Dorta Jagić, ‘Veće od kuće’ (Hena com, Zagreb 2018): Pomjereni i nerijetko psihodelični imaginarij u ovoj je knjizi uglavnom zatomljen u korist daleko transparentnije emocionalnosti i konvencionalnije estetike

Premda u književnom polju gotovo uvijek nastupa u ulozi pjesnikinje, dobitnica prošlogodišnjega Goranovog vijenca Dorta Jagić kao autorica se okušala u svim književnim rodovima. Njena najnovija knjiga, ‘Veće od kuće’, nastala je od tekstova objavljivanih u periodici i emitiranih na radiju, a koje sama autorica u popratnoj bilješci određuje kao ‘vrlo osobn[e] lirsk[e] esej[e] i prič[e]’. Doista: bez obzira na razlike u dužini, fokusu i strukturi tekstova – koje vjerojatno proizlaze i iz imanentnih razlika između medija u kojima su se prvobitno pojavili – zajednička im je prevlast prvoga lica jednine, kao i osobne, pa i intimne tematike. Borba s bolešću, osobna povijest ljubavno-erotskih razočaranja i obiteljska povijest samo su neke od tematsko-motivskih cjelina koje Jagić istražuje.

Pomjereni i nerijetko psihodelični imaginarij karakterističan za autoričin pjesnički izričaj u ovoj je knjizi uglavnom zatomljen u korist daleko transparentnije emocionalnosti, kao i konvencionalnije estetike (kao estetike lijepog). Dominiraju melankolični i kontemplativni tonovi: pišući o hotelima, kafanama, muzejima, o smjeni godišnjih doba, o nepcu, kavi i prazničnom danu u gradu, Jagić pokazuje ogromnu strast za detaljem, beskrajnu ljubav spram fragmenta svakodnevnice u njegovoj krhkosti i prolaznosti. Međutim, iza paravana trivijalnoga, gotovo kičastog imaginarija ona i dalje krije rezervu začudnih metafora i obrata, s kojima ponekad naprosto zaskoči čitatelja. Takav je slučaj u jednom od najuspjelijih eseja u knjizi, ‘Zagrebačke gorkičarnice’, koji kroz reminiscenciju na spoj (?) u slastičarnici razmatra slastičarsku kulturu u hrvatskoj prijestolnici. Tekst je izgrađen na tenziji između intimističke evokacije slastičarnice kao sigurnog prostora gastronomskog eskapizma i eksplozivne nadrealističke metaforike: ‘[…] sve je bilo maternički toplo, lica, zubi, kremšnite su drhturile, šećer je odzvanjao, odbijao se od zidove i pjevao ovo je dom, ovo je dom’; ‘ [k]ad zagrizaš u svoju golemu šampitu, erotičan si poput velike harmonike koja rasteže svoja crvena usta’.

Dva najopsežnija teksta u knjizi oblikovana su po putopisnoj matrici, po čemu ona nipošto nije usamljena u aktualnoj književnoj produkciji. Jedan od razloga za svojevrsni povratak putopisa u naše književnosti (Marko Pogačar, Dinko Telećan, Jerko Bakotin) mogli bismo naći u prekarizaciji spisateljskog poziva: književni rad postaje nerazdvojiv od festivala, rezidencija, gostovanja, dakle od putovanja i nomadskog načina bivanja, što čini i da se motivika putovanja nameće (u) tekstu. Istraživanje putopisne forme u ‘Veće od kuće’ je pak dalo podijeljene rezultate. Dok se tekst ‘Njemačkom neoromantičnom cestom, u noć’, strukturiran kroz niz vinjeta i fragmenata, unatoč mjestimičnim padovima nadaje kao dinamično i pamtljivo štivo, tekst ‘Pohvala povučenim gradovima’ zagušen je viškom faktografije i citata do te mjere da ga to čini možda i najmanje zanimljivom dionicom u knjizi.

‘Zamršene duge kose od vjetra s pramca, bacila bih najradije mobitel u tamnu, modru vodu da ga rastvore prastare i na naš svijet pravednički ljute meduze’, rečenica je koja zatvara ‘Veće od kuće’. Valja reći da ona slikovito sažima svojevrsni kulturpesimistički svjetonazor koji povezuje sve uvrštene tekstove. Pametni telefoni i društveni mediji, često implicitno a ponekad i kroz manifestnu elaboraciju, kod Jagić se pojavljuju kao latentno sukobljeni s kulturom, duhovnošću, intelektom i autentičnim življenjem uopće. Kao politička pozicija, takva optika bila bi problematična; kao poetička pozicija, međutim, rezultirala je dobrom književnošću.

Iz prisilne osame jasnije je zašto se ta "Sonjka" (Hena com, 2019), roman poljskog prevoditelja i pisca Ignacyja Karpowicza (1976.), opirala nehajnosti prelistavanja po autoputu; vez joj je folklorno raznobojan i vremenski raslojen, iskidan vrludanjima između prije i poslije, a s najkraćim zadržavanjima u 'sada'; rečenice podugačke, najprije grozničavo jedne u druge uvezane pa onda dubokim udasima iscjepkane. Onaj koji čita malko će se putem i pomučiti, ali knjizi ništa neće zamjeriti, pa ni pomisliti da je odloži za kasnije, jer shvatit će da ona takva, kuštrava a krhka, čitateljsko čupkanje i paranje ne bi lako podnijela. Ustvari, tempo i način kretanja kroz ovu prozu ne određuje čitatelj, pa nekako ni autor, nego aritmično srce pripovijesti koje treperi između znojnih dlanova dok strepimo da nam se ne rasprsne prije svršetka i kakvog takvog oslobođenja. 

Moje iskustvo "Sonjke" kolebalo se stoga između otpora i ushićenosti, razdraženosti i užitka, jer Karpowiczev pripovjedni modus – poetičan, bajkovit – u mnogočemu je zahtjevan, ponegdje i zbunjujuć; s njegovim se maštovitim slikarijama i vitičastim sklopovima nije jednostavno odmah sroditi, a sigurno ih ni Emiliju Nuiću, potpisniku profinjenog prijevoda romana, nije bilo najjednostavnije rasplitati. 

"Sonjka" se razmotava poput tkanina, i to dviju za zbivanja ključnih – šarene krpare na koju će vremešna pripovjedačica poleći svog mlađahnog gosta i modre haljine s cvjetnim dezenom u kojoj se toj starici poodavno dogodilo sve što je u njenom životu vrijedilo – razmotava se ova priča za kuhinjskim stolom sirotinjskog kućerka, o kojem autor navodi sljedeće: „četvrta kućica u Krolowom Stojlu je rupa u mreži mobilne telefonije i odsustvo u podacima statističkog ureda“, dakle, na rubu postojanja, na kraju vremena, da bi se zakratko zaustavila na uštirkanoj samrtnoj postelji u gostinjskoj sobi gdje prije toga nitko nikad nije prespavao. Tanka nit jednog do nestvarnosti mukotrpnog ženskog življenja blijedi na horizontu ravničarskog pejzaža, negdje za poljsko-bjeloruskom granicom, da bi se onda iznova pojavila pod svjetlima varšavskog teatra. Življenja, namjerno ne kažem životarenja, jer junakinji je za njenog dugog trajanja možda uskraćivana prilika za sreću, barem onakvu kakva bi izdržala duže od miga zvijezde padalice, ali ne i sposobnost za doživljaj lijepog, čak i kad ljepote oko nje nigdje nije bilo.

Dvjestotinjak stranica organizirano je u kraća poglavlja nejednake duljine, mahom od odlomka ili dva, ili tek jedne jedine rečenice. Kad se slučajnom namjerniku u Sonjkinom zaseoku pokvari luksuzni auto, ona ga počasti užinom i iznenađenjem: „I tako su sjedili od tog prvog susreta kad je izgubivši signal mobitela dobio lončić svježeg mlijeka i pripovijest u kojoj je pronašao i onaj izgubljeni djelić sebe.“ Ignacy Gyki, nekoć i sam dečko sa sela, prometnut će se međutim, i to kad u Varšavi počne graditi kazališnu karijeru, u Igora Grycowskog, urbanog, mondenog i pomalo blaziranog – kraljevića, kako ga vidi njegova domaćica. Upravo taj Sonjkin posjetitelj, čiji je dolazak ona, čitatelj naslućuje, predvidjela, ako već ne svjesno prizvala, pa onda i režirala, odigrat će ulogu staričina željno iščekivanog anđela smrti, s kojim će ona podijeliti svoju ispovijest i potom mirno usnuti. 

Eponimsku protagonisticu, Sonju Bijelu, Sonju Šepavu, srećemo, znači, na finalnoj točci njenog puta, da bismo je uistinu upoznali tek onkraj smrti, kad se u fabularnom okviru ukazuje posthumno, sada kao inspiracija za heroinu Igorovog eksperimentalnog komada koji će ovjekovječiti taj kratak susret dviju osobnosti jedva zamislivih u istom kadru, razmaženog kazalištarca u krizi identiteta i napaćene žene koja je visoku dob dočekala zahvaljujući jobovskom strpljenju i suživljenosti s prirodom. Mudra i plemenita starica naposljetku će otići onako kako su to činili srednjovjekovni junaci: „Sonja je stavila ruke na prsa. Umrla je kako se pristoji, kako treba, izjutra i na amen.“ Igor je ovu mističnu scenu popratio dramaturškom bilješkom: „Sonjka, Borbus i mačak umrli su isti tren, neka netko napokon isključi sunce.“  

Za Sonjkinih ranih dana zlostavljanje je mjerna jedinica malomišćanskog i obiteljskog života, vrijeđanje, batinanje, silovanje pa i ubijanje potka su sazrijevanja djevojke bez majke koja skromno domaćinstvo dijeli s nasilnim ocem i dvojicom priglupe i očevu autoritetu podložne braće. Takvo djevojačko bivanje noću je sretno, a danju neiskazivo nesretno, ali kako je u to doba zaljubljenost čini privremeno nepoderivom, mlada Sonja (svako)dnevna maltretirana ni ne primjećuje. Sonjkino djevojaštvo nekako sam spontano vizualizirala filmskim jezikom Pawela Pawlikovskog, ali kad nas autor s vremena na vrijeme iz analepsi prebaci u pripovjednu sadašnjost, tu bih odustajala od Pawlikovijewske monokromnosti jer paleta boja neophodna je kako bi se predočila umirujuća jednostavnost kolotečine te duhovne i duhovite babuške, raster pašnjaka, bod pletenine, potočnice na platnu potamnjenom davno osušenom krvlju kao tužan spomen na tegobnu žensku egzistenciju u poljskoj provinciji u godinama oko Drugog svjetskog rata.

U gvalji ratnog užasa dogodit će se nedozvoljena ljubav između mlade Poljakinje i Nijemca plavih očiju (kad su bili zajedno „zrak na [njenom] obrazu mirisao je kao na tanjuru, mirisao je na desert – jagode, slatko vrhnje i šećer) da bi Sonjkin Joachim jedne večeri neobjašnjivo prestao dolaziti, a onda joj s vremenom postao „ispran, distanciraniji od svetaca s ikona“. Ona bi napravila sve da joj se vrati, „mogla bi se promijeniti, prestati biti poljska, ruska ili svoja. Umjela bi prestati biti kakva god. Umjela bi skameniti se na zraku u pozi vilinskog konjica – dovoljno je pljesnuti dlanovima da me se smrska.“ Ipak, on se nije pojavljivao. „Srce mi je puklo“, ispovijedala se Sonjka, „nije prvi put. To je srce pucalo i pucalo, i činilo se kao da pucanje nikad neće završiti, kao što nosilica nikad ne završava s nesenjem jaja, kao što nikad ne završava ni bol, ni rijeka, ni prašuma, ni glad, ni škripanje leda po zimi.“ A onda, neočekivano, novi početak: „… povjerovala sam da mogu imati dobar život. Običan.“

Ne bi bilo u redu ovdje otkriti baš sve, pogotovo ne što će se još zbiti s nježnim mladićem u nacističkoj uniformi, no Sonjka se spletom neobičnih okolnosti udaje za pristojnog domaćeg momka i postaje majkom. Životna normalnost na nesreću ne traje dugo, sve što će joj ostati nakon tog rata u kojem su se prvi susjedi okrenuli jedni protiv drugih, težak je invaliditet, sjećanje na veliku ljubav i samovanje u derutnom domu ispunjenom ostarjelim životinjama koje je čuvaju.

A te životinjice, krava Mućka, Borbus dvanaesta (nasljednica šteneta koje je Sonja u mladosti dobila na dar od nepoznatog njemačkog vojnika i u oboje se istog trena zaljubila) i Jozik, mačak nadležan za mišje pitanje, znaju svašta, pa i govoriti, takvi su da na mahove više ne znamo gdje smo, u crno-bijelom Pawlikowskom ili u jarko obojenom Uspenskom (*dječja knjiga Stric Fjodor, pas i mačak, Algoritam, 2013). Za ilustraciju rečenog: „Uto se odazvao Jozik Pastir Miševa. Imao je pravo progovoriti jedan put u svakom od svojih devet života, ne uračunavajući, naravno, Badnjake, mada su tada obično krave bile te koje bi uvijek prve došle do riječi.“

"Sonjka" je istodobno šašavo suvremena i divno starinska, priča o nesretnom preklapanju pozicije žrtve i junakinje, o primitivizmu i svireposti, o banalnosti sitne ljudske zloće i  neiskorjenjivosti apsolutnog zla, a iznad svega, o radosti življenja, usprkos svemu. Karpowicz u ovoj poprilično hibridnoj prozi balansira između opore doslovnosti i značenjske zabašurenosti, dok nas šeće amo-tamo kroz Sonjkinu (nad)realnost u kojoj je ta žena bila i mogla sve, pa čak i osjetiti se sretnom. Bila je Sonjka kroz niz svojih desetljeća i seoska ljepotica i „skandalozna“ ljubavnica i predana supruga i tragična majka i lunjajuća luđakinja i svemoguća šaptačica; mogla je voljeti i uricati pogledom, vračati i liječiti. Kako bilo, iscijelila je jednog gradskog šminkera, a uspjelo joj je to, sudeći po osvrtima, i s brojnim čitateljima. Zagrizite u ponuđeni odlomak, ako vam se dopadne, Sonjkina pripovijest pisana je za vas.

„Noć je bila duboka. Jozik Pastir Miševa razmišljao je treba li otići u sjenik i pozabaviti se miševima, prijelo mu se nešto živo i baršunasto, nešto hrskavo i piskutavo, toplina koja je izbijala iz ležajke uvjerila ga je da ostane u kuhinji. Predosjećao je nadolazeću smrt, iako nije znao po koga dolazi: po Bijelu Sonju, po Ignacyja, Igora, a možda upravo po njega?
Ignacy se vratio u kuhinju, sada je bilo više njega nego varšavskog Igora. Žarulja u zelenkastom sjenilu uljuljkivala je u san sjene na tijelu gradskog gosta. Njegov se lik sastojao od tamnih pruga. Mišići, kako-tako pričvršćene kosti, iščezavali su na tom čudnom svjetlu. Samo kosa, i to sijede na kojima je radio kojih trideset godina i posljednji dan, samo su se one svjetlucale: pomalo kao na vašaru, pomalo kao na slici, između brokata i laka.

Ignacy je sjeo na slončyk kod peći i pogledao Sonju. Sonju, čije je lice blago osvjetljivala mliječna juha. Sonju, bijelih pletenica i očiju od koji je svako oko svijetlilo drugom bojom.“

Književnost, ukoliko želi ići u korak s vremenom, mora u svoj krvotok periodično uvoditi nove glasove, i otvoriti prostor za njihovu evoluciju u punokrvne nositelje budućih tokova iste, kako bi u budućnosti oni bili ti koji će igrati istu ulogu i otvarati vrata nekome drugome. Andrija Škare je, sada se to već može reći, evoluirao u nekoga tko je svojim dosadašnjim radom opravdao svoj status u mlađoj generaciji autora, pa je u nezahvalnoj situaciji da svakom novom knjigom pokuša nadmašiti prošlu, a u određenom smislu i sam sebe, što mu je doista pošlo za rukom već prijašnjom, zbirkom kratkih priča “Društvene igre” iz 2018. godine. U svom prvom romanu "Dva prsta iznad gležnja" Škare potvrđuje da je primarno kratkopričaš, jer je strukturno gledajući, roman pomalo raštrkana skupina proznih niti koje se preklapaju. Nije to samo po sebi loše, tek traži malo vremena da se čitatelj u svemu tome snađe, nakon čega stvari idu poprilično glatko.

Okosnica koja sve te priče povezuje je glavna junakinja Monika Mlinarić, koja odrasta u liberalnoj zagrebačkoj obitelji u kojoj su joj dopuštene mnoge stvari koje su u malograđanskom veltanšaungu nepojmljive, poput tetovaže kultnog indie rock benda The Velvet Underground.  Od tog detalja dolazi i naziv knjige, jer se ista nalazi upravo dva prsta iznad gležnja. Sama simbolika tetoviranja kao nečega što nas, poput žigosanja, trajno obilježava prirodno se nudi kao karakterni  reper kojem se autor u romanu uvijek iznova vraća. To je tek jedan od brojnih koji nam Škare prezentira, i koji se polako razvija u punokrvni bildungsroman. Sveznajući pripovjedač daje nam gotovo voajerski uvid u intimu likova, iako se time gubi aura misterioznog i nepredvidljivog. 

Monikini roditelji su bivši hipiji, što je u više navrata naglašeno, pa funkcioniraju kao suprotnost uobičajenih konzervativaca koji svoju djecu također usmjeravaju, ali u suprotnom smjeru. Problem je što je poanta bunta kao takvog postojanje prepreke koja je u slučaju njene obitelji labavija pa samim time u svojim malim pobjedama nad roditeljskim autoritetom manje i uživa. U tome pogledu ljudi konzervativnog miljea više profitiraju, jer je njihove pobjede mnogo teže izvojevati. Isprva je riječ o idiličnoj slici obitelji koja ljetuje na obali, bavi se svojim manje-više komfornim životom u velikom gradu i svakodnevnim stvarima koje sačinjavaju svačiju dnevnu rutinu. Priča postaje zatamnjena kada njen otac Josip oboli od teške bolesti koja će zakomplicirati ne samo njegov, nego i život cijele obitelji. To mijenja istovremeno i Monikin pogled na svijet oko sebe, na određeni način je prisiljena odrasti prije mnogih vršnjaka kako bi se borila sa problemima kod kuće, a najteži dio tog iskustva je nužno suočavanje sa krhkošću onih koje smo doživljavali kao čvrsti, nepokolebljivi oslonac. Prirodno se nameću određene asocijacije na roman “Nemirnica” Mihaele Gašpar, čiji je glavni junak također bolesni otac. Sada je kćer ta koja mora biti oslonac: Josip je uspio istisnuti smiješak. Shvatio je da je cijela priča glupa, shvatio je da je glupo pričati o životu i o smrti. Pomislio je da je život tu kako bi ga se živjelo, a ne pričalo o njemu i njegov je cinični duh istog trena reagirao predbacujući mu melodramatičnost ali ratio se nije dao.

Kao i u “Društvenim igrama” i u "Dva prsta..." glazba je od krucijalne važnosti, no iako knjiga ima preko 300 stranica, do konkretnog se narativnog tkiva doista mora probijati kroz šumu glazbenih referenci, žanrova, te povremenog koketiranja s glazbenom esejistikom što će iznenaditi samo one čitatelje koji su neupućeni u cjelokupno autorovo dosadašnje pisanje. Da bismo u potpunosti mogli kontekstualizirati identitet glavne junakinje treba biti barem okvirno upoznat sa opusom The Velvet Undergrounda i ostalih.  “Dva prsta iznad gležnja” doista i jesu generacijski roman u tom smislu - riječ je o portretu jednog miljea koji će najlakše razumjeti oni koji se u njemu kreću, pa tako zapravo Škare kao scenografiju priče postavlja kontekst u kojem se sam formirao. 

Kada bih sam sastavljao neku vrstu playliste za ovu knjigu, na njoj bi se sasvim sigurno našla “I’m Every Woman” od Whitney Houston. Prije svega zato što je knjiga doista kronologija Monikinog odrastanja iz djevojčice u ženu, razvijanja punkerice u majku. Pritom govori i o njenim ukusima van domene glazbe: čita autore poput Pascala Brucknera i filozofa Alaina de Bottona. Njena proverbijalna “every woman” od početka do kraja knjige proživljava ono što se u engleskom jeziku naziva “rite of passage”- trenuci koji nas formiraju i usmjeravaju, oblikuju naše stavove i vrijednosti. Autor i sam u tekstu koristi neke anglizme, u doslovnom prijevodu (“ukrasti šou”/steal the show). Jezik knjige prilagođen je miljeu u kojem se glavna junakinja kreće, pa ćemo sresti stvari poput “zahaltati”, “kulerština” isl. To je još jedna poveznica sa prethodnom knjigom jer roman možemo, u određenom smislu, tretirati kao prirodan nastavak “Društvenih igara”. Osim toga, Škare impresionira humornim konstrukcijama poput “udarničkog samozadovoljavanja” i dovitljivošću novotvorenica (“nekolikodnevna”), što njegov stil spašava od pretencioznosti, zamke u koju mlađi autori vrlo lako upadnu.

