet iznova dokazuje da je Zoran Žmirić majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.

Odgovor na pitanje ima li života nakon smrti saznat ćete već u prvoj rečenici ovog romana. Svi njegovi likovi napustili su grubi ovozemaljski svijet ruralne Irske sredinom 20. stoljeća i skrasili se u grobnim rakama prema financijskoj darežljivosti bližnjih koji su ih pokopali. Neizbježnost njihove surove sudbine nastavlja se i onkraj svjetovnih okvira jer se svađe, netrpeljivost, jal i sitničavost na nevjerojatno živ i duhovit način transponiraju u zagrobni život. O brojnim likovima saznat ćemo sve u zaglušnoj kakofoniji glasova koji se bore za riječ, prepričavaju svoje živote i opisuju što je dovelo do njihove smrti. Prepuna humora, vulgarnosti, nepatvorene iskrenosti, ova dijaloška bravura oslikat će trenutak u povijesti Irske koji dosad nismo imali prilike čitati.

Grobna gruda prije svega je posveta Ó Cadhainovu rodnom kraju čiju je ostavštinu cijeloga života pokušavao sačuvati od zaborava. No autor to čini bez subjektivnog idealiziranja; njegova je Irska gruba tla koje je ljude koji na njemu obitavaju učinila oporima i tvrde kože. U vrijeme pisanja ovog romana, broj govornika irskog jezika spao je s 4 000 000 na 70 000, pa nam ovaj roman služi i kao testament još i danas prisutne borbe za identitet i suverenitet jednog naroda. Uz bok značaju koji ovaj roman nosi u kulturnoj povijesti Irske, on je nevjerojatno zabavan i aktualan. U Ó Cadhainovoj viziji života nakon smrti jasno je da sve boljke ljudskog karaktera ostaju nepromijenjene, pa se nameće gorko pitanje: ima li uopće života za života?

„Jedna od najboljih irskih knjiga 20. stoljeća.“
Max Liu, Independent

„Životno, poetično i crnohumorno remek-djelo... Ovo je uzbudljivo slavlje onog najgoreg u ljudskoj prirodi.“
Adam Lively, Sunday Times

„Grobna gruda kakofonija je glasova koja razotkriva jedno mjesto i ljude. Njihov je svijet tužan i lijep, a razgovori su beskrajno zabavni.“
Jan Gardner, Boston Globe 

„Iako su svi likovi mrtvi, Grobna gruda vrvi životom.“
Michael Dirda, Washington Post

„Najveće Ó Cadhainovo postignuće savršen je spoj stila i teme. Odavno je znano da irska provincija nije podložna konvencijama književnog realizma. Zato je autor ovom anarhičnom simfonijom uspio kreirati narativnu strukturu koja može predočiti autohtonu genijalnost tog podneblja.“
Kevin Barry, Guardian

„Za roman koji se u cijelosti odvija dva metra ispod zemlje, ovo je vrlo živahan pothvat.“
Aaron Westerman, Typographical Era

Kako bi izgledao život u Hrvatskoj da država kojim slučajem proda vodovod Amerikancima, a liječnici u bolnicama ostanu bez kirurškog konca? Može li se u Lijepoj našoj stvoriti dobar biznis na kupusu ili možda ostvariti značajan prihod pokretanjem jajare? Kakva je to Banda Velikog Petka, zašto policija nadgleda vrane osumnjičene za korupciju i tko je osnovao masonski red tajanstvena naziva Genius Ordo?

U zbirci San od tisuću ljeta Ivan Vidić nikoga ne štedi; svi su onakvi kakvi doista jesu kad padnu maske – na tapeti su političari, državni službenici, poduzetnici, kriminalci i cajke, novinari, liječnici i taj mitski “narod” koji šuti i trpi. Na trenutak se čini da je Vidić ovaj put zaista pretjerao, jer takvo nešto nikad se ne bi moglo dogoditi u stvarnosti, no dok se čitatelj grohotom smije ovoj punokrvnoj satiri, žalac gorčine što pulsira u pleksusu potvrđuje da je Vidićeva književnost izvanserijski maštovita, ali i da bi je stvarnost lako mogla slijediti.

Ivan Vidić ovom se zbirkom ustoličuje kao enfant terrible hrvatske književnosti – to je onaj koji sve vidi i ni o čemu ne šuti. Istodobno pruža i rijedak književni užitak: pred nama je sigurnom rukom ispisana sočna zbirka dvadeset tematski ulančanih novela, a upravo novelu kao formu rijetko viđamo. Vidić je napisao zbirku o kojoj će se dugo pričati... između dva napadaja gorkog i urnebesnog smijeha.

Potraga za odvijačem zbog koje će uspješni pisac Michael Turner jednog lipanjskog poslijepodneva ući u kuću svojih bliskih susjeda Samanthe i Josha Nelson, promijenit će na neočekivan i potresan način živote svih njih. Nakon što mu tragedija prekine idilični život u Walesu sa suprugom Caroline, reporterkom za američku televiziju, Michael seli u London, u zgradu do obiteljske kuće Nelsonovih. Nelsonovi su četveročlana situirana i skladna obitelj koja će s posebnom pažnjom prigrliti gubitkom shrvanog Michaela. U njegov život uskoro će ući i izvjesni Daniel McCullen, pilot američkih zračnih snaga, koji mu je svojedobno život okrenuo naopačke. Uza sve to kuća Nelsonovih postat će poprište tragičnog događaja koji će na okolnosti iz Michaelova života baciti novo svjetlo i nagnati ga na životne i stvaralačke zaokrete.

Vidio sam čovjeka snažna je psihološka drama s brojnim i iznenadnim preokretima, u kojoj se smjenjuju mirni obiteljski odnosi i visokorizične protuterorističke akcije, duboko skrivene tajne i pismena priznanja, rane od neprežaljenih gubitaka te osjećaji krivnje. Punokrvnost ove proze leži u uvjerljivom i snažnom poniranju u mušku psihu obilježenu tragedijom, tugom i iskupljenjem. Sheersovo umijeće vrhunskog balansiranja psiholoških elemenata s napetim zapletima čini ovaj roman ne samo višeslojnom analizom ljudskih osjećaja već i misterioznom pričom koja se čita u dahu.

„Ovo je majstorski skrojen triler koji ponire u dubine žalosti, tugovanja, želje i kajanja. Neizvjesnost koja se postepeno gradi prema kraju romana dobiva balast dubljih pitanja o odgovornosti i samostalnosti.“ 
The Straits Times

„Dokaz Sheersova umijeća i iznimne narativne kontrole leži u tome što, iako skriva rješenje misterija koji je postavljen u prvom ulomku kroz pola romana, ni u jednom trenutku nas ne gubi.“ 
The New York Times

„Vidio sam čovjeka Sheersovo je najzrelije i najkoherentnije djelo dosad; napeti triler koji otvara pitanja bliskosti i otuđenja, krivnje i kajanja te ispituje prirodu priče i pripovijedanja.“ 
The Guardian

„Britak, stilski bogat, relevantan roman.“ 
The Independent

„Moćna, mračna studija brutalnosti, žaljenja i krivnje… Toliko je stručno detoniranih iznenađenja…Neizmjerno ugodno štivo… Ovo je ogledni primjerak trilera: pametan, elegantan, glatko teče. I uvijek je korak ispred čitatelja.“ 
Sunday Times

„Snažan moralni triler. Sheers vješto hrani čitatelja na kapaljku tajnama i lažima svojih likova, a sve vodi do centralnog, šokantnog trenutka otkrivenja. Kraj ovog romana zasebna je bravura i elegantno baca posve novo svjetlo na sve ono što se dogodilo dotad.“ 
Literary Review

Roman Marka Gregura Mogla bi se zvati Leda ruka je pružena u budućnost, i to čitatelju koji još uvijek ne postoji, a ako i postoji, svakako još nije dio pripovjedačeva života. Naime, roman govori o dosad u hrvatskoj književnosti prešućenoj temi – sizifovskim pokušajima mladog para da dobije dijete, prvo umjetnom oplodnjom, pa posvajanjem, pa makar i udomiteljstvom – u čemu ih sputavaju sustav i neki pojedinci, koji bi im u tome zapravo trebali pomoći.

Roman je pisan iz muške perspektive, ali u ime para koji čezne za djetetom i čija čežnja, nakon niza razočarenja, dijelom eskalira prema ljutnji, a dijelom ih postavlja na turbulentni životni roller coaster na kojem se, ponekad u istom danu, emocije uzdižu do euforije, a nakon jednog telefonskog poziva strmoglavljuju u malodušnost i apatiju. Ucijenjeni pozicijom građanina koji se obraća slijepoj, ali svemoćnoj administraciji, unatoč svemu nastavljaju svoju tihu i pokornu borbu s institucijama, čiji se kraj ne nazire. Kratka poglavlja upućena Ledi, djetetu kojeg nema, nešto su kao svakodnevna molitva u kojoj se prepliću sjećanja na djetinjstvo, mladost, zapisi o suvremenosti i − maštanja o novom djetinjstvu. Ledinom.

Murtaza je noćni čuvar u siromašnoj gradskoj četvrti koji svoju dužnost provodi s toliko revnosti i strogoće da iritira svoje sumještane. No dužnost je Murtazi iznad obitelji i vlastita probitka, a red i disciplina kategorije kojima je u svojoj neukosti toliko zaslijepljen da izaziva podsmijeh okoline. Kad ga životne okolnosti odvedu na mjesto čuvara u tvornicu za preradu pamuka, Murtazino se slijepo vjerovanje u red, rad i disciplinu neće nimalo promijeniti što će među tvorničkim radnicima prerasti u otvoreni prezir. Premda ga i njegovi nadređeni doživljavaju kao karikaturu, ubrzo i oni, proračunati i isključivo profitu skloni, uviđaju da im je upravo takav čuvar reda potreban.