Roman je svojevrsni zemljovid zagrebačkog noćnog života, kroz čije se klubove i kafiće kreću glavni junaci, ostavljajući za sobom dugački trag opušaka i alkohola. Škare reafirmira svoju sklonost dramatičnom kroz grandiozne scene klupskih partya koje djeluju kao hommage njujorškom Studiju 54. Protagonistica knjige u gotovo svakoj sceni u ruci drži cigaretu, što djeluje više kao inzistiranje na “kulerštini” a manje stvarnoj ovisnosti. To je popraćeno i razvojem tehnologije, od walkmana, preko discmana, sve do najnovije mp3 tehnologije. Glazbena orijentacija u svijetu koji je Škare stvorio fluidna je poput seksualne: to je tematski okvir njezina odnosa sa Elenom, djevojkom koju upoznaje na koncertu u Grazu. Njihov odnos se razvija u nešto što će poput odnosa sa glazbom, utjecati i na odnos sa muškarcima, kao što su Zoran i Luka, druga dva kraka tog trokuta koji će obilježiti dugotrajnije čak i od tetovaže iznad gležnja.

Tu i tamo njen ljubavni život u svojoj eksperimentalnoj polivaletnosti igra se gotovo sa elementima sapunice. To ublažavaju neobične scene seksa koje odišu gotovo analitičkim pristupom nečemu tako strastvenom. Monika se naprosto uči kako biti društveno, etičko i seksualno biće istovremeno, što je dovoljno teško čak i sa tako liberalnim roditeljima poput njenih. U jednom trenutku moramo se emancipirati, jer bez toga ćemo se ugušiti, čega je svjesna i ona sama, da bi kasnije otkrila da je njezin otac također pronašao put ka emotivnoj emancipaciji, ali u digitalnoj sferi. Drugim riječima, ma koliko bili upućeni jedni na druge, kvalitet zajednice u kojoj živimo ovisit će o tome koliko prostora ostavlja da budemo ono što jesmo kada u njoj nismo.

Škare je svojim romanom izvrsno secirao zagrebačku subkulturu, njene potrebe, probleme, karakter. Poput eksponata u muzeju, u romanu su izloženi svi stereotipi o pankerskoj subkulturi, politički idealizam prezentiran je buntom prema vlastima, no sveden na gestu jer je lociran u komforu velegrada, miljama udaljenog od ruralnog gdje bi pobuna bila puno riskantnija. Tu se opet vraćamo na kratku priču “Golman” iz prethodne knjige, gdje je ta tema obrađena konciznije i oštrije. Škare nam pokazuje da je pogled urbanih liberala na konzervativnu provinciju jednako opterećen lošim stereotipima kao u obrnutom smjeru, te da u tom dvostrukom staklenom zvonu nema dijaloga, nego tek monolozi o vlastitoj nadmoći nad drugim i drugačijim, odsutnost inkluzivnog. S jedne strane, provincijska malograđanština, a s druge egoistični individualizam metropole.

Ipak, problem neprihvatljivosti “drugog” u društvu pokazuje se kao nešto što povezuje male i velike sredine, kroz priču o dvojbi druženja sa onima krive nacionalnosti, od Zagreba do Tribunja. Autor koristi smrt predsjednika Tuđmana kao politički lakmus papir zagrebačkih punkera: Svi mladi ljudi na tulumu imali su razlog da preziru Tuđmanov režim i njega samoga, osjećali su da je došao kraj jedne ere, mudriji među njima znali su da najveći posao tek predstoji, ali baš svatko je osjećao određenu uzvišenost, svi su bili svjesni da su dio povijesnog trenutka, da svjedoče nečemu o čemu će generacije i generacije učiti u školama i ništa im neće biti jasno.

"Dva prsta iznad gležnja"  do svoga vrhunca dolazi poimanjem da čovjek može biti potpun samo kao dio neke cjeline, kao ta poslovična “bolja polovica” koja služi istovremeno kao emotivni oslonac i korektiv. Dirljive scene obiteljske bliskosti Moniku ponovno spuštaju na zemlju, kada, uza sve ono što želi od Elene, ipak shvaća da su njeni najbliži oni koji imaju prioritet, ma koliko takav kompromis bio težak. Sve se poput mozaika slaže na svoje mjesto, krug se zatvara, djevojčica je postala žena. Kao što zmija guli kožu, tako je i ona uspjela odbaciti sve ono što ju je sprečavalo da doista bude ono što jeste, umjesto onoga što se od nje očekuje.

Na kraju dolazi neočekivani zaključak da su predrasude karakteristika ne samo onih protiv kojih se punkeri bune, nego i njih samih. A Elena ostaje poput vrata koja će, za svaki slučaj, ostati otvorena. Kao što je rekao Ernest Hemingway, nijedan čovjek nije otok. Ako je to doista tako, onda su "Dva prsta iznad gležnja" impresivan prozni arhipelag, skupina likova čiji su životi niz uzročno-posljedičnih razočaranja i užitaka.

Što će Škare nam servirati na svojoj sljedećoj literarnoj playlisti? Nadam se da nećemo predugo čekati da saznamo.  

Može li Bog kao predmet proučavanja ujediniti ljude? pita se kontroverzni oksfordski profesor Azuro, želeći si na njega odgovoriti svojim kolegijem o Bogu. Autor knjiga poput “Kako ostati trajno zbunjen” i osoba koju je časopis Time svrstao među sto najutjecajnijih, profesor Azuro u (donekle) kontroliranim uvjetima suočava svoje probrane studente s enigmom Boga i - ponajviše - jedne s drugima. Među njegovim dražim studenticama bit će i protagonistica Peri.

Najnoviji roman tursko-britanske spisateljice Elif Shafak ”Tri Evine kćeri“ nadograđuje njezine dosadašnje preokupacije, literarne i znanstvene. U nekim se aspektima i ponavlja. To je zato što je Shafak jedna od onih spisateljica koje pažljivo sastavljaju mozaik opusa i čije knjige tako treba i čitati, kao izraze prepoznatljiva svjetonazora. Zagovarateljica političkih i osobnih sloboda, nomatkinja i ljubiteljica stihova Hafiza i Rumija, Shafak smatra da svaka istinska debata, kao i zaljubljivanje, transformira sudionike. Na strani znatiželje i stalnoga pokreta kao opreka bolesti sigurnosti, slična je profesoru Azuru, a u nekoj mjeri i Peri.

U uvodnoj sceni romana, tridesetpetogodišnja kućanica Nazperi (Peri) Nalbantoğlu i njezina kćerka tinejdžerka zapele su u prometnom čepu u uvijek bučnom Istanbulu. Autorica koristi pauzu da progovori o ženskoj nelagodi u gradu na razmeđu Istoka i Zapada, kojim se generalno kreću spuštena pogleda i s nekom svrhom, barem naizgled, rijetko se bodlerovski ili bendžaminovski odajući flanerstvu jer je takvo što za jednu ženu društveno nepoželjno ili opasno ponašanje. S druge strane, muškarci grad tretiraju kao zanimljiviju inačicu vlastite dnevne sobe.

Iskoristivši priliku i otključana stražnja vrata Perina nepomična automobila, dvije male uličarke ukradu joj torbicu. Peri izlazi van, izuje štikle i daje se u potjeru. Uskoro dostiže i njih i skitnicu s kojim snifaju ljepilo i operiraju gradom, a nakon što on preokrene torbicu, Peri će ugledati polaroid-fotografiju iz svojih studentskih dana u Oxfordu - gotovo zaboravljen podsjetnik na događaje od kojih je bježala. U međuvremenu, u vili jednog od novopečenih istanbulskih bogataša sluškinje iz istočnoeuropskih zemalja brinu o šarolikom društvu. Kada im se, nešto kasnije, rastresena i zamrljana Peri napokon pridruži, prizor će je podsjetiti na renesansnu sliku, neku koja bi se mogla zvati Posljednja večera turske buržoazije.

Naracija je podijeljena na kraća poglavlja i naizmjence seli u vremenu i prostoru: iz Istanbula 2016. u doba Perina djetinjstva ili studija na Oxfordu. Priča je to o sasvim različitim, ali međusobno isprepletenim ljudima, s fokusom na one koji žive negdje između dviju apsolutnih pozicija (jer ove su prerušeni strah, kaže Shafak), na relacijama, izmješteni, neopredijeljeni, koji bi Boga radije podvrgnuli ispitivanju nego u njega bespogovorno vjerovali.

Peri se ponekad pita je li vjera snaga ili opijat za žene, supstitut za moć koje ih je patrijarhalno društvo u velikoj mjeri lišilo. Peri bi i radije čitala neki roman pod plahtom nego ćaskala s već spomenutom buržoazijom u čijim zahodskim akvarijima plivaju ribice u bojama nogometnih momčadi za koje njihovi vlasnici navijaju, slojem koji se koleba između elitizma koji ističe pojedinca, i etatizma koji pojedinca briše, kako kaže autorica, liberalnih vrijednosti i tradicije, tehnološkoga napretka i vidovnjaka, pečene janjetine sa šafranom i varijanti čokoladnih kuglica branda Les Bonbons du harem, nazvanih prema svjetskim metropolama.

Na polaroid-fotografiji koja sada kruži oko stola tri su djevojke i muškarac. Energična i slobodoumna Shirin, nomatkinja iranskoga porijekla; hidžabom pokrivena Mona, Amerikanka egipatskih korijena i feministkinja koja voli hip-hop; i Peri. Grešnica, Vjernica i Zbunjena - tri studentice i prijateljice, tri Evine kćeri. Muškarac je profesor Azuro.

Otprilike kao i njezin grad, Peri pokušava balansirati između nazora oca kemalista, racionalnoga materijalista, i tradicionalne majke, stroge vjernice, jednoga brata marksista i drugoga ultranacionalista. Silno želi izmiriti roditelje, a onda i braću, tako da izmiri njihove suprotstavljene slike svijeta, da među njima uspostavi dijalog. Kao i profesor Azuro, u potrazi je za Trećim putem, izvan dihotomija. A onih s Perinim ambicijama u Turskoj je, piše Shafak, u posljednje vrijeme sve manje, ili ih se sve manje čuje. Iako ne dijeli majčinu slijepu vjeru u onostrano, Peri se povremeno priviđa kerubinasto dijete u magli. Bez obzira što nikada neće biti uvjerena ni u očev pristup životu, kada joj je u sedmoj godini poklonio ručno šivanu tirkiznu bilježnicu za preispitivanje vlastitih misli, ma kakve one bile, tu je istu večer zapisala da je Bog komplet Lego kockica koje se može sastaviti po vlastitom nahođenju. Neodlučna i pasivna, ipak će biti uzrokom ključnoga događaja u romanu.

Izražavanje psihološkoga političkim jezikom, ili političkoga metaforom, svojstveno je Shafakinu pisanju i ne čudi s obzirom da je Shafak i popularna politička komentatorica. Dogodi se i da takav komentar nadglasa fikciju, mjestimice promijeni ton teksta na nekoliko redaka, ali dovoljno rijetko da ne remeti opću ravnotežu.

U memoaru o pisanju i majčinstvu, "Crno mlijeko" (2007.), autorica zaključuje da je demokracija jedino rješenje za njezine posvađane glasove, za te toliko različite žene njezina unutarnjega harema od kojih svako malo neka izvrši ili želi izvršiti coup d’etat da bi ušutkala ostale. Kako da se onda profesor Azuro najbolje uspije približiti Peri, koja ne vjeruje u dobrohotne diktature jer ne vjeruje da postoji mali bog, ako ne pohvalom decentraliziranom živčanom sustavu hobotnice? Zapravo je šteta što ovakvih dijaloga među njima u romanu nema više - ne samo zbog dosjetljivih stilskih figura, nego radi finijega osjenčavanja njihova odnosa.

Povijest nije linearna, već ciklična. U bilo kojem trenutku, društvo se može vratiti unazad: postati patrijarhalnije, zatvorenije, neslobodnije, ističe Shafak u svome pisanju i govorima. Roman "Tri Evine kćeri", kroz koji će se provući i rušenje Blizanaca, izbjeglička kriza i europski strah od imigranata, barata upravo tom činjenicom: da ne postoje garancije. Zašto ne upijati utjecaje izvana i crpiti iz tradicije, miješati sekularno i sakralno? Zašto su korijeni toliko cjenjeniji od grana i listova, ne razumije Peri. Stabla imaju mnoge mladice i vlakna koji se šire u svim smjerovima, ispod i iznad drevna zemljina tla. Ako čak i korijenje odbija ne mrdati s mjesta, zašto od ljudi očekivati nemoguće?

Uz ova i Azurovo pitanja s početka osvrta, roman postavlja i još jedno: može li izmještenost biti oblik slobode? Ne nudeći isključiva rješenja, osim da se takvih treba čuvati, knjiga "Tri Evine kćeri" poprilično je britko i aktualno štivo. Baš kakvo od Shafak ustvari i očekujemo.

Mračna priča o univerzalnoj temi života u malom gradu u disfunkcionalnoj obitelji Lizi Spit donijela je priličnu slavu

Lize Spit je belgijska književna senzacija koja je s prvim romanom “Rastapanje” postala “najtraženija roba u gradu”, zbog koje su izdavači u cijelom svijetu stajali u redu kako bi njezin prvijenac objavili na svojem jeziku. Mračna priča o univerzalnoj temi života u malom gradu u disfunkcionalnoj obitelji Lizi Spit donijela je priličnu slavu i izvan Belgije, a samo kod kuće se njezin roman prodao u više od 100.000 primjeraka. To je itekako respektabilna brojka za državu u kojoj se svaka knjiga koja se proda u više od 10.000 primjeraka smatra velikih hitom. “Rastapanje” je pisala godinu dana, a toj je godini prethodilo više godina istraživanja, koje je Spit opisala kao godine “traženja vlastitoga glasa”.

Priča se odvija u gradu Bovenmeeru, malome mjestu u Flamanskoj, jednoj od triju belgijskih regija. Nakon što je 13 godina provela izvan Bovenmeera, Eva se vraća u mjesto iz kojeg je pobjegla, ali i koje ju je na kraju i oblikovalo. Odrasla je s Pimom i Laurensom, jedina dva dečka u mjestu koji su rođeni iste godine kad i ona te su bili najbolji prijatelji sve do pubertetskih godina. U ljeto 2002. Evino djetinjstvo okrutno prestaje, iako joj život ni do tada nije bio “med i mlijeko”. Eva se 13 godina kasnije vraća izravnati račune... Bovenmeer je izmišljeni grad koji je Lize Spit kreirala po gradu u kojem je odrasla, Vierselu, u Antwerpu. - Htjela sam se nekako odužiti Vierselu. To je grad u kojem sam odrasla i koji me inspirirao da napišem ‘Rastapanje’ - rekla je svojedobno Spit te dodala da u romanu ima mnogo autobiografskih elemenata, prvenstveno njezine povezanosti s rodnim gradom.

Kao i dobar dio flamanske literature, tako je i njezin roman mračan, na trenutke i depresivan, ali majstorski napisan s napetom pričom, koja je u nekim dijelovima pomalo i jeziva. Jesu li djeca od 13 do 14 godina zaista u stanju napraviti neke okrutne stvari o kojima se u romanu govori, a da stariji uopće na to ne reagiraju - pitanje je koje su brojni kritičari postavili oko Spitina romana. Odgovor je - jesu. Samo oni cijepljeni od stvarnosti koji ne prate doba u kojem živimo mogu reći da je Spit pretjerala u opisima nekih događaja ili su cijeli život živjeli pod staklenim zvonom zaštićeni od svakidašnjice. No knjiga ima nekoliko vrlo intenzivnih prikaza i, koliko god izgledali šokantni, kad malo bolje razmislite, nije to ništa što u današnjem svijetu ne postoji. Naravno, teško je ne zapitati se koliko priča ima veze s njezinim stvarnim životom, ali do danas pruža jak otpor na novinarska pitanja o privatnom životu i djetinjstvu. Još jedna zanimljivost oko ovog romana je što ga je objavila izdavačka kuća Das Mag, kojoj je “Rastapanje” bila tek druga knjiga koju su objavili. “Rastapanje” je atraktivno napisan triler, u kojem zaista želite znati što se dogodilo na kraju i Spit je to odradila majstorski.

Njegova je žena nestala s perona. Zvuči kao početak već pročitanog trilera, no premda se s mjestimice trilerskom napetošću ispisuje, granice žanra niti ne dotiče. Naime, važnije od pitanja 'gdje je mama' postaje 'tko je ona (bila)' kao i 'otkad je već nema'

Istraživanje nestalih osoba vrlo je zahvalna književna tema. Ne nužno samih trenutaka nestanka, čime se bave mahom žanrovski, kriminalistički romani i trileri, nego gotovo arheoloških posezanja, rudarenja u potrazi za esencijom onoga što su nestali bili, razlaganja svakog njihova atoma i ponovnog sastavljanja u novu, katkad i cjelovitiju sliku. Kao da nestanak, iako u stvarnom životu iziskuje promptnu reakciju, u književnosti stvara vremensko-prostorni mjehurić za temeljitu, detaljističku analizu i pretraživanje slijepih ulica onoga što drugi misle da o nestalome znaju. Oko nestanka svoje imenjakinje, Elena Ferrante je isplela već gotovo kanonsku tetralogiju, a probirljivi su čitatelji kroz slike četvorice sinova u „Izgubljenoj prtljazi“ Katalonca Jordija Puntija upoznali oca koji je i sinovima ostao zagonetka.

U 2009. objavljenom romanu „Molim te, pazi na mamu“ južnokorejske spisateljice Kyung-Sook Shin što ga je, u prijevodu Mirne Čubranić, netom objavio zagrebački Hena com nestala je, naslućuje se, majka obitelji. U kolodvorskoj košnici 69-godišnjakinja je na tren iz vidokruga izgubila supruga, on je ušao u vlak bez nje i, dok je shvatio što se dogodilo, bilo je prekasno. Njegova je žena nestala s perona. Zvuči kao početak već pročitanog trilera, no premda se s mjestimice trilerskom napetošću ispisuje, granice žanra niti ne dotiče. Naime, važnije od pitanja „gdje je mama“ postaje „tko je ona (bila)“ kao i „otkad je već nema“. Jer, sastavljajući letak o nestaloj, njezino se petero djece i suprug ne mogu dogovoriti niti o osnovnim biografskim podacima, kao što je datum rođenja, a čini se kako Park So-nyo i nije postojala izvan odnosa s drugima. Čak i njezino ime, „Mala djevojka“ ukazuje da negdje postoji i starija sestra, a kroz prva tri poglavlja romana, ispripovijedana kroz dvoje najstarije djece i supruga, postaje jasno kako nestala žena izvan obitelji i nije bila vidljiva. Bila je mama i žena. I to je otprilike sve što je bila.

Tek nakon nestanka, najstarija kći, poznata spisateljica (kojoj se, kao i ocu, pripovjedački glas oduzima neobičnom perspektivom drugog lica) osvješćuje da o svojoj majci ništa ne zna. I nije joj previše stalo da sazna, no pripovjedački glas tjera je da se prisjeti svih trenutaka u kojima majka, iako neobrazovana i vezana uz kuću, ističe važnost ženskog obrazovanja i u vrlo se feminističkom momentu bori za školovanje vlastite kćeri. Odrasla se žena prisjeća kako je mama za najstarijeg brata čuvala zdjelicu ramena zaboravljajući kako je zbog nje prodala svoj jedini nakit. Na molbe te majke mnogo je puta ostajala gluha, s njom je često ulazila u potrebne i nepotrebne sukobe i činila sve što svakodnevni život čini, a trenuci nedostajanja požale. Isto su činili i njezin stariji brat, majčino naizgled najdraže dijete i otac, nevjerni suprug, kojemu je supruga bila sigurna luka i davno stečena navika, no nije to njihov najgori prijestup prema nestaloj ženi. Taj je, pokazat će se u posljednjem, napokon prvim majčinim licem ispripovijedanom poglavlju, bilo nepoznavanje. Na njezinu su mjestu vidjeli slijepu pjegu, ona je za njih bila poput odavno naučenog gradiva presigurnom učeniku. Sad kad je nema, za njom žale kao što bi žalili za dragocjenošću čiju su vrijednost banalizirali.
 