Murtaza se smatra jednim od najvažnijih djela turskog klasika Orhana Kemala, ali i nezaobilaznim romanom u turskoj književnosti dvadesetog stoljeća. Situirajući roman u urbani iako sirotinjski prostor te problematizirajući tursku radničku klasu, Orhan Kemal ispisuje priču o tragikomičnom antijunaku koji autorovom zaslugom izrasta u simbol turske literature tog razdoblja. Autodestruktivno djelovanje glavnog junaka neminovno ga vodi u otuđenje i izolaciju, ali je Murtazina submisivna podložnost autoritetima autoru poslužila za širi i važniji kontekst – prikaz raslojavanja unutar radničke klase te formiranje začetaka demokratskih ideja unutar turskog društva.

„Besmrtnik turske književnosti daje glas onima koji glasa nemaju.“ 
Moris Farhi, The Independent

„Kroz Murtazu, Orhan Kemal portretira općenite osobine prosječnog turskog čovjeka. Murtaza ima i drugu stranu – a ona je vrlo humana. Njegovo poštenje, integritet i predanost dužnosti čine ga lakmus papirom za prevaru – pored njega, svaka je prokazana. Murtaza je toliko naivan i neiskvaren da uz njega sve i svačije maske padaju. Murtaza jako podsjeća na Don Quijotea; u potpunoj predanosti idealu, nikada neće osvijestiti svoju ridikuloznost. Dosađuje svima, ali povrh svega predstavlja duhoviti subjekt. Štoviše, sam Orhan Kemal referira se na Don Quijotea kroz riječi Tehničkog direktora: `Don Quijote, kao što znate, nije bio jedini na svijetu… A i njegovi se korijeni protežu u svim vremenima pa tako i u našem. Svaka zemlja ima svog Don Quijotea. Slažete li se?´“ 
Ersan Uldes, Turkish Book Review

„Orhan Kemal je sreća i tuga, bol i veselje, nada i očaj, hrabrost i strah, skromnost i ponos te sve ono što čini iskustvo bivanja čovjekom.“ 
Yashar Kemal

„Za Orhana Kemala, jedina opcija koja je postojala bila je biti ljudsko biće, sa svim svojim kontradikcijama, suosjećanjem i skromnošću. Orhan Kemal bio je skroman čovjek; toliko skroman da nikad nije osvijestio koliki je značaj stvorio u turskoj klasičnoj književnosti.“ 
Yashar Kemal

Prva knjiga, zbirka priča Tanje Mravak Moramo razgovarati objavljena je 2010. godine kao posljedica Nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina starosti. Zbirka je bila najnagrađivanija knjiga 2010. godine kada su joj dodijeljene Nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2010., Nagrada Slavić za autorski prvijenac (DHK) i Posebno priznanje Slobodne Dalmacije za kulturu.

Da se, ako je itko posumnjao, ne radi o slučaju, Tanja je potvrdila sedam godina kasnije, opet majstorskom zbirkom priča „Naša žena“ (Hena com 2017.). U međuvremenu, premda nije objavljivala nove priče, popularnost Tanje Mravak je rasla potaknuta njezinim kazivanjem priča (storytellingom) i kolumnama. I, naravno, prvom knjigom koja se čitala i prepričavala, kojoj se divilo, a koja je pomalo nestala s tržišta, pa je ovo reizdanje knjige već dugo nasušno.

Na prvom izdanju zbirke Moramo razgovarati pisalo je: „Dramska snaga se ostvaruje dijalozima i karakterima likova danima tako uvjerljivo da ih možemo čuti kako stupaju i uzdišu u svojim sobama, kako im krv šumi u ušima dok ne čuju sugovornika (ili kako se prave da ga ne čuju). No, premda su dijalozi nosivi element ovih priča, puno važnije od njih su šutnje i rasjedi u razgovoru, mimoilaženja govornika, tišina.“

Uživajte u klasičnoj, jer to su one uvijek moderne i aktualne knjige, Moramo razgovarati.

Kruno Lokotar

Kao poznavatelj svakodnevice, dakle kao sudionik a ne samo kao (kabinetski) promatrač, Tomić u nizu efektnih istrižaka iz nje oblikuje pripovjedački svijet, koji jest i nije stvaran…
Njegove priče su duhovite – sad tužnohumorne, sad crnohumorne, jedinstvene u svojoj mikropoetici kratkoga daha, kojim će, međutim, ovaj autor daleko dogurati!
Igor Mandić, Vjesnik

Tomićeva proza duboko je uronjena u stvarnost, no taj novi pad u realizam nije ni naivan ni jednostavan. Iza Carvera, Tarantinova Pulpa, Hrabala, novinarstva, rock’n’rolla, iza drugih atraktivnih (istočnjačke religije, vudu) i manje atraktivnih tema (rat i poraće) krije se lakočitljiva, ali odlična književnost.
Nenad Rizvanović, Republika

Zaboravio sam gdje sam parkirao strašno je zdrava knjiga. U vremenima koja su u Hrvatskoj uskipjela od ideologije svih vrsta i opasnih socijalnih motiva Tomićeva je zbirka waterproof non-ideological podmornica u kojoj svi imamo mjesto i u kojoj nas svatko tješi da nismo tako loši, iako smo, eto, idioti.
Jurica Pavičić, Vijenac

U romanu Divlje guske Julijane Adamović ništa nije onako kako se na prvi i drugi pogled čini. Očevi i majke nisu samo brižni roditelji koji podižu svoju djecu, djedovi i bake nisu samo toplo krilo u kojem se unučice gnijezde uz biblijske priče, guske nisu tek pernate predstavnice idiličnog seoskog ambijenta, a ni djevojčice koje nose priču nisu baš najtočnija, očekivana verzija sebe.

Rekvizitarij ovog djetinjstva uključuje mnoge stvari, bića i pojave kojih bi svako djetinjstvo trebalo biti pošteđeno: i neshvatljive smrti, i kradljivce tranzistora, i pse i ptice koji ginu greškom, i inozemstva u susjedstvu, i zabranjene školske torbe i zabranjene osjećaje, i mržnju koja prepolovljuje sela, kuće, obitelji, ljude i postelje.

Julijana Adamović začudnim je jezikom i autentičnim tonom ispisala dirljiv, moćan i potresan roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije – da su se jedni malo više a drugi malo manje voljeli, da su neke prostorije bile otključane a druge pod ključem, da su jedni malo više govorili a drugi šutjeli, da su neki preživjeli a drugi umrli na vrijeme, i da je barem pola svega bilo onako kako je trebalo biti. Ali nije. U tome je i tuga i moć romana Divlje guske, koji dira tamo duboko, gdje se njegova autorica hrabro usudila posegnuti.

Šesnaestogodišnja Gita vratila se u češko mjestašce Puklice bez oca, majke, sestre i brata. Ljeto 1945. jedan je od onih povijesnih trenutaka u kojima nema potrebe za dugim objašnjenjima o ljudskim sudbinama. U zdanju u kojem je idilično odrastala u blagostanju predratnih industrijalaca sada živi neka druga obitelj. Za sebe tvrde da su Česi, ali ne onakvi kakav je bio Gitin otac. On je u kući pričao njemački. U nerazumijevanju te sitne nijanse, koja čini razliku između života i smrti, uspijeva pobjeći kod tetke u Prag gdje će provesti ostatak života. Ali duhom nikada ne napušta Puklice i u smiraju se života vraća da bi osigurala moralnu pravdu za svoju obitelj. Taj zadnji povratak bit će, čini se, i najteži jer postat će jasno da su se vremena i ljudi promijenili, ali da je zlo ostalo jednako moćno.

Ovaj se briljantni roman gustim, grubim stilom gradi na slojevima metafora kojima autorica pokušava u čitatelju izazvati tjelesnu reakciju gnušanja upravo nalik onoj koju Gita ima pred licem zla. U kontekstu u kojem je književnost dala mnogostruka tumačenja najvećeg poraza čovječanstva, interpretacija iz pera Denemarkove nova je, svježa i razotkrivajuća. Autorica toliko snažno i detektivski napeto iznjedruje ovaj ženski krik i secira ljudski nagon za opstankom da nam otkriva jedan dobro sakriven kutak duha. Upravo smo svjedočili mjestu gdje se u čovjeku skriva glas koji pred smrću vapi: „Još ne, još ne, gospodine Bože, još ne!“

„Jedan od najboljih čeških romana koji se pojavio zadnjih godina.“ 
Radio Prag

„Dirljiva knjiga. Sve u njoj vrti se oko teme krivice, kazne i oprosta. Upravo taj aspekt dopušta nama čitateljima da se približimo ovoj temi bez zamjerki. To je ono najbolje u ovoj knjizi. Autorica uspijeva u ovoj zadaći zahvaljujući vrlo sugestivnom jeziku koji je na trenutke obilježen snažnom napetošću.“ 
Dresdner Neueste Nachrichten

„U pogledu stila, ovaj roman hrani se zapanjujućim realizmom čije je simbole moguće interpretirati na više načina. Slojevita knjiga kompleksnog pripovijedanja.“
Werner Schandor, Wiener Zeitung

„Politički roman? On je mnogo više jer pripovjedačica ne radi ustupke formalnim konvencijama. Radka Denemarková pokušava obuhvatiti istinu o pravdi i nepravdi, i to doslovno, kao da je riječ o kiparici koja oblikuje kamene blokove.“ 
Frankfurter Allgemeine Zeitung

Ujutro nakon buđenja uz kavu listate dnevne novine i mislite da će to biti tek još jedno letimično skeniranje bombastičnih naslova nad tekstovima na kojima se nećete zadržati, a onda vam, zbog vijesti u crnoj kronici, hladan znoj natopi frotir ogrtača. Upravo to se dogodilo restauratorici namještaja Suzani Parlov, junakinji romana Skarabej Ankice Tomić, kad je u novinskoj vijesti o ubojstvu prepoznala zločin isplaniran trideset godina ranije. Da bi provjerila zlokobnu pretpostavku o ubojici, potražit će pisma svog davnog kratkotrajnog dečka Gorana u kojima se možda krije ključ razrješenja zločina i upustiti se u tihu privatnu istragu – a sve to iza leđa svom sumnjičavom suprugu, buntovnom sinu tinejdžeru i nadobudnom poslovnom partneru koji ne shvaća da je ona umjesto restauracijom namještaja zaokupljena restauracijom vlastite prošlosti.