Bilo bi lako reći kako je ovo slojevito ispisan roman o svakovrsnom nedostajanju, topla i dirljiva obiteljska priča. Ali nije. Ako išta, „Molim te, pazi na mamu“ emocijom je prožeta (i na čitateljevu emociju pozivajuća), ali bolno precizna priča o udaljenostima utkanim u jedan od najbliskijih društvenih odnosa, onaj obiteljski. Iako na površini prepuna iskrenog žaljenja i obećanja pozitivne promjene, u biti je premisa vrlo sebična – protagonisti mamu moraju pronaći ne bi li se oni osjećali bolje i samim sebi dokazali da mogu pronaći lijek svim vlastitim nerazumijevanjima. Pa se i njihova potraga ulicama milijunskog Seoula provodi u jednakoj mjeri kako bi doista urodila plodom kao i kako bi se pred pasivnijom braćom iskazali kao „oni kojima je više stalo“. U klupku opterećenosti vlastitim životima obećaju svašta, no sukus poruke romana sadržan je u njegovu naslovu, naoko toploj i prisnoj zamolbi što je kći spisateljica na samom završetku upućuje vrhovnoj, Svetoj Majci – „molim te, pazi na mamu“. Molim te, kao i toliko puta kad za svetačkim posredništvom posežem, obavi za mene nešto što sam trebala sama.

Prije više od 250 godina, točnije 1763. ruska carica Katarina Velika pozvala je strance da nasele njeno golemo, ali zaostalo carstvo. Poziv je bio upućen osobito Nijemcima jer je carica i sama bila Nijemica – i mnogi su došli, ali su u 20. stoljeću itekako zažalili. Dogodilo se nešto nezamislivo i tragično. Danas je taj svijet izgubljen u prošlosti, a Nijemci su je skupo platili. Godine 1941. svi su Nijemci uz Volgu deportirani u Sibir i Kazahstan. O tome je napisala knjigu jedna od trenutno najboljih ruskih književnica Guzel Jahina. Njezina prva knjiga “Zulejha otvara oči” na mene je ostavila dubok dojam i predosjećala sam da će i ova knjiga imati “razoran” učinak. I, bilo je tako. “Volgina djeca ” još je snažniji, uzbudljiviji i iskreniji roman od Jahininog prvog romana. Usisao me, i to doslovno. Iako ima 500 stranica ovakav roman ne možete ispustiti iz ruke, kao da se vozite u nekom jurećem vlaku. Nižu se povijesni prizori, slike stepe, desne i lijeve obale rijeke Volge, sela, šume, ljudi, slike neimaštine, hladnoće, okrutnih zima i gladi. Jeste li znali da je na tom području 1920. i 1921. godine zavladala glad poznata pod nazivom “glad u Povolžju” i odnijela živote oko pet milijuna ljudi? Uslijed gladi je oko 1,5 milijuna djece ostalo bez roditelja i domova te su bila prisiljena lutati i krasti kako bi preživjela, ali su na kraju mnoga od njih umrla.

Istovremeno, ovo je snažna priča o tome kako velika ljubav rađa strahove u našim srcima, ali nam istovremeno pomaže da ih prebrodimo i nadrastemo. U romanu su, zapravo, u prvom planu ljubav, smrt, rađanje, odgoj i briga oko djece, ali i povijest, politika, rat i stvaralaštvo. Kroz knjigu se na kratko susrećemo s Lenjinom i njegovom teškom terminalnom bolešću, ali i njegovim nasljednikom i okrutnim vođom Staljinom. Toliko toga u samo 500 stranica. To može samo Jahina koja nas odvodi u njemačko živopisno, autentično i stvarno Povolžje gdje je s naseljavanjem samo na obalama Volge nastalo više od stotinu novih sela i time napipava ono njemačko u sebi. Jer Jahinin je djed bio učitelj njemačkog jezika na tom području, a njemu je i posvetila ovu knjigu. Kao napredni poljoprivrednici, marljivi obrtnici i vješti poduzetnici, ruski Nijemci su nakon početnih teškoća u ruskoj klimi uspjeli postići prilično blagostanje. Napoleon i novi rat u Europi naveli su još više ljudi na naseljavanje Rusije pa je tamo već sredinom 19. stoljeća živjelo oko pola milijuna “ruskih Nijemaca”. Postojala je i ruska škola i uspostavljena je Autonomna Sovjetska Republika. U romanu tako upoznajemo malo selo Gnadenthal na Volgi u kojem živi i Šulmajster (njemački školski učitelj) Jacob Ivanovič Bach, glavni junak ove knjige, a koji vodi skroman i pomalo dosadan život. Mještani ga cijene i uvažavaju. Jednog dana dobio je neobičnu ponudu koju ne može odbiti. Tu se roman pomalo počinje pretvarati kao u neku bajku. Sve postaje mistično i nestvarno, ali opet dovoljno životno. Bach tako upoznaje farmerovu kći Klaru Grimm (sva njemačka prezimena u knjizi imaju poveznicu s njemačkim bajkama) i smrtno se zaljubi. Život mu se iznenada mijenja, ljubav i politika počinju oblikovati njegov život iako je on uporno izbjegavao i jedno i drugo. Nakon brutalnog napada, Bach gubi sposobnost govora, počinje pisati bajke koje u Gnadentalu mijenja za mlijeko kako bi njegova djevojčica preživjela.

Priroda i njezine moći u ovom su romanu opisane na mističan i očaravajući način. Svi svakodnevni događaji slikovito su predstavljeni. Osjetila sam mirise, čula sam šumove rijeke i šuma, osjetila oluje, zimu i vjetar, okusila hranu i naježila se više puta čitajući. Knjiga je pisana “sočno” i osjetilno baš protrese. Moja velika preporuka za ovu knjigu. Nemoguće je prepričati sve što se u njoj krije, a i ne želim vam kvariti užitak čitanja i napetost koju ćete osjećati kroz cijeli roman. Ovo je fantastična priča u kojoj šuma odjednom postane beskonačna, poput bajke, u kojoj svi putevi vode natrag do kolibe. Bach je zaista poseban glavni junak koji ima toliko puno vještina i znanja, ali i ljubavi i empatije za sve što živi i što raste. Nevjerojatno je vrijedan i sposoban iako se na trenutke čovjeku čini da bi mogao i više i bolje. Najviše me se na kraju dojmila njegova kći Anna ili Anča kako ju je on zvao od milja. Ta mala mi se totalno podvukla pod kožu. Želim vam da se i vi uputite na ovo putovanje dijelom Rusije koji je meni do sada bio potpuno nepoznat. Zaplovite rijekom zajedno s Bachom, Ančom i Vaskom i spoznat ćete kako ljudi na ovoj Zemlji imaju teške živote i kako mi danas zaista živimo i bezbrižno, i u velikom blagostanju.

U Rusiji danas ima samo još oko 800.000 osoba koje su porijeklom iz Njemačke i većina još uvijek živi u Sibiru.

Upozorenje: knjiga zahtijeva potpunu koncentraciju i ne može se čitati usput. Trebate joj se posvetiti sto posto. Ona to zaista zaslužuje.

Prvi roman Guzel Jahine, ovogodišnje gošće pulskog sajma knjiga, bio je onaj sretan spoj za nakladnika i autora koji se rijetko događa – autorica je hrvatskoj čitateljskoj publici, kao i uostalom svjetskoj, bila nepoznata debitantica, ali je imala dobru priču, dijelom inspiriranu životom njezine bake Tatarke koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima, pa je "Zulejha otvara oči", uz to izvrsno napisana, praktički preko noći postala hit kod čitatelja najviše usmenom preporukom. Dobila je uz to i odlične kritike, a potom i cijeli niz nagrada, među njima i prestižnu rusku "Veliku knjigu".

Nagradom "Velika knjiga" ovih je dana ovjenčan i drugi roman Guzel Jahine, "Volgina djeca" (Hena com, 2019., prijevod Tatjana Radmilo), koji se također oslanja na povijesnu građu. U 18. stoljeću ruska carica Katarina Velika, porijeklom Njemica, manifestom je pozvala strance da nasele puste teritorije Ruskog Carstva. Obećala im je državljanstvo, zemlju za obrađivanje, a zadržali bi pravo na materinski jezik i kulturu. Njezinu pozivu najviše su se odazvali Nijemci, pa je od 1764. do 1773. godine osnovano 105 kolonija uz donji tok Volge, čime je postavljen temelj za njemačko Povolžje.

Kronike preseljenja njemačkih seljaka u Rusiju pripovijedale su o danima kad su prvi kolonisti stigli brodovima u Kronstadt na poziv carice Katarine. Monarhinja se u jednom trenutku i sama pojavila na pristaništu ne bi li pozdravila svoje odvažne sunarodnjake. "Djeco moja!" glasno je uzviknula, šepireći se pred doseljenicima promrzlima od puta. Taj povik objašnjenje je naziva drugoga romana Guzel Jahine: roman u ruskom originalu nosi upravo taj naslov, koji je u izvrsnom hrvatskom prijevodu Tatjane Radmilo pretvoren u "Volginu djecu", što ima opravdanja – između ostaloga i zato što su djeca, iako ne glavni junaci romana, opet prvi, možda i jedini motiv djelovanja nosećih likova. U prvom romanu sve što čini Zulejha čini poradi svog sina Jusufa; u "Volginoj djeci" glavni junak, seoski učitelj Jacob Ivanovič Bach, svoj život u potpunosti podređuje dvoje djece.

Priča počinje 1916. godine u njemačkoj koloniji Gnadenthal na lijevoj obali Volge kad šulmajster Bach dobije neobičnu ponudu. Tajanstveni stanovnik s desne obale Volge Udo Grimm uvjeren je da mu je kći glupača pa od Bacha zatraži da učini nešto kako se to ne bi vidjelo jer djevojku ipak treba udati. Tako Bach upoznaje Klaru Grimm: lekcije iz čitanja i pisanja odvijaju se isključivo tako da je djevojka zaklonjena paravanom, no Klara i Bach ipak uspijevaju više doznati jedno o drugom. U ovom slučaju doista vrijedi nomen est omen, ime je znak: pored toga što Klara nosi bajkovito prezime, i sama je nalik junakinji iz bajke, djevi uznici, a učitelja "zabavlja" upravo pričanjem priča; Bach pak dobro "utjelovljuje" – ne znam je li to bila i namjera autorice – jednu od najpoznatijih skladbi istoimenog njemačkog kompozitora, ujedno njegovo posljednje i nedovršeno djelo, "Umijeće fuge". Fuga je polifonski glazbeni oblik ali i disocijativni poremećaj u kojem osoba naglo i neočekivano bježi iz prijeteće ili nepoželjne životne okolnosti.

Fuga, odnosno bijeg Jacoba Bacha poprimit će neobičan oblik: isključit će se iz svijeta govora – onijemit će, ali će njegov najvažniji alat u godinama koje dolaze postati – riječi. S lijeve obale Volge preselit će se na desnu; tragičan događaj, koji je posljedica društvenih i političkih promjena ali i prirođene ljudske okrutnosti, ispunit će ga dubokim strahom; u Gnadenthal će se početi vraćati tek kad ga na to prisili glad, ali ne njegova, a hranu će "plaćati" upravo riječima. Tamo će ga dočekati novo društveno uređenje, najprije radna komuna povolških Nijemaca (1918), a pet godina kasnije i Autonomna Sovjetska Republika Povolških Nijemaca, čiju je uredbu o osnivanju potpisao Staljin.

Staljin je prijeteća prilika što se zlokobno nadvija nad sudbinama likova u oba romana Guzel Jahine – u "Zulejhi" protjeruje raskulačene seljake u Sibir, u "Volginoj djeci" se preko leđa povolških Nijemaca odvija njegova bitka s Hitlerom, no u drugom Jahininu romanu Staljin je i konkretan, utjelovljen lik čiju sudbinu pratimo u poduljim digresijama – od čekanja Lenjinove smrti do "njemačke operacije" u kojoj je, po završnom izvješću, skupno osuđeno 55.005 ljudi po njemačkom pitanju, od čega je najstrože kažnjeno njih 77 posto – što prekidaju pripovijedanje o životu Jacoba Bacha. Ta je intervencija modernistička, općenito su "Volgina djeca" roman u kojem se Guzel Jahina književno više poigrava nego što je to činila u "Zulejhi" gdje je pripovijedanje bilo čisto i pravocrtno. Stoga su "Volgina djeca" u većoj mjeri književno djelo, u smislu da Jahina ovdje više eksperimentira i kreativnija je, ali je "Zulejha" bolji roman, odnosno bolje ispričana priča.

U romanu "Zulejha otvara oči" autorica se obilato naslanja na bogati tatarski folklor – mitove, legende i narodne običaje; u "Volginoj djeci" ponešto koristi njemačko naslijeđe Povolžana, ali uglavnom pušta mašti na volju. Fuga je i u glazbi komplicirana forma – konačni dotjeran i složen oblik dao joj je upravo Johann Sebastian Bach, no Jahina u "slobodnim asocijacijama" ipak nije toliko uvjerljiva, iako vješta jest: njezin magijski realizam stilski je doista lijepa književnost, povremeno opeterećen pretjeranim nabrajanjem, mjestimično raspršen i predugačak što oslabljuje strukturu priče, a kako se ta maštovitost ne oslanja ni na kakav (mitološki) sustav, djeluje pomalo isprazno i meni na momente dosadno – kao dobro napravljena vježba iz literarizacije.

Bach kao junak veći je dio romana izgubljen, što je velika razlika naspram Zulejhi koja se od nepismene i praznovjerne seljanke transformira u snažnu ženu. Šulmajster je otpočetka ono što bismo kolokvijalno nazvali slabim karakterom – stidljiv i ustrašen ostat će praktički do kraja romana. U srcu "Zulejhe" strastvena je ljubavna priča, u "Volginoj djeci" ljubav je zaogrnuta radikalnom posesivnošću, šutnjom i nedjelovanjem. No baš zato su "Volgina djeca" istodobno i uvjerljiviji roman, usprkos manjkavostima pri korištenju fantastičnih elemenata: Bach je vrsta antijunaka kakvima smo okruženi u svakodnevnici, kakvi smo često i mi sami – tko od straha barem jedanput nije zanijemio, tko nije ljubav prešutio jer nije mogao naći riječi kojima bi nadmašio nedostatak djela a vjerno oslikao dubinu osjećaja? Onoliko koliko se Zulejha bori s vanjskim okolnostima, toliko se Bach bori s unutarnjim demonima. Jedna od najljepših slika u romanu jest kad Bacha noću probudi nevjerojatna lakoća: prva mu je pomisao da je umro, onda shvati da je nešto opipljivo i veliko otišlo iz njegova tijela – napustio ga je strah.

"Volgina djeca" prepuna su ovakvih, instinktivnih slika; bajka su od gotovo 500 stranica kakve su djeci nekad pričali, prije nego što su uplašeni odrasli počeli prekrajati priče i izbacivati dijelove što užasavaju i izazivaju noćne more želeći poštedjeti svoju djecu straha. Odsustvo straha ne čini nas neustrašivima, ali nas ni njegovo prisustvo ne čini moralnima. Strah duboko osiromašuje, na duge staze, naoko neprimjetno – otima život i prilike.

O holokaustu su napisane brojne knjige, ali u roman češke autorice Alene Mornštajnove "Hana" izdavaja se literarnom strukturom i cizeliranim umijećem kojim je isklesan.

O holokaustu su napisane brojne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Ali u cijelom tom umjetničkom obilju, roman češke autorice Alene Mornštajnove, jednostavno nazvan “Hana”, izdvaja se i literarnom strukturom i cizeliranim umijećem kojim je isklesan. Roman koji je u Češkoj objavljen prije samo tri godine objavio je zagrebački Hena com, prevela Sanja Milićević Armada i uredila Marina Negotić. U čemu je tajna “Hanine” literarne, ali i intelektualne zavodljivosti, iako je riječ o tako teškoj i već naširoko obrađenoj, netko će možda reći i potrošenoj temi kao što je to holokaust? Pa upravo u činjenici da Alena Mornštajnová nije pisala roman o holokaustu, nego o Hani, ženskom liku koji je obradila do najsitnijih fizičkih i psiholoških pojedinosti. Tu treba i naglasiti da čitatelj shvaća da je baš Hana glavni lik romana tek u trenutku dok se približava kraju. Jer na samom početku romana nesretna je Hana šutljiva i zapuštena, čudnjikava i nimalo zanimljiva teta koja u džepovima otrcane haljine krije mrvice kruha koje neprestano vrti po ustima i ide na živce svojoj malobrojnoj obitelji, sestri Rosi, šogoru Karelu, nećakinjama Miri i Dagmarki te nećaku Otu.
 

A kada se u veljači 1954. godine, na skromnoj rođendanskoj proslavi u gradiću Valašské Meziřiči svi članovi obitelji (osim nestašne Mire koja je bila kažnjena jer je pala u ledenu rijeku) otruju princes-krafnama, pa na životu ostaju samo Mira i Hana koja je imuna na tifus, počinje se okretati literarni i povijesni žrvanj Alene Mornštajnove o tri generacije židovske obitelji Heler. Naravno, češka autorica najviše se bavila ženama iz te obitelji, bakom Elsom, njezinim kćerima Hanom i Rosom te unukom Mirom koja je nesretnim stjecajem okolnosti ostala jedini nasljednik obiteljske premučne, surove povijesti, iako nije zanemarila ni utjecaj muškoga roda na njihovu sudbinu. A taj je bio presudan, primjerice u trenutku kada je Hana na početku Drugog svjetskog rata očekivala da će se udati za naočitog Čeha Jaroslava i tako spasiti obitelj od nacističkog pogroma, ali i sebe nagraditi idealnim suprugom i muškarcem. Ali jok. Sudbina je bila brutalna. Jaroslav je i zbog pritiska obitelji odustao od ideološki opasnog vjenčanja i napustio nesretnu Hanu koja je na njegovo “da” čekala predugo, do trenutka kada se njezina majka s dvije kćeri više nije mogla domoći spasa i Velike Britanije bježeći od Hitlerovih kandži.

Ipak, za svoju je ljubavnu strast i ljubavnu vjeru u sugrađanina s kojim je bez puno priče izgubila nevinost bila teško kažnjena. Dospjela je u koncentracijski logor, prvo u Terezin u Češkoj, a onda u Auschwitz u Poljskoj, zajedno s bakom, djedom i majkom. Mlađu sestricu Rosu skrili su na tavanu dobri češki sugrađani iz gradića Valašské Meziřiči, riskirajući vlastiti život, ali i spašavajući čast češkog naroda. A eto, cinična sudbina Rosu je spasila od nacističkih logora, ali je nije spasila od otrovne princes-krafne. Ali je zato spasila njenu nemirnu kćer Miru koja je na kraju krajeva svoje ljubavno gnijezdo savila baš uz Jaroslavova sina Gustava, iako se toj vezi teta Hana protivila, a da nećakinji nije mogla priznati zašto. Jer život tete Hane, logorašice i ljubavne izopćenice bio je posut tajnama od početka do kraja. Jedra gradska ljepotica postala je strašilo, peteespeovka od koje su bježali svi i s kojom je bolje bilo ne imati posla. A iza njezine tuge i grizodušja, o kojem nikome nije mogla ni htjela pričati, skrivala se topla i meka ljudska duša koju je civilizacija ni krivu ni dužnu osudila na najveće patnje. Ipak, svoju je starost provela u ljubavi prema nećakinji Miri i njenoj obitelji. Oni su barem donekle rastopili njezino olovno srce koje nekim čudom nije puknulo u logorskim užasima o kojima Alena Mornštajnová piše jasno, ali ipak diskretno, minimalistički, bez povišenog tona i ideologizacije, poštujući patnje svih žrtava nacizma koji je u jednom trenutku poput nezaustavljivog tsunamija gotovo cijelu Europu pretvorio u pakao i u čistilište. Roman “Hana” moćna je prozna rijeka koja svojim junacima ne krade dušu, i baš je u tome najveća tajna njezine opojnosti.

Prevela: Sanja Miličević Armada

Kada sam počela čitati ovu fantastičnu knjigu koja me osvojila na prvu pomislila sam zašto je ime ove knjige  “Hana”, a ne na primjer “Mira” ili “Rose”. Knjiga je podijeljena u tri dijela i svako poglavlje se bavi sudbinom jedne od žena iz skromne češke židovske   obitelji  i pripadajućem vremenskom razdoblju:

Prvi dio – Ja, Mira 1954. – 1963.