Na prvi pogled radi se o kriminalističkom romanu, ali jaka psihološka komponenta, kao i elementi ljubavnog romana koji prate dvije veze kronološki naizgled udaljene tri desetljeća i dva braka koja se drže na tankim nitima rutine, iznevjerit će klasičan triler i unijeti u ovu prozu misterij koji se ne zadržava samo na tome tko je ubojica, nego i na mnogim drugim pitanjima na koja ćemo tražiti odgovore. Kad se kukac kornjaš iz naslova, kojega zovu još i kotrljan, pod perom Ankice Tomić zakotrlja, više nema natrag. Uhvaćeni u mrežu priče, pustit ćemo majstorici pripovijedanja da nas sigurnom rukom vodi prema izlazu iz katakombi šibenske Tvrđave sv. Nikole, gdje se ubojstvo dogodilo, ali i prema izlazu iz svih drugih rukavaca radnje u koje nas je autorica uvukla igrajući se ljubavlju, pismima, čekanjem, izdajom i osvetom.  

Ako je Pariz grad velikih ljubavnika, Rim esteta i hedonista, Amsterdam raskalašenih, New York svih onih koji žele uspjeti, onda ispada da je Barcelona jedino preostalo mjesto na svijetu za sve one koji izgaraju od ljubavi i strasti te kojima ništa drugo ne preostaje nego posve izgubiti i ono malo razuma, prepustiti se iracionalnim osjećajima i zavrtjeti u žestokom ritmu grada, brže i od najokretnijih flamenco plesača.

Tridesetogodišnja prevoditeljica i pjesnikinja Lara upravo je došla u grad i slobodno bi se mogla pridružiti ženama Woodyja Allena – Vicky, Cristini i Barceloni iz istoimenog filma, ne samo po količini ludila i strasti, nego i zato što je gotovo posve izgubila razum i počinila nešto zbog čega bi mogla snositi gadne posljedice.

Grad koji je trebao biti destinacija za njezin medeni mjesec, sad je mjesto na kojem će preispitati svoju ljubavnu povijest i promašaje, a osobito vezu sa scenografom Valom koja je započela jedne snježne noći u vlaku na relaciji Beograd-Zagreb i koja se svega par sati prije nego što je sjela u avion i pobjegla u Barcelonu razbila kao skupocjena vaza i rasula u paramparčad. No čini se da vrijeme nije idealno jer na ulicama Barcelone traje najveća godišnja fešta u gradu – Les Festes de la Merce – proslava istjerivanja vraga, a grad usto vrije od napetosti tik pred veliki referendum pa umjesto da joj pruži utjehu da složi preostale kamenčiće ljubavne veze u nešto nalik slavnim španjolskim šarenim mozaicima, on postaje grad-pojačalo za njezine intenzivne osjećaje i mjesto katarze.

Dok je ona na rubu odustajanja od ljubavi, stvari se malo kompliciraju jer joj se neki bivši dečki, koji nikada nisu pravo zaživjeli, vraćaju u život, a neki posve novi i egzotični, koji mirišu na nevolje i sol, mame je u ludu noć. Barcelona za to vrijeme bruji svom silinom i živi svoj flamenco, svoje ulične pjevače, svoju strast i siestu, svoju umjetnost i arhitekturu koje nam Aleksandra Orlić dočarava ne samo kao vrsna pripovjedačica, nego i kao povjesničarka umjetnosti koja dobro poznaje raskoš koju Barcelona nudi.

Nakon čitanja ovog romana sigurno ćemo poželjeti provesti svoje dvije noći u Barceloni – pa i ako se ne odvažimo prije toga napraviti krš i lom u svojim životima. Kad nas Aleksandra Orlić uvuče u svoju priču, naučit ćemo da odlazak možda ne nosi zaborav – ali može postati nezaboravan. A povratak na „mjesto zločina“ još nezaboravniji.

Ispisan u dva glasa, Kako god je roman koji nas vodi ravno u svijest dviju dijametralno suprotnih djevojaka: sedamnaestogodišnja Lili nezrela je, obijesna tinejdžerica čiji se svijet urušava kada neplanirano zatrudni, a Alja je empatična i socijalno osviještena studentica. I dok se Lili i njezin nekoliko godina stariji dečko Mars nose s neželjenom trudnoćom, a Alja mašta o Irskoj i svim se silama trudi premostiti udaljenost od Davida u kojeg se ludo zaljubila, obje polako uviđaju da je svijet koji ih okružuje u mnogo čemu teži i složeniji od njihovih problema. Alja počinje davati poduku iz slovenskog dječaku iz Bosne, Senadu, koji s obitelji živi u teškom siromaštvu. Šokirana situacijom i uvjetima u kojima živi, Alja se priključuje skupini aktivista koji se zalažu za prava manjina. Istodobno, Lilin dečko Mars zbog imigranta izgubi posao. Putevi protagonista ukrste se u sudbonosnom trenutku – kada se nađu na istome prosvjedu, ali na suprotnim stranama...

Kako god je roman koji, premda postavljen na dvjema intimnim, ljubavnim pričama, vrlo skoro prerasta u angažiranu prozu i britku socijalnu kritiku. Dvije osobne priče autorica vješto pretače u širi društveni kontekst ističući manjkavosti unutar slovenskoga društva. Naglasak stavlja na obespravljene i marginalizirane, progovarajući tako o važnim temama, koje nisu samo slovenska realnost, već slika čitave regije, ako ne i šire.

“Kako god Polone Glavan snažno je i vrlo angažirano djelo, energična priča koja na osobit način oživljava sada već ustajali entuzijazam nedavnih pobuna: želju za promjenama i uvjerenje da su one, unatoč svemu, još uvijek ostvarive.“ Ana Geršak, Pogledi

“Još ima vremena za drukčiji društveni dogovor. Kako god. Kad god.” 
Mladina

“Čak i ako o temama romana već imamo uvriježeno mišljenje, knjigu možemo uzeti u ruke bez straha da ćemo biti ideološki ‘silovani’. Glavan pokušava upravo to spriječiti, što joj i uspijeva, zbog čega je roman primjeren za šire čitateljstvo koje se ne boji razmišljati i koje ne traži podršku za ovakav ili onakav stav.”
Koridor

Tragedije se svakodnevno događaju i uglavnom ih je teško izbjeći. Jedan takav tragičan događaj zadesio je i bračni par Vermeer: majku Franku – socijalnu radnicu s nevjerojatnom dozom vjere u mogućnost iskupljenja maloljetnih delinkvenata i sociopata, i poočima Phinusa, zaposlenog u tvornici društvenih igara i slagalica. Njihova je sina Jema jedne noći u diskoteci ustrijelio nestabilni vršnjak bez ikakva jasna razloga. Vrijeme prolazi, a dvoje se supružnika ne uspijeva oporaviti od tog gubitka. Da bi koliko-toliko sredili svoj nekada uzoran i stabilan odnos, odluče otići iz Amsterdama na kraći odmor. Međutim, u malom će odmorištu susret s dvjema tinejdžericama promijeniti tijek događaja, a na vidjelo će izići duboke pukotine koje su u braku Vermeerovih nastale Jemovom smrću.

Nizozemska spisateljica Renate Dorrestein, hrvatskim čitateljima poznata po ranije objavljenom psihološkom trileru Kameno srce, i ovaj se put uhvatila jednog suvremenog fenomena – maloljetničkog nasilja. Bez milosti je snažan i uvjerljiv roman u kojem autorica ukazuje na probleme u obitelji nastale kao posljedica tragičnog događaja. Psihološka stanja njezinih junaka otvaraju nam se kroz gusto isprepletene flashbackove koji su platforma za otkrivanje unutarnjih svjetova protagonista ispunjenih tajnama, frustracijama i duboko potisnutim emocijama. Osjećaji krivnje i snažni porivi za osvetom vrtoglavo se izmjenjuju u suštinskoj potrebi obaju supružnika da prevladaju kaos u koji im je skladan obiteljski život pretvoren nakon gubitka voljenog djeteta. U srcu ove napete obiteljske drame različite su društvene igre s jasno definiranim pravilima, i bez kojih su rano djetinjstvo i period odrastanja nezamislivi, a kojima autorica vješto kontrapunktira igru sudbine koja najčešće ne zna i ne poštuje nikakva pravila.

„Bez milosti je uzbudljiv roman koji priča suvremenu priču o modernim ljudima od krvi i mesa i pruža perspektivu s kojom jednostavno moramo živjeti u džungli koja i jest naš svijet.“ 
De Gooi - en Eemlander

„Dorrestein je ovladala umjetnošću izgradnje katastrofe nad kojom čitatelji uvijek iznova strepe.“
NRC Handelsblad

„Cjelovita, bogata knjiga. Pametno zamišljena: maštovita, s neočekivanim završetkom.“
Elsevier

„Zapanjujući roman o užasnoj ostavštini gubitka...osvježavajuće i sablasno poznato.“ 
Time Magazine

„Dorrestein dijeli s Hitchcockom jednu od velikih vrlina filmaša – intuitivni osjećaj za napetost. Zazorno izmjenjivanje kućnih scena i onih jezivih izvršava besprijekorno. Dorrestein okreće ploču dovoljno puta da drži čitatelja izbačenog iz ravnoteže do samoga kraja.“ 
Wall Street Journal

“Njezini su romani poput filmskih scenarija… psihološki romani u kojima je ono najstrašnije najbliže domu… Bolno odrješita i iznenađujuće duhovita, Dorrestein je uistinu hrabra spisateljica.” 
Independent

Ovaj je roman ispovijest bezimenog junaka koji, ležeći u bolesničkoj postelji negdje u Brazilu, odlučuje liječniku ispripovjediti svoju priču. Čitav svoj život ispleo je oko figure doktora Nutelsa kojeg je upoznao dok su još bili djeca, na brodu Madeiri kojim su doplovili u Brazil bježeći iz Rusije, i na neki je način opsjednut njime. Na brodu se dvojica dječaka snažno povezuju, a protagonist će do kraja života nositi uspomenu na to prijateljstvo. Iako se više nikad nisu vidjeli, čuli ili si pisali, Noel ga je nepovratno obilježio i, premda neprisutan, vodio kroz život. Kroz protagonistova sjećanja i anegdote pred čitateljem se otvara kompleksna priča o prijateljstvu, ruskim Židovima koji su imigrirali u Brazil te odnosu brazilske politike i domorodačkog stanovništva.

Njegovo Veličanstvo od Xingua roman je ispisan u formi frenetične struje svijesti, istovremeno natopljen i melankolijom i humorom. Moacyr Scliar otvara važne teme ljubavi, mržnje i opsjednutosti, politike i povijesti te nikad ispisanih pisama. Dajući glas vlasniku malene trgovine „Njegovo Veličanstvo“, ovaj veliki brazilski klasik posreduje u život malog čovjeka reflektirajući kroz njega svu složenost brazilskog društva u povijesnom trenutku brojnih previranja.

„Scliarov je glas osvježavajuć; njegovo je umjetničko korijenje jednako čvrsto postavljeno u židovskoj tradiciji i mitologiji te u brazilskoj književnoj povijesti.“ 
The Washington Post

Romkinja Vrana, pripovjedačica, uvodi nas in medias res u magičan, šarolik, „vašarski“ romski svijet: njezin cimer Ferdy umjesto isplate novca koji je pozajmio poznaniku dobiva njegovu mladu kćer Sabinu, da živi s njim i pomaže mu na štandu na buvljaku. Spletom okolnosti, Ferdy je prisiljen namijeniti Sabini drukčiju sudbinu – koja se njoj baš nimalo ne sviđa. Bježeći od života koji ju straši i zgraža, Sabina upoznaje slijepog svirača Karolka i zajedno kreću u pustolovinu koja pokrene čitav niz ekscentričnih događaja…

Riječ je o romanu žanrovske fluidnosti, veoma labilnih granica. Pred nama je čas roman s krimi-elementima, a čas opet ljubavna priča i uzbudljivi roman ceste. Bajkoviti se ljubavni prizori glatko smjenjuju s turobnim i hladnim slikama kriminalnog miljea nakrcanog ubojstvima, seksualnim podvođenjem i prevarama. I upravo na kontrastu veselih scena s otužnim prizorima ljudskih sudbina autor gradi nijansama bogatu sliku temperamentnih Roma sa svom njihovom radošću i brigama koje ih tište. Vit’o Staviarsky zaslužuje pohvale za živost na jezičnoj ravni jer uz standardni, koristi i romski jezik te iskrivljeni slovački. Autor je potpuno zasluženo pobjednik “Anasoft” nagrade 2013. jer su Crne cipele dojmljiva i dinamična satira u kojoj se pred našim očima otvara sva tragikomičnost jednog udaljenog svemira koji nam je sasvim blizu.

„Staviarsky u svojoj najnovijoj knjizi Crne cipele ostaje vjeran svemu na što je čitatelj kod njega naviknut: opet ne nedostaje živopisnih karaktera likova, dinamične radnje pune neočekivanih obrata i tragikomičnih situacija. Kontrast veselih prizora i privatnih tragedija, širok spektar emocija, od strasti, mržnje do naivne zaljubljenosti – sve to u obradi Staviarskog sačinjava simpatičnu sliku temperamentnog romskog naroda, s njegovim radostima i brigama…“
Veronika Svoradová, Knižná revue

„Viťo Staviarsky ne poseže za jeftinom egzotikom romskih naselja, niti ukazuje na njihovu tešku socijalnu situaciju. Ne zanimaju ga stereotipi ili intelektualna razmatranja o životu Roma. Svijet vidi njihovim očima i za nas ga opisuje njihovim jezikom. Iz toga proizlazi dramatičnost sa svime što ona nosi, ispripovijedana sjajnim, jednostavnim jezikom. Ondje nalazimo ljubav, glupost, napetost, radost…“ 
Juraj Kušnierik

„Staviarsky očito nije sklon nepotrebnim riječima i nacifranome stilu, a nisu mu ni potrebni, ima svoje divne likove, sposobnost primjećivanja, talent pripovijedanja i – a to je uvijek važno – humor. Viťi Staviarskom su njegovi junaci neodoljivo dragi, on zna da prljavština nekoć nije bila prljavština, ili da to jednom možda više neće biti. S dna na površinu podiže ono lijepo u književnosti.“ 
Zuzana Mojžišová

„Ukoliko Crne cipele čitamo strogo realistično, okružit će nas tužna i prljava bijeda, možda pretjerano dramatična. No knjiga Staviarskog doima se više kao kaleidoskop, šarolik i prožet arhetipskom snagom pripovijedanja, koja daje boju našemu stereotipnom svijetu.“
Michal Jareš, Pravda

Nakon mnoštva knjiga gotovo svih rodova i žanrova, Denis Peričić javlja se novom, četvrtom zbirkom kratkih priča Tijelo od snova (Priče buduće prošlosti).

Nova zbirka naslovljena je po priči „Tijelo od snova“, za koju je Peričić 2014. godine dobio prestižnu međunarodnu nagradu „Lapis Histriae“. U obrazloženju žirija uvelike se zrcali Peričićeva poetika:

„Hiperbolična, ironična, vrtoglava fantastika ovog pripovjednog hoda po rampi između sna i jave ostvaruje se na više razina, zahvaljujući autorovom umijeću povezivanja vrlo raznorodnih elemenata: medicinskih dijagnoza, citata iz književne tradicije, parapsiholoških fenomena, rock stihova, prizora iz hrvatske provincije i senzacionalističkih opisa života jednog argentinskog narkobosa. Autor se poigrava s identitetom i statusom pripovjedača, suočavajući svog Martina Martineza, kao i svoje potencijalne čitatelje s crnohumornim pitanjem: Tko nam je ukrao dušu?“

Peričić je izraziti postmodernist, vješt eksperimentator raznim jezičnim varijetetima, eruditski i profesionalno upućen u literarnu tradiciju, referentan na književni, umjetnički i medijski univerzum, no sve to ne opterećuje formu; štoviše, Peričić začudnom lakoćom zaokružuje svoje raznorodne fabule u intrigantne cjeline. Motivsko-tematski dijapazon je impresivan (priče su smještene u razdoblje od 17. do 31. stoljeća!), a klasična i znanstvena fantastika, horor, satira, sjetna poetičnost, izrazita duhovnost i brutalni realizam supostoje skladno i prirodno, baš kao i prošlost, sadašnjost i budućnost.

Potraga za dušom se nastavlja – u Pričama buduće prošlosti Denisa Peričića.       

Početkom devetnaestog stoljeća, negdje na pola puta između Berlina i Dessaua, smjestio se Wandernburg u koji jedne noći pristiže enigmatični Hans. Siguran je da u gradu neće ostati dulje od par noći, jer nema običaj predugo se zadržavati na jednome mjestu, ali susret s osebujnim verglašem, a kasnije i oštroumnom Sophie priječi ga u naumu da nastavi svoje putovanje. Sophie dijeli Hansovu ljubav prema poeziji i prevođenju te se upuštaju u strastveni odnos u kojem se te dvije žudnje isprepliću poput nerasporiva sukna. Ljubav, seks, filozofska i politička misao postnapoleonske Europe dovitljivo i suvereno provlače se kroz priču o skrivenoj romansi, salonske rasprave i prijateljstvo s mudrim verglašem, a kada noć zavije grad, u radnju se uvlači i misteriozni maskirani napadač.

Andrés Neuman nakon objave Putnika stoljeća zasluženo je pretkazan kao jedan od nositelja književnosti 21. stoljeća. Iako smješten u turbulentno povijesno razdoblje iz kojeg će iznići suvremene ideje o emancipaciji pojedinca i ulozi države, ovaj roman nije povijesni i ne teži to biti. Za autora je povijest poput laboratorija za analizu sadašnjosti, zrcala u kojem se odražava današnji trenutak u svojoj kompleksnosti i višeznačju. Ljepota i sveobuhvatnost ovog djela proizlaze iz mozaika likova i odnosâ, interpretacije života i umjetnosti, ali prije svega iz suptilne duhovitosti i topline koje, zahvaljujući majstorskom stilu pisanja, čine ovaj roman užitkom za sve ljubitelje književnosti i nezaobilaznom stanicom u povijesti latinoameričke književnosti.