Drugi dio – Oni prije mene 1933.-1945. u ovom poglavlju je riječ o sudbini Rose i čitave obitelji

Treći dio – Ja, Hana 1942.- 1963.

U prvom poglavlju autorica nas vodi u hladnu veljaču 1954. godine kad upoznajemo devetogodišnju Miru koja unatoč roditeljskoj zabrani odlazi skakutati po ledenim pločama uz lokalnu rijeku. Jedva se spašava od pada u hladnu vodu i tog dana dobiva zasluženu kaznu. Tada nitko i ne sluti da će joj upravo taj nedužni dječji nestašluk spasiti život. U ovoj knjizi se mi kao čitatelji više puta moramo zapitati: je li nešto što se dogodi sreća ili nesreća? To samo dragi Bog zna. U početku izgleda kao nesreća da bi se kasnije  pokazalo da je upravo taj događaj bio sretan za onog koji ga je proživio. I obrnuto. Ono što u početku izgleda kao sreća, prouzročit će najveću nesreću. Tako se i ono što slijedi nakon Mirine zaslužene kazne pokazuje kao najveća obiteljska tragedija.

U drugom poglavlju upoznajemo se s Mirinom majkom Rose, koja je Hanina mlađa sestra. Priču i dalje priča djevojčica Mira koja otkriva sve ključne trenutke u životima svoje obitelji –  majke, oca, bake Else, prabake Grete  i tete Hane. Mama joj je često govorila: “Da nije bilo njih, ne bi bilo ni tebe”. U drugom poglavlju saznajemo sve o predratnom razdoblju u Češkoj, o počecima progona Židova, o rastućoj mržnji ostalih građana prema njima, o nepravdi koja je svakim danom postajala neshvatljivija i grozomornija. Pratimo živote dviju sestara kroz njihovo odrastanje, zaljubljivanje, razočarenja i strahove. Situacija je za ovu obitelj svakim danom bila sve nepovoljnija. Jedna od kćeri odlazi s majkom transportom prema logorima smrti, a druga ostaje. Kako i zašto?  Kakva im je to sve iskušenja pripremila sudbina? Jesu li mogli utjecati na nju? Jesu li je mogli preskočiti? Zaobići? Ili su sve događaje koji su uslijedili sami izazvali? To je vječno pitanje u ovoj knjizi. Previše jada za jednu obitelj, a previše krivnje za jednu osobu. Je li to Hana mogla predvidjeti, spriječiti ili prekinuti? Ili je majka Elsa donijela ključne odluke?

U trećem i najpotresnijem poglavlju upoznajemo misterioznu tetu Hanu i njezinu stranu priče. Tada polako sve počinje sjedati na svoje mjesto. Tada nam bude jasno zašto ovaj roman nosi naziv „Hana“. Ona ledena ploča s ruba rijeke ima veliko simbolično značenje. Sudbina ove obitelji pretvorila se u jednu takvu veliku ledenu ploču. Tko će je na kraju  pomaknuti? Tko od njih će je otopiti?

Autorica prepričava sudbinu ove obitelju uz puno dramatičnosti i neobičnih preokreta koje kao čitatelji ne očekujemo. Ako išta provjerava autentičnost ljudskog života onda je to patnja. Ako postoji nešto što uništava život onda je to patnja koju čovjek nanosi drugima. Ali, što ako je on nevin? Što ako je sve to samo splet slučajnosti, a čovjek je samo bespomoćno oružje sudbine? Ili ipak svaka slučajnost u životu ima i svoje dublje značenje… Vječna su to pitanja koja sve nas muče i koje propitujemo svakodnevno. Mogu si zamisliti kako su si upravo ta pitanja postavljale Mira, Hana i Rose.  Jer, upravo ta patnja povezuje likove i njihove sudbine u ovom romanu. Na početku mi nije bilo jasno zašto autorica ulazi u neke detalje da bi kasnije sve sjelo na svoje mjesto. Iako kao čitatelji nismo direktno “odvedeni” u koncentracione logore postajemo svjedoci nepodnošljivog užasa kojeg je vrijedno prenijeti, kao i  borbe s vlastitom krivnjom koju je izazvao netko drugi. Priča je ovo o dubokoj hrabrosti, velikim srcima i neuništivoj nadi i uopće me ne čudi da je ovaj knjiga dobila hrpu nagrada. Iako vrvi patnjom i tragedijama ova nam knjiga svakom stranicom ulijeva sve više nade da će na kraju sve biti dobro.

Ova knjiga je u meni probudila mnoge duboke osjećaje te sam i ovaj puta zajedno sa židovskim stanovnicima gradića Meziříčea proživljavala sva vremenska ograničenja, zabrane i propise. Kroz njihove oči sam proživljavala njihove osjećaje prijetnje, boli, straha i poniženja. Zato je ova knjiga ušla u pet najboljih knjiga koje sam pročitala u ovoj godini. Duboko me dirnula i urezala mi se u pamćenje.

Ono što me na kraju dotuklo je bilo saznanje da se ova priča temelji na stvarnim događajima. To da život uvijek piše najbolje romane se i ovaj puta potvrdila.

Ova knjiga me privukla na prvu zbog svoje prekrasne naslovnice, ali i zbog teme. Divna je ovo priča o obitelji, osjećajima, generacijama i problemima u braku.

Kyung Sook Shin je uspješna i poznata autorica u Koreji, a ovom je knjigom sasvim zasluženo postigla i svoj međunarodni uspjeh. Razlog je jednostavan –  tema je univerzalna iako je smještena u istočnjačku obitelj, a lijepo je saznati da ta se njihova kultura u ovom slučaju nimalo ne razlikuje od naše, zapadne. Koliko kao odrasli brinemo o roditeljima, koliko malo vremena imamo za njih i koliko smo ih spremni razumjeti kad su stari, spori i zaboravljivi? Jaz generacija je univerzalna pojava. Azijatski roditelji inače svojoj djeci žele najbolje i to čine drugačije nego Zapad. U Koreji smatraju da je djecu najbolje zaštititi pripremi li ih se za budućnost i naoruža ih vještinama, snažnim radnim navikama i samopouzdanjem. Tako je i bilo i u obitelji Park So-nyo koja je rođena 24. srpnja 1938. Kad god bi došla posjetiti svoje petero sada već odrasle djece u Seoul majka bi pucala od ponosa na svoja tri sina i dvije kćeri. Uža obitelj je ukupno brojala 28 članova. So-nyo  je svojoj petero djece dala život u ‘modernom’ svijetu: najstarija kći postala je međunarodno poznata spisateljica, druga  ljekarnica koja je nekoliko godina živjela sa svojom obitelji u Americi, a i sinovi su bili uspješni i radišni. Zanimljiv je taj odnos rodoslovnih rituala s jedne, i tehničkog napretka s druge strane.

Majka So-nyo bi redovno osim obaveznog svježeg kimchija pripremala sok od šljiva ili divljih jagoda, sok od luka te sok od bundeve sa sladićem. Mamina je kuća vječno sličila na tvornicu hrane jer je cijelu godinu pripremala umake i miso, čistila rižu i proizvodila hranu za cijelu obitelj. Kako su djeca počela sve rjeđe odlaziti u Chongup – selo gdje su živjeli roditelji i gdje su oni svi zajedno nekad odrastali, proslava rođendana nje i njezinog muža trebala se održati u Seoulu. Kad su njih dvoje pokušali ući u prepunu podzemnu željeznicu, majka se gubi u gomili i nestaje bez traga. Potraga traje tjednima i mjesecima i iz dana u dan postaje sve beznadnija. I  djeca i muž prvi put postaju svjesni što je ta žena za sve njih značila i, prije svega, tko je ona zapravo. Počinje  potraga. Štampaju letke s maminom slikom koje dijele po gradu. Djeca provjeravaju sve moguće tragove. Majka je viđena na više mjesta, ali joj se svugdje gubi trag. Članovi obitelji traže je iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. Dok je traže oni se – sjećaju. Poznato postaje neprimjetno.  Nepoznato je iznenada primjetno. Svi prolaze kroz kajanje i bol. Počinje putovanje u vlastitu prošlost koje budi želju da se učini ovo ili ono drugačije. Priču pratimo iz četiri perspektive: iz perspektive kćeri koja je spisateljica, najstarijeg sina, muža, ali i same So-nyo. Usput razotkrivamo složenost međuljudskih veza i upoznajemo ženu koja je čitavo svoje postojanje, bez obzira na skrivene želje i čežnje, posvetila samo djeci i mužu. Na taj duboko dirljiv način dobivamo uvid u život jedne jednostavne, ali vrlo snažne i marljive žene koja je cijeli život bila nepismena, kojoj je otac umro kad je imala tri godine, koja nije imala priliku obrazovati se, ali je ipak uspjela svo petero djece postaviti na noge. Ovo nije samo priča o odnosu majke i djece već i odnosu muža i žene. So-nyo je godinama bila nevidljiva svom mužu za kojeg se rano udala. Nije imala izbora. Zbog kompatibilnosti horoskopa i obećavajuće natalne karte, muškarac koji je postao njezinim mužem nametnut joj je kao jedina mogućnost. On nije  previše mario za nju i njezino postojanje je uzimao  zdravo za gotovo. Nažalost, i dan danas je u mnogim brakovima tako. Ovo je knjiga o teškoći života, o snazi žene, o jazu generacija i nabijena je emocijama. Dajem joj čistu peticu a vama toplu preporuku da je pročitate.

“Ne znam tko sam ja tebi bila, ali ti si meni bio cjeloživotni prijatelj. Tko je mogao znati da ćemo prijateljevati sve ove godine.”

“Život je ponekad neobično krhak, ali neki životi zastrašujuće su snažni.”

“Bio si moja tajna. Bio si prisutan u mom životu, iako tvoju prisutnost nije naslućivao nitko tko me je poznavao.”

“Koliko je nepravedno da je sve žrtvovala za nas, a nju nitko nije razumio.”

“Možda mama nije mogla reći da je boli jer su očeve bolesti bile na prvom mjestu. Brinula je o svima u obitelji, pa nije smjela biti bolesna.”

“Tek nakon mamina nestanka shvatila si da su u tebi beskonačne zalihe njezinih priča.”

Prevela: Mirna Čubranić

U Zagrebu boravi katalonski pisac Toni Sala kojem je Hena com objavio roman “Dječaci” u prijevodu Nikole Vuletića u biblioteci Europa iznutra i izvana. U četvrtak će u Booksi Sala razgovarati sa Gordanom Nuhanovićem.

 U Zagrebu boravi katalonski pisac Toni Sala kojem je Hena com objavio roman “Dječaci” u prijevodu Nikole Vuletića u biblioteci Europa iznutra i izvana. U četvrtak će u Booksi Sala razgovarati sa Gordanom Nuhanovićem. Jeste li u “Dječacima” fokus stavili na društvene okolnosti ili na odnose između likova? Rekao bih da je naglasak na smrti ili točnije na utjecaju koji smrt ima na unutrašnji život čovjeka. Mislim da nas smrt oblikuje. Način na koji se nosimo sa smrću i na koji gledamo na smrt je način na koji percipiramo vlastiti karakter. Likovi iz mog romana su šokirani smrću i zbog te smrti se dešavaju promjene u njihovim karakterima. Kada se bilo kojem čovjeku dogodi nečija smrt, on tada uči neke nove stvari o sebi. Sada ste mi ukrali prvo pitanje, a mislio sam vas pitati zašto ste baš smrt izabrali za uvertiru romana? Roman počinje kada se smrt već dogodila. O smrti se u mom romanu može pričati samo kroz druge likove. Smrt nije nešto objektivno, nego je uvijek nešto što se vidi kroz nešto drugo, u ovom slučaju kroz književnost. Jeste li slučajno ili namjerno u roman stavili i elemente krimića, pa se čitatelj pita da li je prometna nesreća s dvije žrtve izazvana slučajno ili namjerno? Nije mi to bila namjera. Jasno mi je da kada čitatelj dođe do kraja romana može biti šokiran ishodom, ali nije mi bila namjera imati kriminalističe elemente. Ova knjiga zapravo istražuje odnos umjetnosti i zla. Bez zla ne bi postojao niti ovaj roman. Ne bih ga mogao napisati bez elemenata zla. Primo Levi koji je cijeli život pisao o Auschwitzu i posljedicama zla rekao je da čovjek mora biti pažljiv jer zaboraviti može značiti oprostiti. O tome djelomično pišem u ovom romanu. U romanu spominjete katalonske zastave koje ljudi stavljaju na kuće. Ima li roman i neki konkretni društveni kontekst? U katalonskom izdanju mog romana nalaze se fotografije koje sam snimio na kojima su lokacije iz romana u Vidreresu. Tu je i fotografija jezera koje se spominje u romanu. Namjerno sam fotografije stavio u knjigu kako bi čitatelj pomislio da je roman realističan i da se sve doista dogodilo u točno određenom mjestu i vremenu. Ta sam mjesta tražio preko Googleove tražilice i jako sam pazio na vrijeme. No, sve je to samo pomoćna dekoracija, baš kao i kriminalistički elementi. To su tehnike pisanja, a puno je važnija mašta. U Americi su, primjerice, ovaj roman doživjeli kao knjigu koja opisuje ekonomsku krizu u Španjolskoj. Meni se to ne čini. Mene su više zanimali odnosi između zla i umjetnosti koje sam ukomponirao u moju priču. DENIS DERK Intimistički roman koji se bavi egzistencijalnim pitanjima relativno mladog Novosađanina UČENICI OPTEREĆENI Kako su s popisa lektire izbrisani Pipi Duga Čarapa, Heidi, Anne Frank i Mali princ Otkuda vam je došla inspiracija za lik umjetnika Nila s kojim roman furiozno završava? Iz iskustva pisanja i vlastitih iskustava koje sam imao sa zlom. Je li taj lik metafora suvremenih zločinaca? Ne pišem u metaforama. Taj lik je plod istraživanja zla, a ne metafora. Volim književnost koja istražuje mračne stvari. To je svojevrsni paradoks jer želim osvijetliti stvari koje su jako mračne i zle, a pisanjem o njima činiš ih manje zlima i mračnima. Zašto je vaša knjiga o iskustvima srednjoškolskog profesora u Kataloniji bila proglašena kontroverznom? Sada će ta kronika biti ponovno otisnuta na španjolskom jer je od prvog izdanja prošlo dvanaest godina. To je bila važna knjiga za Kataloniju jer je u njoj prvi puta netko iz sustava objasnio zašto sustav obrazovanja ne funkcionira. U staroj Grčkoj je obrazovanje bilo temelj društva jer se bavilo budućim generacijama. I likovi iz “Dječaka” su posljedica obrazovnog sustava. To su ljudi koji su izgubili vjeru u cijeli sustav, ne samo obrazovni. I uspon fašizma bi se mogao povezati sa gubitkom zanimanja za obrazovanje. Da li je ta knjiga nešto promijenila? Nakon nje vlasti nisu više mogle govoriti da je sve u redu sa obrazovanjem. Izazvana je velika debata između političara i profesora. Mene je to iznenadilo jer sam samo htio napisati knjigu o svojoj profesiji. Nisam bio svjestan koju ulogu knjiga može dobiti u određenim okolnostima. Puno pišete i o afričkim imigrantima. Zašto? Živio sam u mjestu u kojem je bilo puno imigranata. Kada oni žive u vašoj fizičkoj blizini, u vama izazivaju moralna pitanja. Talijanski filozof Agamben je rekao da danas Auscwitz više nije ograničen na prostor logora, nego je svako mjesto gdje se imigranti nalaze, logor jer tu žive ljudi koji su ostali bez ljudskih prava. Imam psa kojeg jako volim, ali on ima puno više prava od imigranata. Mog psa u Kataloniji štite zakoni. Da li oduvijek pišete na katalonskom jeziku? Da. Ne bih mogao pisati na španjolskom jeziku jer mi je to predelikatno. Teško mi je pisati i na katalanskom, a kamoli na španjolskom. Što je značilo Kataloniji kada je bila zemlja gost na sajmu knjiga u Frankfurtu? To je imalo veliku važnost, jer smo shvatili da ne moramo biti prevođeni na strane jezike preko španjolskog, nego direktno. Koliko je frankizam i danas tabu u Španjolskoj i Kataloniji? Mi Katalonci smo izgubili Građanski rat. Sve vezano za našu kulturu je u frankizmu bilo zabranjeno. Ljudi su se bojali govoriti o tome. I danas u Španjolskoj postoje teme koje su tabu. Vlada sada želi ekshumirati Francovo tijelo iz monumentalnog mauzoleja. To je jedini fašistički diktator na svijetu koji ima tako veliki spomenik. Španjolska je nakon Koreje i zemlja koja ima najviše ljudi koji nisu pokopani i identificirani, a stradali su u Građanskom ratu. O tome se i ne priča, bez obzira na želje obitelji.

Večernji list - Denis Derk

U ne predugom romanu okidač radnje je čudna prometna nesreća u kojoj u blizini grada Vidrereresa u gluho doba noći pogibaju dva mlada brata koji su neshvatljivo sletjeli s ceste

Katalonski prozaik Toni Sala za roman “Dječaci” dobio je prestižnu Nacionalnu katalonsku književnu nagradu. “Dječaci” su prevedeni i na brojne strane jezike, pa i na hrvatski zahvaljujući prevoditelju s katalonskog jezika Nikoli Vuletiću i izdavačkoj kući Hena com. Roman, koji je uredila Marina Negotić, objavljen je u hvaljenoj biblioteci Europa iznutra i izvana, a simpatični i pristupačni Sola je protekli tjedan nekoliko dana proveo u Zagrebu družeći se sa svojim potencijalnim hrvatskim čitateljima. BRUNA BAJIĆ Modri horizonti i njihovi čuvari - knjiga za djecu čiji roditelji često putuju Sve svoje knjige, a ima ih podosta, Sola je napisao na katalonskom jeziku. U Kataloniji je posebno odjeknula njegova kronika koju je napisao o vlastitim iskustvima srednjoškolskog profesora. Ta je knjiga izazvala veliku debatu o kvaliteti katalonskog obrazovnog sustava, a uskoro će izići i njezino novo izdanje, i to na španjolskom jeziku. U ne predugom romanu “Dječaci” Sali je okidač radnje čudna prometna nesreća u kojoj u blizini grada Vidrereresa u gluho doba noći pogibaju dva mlada brata koji su neshvatljivo sletjeli s ceste. Nesreća u maloj katalonskoj sredini odmah postaje tema dana i znatno utječe na život glavnih likova tog fluidnog romana koji iz stranice u stranicu dobiva na tempu, a završava rasnim furioznim galopom, kao u nekoj Rossinijevoj operi. Sala u “Dječacima” poput seizmografskog aparata bilježi što se nakon tragičnog događaja dogodilo u životima četiri lika koji su životom ili radom vezani uz inače podosta uspavani i ne baš razvijeni Vidrereres. U prvom planu tako su se našli povučeni i preoprezni provincijski bankarski službenik Ernest, mačistički raspoloženi kamionaš Miqui, interesantna djevojka jednog od poginulih mladića Iona, ali i neshvaćeni te krajnje ekscentrični umjetnik Nil koji se vratio u rodni kraj s puno zlokobnih ambicija. Ambicija u koje je, na žalost, uključena i ražalošćena Iona koja je naglo ostala bez svoje malograđanske budućnosti, sigurnog ženika i života koji su utabale generacije više ili manje zadovoljnih predaka. GORAN GEROVAC Duboko uznemirujuća knjiga o Margiti Stefanović i o tome kako su umirali gradovi i ljudi iz gradova Autor nas isprva lagano pa sve brže vodi kroz roman pričajući priču svakog od svojih glavnih likova, ubacujući u nju i neke kriminalističke elemente, pa se čitatelj može zapitati jesu li braća doista stradala u slučajno izazvanoj prometnoj nesreći ili je nesreća možda imala neki drugi uzrok... Kraj romana poprima i prave trilerske dimenzije čija je glavna antizvijezda zlokobni Nil koji ima više nego čudan i bizaran odnos prema kukcima, ali i životinjama i ljudima uopće, pa njegova žrtva vrlo lako može postati i Iona u koju su se, doduše svatko na svoj način, zagledali svi muški glavni junaci tog neobičnog romana koji se itekako bavi i katalonskom svakidašnjicom, ali i suvremenim zapadnjačkim društvom koje je prepuno otuđenja i usputnosti. Mlada i privlačna Iona svojevrsno je ljepilo koje povezuje sve druge likove izgubljene u vlastitim nesrećama i promašajima, tjerajući ih da budu zli i onda kada pokušavaju biti dobri. A osim opasnog Nila, sve su to ipak obični ljudi iz miroljubivog susjedstva koji imaju svoje male, prljave tajne, kontrolirane mržnje i prevelike ambicije koje u svakom trenutku mogu postati otponac nekog zločina. No, opasnost se i krije u običnosti i uspavanoj letargiji katalonske provincije koja je ponosno oblijepljena katalonskim nacionalnim zastavama iščekujući uspjeh neizvjesne borbe za državnu samostalnost od španjolske kraljevine. VEČERNJAKOV KOLUMNIST "Ristićeva knjiga dokaz da stvari idu na bolje" No, bez obzira na te političke dramatične ili ne baš tako dramatične okolnosti, likovi Tonija Sale žive svoje živote i moraju donositi teške odluke u kojima se na vagi vrlo lako mogu naći i oni najosjetljiviji djelići njihovih ionako krhkih karaktera. Moraju se boriti s odanosti prema prerano umrlim ljubavima ili s odanosti prema očajno racionalnim roditeljima koji žele naplatiti baš te ljubavi koje zbog prometne nesreće nisu mogle prerasti u brak koji donosi i okrupnjavanje posjeda i obećavajuće nasljednike. Moraju odlučiti hoće li pristati na plaćeni seks i hoće li uz pomoć oružja iskamčiti stari namještaj iz propalog restorana. Odluka je samo na njima.