„Dobar čitatelj u ovom će romanu pronaći nešto što postoji samo u velikoj književnosti, onoj koju pišu pravi pjesnici, onoj koja se ne boji zaći u mrak otvorenih očiju i onoj koja ne zatvara oči ni pred čim... Književnost 21. stoljeća pripada Neumanu i nekolicini njegove braće po krvi.“ 
Roberto Bolano

„Putnik stoljeća ne samo da cijeni čitateljevu inteligenciju, on ju štuje. Za takvo postignuće potreban je nevjerojatan talent, a Neuman ga posjeduje... Prelijep, uspio roman: koliko ambiciozan i darežljiv, toliko dirljiv i pametan.“
Juan Gabriel Vásquez, The Guardian

„Neumanov je stil pisanja poput elegantnog valcera između naoko suprotnih pojmova: uma i srca, književnosti i seksualnosti, politike i filozofije, ideja i emocija. Autor precizno opaža slabosti ljudskog stanja i istovremeno za njih gaji neprijeporno suosjećanje i razumijevanje. Rijetko se sreće roman koji tako vješto spaja poeziju, povijest, filozofiju, semantiku, politiku, triler i ljubav.“ 
Elif Shafak

„Duboko eruditski, ali i vraški zabavan roman, mješavina strasti i razuma, ovo iznimno postignuće argentinskog čuda od pisca kombinira šarmantne zaplete i dijalektiku izazovnu za um.“
Boyd Tonikin, The Independent

U knjizi Veće od kuće Dorta Jagić na osobit način portretira mjesta za koja je veže doživljaj, iskustvo, neki izvorni osjećaj ili misao – od lučkih krčmi ili zamišljenih muzeja, do vlakova, gradova na sjeveru ili prigradskih okretišta. Ove su proze – kojima najbolje pristaje ime poetskih eseja – neka vrsta introspektivnog putopisa koji izvanjska mjesta opisuje iznutra, iz osobnog lirskog doživljaja koji na određenim koordinatama zatreperi u jeziku i izbori se za posvetu tome prostoru, stanju, asocijaciji ili čuđenju.

Na putanjama svojih kretanja autorica mjestima pristupa kao ishodištima atmosfere budućeg teksta koji će – kao fotografija koja sadrži puno više od vizualno zabilježenog trenutka – završiti u albumu poetskih i filozofskih promišljanja. Tako je knjiga Veće od kuće puna boja, mirisa, osjeta, referenci na ljude, duhovnost i umjetnost – ali prije svega puna simfonijske melodije jezika. Jer način na koji Dorta Jagić vlada jezikom svemu daje novu dimenziju, vrijednost iznad one koja se očekuje od putopisne ili esejističke forme. Njezin odnos s jezikom puno je više od uobičajenog odnosa pisca i vokabulara – on je gotovo ljubavnički, bratski, supružnički, ovisnički uzajaman. S tim i takvim suputnikom kod Dorte Jagić stanje dojmova prelazi u agregatno stanje čiste literature.

Ova je knjiga svojevrsno putovanje kroz autoričin mentalni i emocionalni krajolik iz kojeg je vidljivo da se njezina radost lutanja oplođuje u prostranstvu jezika kojim će naposljetku oblikovati svoje suvenire s putovanja, s kojih će se, kao pravi zanatlija motrenja, vratiti s punim kovčegom novootkrivenih metafora, pridjeva, bajkovitih glagola i lirske introspekcije – umjesto prašine na cipelama.

Pisac Armerije Morski sluti vlastiti kraj. Staračka nesanica iscrpljuje ga u rodnoj kući na otoku, gdje u krevetu u kojem je spavao kao dijete rekapitulira svoj život od trenutka kad dolazi u Zagreb na studij filozofije i kad zbog svojih literarnih preokupacija dane provodi u kavani Corso umjesto na fakultetu.

Na otoku su ostali Jere i Grišpe, dvojica prijatelja s kojima ga osim zajedničkih uspomena iz djetinjstva veže i zavjet Mariji, ženi u koju su sva trojica kao mladići bili zaljubljeni. Svake godine na dan kad se njihova Marija ukrcala na vapor za Ameriku, njih trojica sastaju se na otoku kako bi na mulu s kojeg su je ispratili obnovili svoj zavjet i sjećanje na čistu, neostvarenu ljubav prema istoj ženi.

Armerije je već na početku studija romanom prvijencem zablistao kao književna nada, a s vremenom postao objavljivan, izvođen i nagrađivan lektirni pisac. Tako postaje sudionikom zagrebačkog boemskog i intelektualnog miljea, u kojem dominantnu reputaciju imaju Pjesnik i Bard – u kojima ćemo po mnogim citatima i biografskim referencama lako prepoznati Ujevića i Krležu. No za Armerija se ne može reći da dijeli s njima duhovnu i moralnu okomicu – on je melankolik koji se bavi unutrašnjim životom i društvena zbivanja uteg su njegovu pomalo lijenom duhu koji vapi jedino za književnim priznanjem, preispitujući neprestano vlastite životne i autorske nelagode i promašaje.

Njegovi odani prijatelji s otoka prate njegov književni uspjeh, brakove i razvode, ljubavnice i zakrilnice, osobne i svjetske ratove, čekajući ga i kad ne dolazi – a njihova ljubav prema „kompanju“ piscu kulminira planiranjem kako će mu za života na otoku podignuti spomenik. Da bi u tome uspjeli, „prenamijenit“ će novac koji je za nova crkvena zvona stizao iz Amerike, ne znajući da ga je slala njihova Marija – kao što ni Marija ne zna da je Armerijev posljednji veliki roman posvećen njoj.

Nesanica nije samo roman o piscu u burnim povijesnim vremenima, nego i kronika dvadesetog stoljeća na ovim našim politikom izmrcvarenim prostorima. To je i roman o jeziku, dijalektima, zavičaju, prijateljstvu, ljubavi, mijenama sistema i režima te sudarima moćnih ideologija zbog kojih svaki pojedinačni život postaje kolektivno vlasništvo na koje nositelj tog života – pogotovo ako je pisac – nema svoje malo, osobno ljudsko pravo.

Domoći se nepoznatog ili zaboravljenog rukopisa pokojnoga klasika čežnja je svakog nakladnika. No, samo rijetki imaju tu sretnu povlasticu san materijalizirati u knjigu koja će javnosti otkriti zatajenu, a važnu epizodu iz kulturne povijesti. Taj privilegij izdavaču je darovan ljubaznošću nasljednika udovice Miljenika Smoje, koji je u njezinoj ostavštini pronašao cjeloviti rukopis ratne kronike pod naslovom Judi i beštije.

U mnogo čemu ovaj se tekst naslanja na kultnu autorovu novinsku rubriku Dnevnik jednog penzionera: pisac boravi na svojim pričuvnim adresama u Supetru na Braču odnosno Pisku pokraj Omiša, malomišćanskim azilima gdje se običavao sklanjati od velomišćanske vreve, te evidentira svoju svakodnevicu. Njezin ritam diktiraju nimalo povijesni događaji i njihovi protagonisti koji redom dolaze iz društvenoga partera, ali jednako tako i zbivanja koja snažno rezoniraju daleko izvan granica kroničareva mikrokozmosa. Tome se i nije čuditi znamo li da se radi o kasnom ljetu i jeseni 1991. godine, dakle, vremenu kad se rat kao brutalna konzekvenca beskrupulozne politike traumatično isprepleo s privatnošću manje-više svih ljudi s ovih prostora.

Premda izmješten iz svoga grada, Smoje zapravo ispisuje ratnu kroniku Splita, dnevnik osvješćivanja užasa koji se tada zbivao, štono fraza veli, „u izravnome prijenosu“. Jednako zaokupljen strahom (od neizvjesne budućnosti) i sramom (zbog zala kojima svjedoči, a kojima se zdušno predaju i oni koji grad žele osvojiti i oni koji bi ga trebali braniti), ostavio nam je depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinivši ga brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja.

Judi i beštije knjiga je koja je sjajno ostarjela: četvrt stoljeća kasnije čita se kao dojmljiv i pouzdan vodič kroz jednu tužnu epohu. K tome, ovaj rukopis pokazuje kako je i pod nepretencioznom egidom žurnalističkog dnevnika moguće ispisivati moćnu literaturu.

Ivica Ivanišević

U svojoj knjizi autobiografskih zapisa hrvatski glumac Rade Šerbedžija  govori o događajima i osobama koji su presudno utjecali na njegovu životnu sudbinu i umjetničku karijeru. Posebno su dramatične stranice o zbivanjima početkom devedesetih godina kad Šerbedžija ne pristaje ni uz jedan nacionalni kolektivitet i biva odbačen od svih. Knjiga je pisana strastveno, ali u njoj nema lažnog patosa i sentimentalnog kiča; ona je dramatična u svojoj iskrenoj emocionalnosti. U njoj nema ni osvetoljubivosti: iz današnje perspektive, nakon svega što je prošao, Šerbedžija unatoč nabujaloj osjećajnosti pokušava razumjeti i poziciju onih koji su ga optuživali i osuđivali. Stoga ova knjiga objedinjuje i strast mladića i mudrost zrelog čovjeka koji je iskusio slom mnogih iluzija.
Knjiga Do posljednjeg daha odlikuje se vrhunskim umijećem pripovijedanja i zasigurno spada među ponajbolje hrvatske autobiografije.

Kada mlada Čehinja nakon očeve smrti u njegovu stanu pronađe remenčiće za ispravljanje dječjih kukova, taj predmet potakne je da istraži „njemačku“ stranu očeve obitelji. Prva je postaja grad Lahnstein, gdje živi obitelj Klare Rissmann, bake koju nikad nije upoznala i koja je napustila njezina oca još kao bebu. Rasplićući tajne bakina života, protagonistica kreće na moćno putovanje kroz političku klimu Prvog i Drugog svjetskog rata te uzdizanje i slom Reicha. Mozaik zamršene obiteljske povijesti započinje u njemačkom gradu Hinterbergenu, a nastavlja se u selu Rzy u Sudetima gdje Klara odlazi predavati kao učiteljica. Njezin život u Čehoslovačkoj ispunjen je željom za pripadanjem, novim ljubavima, ali i nenadoknadivim gubicima koji je potresaju i mijenjaju.