Večernji list - Denis Derk

Peta pjesnička knjiga Ane Brnardić – objavljena u novopokrenutoj biblioteci nakladnika Hena Com, pod selektorskom i uredničkom palicom Dorte Jagić, koja je i autorica pogovora – naslovom priziva bajku, basnu, dječju knjigu, ili možda slikovnicu. U pitanju je, naravno, tek konotacija, refleks koji ostaje iznevjeren, ali ipak, vjerojatno i sasvim intencionalno, ostaje lebdjeti nad iskustvom njezina čitanja, nalik na prozračnu, neopipljivu ali sveprisutnu auru. Ljepota njezinih metamorfoza krije se prije svega ipak u rafiniranosti pjesničkog jezika, preciznosti slike i metafore te nenametljivoj, ‘internaliziranoj’ ritmičkoj organizaciji, a tek potom i u specifičnom, za pjesnikinju već karakterističnom imaginariju. Vuk i breza tek su naizgled suprotstavljeni polovi, idealtipski simboli. U pitanju je neprestano presvlačenje jednog u drugo – statične nevinosti i naivnosti, svjetla i bjeline breze te lukavog, tamnog, predatorskog pokreta vuka. Znakovito je i da se kao jedno od izravno imenovanih lica potonjeg pojavljuje učitelj glazbe. Biljke i glazba na ove se stranice, otvorenih karata, šunjaju iz prethodnih autoričinih knjiga, tvoreći nestabilnu no gustu simboličku mrežu, pri čemu glazba ostaje presudno važnom i na formalnom planu. A nad svim se, kao još jedna konstanta, vrtlože ptice.

Pedesetak pjesama podijeljeno je u pet ciklusa, redom ‘Drveće’, ‘Zavičaj’, ‘Grad’, ‘Izlet u Jalšje’ i ‘Kraj ljeta’, s tim da su posljednja dva znatno kraća te su zajedno opsega nekog od prethodnih. Iako se najvećim dijelom odvija u eksterijerima, riječ je o izrazito komornoj knjizi, pri čemu bi ekvivalent glazbenom sastavu bila nuklearna, ili minimalno proširena obitelj. Posebno to do izražaja dolazi u prvom ciklusu, u kojem je dominantna dionica majke, u suzvučju s novopristiglom kćeri. Motiv je majčinstva otpočetka čvrsto uvezan s florom i nastavlja se na globalnometaforičke nizove prirodne reprodukcije: majka je slučajno drvo svojoj kćeri; one su urezane u svoju osobnu koru, pojavljuju se pupoljci na trbuhu. Niz dalje nastavljaju cvijeće, plodovi, ušećereno voće; njegova ljepljiva, viskozna melasa podvlači sveprisutan osjećaj harmonije, mirnoće, ispunjene pomirenosti sa stanjem i mjestom, ukratko: jednom običnom, blagom srećom.

‘Zavičaj’ nas, putem svojevrsnih Bildungsgedichte, vraća u svijet djetinjstva, ratnog odrastanja, sela, provincije i obiteljskih odnosa. Početne koordinate čvrsto postavlja uvodna ‘Noć na selu’, koja svoj imaginarij i način donekle dijeli s (inače i geografski bliskim) ‘Početnim koordinatama’ mlađe kolegice Monike Herceg. Drveće se sada tijesni u šumu, rat se kovitla kao tihi šum u visokom lišću, krv ubijenih dolazi paralelno s menstrualnom krvi. U tekst citatno ulazi kultni njemački TV-serijal, to jest njegov dio pod naslovom ‘Die Zweite Heimat’ (druga domovina), pri čemu su neki motivi preuzeti izravno iz filma, a njegov ključni motiv – selidba mladog skladatelja sa sela u grad – funkcionira kao doppelgängerska, zrcalna struktura čitavog ciklusa. Korijeni interesa za glazbu dobivaju školske konture Schuberta i Mahlera, a pred kraj ciklusa kao motiv na velika vrata ulazi književnost.

‘Grad’ donosi dnevnu rutinu odrasloga života u urbanom okružju – pripremanje čaja, čitanje, uz pisanje vezane poslove, prijatelje i prijateljice, izlazak na kavu – ali se dominantni imaginarij ne mijenja: i dalje kroz beton probijaju biljke i zelene, osunčane čistine, a nad prolaznicima i tramvajima vrzina kola ispleću ptice. ‘Izlet u Jalšje’ ispisuje kroniku jednog vikenda u prirodi, varira nekoliko sličnih prizora, uklapajući ih u ranije uspostavljeni simbolički mozaik. On je možda i jedini za nijansu slabiji u inače vrlo kvalitativno ujednačenoj knjizi; kao da autorica nije točno znala što s njime, pa je dijelom, ne protegavši se do kraja u krošnje pojedinačnih pjesama, ostao u gustišu lirske bilješke. Zaključni ciklus, u svega pet sastavka, možda i nehotice još jednom sumira katalog već razvijenih motivskih jezgri – odnos majke i kćeri, odrastanje, obiteljsku idilu, izlet – funkcionirajući kao neka vrsta epiloga.

U ‘Vuku i brezi’ i autorica se – dozvolimo si u prikazu knjige u metaforu toliko uronjene maleni metaforički višak – uspjela još jednom učinkovito pjesnički presvući. Bez radikalnih zaokreta i ostajući vjerna vlastitom stilu satkala je još jednu elegantnu stihovnu haljinu; ispisala još jednu vrijednu knjigu, naravno, prije svega o pjesništvu samom.

Portal novosti - Marko Pogačar

Ana Brnardić naša je pjesnikinja koja svakom novom zbirkom podiže letvicu hrvatskom pjesništvu malo više. Otkako se pojavila s knjigom "Pisaljka nekog mudraca" za koju je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike, svaka zbirka donosi svježinu i novi svijet koji nas izmiče iz užurbane svakodnevice i sklanja u ptice, otoke, šumu,  naša djetinjstva. "Vuk i breza" (Hena com) nova je pjesnička zbirka izdana krajem prošle godine i naš povod da razgovaramo s autoricom.

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine. Pjesme su joj prevedene na petnaestak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama, časopisima i na internetskim stranicama. Dobitnica je Goranove nagrade, Nagrade Slavić i Kvirinove nagrade za mlade pjesnike. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis, u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Švedskoj, Sloveniji, Francuskoj i Makedoniji.

Uvrštena je u antologiju "Grand Tour: Reisen durch die junge Lyrik Europas" (prir. J. Wagner i F. Italiano, Carl Hanser Verlag GmbH & Co, 2019). Prevodi s rumunjskog jezika (u tandemu s Adrianom Oproiuom) te je dosad prevela nekoliko romana i izbore iz suvremene rumunjske poezije.

Objavila je knjige pjesama: "Pisaljka nekog mudraca" (SKUD IGK, Zagreb, 1998), "Valcer zmija" (Matica hrvatska, Sisak, 2005; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2018), "Postanak ptica" (HDP, Zagreb, 2009; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2014) i "Uzbrdo" (VBZ, Zagreb, 2015). Izbor iz prve tri knjige preveden je na rumunjski i objavljen pod naslovom "Hotel cu muzicieni" (prev. Dumitru M. Ion, Bukurešt, Rumunjska, 2009). Zbirka "Postanak ptica" prevedena je na švedski jezik i objavljena pod naslovom "Fåglarnas tillblivelse" (prev. Đorđe Žarković, Rámus förlag, Malmö, Švedska, 2016).

Monika Herceg: Već s 18 godina nagrađena si za "Pisaljku nekog mudraca" Goranom za mlade pjesnike, a druga zbirka "Valcer zmija" izašla je dosta kasnije. Koliko ti je tada ta nagrada bila bitna (za istu si knjigu dobila i Kvirinovu nagradu i nagradu Slavić) i koliko je možda bila i opterećujuća?

Ana Brnardić: Nagradu Goran dobila sam u razdoblju kad sam istovremeno otkrivala poeziju kao čitateljica i sebe kao nekog tko uživa u pisanju poezije. Dakle, bio je to početak, razdoblje istraživanja, iskušavanja, vježbe, teško da bih samu sebe ikada usudila nazvati pjesnikinjom, da to nije učinjeno nagradom za rukopis. Nagrada je u tom smislu bila opterećujuća, jer se dugo nisam mogla oteti dojmu da je postavila neki okvir unutar kojeg moram djelovati, dala neku čast koju moram opravdati. No to mi se sigurno ne bi tako činilo da sam za prvi rukopis nagrađena kasnije, nakon više godina „naukovanja“. S druge strane, širina puta koju je Goranova nagrada otvorila, pjesnikinje i pjesnici koje sam zahvaljujući njoj tako rano upoznala, čitala, dalje pratila, gledajući iz ove perspektive, dvadesetak godina poslije, sve to čini me zahvalnom, jer mogu u tu daljinu gledati sada već skoro pa teleskopom, a imam i relativno dobro pamćenje.

Začudnost prema svijetu uz bliskost s prirodom uvijek je bilo prisutno u tvojim zbirkama. Koliko je tvojoj poeziji bitno oslanjanje na takve motive, odnos s prirodom? Rekla bih da se zadnja  zbirka najviše zapravo vraća jednoj kooegzistenciji sa šumom...

Priroda nije odvojena od kulture, od jezika, samo su njihovi šavovi i dodiri toliko fascinantni i uzbudljivi u svojoj neuhvatljivosti, nemogućnosti da se preciziraju dostupnim načinima. Katkad mi se čini da je dobar dio moje inspiracije došao iz treniranja sluha. Otkako pišem, uvijek sam željela otkrivati i na koji se god način približiti stvarima sluhom, pa otkriti do koje je mjere jezik sposoban otisnuti taj doživljaj. Ono što najviše uzbuđuje je tišina, ona zaglušna, od koje prorade svi tjelesni motori. Od „Postanka ptica“ nekako mi je bilo jasno da sve teme koje ću htjeti dohvatiti polaze iz istog ishodišta, koje je „priroda“, ako imam njezino savezništvo, ako ne prestanem biti koncentrirana na njezino divlje i predjezično, mogu se, tako barem osjećam, domognuti svih drugih tematskih polja. Knjigu „Vuk i breza“ sam pisala tijekom godine dana i od trenutka kad me urednica, pjesnikinja Dorta Jagić, pozvala da je napišem, otvorio se neki prostor vlastite sobe u svakom slobodnom trenutku, u bilo kojem času dana-noći, u bilo kojem gradu, stanu, šumi, čak i tijekom razgovora s drugima, koji je bio prostor slobode, putovanja i otkrivanja.

Zanimljivo mi je da si spomenula prostor vlastite sobe što me sjetilo Virginije Woolf i njenog pisanja o ženskom stvaralaštvu. Čini mi se da mnoge od nas moraju otvoriti, najčešće u svojoj glavi, te vlastite sobe kako bi se bavile kreativnim radom? U razgovoru s mnogim umjetnicama nekako sam dolazila često do toga da se sve zapravo borimo za vrijeme u koje kreativno stvaramo, ali čini mi se da ženski glasovi, pogotovo u današnjoj poeziji, idu daleko i visoko...

Kad si već spomenula nezaobilazan esej, poticaj za odgovor na ovo pitanje nalazim u jednom dijelu "Vlastite sobe" gdje se Woolf gorko i duhovito osvrnula na Sveučilište (u čiju joj biblioteku nije bio dopušten ulazak bez muške pratnje ili pisanog dopuštenja) koje joj se najednom učini poput svetišta u kojem se smucaju rijetki tipovi koji bi, kad bi bili prisiljeni boriti se za opsatanak, postali zastarjeli i neupotrebljivi. To Sveučilište postoji i danas, u takvom ustroju i danas živimo. Ne postoji mirna, zajamčena, postojana vlastita soba, ona se svaki put mora iznova izboriti, a to je ono što je spisateljicama i umjetnicama osobito jasno, to je jedini način djelovanja.

Kad sam se pomalo počela snalaziti u književnom svijetu, negdje u početku studija književnosti, napipavajući prolaz za dalje, nesvjesno sam birala gotovo isključivo ženske autorice, pjesnikinje, prozaistice, esejistice. To je bilo štivo u kojem sam osim estetskog užitka tražila i nekakvu potajnu nadu, hrabrost da se piše bez zatomljivanja glasa, bez ustupaka službenom kanonu i bez tjeskobe i krivnje koju Sveučilište tako uspješno perpetuira. Mislim da postoji kontinuitet, da se ta borbenost i hrabrost ipak prenosi i da osnažuje (pritom sam se na vlastitoj koži uvjerila koliko je učinkovit taj osnažujući utjecaj i s mlađih pjesnikinja na starije) i da je to jedan od razloga postojanja tako samosvijesnih mladih ženskih glasova.

Sve dosadašnje zbirke zapravo su zatvoreni sustavi, pomalo hermetični, ali istovremeno i blještavi i topli, oni žubore i otvaraju svjetove. Čini mi se da jedino "Postanak ptica" nešto otvorenija knjiga. Nakon "Postanka ptica", u zbirci "Uzbrdo", opet se vraćaš dubljim vezama riječi i prirode na začudnije i kompleksnije načine. Kako to da je "Postanak" bio takav jedan izoliraniji slučaj? Kako to da se "Uzbrdo" vratilo jednom ipak osobnijem doživljaju svijeta na kraju?

Zbirka „Valcer zmija“ je meni bila nepodnošljivo zatvorena, potpuno izoliran svijet. Zatvorila se i mislila sam da je to nekakav kraj, barem što se tiče mene i pisanja poezije. Naime, tada sam vrlo duboko gajila predrasudu prema poeziji koja jasno komunicira. Nepronično je bilo autentično, razgovorno i zafrkantski bila je izdaja. U međuvremenu se kod mene odvilo slamanje otpora prema javnim nastupima i prema tzv. stvarnosnoj poeziji (a to prije svega čudesnoj zbirci „Nešto nije u redu“ Tatjane Gromače, koja je učvrstila termin istovremeno se izvlačeći iz bilo kakve kategorije). Sasvim jednostavno, otvaranje u pisanju i otvorenija komunikacija s čitateljem odvila se u „Postanku ptica“ nakon što sam, sudjelujući prvi puta na pjesničkim festivalima, upoznala pjesnike koji razmišljaju drugačije, pripadaju drukčijim scenama, kulturama, jezicima, i otkrila sam da je neka vrsta nehaja nužna, da je ključ u igri, koja se smije odvijati i na površini, koju može predstavljati i tijelo koje izgovara pjesnički tekst, a da nije stvar samo u potrazi za hermetičnim ključem svijeta.

U ovoj fazi da napustim stare obrasce pomoglo mi je i iskustvo prevođenja poezije, usporedbe originala i prijevoda, ustupci koji se pritom čine, spuštanje na zemlju koje se događa u sudjelovanju u prevođenju vlastite poezije. „Postanku ptica“ je čak jedan kritičar pripisao ustupke stvarnosnopoetičkoj struji, što je trebala biti negativna odlika, a ja sam na nju bila ponosna.

U novoj zbirci "Vuk i breza" puno je i motiva majčinstva koje se otvara kao neka vrsta čarobnjaštva, usudila bih se reći, i najbitnija obrana od svijeta. Da citiram stihove iz pjesme Slučajno drvo: "Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri./ Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen"  ili iz pjesme Osobna kora: "Mislim da je mame potrebno izvaditi iz staklenki / i nježno ih poredati na kredenc. / Jedna mama dunja, jedna mama jagoda jedna višnja/". Koliko je majčinstvo utjecalo na pisanje? 

Iskustvo majčinstva je nedvojbeno utjecalo na pisanje, kao neka vrsta vertikalnog putovanja, ili možda napuštanja donedavne vertikale, nekakva transgresija. S jedne strane, tijelo prelazi neki zadani put, izmiče kontroli, postaje izvan sebe, divlje. To je zanimljivo iskustvo, i osobito je zanimljivo kad u tom kontekstu preplavljenosti izboriš položaj izvan sebe, odnosno kad postaneš promatrač. To je iskustvo donijelo temu i potrebe za rasvjetljavanjima. Promjena odnosa prema vlastitom tijelu, seksualnosti, starenju, o bizarnom podrazumijevanju pripadništva određenoj do kraja stratificiranoj kategoriji u koju sam, u stanovitim kontekstima, prenošena kao bespomoćno tjelešce pincetom kako bi bila primjerom, nositeljicom, što je pak iskustvo jeze. No, iskustvo majčinstva je i samo dio knjige, događaj koji sam uslijed idolizacije i danas sveprisutne reprezentacije majčinstva u tradicionalno-religijskom ključu, htjela rasvijetliti sebi samoj, osloboditi se na neki način preplavljenosti i vidjeti, u ovom času, od čega se sastoji i kako se može prenijeti na papir.

Prije pisanja „Vuka i breze“ čitala sam pjesme Sylvije Plath s temama i motivima majčinstva i zatim na njih zaboravila. Nedavno sam ponovno čitala Morning Song i shvatila da me na ton u jednom dijelu „Vuka i breze“ nadahnula upravo ona (I’m no more your mother / Than the cloud that distills a mirror to reflect its own slow / Effacement at the wind’s hand). A vjerojatno posredno i na druge razvoje. Tema majčinstva zahvalna je za beskrajne eksplikacije i rasvjetljavanja i s toga što nije fiksna (kako bi naše društvo htjelo da bude), nego izrazito nestabilna i promjenjiva, jedna eksplozivna naprava, čudovišna i mračna pojava, zapravo tabu koji se opetovano pripitomljava i fiksira u ikonama nasmiješenih i dotjeranih majki-dojilja lišenih rastrojstava, tuga, usamljenosti, beznadnosti. Vesele me sve nesputane eksplikacije te teme, od antike do danas.

Možda da odmah krenemo do još nekih ženskih tabua o kojima pišeš, kao što su menstruacija ili osjećaj dječaštva. U pjesmi Jednorog pišeš o prvoj menstruaciji kao o daru, a ne prokletstvu ili nečistoći žene, što se često kroz različite kulture javljalo "Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom: / zakopanom u šumi: evo, maleni darak.",  a u pjesmi Dječak pišeš: "Bila sam muško dijete, /djetinjstvo je bilo/otezanje s prelaskom / na drugu stranu, /gdje pupaju tijela u ulici/ i sve se voće već čupa iz zemlje/ radi udaje./ Meni se sviđalo u dječaku" Naravno, za djevojke je stvaran i stalan strah od promjene tijela, od osjećaja nepripadnosti u to tijelo koje se naočigled mijenja, ali se često u književnosti ne progovara o takvim osjećajima ili pojavama poput menstruacije.  Ovdje je također jaka slika čupanja iz zemlje radi udaje, kao nekog predodređenog kraja djevojaštva, nečeg temeljnog lijepog, ali pogrešno shvaćenog u društvu gdje su djevojke imale životnu svrhu udati se. Koliko ti je bilo bitno otvarati takve teme u poeziji?