U kompleksnoj povijesno-obiteljskoj priči mlada češka spisateljica Jakuba Katalpa čitatelje uvodi u živote ljudi bliskih Klari te ocrtava anatomiju gubitaka. Britkim, fino isklesanim rečenicama na pozornicu uvodi plejadu živopisnih likova koji poput slagalice stvaraju veću sliku te bacaju novo svjetlo na kompleksni odnos Nijemaca i Čeha. Roman Nijemci ovjenčan je jednom od najvećih čeških nagrada za književnost, „Josef Škvorecký“.

„Lucidnim jezikom i kratkim, ispovjednim poglavljima, Katalpa stvara maštovite mikronarative likova koji, uključujući i Klaru, žive u Sudetima i prkose dosadašnjim stereotipima o Nijemcima koji su na prostoru Češke živjeli prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata.“ 
Literary Hub

„(…) malo je kojem autoru uspjelo da tako često obrađivanu temu kao što su odnosi među Česima, Nijemcima, ratovima i totalitarnim režimima u Europi dvadesetoga stoljeća iznese s takvim osjećajem za prikaz jedne intimne priče koja ne djeluje kao kroki za oslikavanje povijesti nego kao jedna vjerodostojna i velika kronika.“  
Klára Kubíčková, Mf Dnes

„Roman Jakube Katalpe jednostavno nazvan Nijemci mogao bi biti kronikom nepravdi koje je sa sobom donijelo XX. stoljeće. Autorica nas vodi kroz Hitlerovu Njemačku, po Sudetima u doba Protektorata i poraća, kao i kroz čehoslovačko razdoblje normalizacije. Nijeme se drame, doduše, odigravaju negdje drugdje.“ 
Blanka Činátlová, A2

„Katalpa ne opisuje izravno ni ratna zbivanja ni poratni izgon Nijemaca iz Čehoslovačke. Velike povijesne trenutke stavlja u konkretne mikroslučajeve onako kako se to radi s razgranatim epom: svaki lik koji se u romanu pojavi s kroničarskom je pomnjivošću uveden na scenu i u potpunosti je osvijetljen, kao da je u tome trenutku sve drugo krajnje nebitno.“ 
Štěpán Sirovátka, Hospodářské Noviny

U zimu 1930. g. u tatarskom selu Julbašu Zulejhina muža ubijaju komunisti pod optužbom da je kulak, a ona, samo sa zavežljajem, biva prognana u nepoznato. Nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja Zulejhin se život mijenja iz temelja, a sva dotad naučena pravila gube na važnosti. Zajedno sa šačicom preseljenika, Zulejha je prisiljena prilagoditi se surovim životnim uvjetima tajge uz obalu rijeke Angare. Pored sitne, zelenooke Tatarke u toj su se šarolikoj zajednici obrele najrazličitije osobnosti i profesije – poludjeli liječnik, nekoć uspješni slikar, obrazovani građanski par iz Lenjingrada, beskrupulozni kriminalac – a svima njima na čelu je naočiti komandant Ignatov, ubojica Zulejhina muža. Hoće li se i po koju cijenu svi oni uspjeti oduprijeti uvjetima koji traže nadljudsku izdržljivost pitanje je koje se proteže kroz cijeli roman, a koji svojim dramaturškim majstorstvom ne dopušta da ga ispustite iz ruku.

Zulejha otvara oči roman je iznimne snage koji, premda debitantski, majstorski opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a i veliča volju za životom, žrtvu, hrabrost – i ljubav. Ova mnogim detaljima garnirana proza nosi u sebi snažnu humanističku poruku u čijem je središtu potlačena žena i njezina borba, a istovremeno se radi o britkoj kritici ideološke nastranosti te briljantnom sondiranju političkog sustava u kojem su se ciljevi ostvarivali najbrutalnijim postupcima. Izrazita vrijednost ovog višestruko nagrađivanog ruskog romana leži u jedinstvenom Jahininom stilu, sjajnoj dramatizaciji te u bogatoj tatarskoj folkloristici. 

„Roman Guzel Jahine pogađa ravno u srce. Snažno je to slavljenje ljubavi i nježnosti u paklu.“
Ludmila Ulitskaya 

„Ima to nešto što Guzel Jahina uspijeva prenijeti sjajnom, oštrom točnošću: ženin odnos prema ljubavi. Ne prema subjektu ljubavi, već prema ljubavi kao takvoj.“
Anna Narinskaya 

„Tatarska kultura, sovjetska povijest i opisi pejzaža zajedno tvore dojmljiv roman o traganju za novim životom uslijed neočekivanih okolnosti.“
Lisa Hayden 

„Alkemija koja stoji iza preobrazbe tragične povijesne teme u vrsnu prozu izuzetno je složena… Pred nama je veoma snažan debitantski roman – takav kakvog već dugo čekamo. Važno je da je alkemija uspjela: tema je preoblikovana u književnost.”
Pavel Basinsky, Rossiyskaya Gazeta

Kad u američkim filmovima u prostoriju uđe neželjeni posjetitelj, gotovo uvijek netko kaže: „Look what the cat dragged in.“ Nemaju mačke obzira, donijet će nam pred noge baš ono što ne bismo rado vidjeli, a upravo to se, i bez mačaka, događa junacima ovih Tomićevih priča. Ima tu kostura koji ispadaju iz ormara, neželjenih povratnika koji su već odavno bili preboljeni i otpisani – pa i povratnika s onog svijeta koji su promašili svoj termin za umiranje. Ima i neshvatljive bešćutnosti zlobnih pojedinaca, ali i cijelih gradova, prema jednom ni krivom ni dužnom čovjeku, živih jaslica s malim Isusom upitnog identiteta i drugih božićnih anegdota koje Bog, osim ako u međuvremenu nije postao ateist, nikad ne bi tako izrežirao.

Od obližnjeg supermarketa i stanova u našem susjedstvu, preko Baranje i mjestašaca poput Duduka ili Smiljeva, pa sve do West Saugertiesa nedaleko Woodstocka, Ante Tomić majstorski fabulira sudbine dovoljno nestvarne da postanu predložak za književnost, a opet dovoljno stvarne da djeluju zastrašujuće. Od te pogubne stvarnosti Ante Tomić spašava nas svojim punokrvnim humorom, kao da nam se njime u svoje ime ispričava što je svijet katkad toliko odvratan. Za slučaj da ni to neće biti dovoljno, u ovim nam je pričama osigurao i soundtrack vrhunske glazbe uz koju svijet zvuči smislenije i gotovo popravljivo. Tu smo gdje jesmo, ali uz Springsteena, Dylana, Younga, Rousea ili Zeppeline, baš kao i uz pripovjedača Antu Tomića, moguće je presuditi neželjenome – bez obzira jesu li nam to donijele mačke ili životinje u koži čovjeka.

Ovaj je roman nezaboravna saga o dvjema obiteljima uhvaćenima u razdoblju između dva velika rata. Palmisani i Convertiniji starosjedioci su južne talijanske pokrajine Apulije, a smrt dvojice sinova na sam dan završetka rata povezat će ih na neobičan način. Donata Palmisano, udovica preminulog Vita Oronza, odlučna je zaustaviti niz brojnih smrti koje poput prokletstva prate muškarce obitelji i pod svaku cijenu spasiti svog prvorođenog sina. Po porodu ga predaje prijateljici koja, s nekoliko sati razlike, rađa djevojčicu Giovannu.
Tako njezin Vitantonio odrasta kao brat blizanac Giovanne Convertini, privržen je sestri, ali i zbunjen osjećajima koji su snažniji nego je to kod blizanaca uobičajeno. Međutim, dramatični događaji Drugog svjetskog rata razdvojit će ih, a cijela regija zajedno s Barijem postat će poprištem velikih ratnih razaranja. No, hoće li Donata uspjeti u svom naumu nadmudrivanja sudbine, ostaje neizvjesno do samoga kraja...
Prokletstvo Palmisana dojmljiva je, snažna epopeja o stradanju civila i cijele regije u ratnom vihoru. Iz tog potresnog konteksta izrasta priča o nadljudskoj borbi pojedinca protiv sudbine, ali se istodobno razvija i dirljiva priča o nemogućoj ljubavi dvoje ljudi koji odrastaju uvjereni da su brat i sestra. Pripovjedačko umijeće Rafela Nadala spojeno s atraktivnim zapletima te uvjerljivom pozadinom povijesnih događaja čini ovaj roman nezaboravnim iskustvom. K tomu je autor stradanje talijanske Apulije opisao s toliko uvjerljivosti, topline i strasti da je pravo čudo da roman ne potpisuje Talijan.

„Ovaj roman vapi za filmskom adaptacijom.“ 
El Periodico de Catalunya

„Majstorski portretira život na jugu Italije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.“  
Blog Propera Parada Cultura

„Predivna knjiga koja će vam pružiti golemi užitak.“
Blog Abrir un Libro

„Smještena u vrijeme između dva svjetska rata, radnja započinje s dvije žene koje su naumile izmijeniti sudbinu novorođenčeta jedne, kojeg odgajaju kao brata blizanca kćeri druge žene, rođene na isti dan, samo u drugoj obitelji.“ 
Publishers Weekly

„Čim sam počela čitati Prokletstvo Palmisana znala sam da je to nešto posebno. Od prekrasnog, zaigranog uvoda do hipnotizirajućih opisa života u malenome talijanskome brdskom selu, od zapanjujućih ratnih scena do mračne tajne koja je u samom središtu romana – potpuno sam se zaljubila u Rafelovo pisanje i u ovu priču.“ 
Bella Bosworth, Transworld

Radnja romana smještena je u kupe vlaka transsibirske željeznice na relaciji od Moskve do Ulan Batora. Taj kupe dijeli mlada Finkinja, studentica arheologije na moskovskom sveučilištu osamdesetih s Vadimom Nikolajevičem Ivanovim, vulgarnim i sirovim ruskim građevincem s lukom i votkom u torbi. Ona je ostavila svoj život u Moskvi u želji da vidi drevne crteže na stijenama Ulan Batora, a on je krenuo za poslom na novo gradilište u Mongoliji. Šutljiva djevojka postaje „zarobljenica“ Vadimovih beskrajnih, prostotama začinjenih tirada o vlastitom životu, ženama i Sovjetskom Savezu. Hoće li joj se toliko željeno putovanje kroz sibirska bespuća pretvoriti u najgoru noćnu moru?