Jako mi se sviđa ova interpretacija. Pišući te pjesme, otišla sam u potragu za djevojkom kojom sam u jednom periodu postajala u svijetu nad kojim se toj djevojci njezino djevojaštvo činilo načas nadmoćnim, a ne podređenim. Taj svijet djevojaštva ne poznaje tabue nego ih uklapa u vlastiti svijet kao geste, i to geste koje su negdje između praktičnog i svakodnevnog svijeta i onog sanjarskog i magičnog, izvoru neprekidne inspiracije i moći. Kad sam shvatila da me pisanje ove zbirke odvlači u tom smjeru, da želim nešto o toj temi reći, da je želim iskomunicirati, a ne zabašuriti, bila sam sretna (jer sam se time ujedno otela nekoj staroj, nespremnoj sebi). I pogotovo stoga što je ta tema neiscrpiva, a toj neiscrpivosti i nužnosti da je se izlaže pridonosi ovaj svijet i dalje duboko patrijarhalan i opresivan, a koji određuje u kojim se kontekstima i kako može spominjati menstruacija, smije li djevojčica biti dječak ili obrnuto, što je dopušteno činiti ili ne činiti s vlastitim tijelom, svijet gdje se položaji nameću a ne biraju i koji se regulira istančanim i složenim sustavom kažnjavanja i namicanjem krivnje. Osobito mi se izazovnim čini govoriti o tim temama u poeziji, iako, čim sam ih zagrebla, znala sam da bi mi one mogle otvoriti prolaz i u prozne tekstove.

Osim poezije, dakle, pišeš i prozu, ali i prevodiš s rumunjskog sa svojim partnerom. Kakvo je to iskustvo prevođenja? Otvara li ono neke nove uši za naše vlastito pisanje? Jedna od knjiga koje ste preveli je i knjiga Varujana Vosganiana, ali i mnoge druge...

Prevođenje je disciplina, ujedno vježba iz skromnosti, askeza dakle koja može dobro utjecati na vlastito pisanje. S Adrianom Oproiuom već desetak godina prevodim poeziju i prozu s rumunjskog, preveli smo izuzetne rumunjske pjesnike 20. stoljeća i nekoliko romana, među ostalim spomenutog Varujana Vosganiana („Knjiga šapata“, u izdanju Sandorfa) i nedavno je u našem prijevodu izašao roman Claudia M. Floriana „Doba igre“ (izdavač je Ljevak). Osobito smo ponosni na prijevod knjige Maxa Blechera „Događaji u neposrednoj irealnosti“ (Edicije Božičević), koja nam je oboma bila neopisiv izazov (gusto, organsko tekstualno tkivo), ali je ostavila i dubok trag na nama kao čitateljima i piscima.

Da se malo vratimo pjesničkim knjigama, kao čitateljici izuzetno mi je interesantno korištenje metafore, kako to tvoja urednica Dorta Jagić kaže, do samih granica. Ima li takvo pisanje više slobode od sklanjanja u stvarnostne obrasce?

Ne vjerujem u vrijednosne opreke kad je riječ o poetikama i načinima pisanja. Ne smatram da jedan način pisanja može nadilaziti drugi, već prije u neprekidnu komunikaciju, crpenje iz jednih registara za korist drugih, u dijalektičke napetosti. Kad se pojavila antologija stvarnosne poezije „Drugom stranom“ Damira Šodana i oko nje (a i godinama prije) rasprave u kojima su jedni navijali za metaforu a drugi govorili o zasićenju njome, smatrala sam da je važno upravo to što se rasprave vode i što se u njima izoštravaju perspektive pri čemu će i jedna i druga strana samo izvući korist. Ionako se u nekom razdoblju poetike iscrpe i pretvaraju u obrasce. Moj rani otpor prema demetaforiziranoj lirici slomile su izvrsne knjige „stvarnosne“ poezije poput „Nešto nije u redu“ Tatjane Gromače ili pak „1000 komada“ Vlade Bulića ili poezija Bojana Radašinovića. Ta izvrsna, snažna, rezonantna poezija morala je utjecati i na zagovornike metafore – ako ne i temeljitije nego na poklonike metonimičnosti u poeziji.

Poezija i prostor. Vidljivo je da prostor utječe na poeziju koju pišeš, tako je recimo cijeli jedan ciklus u "Postanku ptica" posvećen putovanju u SAD, u knjizi "Uzbrdo" velika je prisutnost Otoka, a u knjizi  "Vuk i breza" ulaziš dublje u šumu, separiraš Grad i Zavičaj i Izlet u Jalšje (tako su nazivi tri od pet ciklusa). Što prostor znači tvojoj poeziji i njegova promjena, izmještanje iz njega?

Sve navedene prostore stekla sam na putovanjima, a putovanja izbacuju iz svakodnevice i donose novu perspektivu. Ne pripadam onim piscima koji ne gube inspiraciju posađeni u jednu teglu cijeli život, i koji zapravo putuju dok im u zemlju urasta korijenje, ali im se divim. Svako putovanje ima nešto radikalno u sebi, mogućnost prekida, pobunu protiv herbarijske egzistencije, bio to put preko oceana, odlazak u obližnju šumu ili obilaženje boka planine čiju inače prepariranu figuru gledam svaki dan s kuhinjskog prozora. Prostori su i muzeji pamćenja i zahtijevaju da se s njima stupi u odnos – a takav gubitak neutralnosti (stečene ponavljanom svakodnevicom) pokreće, aktivira, uznemiruje i traži da se preispita (neis)korišteni jezik. Prostori (SAD, otok, grad, selo) scene su na kojima se odvijaju drame susreta, odnosa, geste postaju jasne i uvećane, i jednim se potezom razrješava neki davni čvor, neka tama koju čovjek dugo nosi u grlu.

Čest motiv tvoje poezije su i ptice, one su živo tkivo tvoje poezije. Kako su doletjele u tvoju poeziju  i iz kojih su ti sve razloga bitne kao motiv? Naravno, nužno je sjetiti se i ptica Danijela Dragojevića...

Ptice su slučajne. Kad sam završavala rukopis „Postanak ptica“ i tražila mu naslov, shvatila sam najednom da tekstovi vrve pticama, da su mi neke ptice uz malenu i dragocjenu pomoć figure personifikacije pomogle da razriješim neke dileme u obliku pjesme i da je logična stvar da ih ubacim u naslov. Možda i nisu sasvim slučajne. Možda je njihov simbolički potencijal tako sveprožimajuć, njihov jezik tako savršeno neproničan iako uz uho, njihova činjenica tako goruća, da su jednostavno odavno morale ući u poeziju i u glazbu (i druge umjetnosti). No ipak, slučajne su. Sastavljajući rukopis „Postanak ptica“, nisam ih imala na nišanu, nisam nikada pomišljala da bih napisala zbirku o pticama, nego su se samo počele pojavljivati na obzoru, ne baš u hičkokovskoj maniri, ali tom brzinom i gustoćom.

U zadnjoj zbirci, ali i onima prije, čest motiv je glazba i bitno je spomenuti da si po vokaciji i violinistica (završila si Glazbenu Akademiju). U zadnjoj zbirci pojavljuje se i cijeli niz pjesama o različitin skladateljima i kako su te taknuli, ili obrasli tvoj svijet. Gdje su po tebi sličnosti, a gdje razlike poezije i glazbe? Možemo li govoriti o istome na drugačijim jezicima?

U mom svijetu ne postoji nešto poput apsolutne askeze slušatelja glazbe. Učenje sviranja violine proizvelo je drukčiji odnos prema glazbi, povezan s dodirom, predmetom od drveta, od konjske dlake, mirisom smole, krčanjem ružnih tonova, klizanjem lijepih tonova, plesom, govorom, mrmljanjem, nespretnošću, nadilaženjem tjelesnih prepreka i uživanjem u sviranju, i taj sasvim konkretan odnos s glazbom ostao mi je kao prvo i najvažnije iskustvo. To iskustvo iz djetinjstva i kasnije odraslog razdoblja smatram svojim najvećim kapitalom, jer je nepresušno, višedimenzionalno, i nekako se mijenja pogled na nj tijekom vremena, dakle, neokamenjivo je. A prema tome je i uvijek moguć izvor pisanja.

Jedna pjesma iz "Vuka i breze" je i o pjesniku (Otmjeni pjesnik) i moram te pitati je li riječ o Adamu Zagajevskom jer se sjećam jednog našeg razgovora o tome kako si ga upoznala na Struškim večerima? Koliko nam za poeziju znače takvi susreti poetskih svjetova? Putovanja, poznanstva?

Putovanja su sjajne prilike za obilato vođenje bilježaka koje se kasnije mogu koristiti za oblikovanje tekstova (one su mi uvijek pomagale da se ohrabrim i krenem u neki novi rukopis). U Strugi sam upoznala poljskog pjesnika Adama Zagajewskog i on jest poslužio kao inspiracija za nekoliko stranica blokića, ali još mi je više značilo što sam ga u tom periodu ekstenzivno čitala i što me ohrabrio za neke dugačke pjesme (od kojih je većina ispala van), i što sam u razvoju tih duljina i tih razgovornih ritmova u stihu beskrajno uživala. A pisao je dosta i o kompozitorima i o glazbi, pa me privuklo da osluhnem njegovo iskustvo glazbe i na koji je način ohrabren da ga izvede u poeziji.

Mateja Jurčević u nedavno napisanoj kritici u časopisu "Poezija" govori o tvojoj poeziji kao nekoj vrsti obloga, lijeka i moram se složiti da ima taj divan učinak. Kako ti se čine ideje o poeziji kao jednom takvom lijeku?

Sviđa mi se ideja poezije kao lijeka – no koji nije za svakog u svakoj prilici (kao nijedan lijek uostalom). Za mene su primjerice u pisanju zbirke „Vuk i breza“ ljekovite bile poezije Anne Carson, Justyne Bargielske, Güntera Eicha i Adama Zagajewskog, u smislu da kad bi mi glas postao hrapav ili ruka ukočena, onda bih se nalijevala čajem od Carson ili bih si stavljala obloge Zagajewskog na ruku. Šalu na stranu, tijekom pisanja, u mom slučaju, postoji neki nejasno formirani pomični cilj koji zapravo cijelo vrijeme buduću cjelinu zbirke drži na okupu. Kad negdje zapnem, uvijek se liječim uz pjesnikinje i pjesnike koji mi znaju pomoći da izgovorim to što sam naumila (ali se ljekovite lektire mijenjaju tijekom vremena), pri čemu u sebi neprestano zahvaljujem njihovim prevoditeljima i utjeloviteljima poput Trude Stamać, Đurđice Čilić Škeljo ili Miroslava Kirina (u slučaju navedenih pjesnikinja i pjesnika). Na koncu, svidjela mi se i usporedba Mateje Jurčević, osobito što je argumentirano i čvrsto uzglobljena u dobro konstruiran književnokritički tekst.

Kakav je bio proces pisanja ove zbirke? Koliko si promišljala strukturu, zrcaljenje djelova zbirke oko centralnog ciklusa Grad, primjerice, je li došao prirodno ili? Često se pojavljuju motivi iz djetinjstva, ali i tvoje promatranje roditelja ili bliskih osoba. Čini mi se da je cijela ova knjiga jedno divno obiteljsko dvorište uspomena i odnosa...

Dio odgovora na ovo pitanje nalazi se u prethodnom – tekst zbirke se formirao oko nekog zamišljenog središta tijekom otprilike godine dana i težio je tome da osvijetli koliko je moguće širi prostor oko te zamišljene točke. Dakle, to je bio na neki način posao mapiranja svijeta, pa je nužno tako težio sveobuhvatnosti. Nakon toga pjesme nije bilo teško rasporediti u klasične cikluse, a odgovaralo mi je tako ritmički razložiti knjigu, s nekoliko duljih stanki.

Da se nadovežemo dalje, što će nam zapravo poezija? Koliko je ona od nas, koliko je za druge? Ima li recepata? Ima li pravila, ili nekih bitnih poetskih otoka na koja bi pjesnici trebali tu i tamo pristati?

Nema recepata ni pravila, i to je ono što čini poeziju moćnom. Kad bi bilo recepata i pravila, poezija bi sve vrijeme zvučala isto i prazno, odnosno bila bi, možda, čak i popularna. Potpuno se priklanjam Eichovoj tvrdnji koji kaže da je poezija suvišna i nekorisna i nedjelatna, što je upravo ono što je legitimira u utilitarističkom svijetu. To što joj ne pripada jezik moći (i dalje parafraziram Eicha) upravo je njezina skrovita, razorna snaga.

Kakvi su sada daljni spisateljski planovi?

Planiram nastavak na rukopisu kratkih priča.

Moderna vremena - Monika Herceg

Iznova je to rukopis u kojem se Brnardić napaja prirodom, i onime što s prirodom i oko prirode kroza život hoda - donosi slike djetinjstva, zavičaja, dječje zaigrane prošlosti, sekvence obitelji.

Govoreći o tome kako je gradila ovu zbirku, od čega ju stvarala, autorica kaže: “Nastajala je u periodu dok sam se uhodavala u ulozi majke, boreći se za svaki umoran djelić dana ili noći u kojem bih mogla bilježiti, bistriti ideje. Istini za volju, taj je dodatni angažman pojednostavio stvari - svaki slobodan čas uložiti u pisanje.

Kad sam na neki način osvojila prostor za rad - a to je apstraktan prostor, kao neko osigurano mjesto mimo soba, stanova, ureda, ulica, u koje se mogu povući kad god se ukaže prilika - znala sam da nastaje knjiga, i da će se kad tad završiti. To je povlašten prostor koji dijeliš samo s autorima koje čitaš, koji ti taj prostor prošire ili suze, kad zatreba, i zahvaljujući kojima možeš završiti pjesmu.”

Kičasta uprizorenja

Kako piše, kako čuje temu u sebi? Ima li “strategiju” kako od neke tek prepoznate slutnje stvoriti zaokruženu poetsku misao?

“Dok sam pisala zbirku ‘Vuk i breza’, pisanje samo vodilo me temama - htjela sam pisati o iskustvu majčinstva, jer je ono tako jedinstveno i zastrašujuće, nimalo nalik kičastim patrijarhalnim uprizorenjima kojima se diže narodni moral. Noseći se s tijelom koje je priroda otela i promijenila hrabrila sam se apartnom poezijom poljske pjesnikinje Justyne Bargielske (koju je prevela Đurđica Čilić Škeljo), ali i, recimo, Sylvije Plath i Eveline Rudan. No vratila sam se i nekim prijašnjim temama, iz nove perspektive - djevojaštvu i razorivoj moći koju razdoblje djevojaštva/dječaštva nosi, a koju svijet ni ne sluti. Zanimalo me kako to ispisati u pjesmi, a da ostanem u svojim cipelama.

Pritom su na mene osnažujuće djelovali glasovi najmlađe pjesničke scene, poput Monike Herceg, Gorana Čolakhodžića, Marije Dejanović, Mateje Jurčević, Martine Vidaić, Alena Brleka i još mnogih - autorica i autora koji su otvorili vrata u novi beskrajno uzbudljiv svijet, svaki na osobit način. Zaokupljali su me i dalje odnosi (nikad fiksirani) prema majci, ocu, sestri...

Poljski pjesnik Adam Zagajewski kojeg sam tada mnogo čitala (u prijevodu Đ. Čilić Škeljo), i upoznala na festivalu u Strugi, ohrabrio me svojim tekstovima da ponovno pišem o glazbi - da postanem konkretnija, da pišem o kompozitorima koji su na mene utjecali i da se pritom ne obazirem na mogući proboj patetike. Ali kad bih se ipak prepala patetike, onda bih izvukla poeziju kanadske pjesnikinje Anne Carson (u prijevodu Miroslava Kirina), koja ima dovoljno razbora i protuteže prethodnom autoru, i prepuštala se njezinom vođenju (kako li je god to na koncu ispalo).”

Vlastiti glas

Što se presudno u njezinoj poetskoj percepciji svijeta mijenjalo sa životnim i autorskim sazrijevanjem?

“Možda je najpresudnija za moj pjesnički razvoj bila spoznaja o tome da sam dugo gajila predrasudu vezanu uz autentičnost. Više ne vjerujem u autentičnost ako ona nije tu i tamo osporena čitljivim utjecajima, ako je iz njezina povlaštena mjesta povremeno ne izbaci neki udar groma iz tuđeg teksta. Ako sam u prvoj zbirci ‘Pisaljka nekog mudraca’ još bila dovoljno bezbrižna da pišem uz otvorene knjige A. Žagar ili V. Krmpotić, tjeskoba zahtjeva koju su nametnule književne nagrade učinila me možda suviše zatvorenom u idućoj knjizi ‘Valcer zmija’, gdje je potraga za vlastitim glasom bila pomalo očajnička.

Izlazak iz bjelokosne kule na pjesničke festivale, razgovori s drugim pjesnicima, ali i jačanje scene stvarnosne poezije ohrabrili su me na to da prihvatim hibridne načine, a tako je nastala komunikativnija zbirka ‘Postanak ptica’, koja je lijepo prošla u Švedskoj, gdje je objavljena u prijevodu Đorđa Žarkovića i u izdanju malene i fine izdavačke kuće Rámus iz Malmöa.

Ovo otvaranje odvelo me i u pjesničke suradnje s drugim umjetnicima, primjerice s glazbenicom Ninom Romić, koja je uglazbila pjesmu ‘Tajna’ iz te zbirke ili s mladim švedskim kompozitorom Simonom Ragnarsonom koji piše skladbu prema pjesmi ‘Ljubav staraca’. Kad pišem novu knjigu, uvijek krećem ispočetka, jer u tom času nisam sigurna tko sam, to u pisanju moram provjeriti. Ali pritom u procesu rada figuriraju sva prethodna iskustva.”

Mnogo mladosti 

Bilo joj je svega 18 kad je dobila Gorana za mlade pjesnikinje. Je li je najprestižnija nagrada za prvi, neobjavljeni rukopis osokolila ili joj je donijela teret autorice od koje se očekuje puno?

“Goranovu nagradu dobila sam u času dok sam još bila zelena ali strastvena čitateljica poezije, u momentu dok sam zaigrano sagledavala čin pisanja - kao eksperiment, dijalog s pjesničkim uzorima, kao sidrenje krhkog ja, kao tajnu moć koja oslobađa od svakodnevice - sve to u igri. Goranova nagrada prekinula je tu privatnu igru, namećući, kako sam to tada ozbiljno shvatila, veliku odgovornost prema ‘ulozi pjesnikinje’. Tada sam već poznavala i čitala niz autora koji su dobili Gorana i bilo mi je i jasno zašto su ga dobili, a dodatno zastrašujući bili su i susreti na Goranovom proljeću s kanonskim pjesnicima, primjerice, Slavkom Mihalićem ili Nikolom Milićevićem.

1990-ih je taj ‘ulazak u književnost’ izgledao još prilično tradicionalno, uz svečane geste, pokroviteljska tapšanja autoriteta, ukratko, savršena podloga za obilje tjeskobe. No, s druge strane, Goranovo proljeće tada bilo je svečano i veličanstveno, dostojno imena pjesnika Ivana Gorana Kovačića - publika je bila golema, stjecao se dojam da se poezija čita, sjećam se nekih ljudi, poznanika starije sestre, koji su stopirali iz Zagreba da bi prisustvovali programu i dodjeli nagrada u Lukovdolu.

No, ono što je uistinu dragocjeno u tom slučaju ranog Gorana jest da sam upoznala mnogo mladih, tada stasajućih autora koji su poput mene napipavali svoj put i koje otad pratim i puštam da utječu na moj rad.”

Jutarnji list - Karmela Devčić

Krešimir Bagić, Republika stiha

Zavičajnost je tema kojoj se Ana Brnardić neprestano vraća. Ona ustrajno naglašava da je istinski čovjekov zavičaj priroda, da treba živjeti u simbiozi s njom te da je problem našeg vremena što smo se otuđili od prirode

Kada pjesnici i kritičari govore o istome, tj. o poeziji – različito govore. Nema u tome ništa sporno, jer su im različite i polazne pozicije. Pjesnici govore iz neposrednog iskustva, otkrivaju karakter svoje stvaralačke strasti, upućuju na ishodišta svoga lirskog mišljenja i dvojbe s kojima se suočavaju. Kritičari kruže oko stihova tražeći u njima „argumente“ za čitanja koja se – ovisno o interesima – mogu kretati između impresionističke pohvale ili retoričke analize i slobodnog „punjenja“ teksta filozofičnom ili političnom semantikom. Budući da je poezija bunar bez dna, i pjesnici i kritičari pomoći će nam da proniknemo u dio njezine tajne. No jeku, koja se iz bunara prikrada, svatko mora sam pokušati pretvoriti u glazbu.

Pročitavši petu pjesničku knjigu Vuk i breza Ane Brnardić (1980), potražih putokaze na obje strane, u kritici i kod autorice. Kritičari su u povodu njezine prethodne četiri zbirke (Pisaljka nekog mudraca, 1998; Valcer zmija, 2005; Postanak ptica, 2009; Uzbrdo, 2015) isticali da je u pitanju pjesnikinja prirode (Jagić), da „uzor njezinoj poeziji nije govor, nego glazba“ (Mrkonjić), u njezinim su stihovima prepoznavali „pohvalu antiesencijalizmu“ (Petković) i „maštovito preobražavanje zbilje“ (Šalat).

Sama je pak pjesnikinja u jednoj anketi neobično racionalno i jezgrovito sažela svoje dosadašnje pisanje:

Moj stil se mijenjao kroz četiri pjesničke zbirke. U prvoj, koja je mladenačka, očita je zaokupljenost stilovima tada otkrivenih suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, pa je i vidljiv pokušaj da se u njihovim (prevelikim) cipelama prijeđe komad vlastitog puta. Druga zbirka pokušaj je zasnivanja vlastitog autorskog glasa u formi pjesme u prozi, a rezultat su uglavnom hermetični tekstovi. Treća zbirka je otvaranje prema narativnoj i komunikativnijoj poeziji u stihovima, ali koja i dalje vjeruje u „vertikalu” i metaforu. Četvrta zbirka je pokušaj otvaranja više različitih smjerova, a većinom se zasniva na iskustvu „jezične poezije“.

Peta zbirka Ane Brnardić Vuk i breza donosi 47 pjesama podijeljenih u pet ciklusa: Drveće, Zavičaj, Grad, Izlet u Jalšje i Kraj ljeta. Za njezino razumijevanje osobito se važnim čine tri stvari: razgranata simbolika, bogata metaforika i dikurzivna raspolućenost prikazivanja.

Simbolika

Naslov zbirke nedvojbeno poziva na tumačenje. U njemu su združeni kontrarni pojmovi bogate simbolike. Vuk je ambivalentna, demonska životinja koja sije strah i pustoš, ali i simbol snage i hrabrosti; u Ateni je bio posvećen Apolonu, bogu svjetlosti, a u Rimu Marsu, bogu rata. Breza je pak često smatrana svetim stablom koje štiti od zlih duhova. Iako se ti predstavnici flore i faune ne čine usporedivima, Ana Brnardić pjesmu Vuk i breza počinje ovako:

Mi vidimo šumu i vidimo stabla,

ali ne vidimo jednog u brezu presvučenog vuka,

a tako ga zovemo jer ima zelene iglice u očima

i tamne, u misli ukopane zube.

Breza je dakle predočena kao jedno od vučjih obličja. Ta neočekivana transformacija upozorava da je riječ o poeziji koja među ostalim tematizira ograničenost pogleda, jer se iza oku dohvativog kriju prizori koji obilježavaju promatračevu egzistenciju. Lirska protagonistica nastoji prodrijeti u taj mračni prostor i barem ga donekle osvijetliti. Pjesnički je svijet Ane Brnardić eteričan i trenutačan, pokreće ga vrtoglava igra presvlačenja, sve se u njemu mijenja i obnavlja, njegovi se stanovnici stalno kreću i metamorfoziraju. Potkraj naslovne pjesme izranjaju nove mogućnosti te igre: „vuk ili breza ili učitelj glazbe/ uzeo je predah da otpleše/ gavotu neke posuđene ptice“. Preobrazbe poput citiranih najčešće se događaju u šumi, prostoru u kojemu se posve oslobađa imaginacija lirske protagonistice.

O čemu god govorila, u stihove Ane Brnardić prodiru biljke (tisa, joha, vrba, oskoruša, dub, lipa, višnja, bukva, bazga) i životinje (zmija, srna, kos, čaplja, bumbar, vuga, vjeverica). Između brojnih tema koje njezini stihovi pokreću izdvojio bih majčinstvo i zavičajnost. Tema majčinstva, tj. odnos majke i kćeri predočen je pomoću slike stabla, „slučajnog drveta“ – majčini su prsti pritom korijen koji viri iz zemlje, a oči lišće koje podrhtava i okreće se za kćeri. Pjesnikinja aktivira stabiliziranu semantiku drveta kao simbola života, jer drvo raste i obnavlja se, povezuje zemlju i nebo, čovjeka i boga. Predočavanje ljudskog florističkim slikama zaštitni je znak njezina poetskog mišljenja. Takav analoški prijenos oneobičuje, uvećava i arhetipizira prikaz čovjeka, njegovih pokreta i emocija.

Jednorog

Zavičajnost je tema kojoj se Ana Brnardić neprestano vraća. Ona ustrajno naglašava da je istinski čovjekov zavičaj priroda, da treba živjeti u simbiozi s njom te da je problem našeg vremena što smo se otuđili od prirode. U ciklusu Zavičaj značenjski je najopterećenija pjesma Jednorog. Pođe li se od naslova, može joj se pripisati kompleksna semantika. Jednorog je izmišljena životinja, koja ima tijelo konja, jarčevu glavu i dugačak rog na čelu. Nakon što je u antici jednorog bio simbol napasne i pakosne životinje, slika se mijenja u srednjem vijeku kada u prvi plan izbija simbolika čednosti i čistote. Za taj je zaokret prilično zaslužan prevodilac bestijarija Pierre de Beauvais (13. st.), koji je prenio priču prema kojoj se ta krvoločna životinja može uhvatiti samo na jedan način – da lovci odvedu djevicu u šumu, posjednu ju na stolicu i ostave samu. Jednorog će, kaže priča, kad opazi djevojku, doći k njoj i zaspati joj u krilu jer ga neodovljivo privlači miris čednosti. U pjesmi Jednorog autorica oživljuje dio simboličkog potencijala te priče. Pjesma se otvara rečenicom „Rat drveća počinje s prvom menstruacijom:/ zakopanom u šumi“. Moguće ju je čitati kao storiju o odrastanju, sazrijevanju, ženstvu, identitetu uopće. Kako god ju čitali, mjesto događanja je šuma, koja je iskonski zavičaj čovjeka i jednoroga.

Završni ciklusi zbirke propituju dvojbenu zavičajnost ljudi koji obitavaju u gradu. Njihov odnos s prirodom sveden je na ladanjske izlete na kojima se – između parkiranih automobila i ruralnog krajolika – opušteno razgovara o hrani, poslu, politici i sl. I u tim tekstovima pjesnikinja ostaje vjerna svom karakterističnom jeziku, koji je višeznačan i nesvodiv na očitost. Ta se govorna ambivalentnost aktivira primjerice u trenutku kada se ljude, okupljene oko stola, prikazuje kako postaju nijeme zmije, vuge, vjeverice.

Metaforika

Opće je mjesto u napisima o poeziji Ane Brnardić sveprisutna metaforika. Njezina je kreativna strategija doista zasnovana na analoškom prikazivanju, na stalnom povezivanju udaljenih fenomena i različitih iskustvenih područja tako što se jedan fenomen predočava obilježjima i rječnikom drugog. Metaforička združivanja naizgled neusporedivoga nude silan spoznajni potencijal, stvaraju nova značenja i karakteriziraju funkcioniranje poetskoga svijeta. Poznate stvari i fenomeni dobivaju nepoznata obličja i konture, a govor poprima svježinu. Moglo bi se čak tvrditi da se pjesnikinja ne služi metaforom, nego da metaforički misli. Za nju „reći“ obično znači: proizvesti analogiju, preobraziti, otkriti prije neuočenu sličnost. Osobito su uspjele eksplicitne metafore, one u kojima su izravno prisutni i predmet metaforizacije i metafora, npr: „Oluja, lijepa djevojka s konjskim očima“; „Prijateljice su slijepa brda/ koja vatom oblažu cestu“, „Nedjelja je soba za ovcu, krošnju bazge i/ šumski put s jagodama“.

Proces metaforizacije u podlozi je nastanka duboko intimnoga svijeta lirske protagonistice. Njegovi se stanovnici neprestano traže, presvlače i zamjenjuju. Zbilja u taj svijet ulazi prerađena, izmijenjena, višestruko prelomljena kroz svijest protagonistice, lišena činjeničnih dimenzija i zakonitosti – onezbiljena. Čitatelj je od početka suočen s oniričkim rječnikom, koji se oko njega okreće kao vrtuljak. Želi li sudjelovati, mora se i sam zavrtjeti i nastojati komunicirati s lebdećim prizorima i značenjima.

Idila i kaos

Važno obilježje poetskog diskurza Ane Brnardić njegova je  raspolućenost. Dominiraju elementi bajkovitoga govora, a u kontrapunktu se pojavljuju uznemirujući kaotični prizori. Na jednoj su strani biserne sestre, prohladna večernjica, seoska perina, Šuma Striborova, Modrobradi, Snjeguljica ili Pepeljuga, a na drugoj ratni pijevci, rat drveća i uniforme zakučaste rodbine. Moglo bi se čak govoriti o svjesnom prepletanju i suradnji idile i kaosa, što za posljedicu ima nastanak jedinstvenih ikoničkih križanaca. Tako u pjesmi Sviranje harfe čitamo:

Kad jagodica dotakne h, površinu žice,

valić ušne školjke, prstom ustrijeli tri jarebice,

a padne i hrast i šuma se iz korijena izvali

da prstima omogući dovoljno ljutog i gorkog svjetla,

srebrnih metaka ususret noćnim životinjama.

Da bi naglasila učinak muziciranja, pjesnikinja poseže za glagolom ustrijeliti i sintagmom srebrni meci, padaju hrast i šuma, tj. osjećaj krajnjeg užitka predočen je riječima i slikama koje dolaze iz udaljenog semantičkog polja. Tako ugođen pjesnički jezik zahvaća temu spajajući glazbu i krik, svjetlost i tamu. Taj jezik zapravo otvara temu i ostavlja ju otvorenom različitim dopisivanjima.

Zbirka Vuk i breza Ane Brnardić obuzima čitatelja; štoviše nerijetko ga ostavlja bez teksta. Kritičar je samo jedan od znatiželjnika koji ulazi u taj lirski svijet, koji korača šumom i nada se da će se snaći ako ga uhvati ljetna oluja, ako nabasa na jednoroga ili mu smola počne curiti iz rečenica.

Matica hrvatska - Krešimir Bagić

Ana Brnardić, Vuk i breza, Zagreb: Hena com, 2019.

Postoje organske knjige poezije čija pojava djeluje kao izrastanje još jedne grane na stablu izraza njihove autorice ili autora. One se u ostatak pjesnikinjina izraza uklapaju samorazumljivo i na neki način bešavno, što istovremeno ne znači da ne donose ništa novo, zanimljivo ili pomaknuto u drugačijem smjeru ili k drugačijoj optici. Svoje mjesto u zbiru autorovih knjiga pronalaze odmah, bez posebne potrebe za obrazlaganjem te pozicije ili kontrastiranjem s ostatkom radova. Takva je knjiga i nova zbirka poezije Ane Brnardić, jednog od ključnih imena suvremene hrvatske poezije, naslovljena Vuk i breza i objavljena u listopadu 2019. kod zagrebačkog izdavača Hena com.

Knjiga se sastoji od četrdeset i sedam pjesama podijeljenih u pet ciklusa, od kojih su prva tri podjednakog obima, dok su završna dva nešto kraća. Već iz sadržaja možemo primijetiti poveznice između naslova pojedinih ciklusa: Drveće, Zavičaj, Grad, Izlet u Jalšje, Kraj ljeta. Kad pogledamo i naslove pjesama, vidjet ćemo da se okus prirodnosti i zelenila, te miris životinjskog krzna provlače kroz cijelu knjigu.

Nema sumnje da je zbirka Vuk i breza proizvod jednog unificiranog i koherentnog – pa čak i ako je kronološki bilo isprekidano – stanja svijesti i poetskog raspoloženja. U tom smislu, knjiga je „konceptualna” istovremeno to nipošto ne bivajući, drugim riječima, taj koncept proizlazi iz nečega na finoj granici između književnog i izvanknjiževnog; on nije nametnut, već samo razotkriven, konturiran uredničkom rukom autorice. Način na koji se pojedine pjesme pretapaju jedna u drugu, slike koje se nadopunjuju i pletu kao provodni motivi, iako uvijek nove i vrlo često potpuno očuđujuće (tipično za autoricu, kojoj je metafora i rastezanje metaforičkog potencijala jezika jedno od ključnih izražajnih sredstava još od prve knjige), odaje jedan predan i udubljen proces pisanja na koji su možda utjecala i godišnja doba, polagana smjena svjetlosti, boja i temperatura, nailaženje specifičnih djelića godine koji ostavljaju traga, kao krhotine, u ovim pjesmama. Isto tako, možda i više nego druge pjesnikinjine knjige, Vuk i breza plod su izmijenjenih životnih okolnosti, unutarnjeg rasta i vanjskih, ponekad arhetipskih životnih događaja koji, dakako, dovode do pogleda unatrag i oko sebe, do „sređivanja računa” prije nastavka daljnjeg kretanja. U slučaju Vuka i breze, taj je veliki životni događaj majčinstvo.

Čitavim prvim ciklusom majčinstvo, odnosno novopreuzeta uloga majke, dominira pjesmama, a pojavljivat će se u raznim oblicima i intenzitetima i u ostatku knjige. Brnardić o svojoj kćeri piše začuđeno, oduševljeno, zadivljeno onako kako se (neka) djeca i mladi ljudi čude stvarima na koje prvi put nailaze ili ih prvi put doživljavaju, kao da je otkrivena nova vrsta, nova strana svijeta ili kao da promatra početak rasta nečeg potpuno vegetalnog, do srži sraslog s prirodnim svijetom (u smislu onog što se može suprotstaviti čovjeku kao nemušto, prepuno vitalnosti, svijetlo i mračno u isto vrijeme). Uostalom, kroz cijelu zbirku nailazimo na neprestano presijavanje i pretapanje ljudskog u biljno i životinjsko i obratno, pa čak i stapanje biljaka i životinja: pjesnikinja je „slučajno drvo svojoj kćeri”, mame su dunje, jagode i višnje, „sestra cvate rano, / prije biljaka”, a u šumi ne vidimo „jednog u brezu presvučenog vuka” – ovakvih primjera našlo bi se još na desetke. Sama naslovna pjesma zbirke, „Vuk i breza” (iz koje potječe i zadnji navedeni citat), bavi se primarno pretopljivošću stanja, uloga i identiteta posebno kroz odnos čovjek–životinja–biljka, miješanjem domene misli i djelovanja s domenom bivanja i prolaženja, stajanja i kretanja – s prirodom.

U drugom ciklusu, čiji naziv, Zavičaj, daje već prije čitanja naslutiti o čemu je riječ, pročitat ćemo najprije izvještaj ili ispovijest iz granica sjene, neka od prvih dječjih sjećanja i formativnih slika, u kratkom ciklusu ili višedijelnoj pjesmi „Noć na selu”. Zatim će uslijediti pjesma posvećena sestri, pa niz pjesama od kojih će se mnoge referirati na i udubljivati u ono što je svijest koja ispisuje knjigu proživjela u mladosti (ili općenito, prošlosti života), pri čemu važnu ulogu – što je kod Brnardić već mnogo puta podvučeno – igra glazba. Ovaj put, osim zvučne umjetnosti, svoju pojavu imaju i pjesništvo i književnost. Meditacije o skladateljima, koje su u rezultatu samo ovlaš s njima povezane, čine mi se među najslojevitijim sastavcima ove zbirke. U sredini ciklusa nalazi se pjesma „Zelene jabuke”, čije slike, u načelu jednostavne, meni osobno ostaju vrlo jasne u pamćenju. Ta zelene jabuke i šumski most na kojem ih jedemo postaju trenutak prividne suspenzije vremenitosti čiji se okus može usporediti jedino s onim zelenih jabuka: pauza, odmor usred ciklusa, popodneva, života.

Očit je prijelaz u trenutnost, u stanje veće užurbanosti i intenziteta međuljudskih komunikacija u trećem ciklusu, ponovno indikativnog naslovljenog Grad. I u tom gradu, međutim, priroda je jasno prisutna parkovima, lastavicama, južinom, smrću. Ciklus ostavlja dojam usporediv s posljednjim danima zime, danima pomaka i prevrata u dubini, a napučen je ljudima i ličnostima, kao uostalom i čitava knjiga. Iako sam dosad više govorio o prirodi i čovjeku kao o apstrakcijama, kao da je možda riječ o čovjeku koji toj prirodi pristupa pustinjački ili posve individualno, istovremeno je kod Brnardić izrazito važan i moment dodira, razmjene između ljudi. Možda zbog trenutka u životu pjesnikinje, pogled uokolo i unatrag posebno se dugo i intenzivno zadržava na onima bliskima: članovima obitelji, prijateljima, suprugu, odnosno liku srodne duše, ljubavnika (ovo posljednje naročito u svjetlu rođenja djeteta). Dirljiva, istovremeno bez ikakvih natruha sentimentalnosti i poprilično indirektna ili barem trezvena, pjesma je „Dan proveden s roditeljima”, locirana na tržnici, a unutar ciklusa – možda donekle značajno – smještena između pjesama „Smrt” i „Starenje”.

Ciklus ,,Izlet u Jalšjeˮ upravo i jest izlet, lagan odmak od tijeka zbirke do tog trenutka, ali opet i povratak u prva dva ciklusa, u intenzivno srastanje krvotoka ljudi i životinjama nastanjenog gustog zelenila. No prije svega, ovdje je riječ i opet o ljudima, bliskim ljudima, konkretno prijateljima i starim prijateljstvima, na neki način ukočenima, reumatičnima, koja treba razgibati, razgaziti i ugrijati pri novom susretu izvan svakodnevice. Gostoljubivi, velikodušni i prijazni, prijatelji ipak ostaju pomalo suzdržani, teško im je razbiti okvire vlastitih rutina kako bi se u potpunosti predali susretu i slušanju. Pjesnikinja tada kao da odlazi u samostalnu šetnju okolnom prirodom, susrećući životinje koje su istovremeno u potpunosti poštovane kao životinje i ništa drugo, živa bića, i duboki simboli nečeg drugog, osobnog, čovjekolikog, kao u kratkoj i nježnoj pjesmi „Jutro s okruglim pjevicama” koja, ponovno bez ikakve sentimentalnosti, govori o osjećaju da spašavanjem jednog malog stvorenja možemo smiriti i otkupiti sebe i svijet od svake promašenosti. Ovakvi motivi i osjećajan, a nesentimentalan pristup mogu usporediti najprije s onim karakterističnim za haiku majstore, primjerice za jednog od tzv. Velike četvorice japanskog haikua, Issu Kobayashija (1763.–1828.).

Završni ,,Kraj ljetaˮ suptilno je posvećen različitim formama i aspektima kraja, međutim otvorenog kraja koji je ustvari promjena i prilagodba, daljnji rast. Tu je i dalje, do samoga kraja zbirke, prisutna priroda, muž, majka, neki „mi” koji su bliski mi, gotovo stopljeni. Kao odjek završne pjesme prethodne autoričine zbirke, Uzbrdo, pretposljednja pjesma započet će sumirajućim perfektom koji bi, da su pisane na engleskom jeziku, mogao biti Present Perfect: „Bila sam drvo”. S ovoga proplanka ili brijega u šumi, putnica jasno vidi sebe i svoj dosad prijeđeni put i projicira ga dalje, baca cestu preda se kao dugačak svijetlo-tamni konopac, i nama se doista čini da „Sada je sve otvoreno: sunce je / ušlo u crniku (…)”.

Uspoređujući Vuka i brezu s drugim zbirkama Ane Brnardić, uspostavio bih eventualno poveznicu u tonu između onih „zagasitijih” (Valcer zmija, Uzbrdo) i „svjetlijih”, među koje bih svrstao Postanak ptica i najnoviju zbirku (pri čemu prva, Pisaljka jednog mudraca, može biti svrstana u obje, odnosno nijednu od ovih kategorija). Formalno, Brnardić se u Vuku i brezi vraća prelomljenom stihu, zbog čega ćemo se ponovno sjetiti Postanka ptica, a nasuprot knjigama Valcer zmija i Uzbrdo, u kojima pjesma u prozi igra ključnu ulogu te su čak i sastavci u stihu razvedena, duga retka koji također odzvanja prozom. U Vuku i brezi, međutim, vidimo čak i ritmičke i glasovne efekte, elemente aliteracije i asonance, a zaigranost povremeno titra tik ispod površine. Možda ona i pristaje posebno knjizi u kojoj je bajkovitost – rahlo posuta i neforsirana – jedna od bitnih karakteristika velikog broja tekstova, a naznačena je i samim naslovom. Izraz zbirke, kao i izraz Ane Brnardić općenito, nije jednostavan niti je njezine pjesme dovoljno pročitati jedanput, ovlaš prije spavanja ili u javnom prijevozu: stalno grananje metaforike i očito uživanje autorice u jeziku samom traži podjednako posvećen i zainteresiran angažman i od čitatelja. Naravno, ponekad se jednostavnost i bistrina pojave u izravno dostupnom obliku, kao npr. u spomenutim kraćim pjesmama „Zelene jabuke” ili „Jutro s okruglim pjevicama”.