Rosa Liksom neobičan je glas suvremene finske književnosti čija su djela okrunjena brojnim vrijednim nagradama i nominacijama. I za Kupe br.6 može se reći da je neobičan roman: bizaran i mračan, ali s druge strane divno maštovit i nezaboravan. Priču nose dvoje naoko nespojivih likova, između kojih se ukotvio treći: nepregledni, snijegom i ledom okovani Sibir čije se vedute ritmično smjenjuju kroz prozor vlaka, a kojima je djevojka jednako zarobljena kao i Vadimovim monolozima. Pejzažne su dionice tako preuzele ulogu posrednika među suputnicima, a Kupe br. 6 pretvorile u dojmljivu posvetu izgubljenom svijetu bivšeg Sovjetskog Saveza kojeg je Rosa Liksom vješto otela zaboravu svojim začudnim umijećem pripovijedanja. U ovoj je iznimnoj prozi autorici uspjelo minimalističkim sredstvima postići maksimalan efekt.

“Liksom je majstorica kontroliranog pretjerivanja. Uz pomoć tek nekoliko pažljivo odabranih poteza i mini-priče, ona je u stanju stvoriti cijelu jednu ljudsku sudbinu.”
Finlandia Literary Prize

“Ovaj je roman izvanredan. Neumoran je u svojoj misiji svjedočenja o kompleksnoj, danas izgubljenoj naciji koja je uvijek bila i bit će specifična. Istodobno uvjerljiva i odbojna, ova vas priča osvoji i drži do kraja. Liksom svoje čitatelje povlači po ruinama Rusije i tek kad dođete do samoga kraja, ona će povući zastore i dopustiti vam da vidite i nadu.”
Grist

“Samo književna kompozicija vrijedi svakog novčića; melodični, ritmični jezik, sažeta, poetična proza prepuna mirisa, okusa i boja… Djevojka i čovjek, ovaj neuobičajeni par, prate jedno drugo kroz pustu ravnicu kao da su u filmu Andreja Tarkovskog. “ 
Svenska Dagbladet

“Kupe br. 6 ima zadatak da istodobno potkopava i slavi Majku Rusiju. Delikatan je to trik, ali finska autorica Rosa Liksom izvodi ga suptilno i vješto. Njezino je veliko postignuće to što portret koji ona slika čitatelj teško ostavlja iza sebe.” 
Washington Independent Review of Books

“Liksom pronalazi ljepotu u onome najružnijem. Ona vidi nešto posebno i komično u nezaboravnom i groznom Ivanovu i ispunjava industrijsku pustoš neobjašnjivim šarmom. Rezultat je sjajna elegija boležljivim, posljednjim danima uvrnutog carstva.”
Wall Street Journal

Dolina strasti dirljiva je priča o mnogočlanoj obitelji Dias koju autoritarni otac Francisco pod svaku cijenu pokušava zadržati u gruboj stvarnosti ruralnog portugalskog zaleđa. Walter Dias, zaljubljenik u egzotične ptice i zemlje, crna je ovca obitelji i prvi koji se uspijeva otrgnuti iz očevih kandži. Vođen vlastitim srcem i snovima, napušta roditeljski dom, a iza sebe ostavlja trudnu djevojku Mariju Emu. Njihova kći cijeli život čezne za ocem i jedino što njezinu stvarnost čini podnošljivom pisma su i prekrasni crteži ptica koje on šalje s različitih adresa. Ona je bezimena junakinja koja nas i uvodi u roman u trenutku kad od preminulog oca dobiva jedinu ostavštinu – njegov vojnički pokrivač...

Lídia Jorge, jedna od vodećih figura moderne portugalske književnosti, u ovoj se kompleksnoj i lirski intoniranoj prozi bavi bezvremenom temom obitelji, gubitka i nezavisnosti te bolnim iskustvom iseljavanja. Pažljivom karakterizacijom brojnih likova, izbrušenim jezikom, melankoličnim tonom i intimističkim pristupom, Lídia Jorge stvorila je djelo iznimne estetike u kojem su ljudi i zemlja pritisnuti promjenama i neumitnošću gotovo opipljivi.

“Ono što me odmah osvojilo pri čitanju ovoga romana jest zapanjujuća snaga njegova početka. Malo knjiga ima tu sposobnost da dočara situaciju, tako snažnu sliku, prelijevajući sjaj, pa da zatim uspostavi energiju koja postiže da se sve beskonačno vrti, da se otkriva čitava mreža mogućih implikacija, osi mogućih putanja jednog trenutka, jednog časka, jedne geste, jednog pogleda – pukotine u stvarnosti.” 
Eduardo Prado Coelho

„Portugal među svojim građanima može pronaći tri suvremena vrhunska pisca: Joséa Saramaga, Antónia Loba Antunesa i Lídiju Jorge. Njezin je stil obilježen predivnom jezičnom sažetošću i neupitnom ljepotom. Dolina strasti majstorsko je djelo.“ 
Inquirer

„Dolina strasti ujedinjuje ono najbolje od Jorgeina stila; najbolje od portugalske kulture, uvijek odlučne da očuva prošlost, možda nostalgijom, ali i da pobijedi budućnost... Suština lirske proze Lídije Jorge istodobno je nježna i brutalna; ovdje dostiže neobičnu ljepotu. Dolina strasti zasigurno je jedan od ponajboljih portugalskih suvremenih romana.“ 
El País

Pas na cesti izniman je roman koji savršeno oslikava autorov jedinstven i toliko hvaljeni stil. Pratimo priču Iks Ipsilona koji kao umirovljeni književni urednik putuje u Austriju i Njemačku gdje, zbog poznavanja stranih jezika, predstavlja slovačke pisce. Na jednom od takvih putovanja, na austrijskom imanju Brandalmu, upoznaje Margarethe, Austrijanku s njujorškom adresom i njihov u početku prijateljski odnos prerasta u ljubavni. Činjenica da je u tome dijelu Austrije boravio i pisao Thomas Bernhard, njegov „najomiljeniji neomiljeni pisac“ Iks Ipsilonu daje šlagvort za pretresanje brojnih tema poput književnosti, malih jezika i još manjih naroda, uredničkog nerva i spisateljskog posla, ali usput progovara i o putovanjima, arhitekturi, glazbi, međuljudskim odnosima... A sve to čini na krajnje šarmantan, britko-ironičan način, iz čega buja autorova prepoznatljiva poetika prožeta apsurdima i grotesknim humorom.
Ukratko, roman je oštra i beziluzorna vivisekcija društva, kulture i umjetnosti i samoga sebe koja, ne bez razloga, ima za moto Gagarinovu rečenicu: „I dalje se pitam jesam li prvi čovjek ili posljednji pas.“

„Nenadmašna lakoća i humor s kojima Vilikovský (tek ovlaš) dodiruje najosnovnija i najosjetljivija pitanja ljudske i društvene egzistencije, dokaz su njegova umjetničkog majstorstva s kojim se zasad, mislim, nitko u slovačkoj književnosti ne može mjeriti.“ 
Alexander Halvoník, Knižná revue

„ (…) uza svu skepsu i ironiju, i njegov najnoviji roman Pas na cesti u prvome redu govori o osjećaju…
O osjećaju koji, zbog opreza i poštovanja prema autorskome viđenju svijeta radije nećemo patetično nazvati ljubavlju, ali mislim da ga možemo nazvati neutralnije – odnosom. Ovaj put odnosom prema narodu, prema konkretnim ljudima i još konkretnijoj ženi, prema umjetnosti i književnosti. Taj odnos i osjećaj utoliko su dublji što se manje patetike povezuje s njim.“ 
Peter Darovec, Studia Academica Slovaca

„Vilikovský je, među našim prozaicima, valjda najrafiniraniji i najustrajniji ironičar… Predmet ironije u ovome djelu prije svega su sama književnost, položaj pisca u društvu, ali i uvjerenost samih autora u važnost njihova pisanja, kao i vrijeme koje nikako ne ide na ruku pravim umjetničkim vrijednostima.“ 
Igor Hochel, Romboid

„(…) jedan od posljednjih slovačkih pisaca kod kojega se svojevrsna starinska profesionalnost spaja s visokom estetskom razinom… Pas na cesti govori o suvremenoj Slovačkoj, ali zapravo „laje“ mnogo dalje. Bez okolišanja, kako se u Slovačkoj kaže, ravno među rogove, o svojim sugrađanima piše trenutačno najcjenjeniji slovački pisac, Pavel Vilikovský. A kako osjećamo, ne samo o njima, nego o cijelome našem postkomunističkom i srednjoeuropskom blatu, kroz koje svi gazimo(…)“ 
Tomáš Weiss, Hospodářské noviny

Sve je živo smrtno, reče Pogrebnik, besmrtne su samo mrtve stvari. Zna to Sofija jako dobro. Upravo je pokopala najbolju prijateljicu, a za život druge s pravom strahuje. Napustila je bolesnog supruga nakon dvadeset pet godina braka. Trudna kći to joj ne može oprostiti. Osamdesetogodišnji otac, za čiji pak život strahuje zbog vremešne dobi, puca od zdravlja i započeo je vezu s tajanstvenom plavušom. A Sofija živi u unajmljenom stanu, sastavlja nekrologe za Pogrebnika i dopisuje se na internetu s „virtualnim“ muškarcima – Klikom, Arhitravom i Taurusom – u potrazi za Onim U Kojeg Će Se Zaljubiti. Jer za ljubav nikad nije kasno, zar ne? Čak i ako imaš pedeset sedam godina i panično se bojiš starenja i smrti?

Taurus je na prvi pogled crnohumorni roman o ženi koja je odbila sjesti i ostarjeti ili, drugim riječima, leći i umrijeti. Samo na prvi pogled, jer Božica Dragaš vrsta je spisateljice kod koje se može računati na brzo propadanje u dublje slojeve književnosti i stvarnosti, gdje humoristično nije samo smiješno, nego i razotkrivajuće, nekad bolno, često iscjeljujuće.

Božica Dragaš u Taurusu prodire u samu jezgru našega bića, postavljajući pitanje na koje pokušavamo naći odgovor sve otkako nas ima – ako je smrt doista kraj, tko smo mi i koja nam je svrha? Zar smo tek prolaznost u službi stvaranja nove prolaznosti, kako kaže Pogrebnik, pri čemu nam jedino ostaje odabrati hoćemo li se igrati ili ćemo zdvajati?

Rade Šerbedžija piše onako kako radi i sve ostalo – strastveno, iskreno, srčano i bez fige u džepu. Piše o ljudima, gradovima, svjetovima, umjetnosti, idealima i uspomenama koje su nadživjele sva naša nevremena. Više od svega, piše o ljubavi. O ljubavi prema obitelji, prijateljima, zavičaju, vinu, nogometu, domovini, glazbi, kazalištu i pobratimstvu koje sve to povezuje. Pod ugašenim svjetlima reflektora, tamo gdje žmirka još samo svjetlo kompjuterskog ekrana i tamo gdje čovjek biva sam bez obzira na sve množine u koje je uvršten, Rade Šerbedžija progovara glasom koji zna kako se najmudrije igra glavna rola u vlastitom životu.

Godina je 1937. kada mladi Franz Huchel, pritisnut naglom promjenom u svom životu, iz idilične austrijske provincije stiže u kozmopolitski Beč na posao trafikanta. Među brojnim mušterijama mladog će naučnika posebno fascinirati jedan klijent – čuveni profesor Sigmund Freud, koji u trafiku dolazi po novine i cigare. Uz razgovore ugodne o ženama i ljubavi, među dvojicom će muškaraca započeti neobično prijateljstvo, unatoč razlici u godinama. Gorljivi će mladić slavnom psihoanalitičaru podastrijeti svoje životno neiskustvo, a osobito ljubavne probleme s Čehinjom Anezkom. No, okrutni će nacistički režim obojicu prisiliti na iznenadne odluke, a ljubavna će pitanja uzmaknuti pred onim političkim...

Seethalerov Trafikant iz 2012. majstorski opisuje Beč u vrijeme okupacije od strane Trećeg Reicha. Pred čitateljem će jednako snažno oživjeti bečke ulice, trgovine i navike njegovih stanovnika u kasnim tridesetima kao i psihoza straha i neizvjesnosti pred nadolazećim nacizmom. I dok jedni podržavaju okrutni politički okvir, drugi mu se nadljudskom hrabrošću suprotstavljaju i u toj se oprečnosti skriva snaga ove proze – turobne i mračne s jedne, a čovječne i blage s druge strane. U pitanju je moćna, humorom prožeta priča koja kritizira rat i stradanje Židova, a slavi hrabrost onih koji su imali snage suprotstaviti se.

“Trafikant je priča o iskrama koje umiju osvjetlati tamu: o mudrosti, o suosjećanju, prkosu i hrabrosti. Ironičan, prodoran, sjajan roman.”
Daily Mail

“Seethaler ujedinjuje tragediju sa snatrenjima, pa stvara gorko-slatku sliku mladenačkih ideala koji postaju zarobljeni u okolnostima.”
The Guardian

“Ispisan s dojmljivom britkošću koja ne prikriva, već ističe tugu ove priče, Trafikant je dirljiva minijatura svakodnevnoga života koji biva zaustavljen velikim povijesnim silama.”
Sunday Times

“Nepoljuljan u svom mirnom, nenametljivom stilu koji ga čini razornim.”
Times Literary Supplement

Mitskih sedam godina prošlo je od objave prve zbirke priča Tanje Mravak Moramo razgovarati, o kojoj se nije prestalo razgovarati. Zbirka od jedanaest priča Naša žena donosi novu, još veću kvalitetu na, sa četiri nagrade za književnost utvrđenoj, podlozi.

Od jedanaest priča dvije, „Meso“ i „Duša kuće“ govore o ljubavnim vezama, dok ostale govore o različitim obiteljskim odnosima i njihovim akterima, pa bilo to i iz perspektive ljubavnice- manipulantice, kao u antologijskoj naslovnoj priči i psihološkoj studiji.

Teško je opisati s koliko malo riječi Tanja Mravak postiže puno, da to znamo bili bismo ona, a ona ne bi bila jedna i jedina. Minimalnim i nenametljivim jezikom, realističkim sredstvima, uglavnom dijalozima za koje dobar scenarist ubija, Tanjine priče otkrivaju grčeve u likovima i pletu dinamične fabule o životu običnih ljudi u običnim situacijama koje otkrivaju izrečenu ili češće prešućenu, u pravilu unutarnju, osobnu dramu. Zakotrlja se iz nevine situacije groteska, komedija koja nikada nije samo smiješna nego sa sobom donese i nešto melankolije, tuge ili sućuti, empatije i s patološkim – djedom piromanom, recimo.

Ova je knjiga i karta našeg patrijarhata. Likovi imaju jasno zacrtane rodne uloge, neki su im sluge, drugi ih nadilaze, a jedan miš u priči zna biti dovoljan i da se te uloge zamijene. Ove priče govore o sitnicama i njihovim strašnim posljedicama.

Ova knjiga više je od zbirke priča – ona je i zbirka urbanih legendi i prizora iz gradskih pejzaža u kojima mladi ljudi vode svoje tihe, samotne životne bitke. U društvu koje je zaokupljeno svime osim čovjekom sâmim, junaci ovih priča pokušavaju se nositi s odgovornostima i izazovima koje im nameće odrasli život, koji kao da ih je iznenadio žurbom na vremenskoj crti pa se nisu dospjeli ni oprostiti od prava na mladenačku bezbrižnost.

Iako u junacima Andrije Škare nema ničega herojskog, oni su heroji već samo po tome što – tako nesmiljeno gurnuti u zrelost i ozbiljnost – traže svoje sigurno mjesto u svijetu bez milosti, svoj duhovni prostor u ispraznom okolišu u kojem je profit jedina važeća valuta, i svoju priliku za ljubav u neromantična vremena.

Miran pripovjedački glas Andrije Škare ne dopušta im dramu. Nemiri ključaju ispod površine, gdje im autor – kao i čitatelju – povremeno zagnjuri glavu, a onda ih vještim literarnim potezima vraća na poligon iznenadnih događaja u kojima se moraju snaći bez dodatnih aduta u partiji stvarnoga života.

No, za razliku od društvenih igara, u Društvenim igrama nema gubitnika. Svi su na dobitku: i protagonisti koji su svoju dozu empatije na koncu dobili od neznanih čitatelja, i čitatelji koji su u njima prepoznali srodne suvremenike – ako već ne i same sebe.

Nakon osamnaest neuspjelih pokušaja liječenja od ovisnosti o alkoholu i nakon što ga dvije žene ostave, književniku J.-u i liječnik kaže da je neizlječiv i beznadno uhvaćen u vrtlog opetovanih pijanstava. Njegovi se deliriji ciklički smjenjuju s boravcima u rehabilitacijskoj ustanovi, a čim napusti odjel on posrne, ode u gostionicu K pijanom anđelu i njegova borba počinje iznova. U toj borbi nije sam; na odjelu za liječenje od ovisnosti svi pacijenti trebaju pisati dnevnik svojih osjećaja i događaja iz života, pa tako J. prati i zapisuje sudbine svojih “suboraca” – Don Juana Ziobra, Najtraženijeg Terorista na Svijetu, Kralja Šećera, Udarnika i Kraljice Kenta – a sve s ciljem da ispripovjedi univerzalnu, ali i individualnu priču o prokletstvu alkoholizma.

Zbog Pilchova maestralna izričaja, ovaj roman nije samo priča o ljudskim usponima, padovima i stvaralačkoj krizi, već intelektualno nadmoćna proza bogatoga jezika prepunog dosjetki, ironijskih stilizacija i književnih referenci. Sjajna isprepletenost tragičnih, komičnih i bizarnih elemenata Pilcha potvrđuje kao vrsnog prozaika kojemu ne manjka britkog humora kao ni neobuzdane inteligencije. Uz opću humanu poruku o zlu ovisnosti, ovaj roman je i sugestivna, oštra kritika društvene stvarnosti koja slama pojedinca dok uporno pokušava izaći iz začaranog kruga besmisla, nepravde i alijenacije, što ga u konačnici i baca u ralje jedne od najraširenijih ovisnosti današnjice.

“Ova knjiga varljiva je poput medovine ili tequile. Klizi niz grlo, ali što nakon toga – o tome je bolje ne govoriti. Tako je prijalo, zašto glava sada puca?”
Tadeusz Nyczek, Polityka

“Neuobičajeno originalan glas u poljskoj književnosti.” 
Washington Times

“Ovaj roman, koji se nikom ni za što ne ispričava, istovremeno je smiješan i očaravajući, tragičan i šokantan. Iskren, otvoren, žestok opis ovisnosti.” 
Kirkus Reviews