Svaka nova zbirka pjesama Ane Brnardić potpuno je samosvojan i prepoznatljiv književni događaj, a autoričin stil teško je zamijeniti za stil bilo kojeg pjesnika ili pjesnikinje u Hrvatskoj i u regiji. Ipak se pojava zbirke, široko shvaćeno, „uklapa” u pjesničku sadašnjost hrvatske scene utoliko što se može uvrstiti u nedavno prepoznatu izrazito metaforičnu, prirodom zaokupljeno, povremeno magično-realističnu i izrazitije „kozmičku” (nezgodan termin koji, barem za neke, nosi i negativne konotacije) struju mlađe hrvatske poezije kojoj su pridonijeli autori kao Monika Herceg, Marija Dejanović, Ivan Šamija i pisac ovih redaka. Višedijelnu pjesmu „Noć u selu” privlačno je i lako asocirati s pjesmama Monike Herceg iz njezina prvijenca Početne koordinate, dok me ciklus Izlet u Jalšje osobno vraća u svijet mojeg ciklusa ,,Spavačiˮ iz zbirke Na kraju taj vrt, s kojim, međutim, dijeli većinom tek ambijent i geografsku lokaciju: zagorsko selo Jalšje samo greben niskog brda dijeli od Selna, koje je nadahnulo ,,Spavačeˮ. Te daleke srodnosti, jasno, spontane su i organske, neupadljive i u biti nebitne, jer izraz i preokupacije Ane Brnardić svoje porijeklo vuku iz pokrajina i vremena starijeg, potpuno neovisnog postanka. Brnardić na nepretenciozan i potpuno uklopljen način, gdje malo što strši, pokreće ili barem naslućuje (i slutnju prenosi u tekst) neke od najkrupnijih tema, povremeno me podsjećajući na problematiku slavnih Rilkeovih Devinskih elegija (naročito na elegije koje se bave izravno djecom, čovjekom i sviješću, ljudskom i ne-ljudskom, kao što su IV., V. i VIII.), samo na u cijelosti suvremen, neretoričan, ne-veleban način.  Iako nije formalno, a ni sadržajno „revolucionarna” (niti bih želio da se shvati da ijedna zbirka kvalitetnog afirmiranog autora to mora biti), Vuk i breza donosi novi pogled u pjesnički svijet i time, na neki način, intimni dnevnik senzibilne svijesti koja fenomene svijeta – ljude, prirodu, događaje, spoznaje, predmete – uvezuje u sasvim specifičnu mrežu označitelja koja se uvijek pomalo pomiče nekamo drugamo (možda naprijed, možda uzbrdo) i u koju se uvijek užitak, pa nekako i čast iznova čitateljski uplesti.

Enklava - Goran Čolakhodžić

Devedesetih godina, osobito u vrijeme ratnih sukoba, u domaćoj književnosti objavljeno je malo toga vrijednog trajanja. Hrvatski autori/ice, kao i mnogi u susjedstvu, pisali su redovito patriotske pjesmuljke, nacionalističke beletrizirane manifeste i tobože angažiranu prozu koja niti je imala snažnu mirovnu potku niti je literarno bila upečatljiva. Izuzev nekoliko djela – poput Radakovićeva romana Sjaj epohe (iz 1990.) i proznih knjiga više bosanskohercegovačkih autora koje čine daleko najbolje što se u to vrijeme pojavilo u Hrvatskoj (Sarajevski Marlboro objavljen je 1994.) – na književnom prostoru prevladavali su suša i korov. Četverored, Hrvatska Bogorodica, Smrt Vronskog i slična djela, po mome sudu, ostala su zanimljiva kao svjedočanstva političke instrumentalizacije književnosti, i ne puno više od toga. I u srpskoj je književnosti bilo slično, pa je roman U potpalublju Vladimira Arsenijevića (iz 1994.) po antiratnoj liniji, urbanom ambijentu i suvremenom jeziku bio 1990-ih iznimka u moru nacionalističkog i tradicionalističkog šunda.

Rat i književnost

No, takva situacija nije specifična samo za ovdašnje kulture. Rat često utišava književnost, nacionalistička buka i bijes zamagljuju pogled, a kolektivističke ideje zatiru individualizam i originalnost. Najbolja antiratna proza često nastaje godinama nakon rata, u grozničavom sjećanju na proživljeno, kao što je slučaj i s jednim od najpoznatijih antiratnih romana uopće, Remarqueovim Na zapadu ništa novo, objavljenom desetak godina nakon Prvog svjetskog rata u kojem je autor sudjelovao.

Razliku između vremena radnje književnog djela i vremena pisanja istog djela u slučaju pojedinih tema i pristupa navela sam ovdje kako bih naglasila drukčiji put romana koji je u fokusu ovog teksta. Naime, Putovanje u Karabah gruzijskog pisca Ake Morchiladzea odvija se u vrijeme građanskog rata u Gruziji i sukoba u cijeloj kavkaskoj regiji nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih, a napisan je i objavljen gotovo istovremeno, već 1992. godine. Riječ je o dubinski antiratnom romanu modernog izraza u kojem nema patetičnog patriotizma i ideološke demagogije. Uz to, on se redovito navodi kao najpoznatiji postsovjetski gruzijski roman, štoviše kao prijelomno djelo koje je potaknulo svojevrsno oslobođenje te književnosti od ideoloških natruha i tradicionalnih konvencija. Sudeći po nama dostupnim pregledima gruzijske književnosti, roman je važan u tamošnjem kontekstu i zbog svoje poetičke orijentacije: nepodržavanja sovjetskih literarnih kanona te okretanja zapadnim kulturnim utjecajima. I inače, pitanje čiji će utjecaj prevagnuti: onaj Istoka ili Zapada, odnosno složena tema odnosa europejstva i azijatstva (koji se često banalizira kao odnos civilizacije i barbarstva) zapravo je ključna za sve kulture na tome prostoru u dugom trajanju.

Anarhija i izgubljena generacija

Aka Morchiladze (pseudonim Giorgija Akhvledianija) rođen je Tbilisiju, a nakon studija povijesti neko je vrijeme radio na tamošnjem fakultetu. Uskoro se ubacio u novinarstvo, pa je godinama izvještavao o političkim i sportskim događanjima za ozbiljne novine, zatim uređivao popularni tabloid i vodio TV emisije o književnosti. Putovanje u Karabah njegov je prvi roman koji je odmah postao bestseler i preveden je na brojne jezike (na hrvatski s engleskoga, a ne originala). Do sada je Morchiladze objavio dvadesetak romana i tri zbirke proza za koje je dobio više puta najvažniju nacionalnu nagradu SABA (dodjeljuje je gruzijski PEN i TBC Banka). Za autorovu poetiku indikativan je i podatak da mu je jedan od omiljenih pisaca, kako navode neke službene biografije, Milorad Pavić, autor Hazarskog rečnika.

Usporedbe Hrvatske i Gruzije su neminovne

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu (10.-14. listopada) zemlja gost bit će Gruzija. Vrhunac je to promocije gruzijske književnosti i kulture koja traje cijelu godinu i uključuje njemačke, austrijske i švicarske gradove, a započela je gostovanjem 20-ak gruzijskih pisaca na sajmu u Leipzigu. Nastup na sajmu u Frankfurtu i najveću dosadašnju promociju gruzijske književnosti (jezika i njegova jedinstvenog pisma) prati i predstavljanje gruzijske umjetnosti, glazbe, arhitekture i filma (na Berlinskom filmskom festivalu). Aka Morchiladze, kao najpoznatiji suvremeni gruzijski autor, bit će također gost u Frankfurtu. O koliko važnoj promociji književnosti se radi pokazuje podatak da je od 2011. do 2017. u Njemačkoj objavljeno 65 knjiga gruzijskih autora, dok će se u 2018. pojaviti 60 novih njemačkih izdanja. Gruzija ima svoj Nacionalni centar za knjigu koji je osnovalo tamošnje Ministarstvo kulture i taj Centar stoji iza organiziranja frankfurtskoga gostovanja te brine o promociji i prevođenju gruzijske književnosti u svijetu.

Usporedbe su neminovne. Gruzija je mala i iz eurocentrične optike periferna zemlja: ima 3,7 milijuna stanovnika, kao samostalna država uspostavljena je 1991. raspadom Sovjetskog Saveza, u 1990-ima je prošla rat i kaos borbe za vlast, a cijela je regija još obilježena nacionalističkim politikama i sporom tranzicijom. Dakle, sličnosti postoje. Ipak, Hrvatska nije nikada bila zemlja gost na sajmu u Frankfurtu, Hrvatska nema Centar za knjigu (iako se njegovo osnivanje najavljuje godinama), nema nikakvu strategiju nastupa na književnim sajmovima, niti svoje kulturne ambasadore (iako ima golemu državnu upravu) koji bi ovdašnju književnost promovirali u svijetu. Hrvatski autori/ice ne prevode se ni približno u tom intenzitetu, a oni malobrojni čije su knjige prevedene na neki europski jezik i koji participiraju na široj kulturnoj mapi postigli su to zahvaljujući privatnim kontaktima. Ukratko, za hrvatsku državnu kulturnu politiku, izlazak iz nacionalne mišje rupe nije nikada bio niti trenutno jest prioritet.

Putovanje u Karabah je kombinacija romana ceste, psihološkog romana i antiratnog romana; u njemu samo putovanje u Karabah kao sižejni okvir predstavlja i svojevrsno unutarnje putovanje, otriježnjenje glavnog lika i priliku za kritiku hipokrizije tamošnjih društava. Roman prikazuje anarhiju društava zarobljenih u ratu i borbama elita za vlast, besmisao etničkih sukoba na širem prostoru te izgubljenost generacije koja u tome odrasta. U podtekstu se sugerira da iza borbi za samostalnost često stoji borba za novac, iza junaštva tek nasilništvo i kriminal, dok permanentna nesigurnost, teror i stagnacija odgovaraju određenim društvenim grupama. No, demokratizaciju i razvoj u Gruziji i okruženju nisu zaustavili samo ratni kaos, nacionalizam i frakcijske borbe, već je samo društvo dubinski patrijarhalno i tradicionalno, a rigidne društvene konvencije – pokazuje se u romanu – ograničavaju slobodu mladih. Sve skupa, dovoljno slično našoj (po)ratnoj stvarnosti – sukobima, patrijarhalnosti, hajdučkom naslijeđu i otporu modernizaciji – da nam bude razumljivo, ali i dovoljno različito da bismo pogriješili ako bismo tamošnju stvarnost mjerili svojim aršinom.

Kauboji i orijentalni otomani

Roman se odvija u dva zimska mjeseca građanskog rata u Gruziji i sukoba na širem kavkaskom prostoru. Glavni junak Gio i njegov prijatelj Goglik o politici ne razmišljaju, uglavnom gluvare po gradu, opijaju se, drogiraju, posjećuju prostitutke, dilaju na sitno, a Gioov utjecajni otac – bogataš i vođa paravojne skupine – osigurava im lakši prolaz. Jednog dana u staroj Ladi odlaze u Azerbajdžan kupiti veću količinu trave kako bi je prošvercali natrag u Gruziju, no u potrazi za selom dilera zalutaju i nađu se u ratnoj zoni, u Gorskom Karabahu. U stožeru armenske paravojske i izoliranoj seoskoj enklavi Gio se zapravo po prvi puta sabire: razmišlja, analizira i kritički vidi stvarnost. Osjeća da se nešto mora promijeniti, pa – djeluje. U završnici, nakon namjerno trijumfalističkih scena bijega na džipu, junaci se vraćaju u Gruziju. Ipak, vraćaju se na staro, u paralizirane odnose i svijet bez perspektive. (Gio kaže: „Ovaj grad se nikada ne mijenja – što god da se dogodi, nikad se ne mijenja – uvijek isti stari mentalitet, uvijek iste stvari koje potiču ljude“.) Važan motiv čini i Giova ljubav prema Yani koju brani njegova obitelj, a tu su i brojni signali koji ukazuju na kaotično društvo poremećenih vrijednosti u kojem se silno drži do starih obiteljskih, polu-plemenskih hijerarhija i istovremeno tone u kriminal i anarhiju.

Brza izmjena scena, vizualnost, dinamičan ritam, puno dijaloških dionica koje razvijaju dalje radnju, dominantni su u cijelome romanu. Naglašena narativnost ne umanjuje važnost emocija i psihologizacije, i autor uspijeva vrlo dobro, bez usporavanja priče i zamaranja opisima unutarnjih stanja, karakterizirati likove i njihova stanja. Značenja se lijepo otkrivaju kroz radnju, postupke likova, ambijente i razne kulturološke znakove u kojima se miješaju ono tipski istočno i zapadno. Gio je prikazan kao gruzijski „junak našeg doba“ (ležanje i kontemplacija na orijentalnom otomanu u armenskom zarobljeništvu posveta su sličnim scenama iz klasične ruske književnosti) i kao odraslo dijete izgubljeno u postsovjetskoj džungli koje sebe zamišlja kao usamljena kauboja. Prozapadna orijentacija vidljiva je i u karakterizaciji Goglika kao Jacka Nicholsona u Letu iznad kukavičjeg gnijezda i čestom variranju filmskih motiva. Roman se doista čini idealnim za jedan tip filmske adaptacije, pa je 2005. po njemu i napravljen uspješan film.

Teror bratstva

U pripovjedačkom tonu romana ima dosta cinizma, pa i hiperbolizacije koja ide u grotesku (votka, kalašnjikovi, blatnjave ceste), kako bi se pojačao dojam beznađa. Militantnost, zatucanost i neznanje nosive su oznake mentaliteta, pri čemu su primjetne spektakularizacija i autostereotipizacija. Gruzijsko i tamošnja kavkaska društva prikazuju se kao izrazito muška, mačistička i fatalistička; gotovo kao u stereotipnoj te u popularnoj kulturi dobrano iskorištenoj slici o crnačkom gangsterskom miljeu u kojem sve vrvi od opasnih, naoružanih tipova koji su međusobno u sukobu, ali jedan drugog stalno oslovljavaju s „brate“.

Žene, ženske perspektive i ženske želje u takvim „bratskim društvima“ Istoka i Zapada gurnute su na marginu. Iako su ženski likovi u romanu karakterizirani suviše tipski pa i karikaturalno (kurve, bivše kurve, požrtvovne maćehe), ipak se preko nekih signala (npr. činjenice da roditelji odvode svoje kćeri prije vjenčanja u Moskvu da ih „zašiju“ kako bi im vratili nevinost) i upečatljivih pasusa (npr. namjerno seksističkog unutarnjeg monologa glavnog lika o jednoj prostitutki) problematiziraju devijantna društvena nejednakost i uobičajeno podčinjavanje. U tom smislu, bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako bi taj kavkaski krug rata, nasilja, anarhije i mačizma opisala neka literarno umješna autorica.

Putovanje kultura

Putovanje u Karabah roman je koji sigurno može privući široku publiku – priča je odlično i dinamično ispripovijedana; motivi, karakteri i društvo su nama i bliski i daleki, a jezik je (prividno) jednostavan. Uz to, čini se kao da je roman napisan „na mišiće“, u nekom stvaralačkom transu, iako je, naravno, takva pretpostavka najčešće pogrešna (osim u slučaju Kerouacova Na cesti). Ima dovoljno jurnjave, paravojski, droge, lažnog bratstva itd. da bi se neki slabo utrenirani čitatelj zakačio na priču, a opet te „atrakcije“ ne zasjenjuju temeljne motive i značenja i ne iskrivljuju prikaze društva koje je u kaosu i stagnaciji i emotivno rastrojenih likova koji u takvom društvu pokušavaju naći sreću.

Ipak, osobno imam dojam da sam dijelove ovog romana već čitala, samo što to nije bilo u jednom već u više romana, što oni nisu bili s takvom lakoćom ukomponirani, što njihovi junaci nisu ležali na orijentalnim otomanima i vozili stare Lade, a i nisu se odvijali u Karabahu niti je njihov autor bio Gruzijac. Zapravo, taj spoj poznatoga i nepoznatoga, odnosno način na koji se ono što poznajemo iz zapadne (pa i ruske) književne i popularne kulture transponiralo u novi, nepoznati ambijent i u njemu sasvim dobro funkcionira, po meni, čini najzanimljiviji dio ovog romanesknog putovanja.

Tportal - Katarina Luketić

O ROMANU ‘PUTOVANJE U KARABAH’

Sad kad smo riješili društveno-politički kontekst (valjda), možemo se baciti na ovaj vrhunski roman, napisan daleke 1992., dakle u jeku svih ovih gore navedenih nezgodacija.

U Tbilisiju, taman usred građanskog rata, pratimo 24-godišnjeg Gia, pripadnika zlatne mladeži, bez egzistencijalnih problema (tatica se za sve pobrinuo), ali i bez ikakvih ambicija i interesa, osim da sa svojim (istim takvim) prijateljima pije, puši, povremeno se drogira i ševi. „Ako išta sa sigurnošću znam, to je da ništa ne znam. Nemam pojma ni o čemu. Znam da je moj život jedna hrpetina ničeg.“ Jedina svijetla točka u njegovom životu sasvim neočekivano postaje nježna, povučena, gotovo eterična prostitutka Yana, s kojom Gio doživljava romansu, koja mu mijenja život. S obzirom na oštro neodobravanje Giovog oca (a ocu ne možeš proturječiti, pogotovo ako te financira), ljubav s Yanom naprasno završava. Ionako besciljni život našeg antijunaka postaje gotovo nepodnošljiv, pa se da nagovoriti od prijatelja Goglika na lagan poslić – odlazak u Azerbajdžan, u neku selendru, kako bi hrpu novaca zamijenili za hrpu droge i dovezli ju nazad u Tbilisi. Vozeći po blatnom Azerbajdžanu dvojac se izgubi, i uskoro otkrivaju da se nalaze u Gorskom Karabahu, u kojem bjesni sukob između Azera i Armenaca. Spletom neobičnih okolnosti Gio završi kod paravojne formacije Armenaca, negdje usred Gorskog Karabaha, u avanturi svoga života…

Uslijed kratkotrajnog života u paravojnom leglu, u kojem mu je, neočekivano, bilo sasvim dobro, i u kojem je konačno osjetio kakav takav smisao, iz usta do tada nezainteresiranog i mlitavog bogataškog sina izlaze upravo genijalni uvidi. Pa tako otkriva da je nerazumljivi sukob u Gorskom Karabahu zapravo jezivi vašar, u kojem „obje strane ubijaju garave potomke svojih neprijatelja“, a pri tome je sukob, i s jedne i s druge strane, najobičnije „…razbojstvo, u kojem se kralo sve što se moglo od svakog od koga se moglo.“ Ali, tako to ide s ljudskim rodom, neprestano se uvaljujemo u besmislice, „počneš s prljavim noktima, i ubrzo si sretan i prljav od glave do pete.“

Ovaj relativno kratak roman, pisan u prvom licu, iz vizure razmaženog tatinog sina, je izuzetno oštar, brutalan, gorkohumoran, sirov i surov. Morchiladze piše jednostavnim (ne i banalnim!!) stilom, bez puno „mesa“, a s puno psovki i raznoraznih prostota, koje ovdje pašu kao budali šamar. Opisi i likova i mjesta su šturi i kratki, bez posebnih detalja, ali upravo mu to daje i posebnu čar. Prvo, bez detalja nam je ta priča, pisana u prvom licu, još uvjerljivija, i doista imamo osjećaj da je riječ o ispovijesti izgubljenog Gia (moram napomenuti da je Morchiladze, kad je pisao ovaj roman, imao 24 godine, tako da uvjerljivost zasigurno dugujemo i tome).

Drugo, ako izbrišemo mjesto i vrijeme radnje i imena protagonista, ovaj roman ima univerzalnu poruku – rat je sveprožimajuća besmisao, uvijek i svuda. Uvijek, ali beziznimno uvijek, na površinu isplivaju partikularni interesi pojedinaca, za koje se bore entuzijasti pod krinkom borbe za pravu stvar. „Ovi ratovi gurnu kalašnjikove u ruke običnih balavaca.“ Sve je isto, još vjerojatno od kad je naš majmunoliki predak oruđe kojim je do tada kopao povrtnjak potegao na svog brata. Ratna i poratna generacija je uvijek izgubljena i bez jasnog cilja (sjetimo se kako je to genijalno opisivao Hemingway u svojim romanima). Ali, nema veze, vidimo iz novije (zapravo, svekolike) nam povijesti da iz svega toga možemo naučiti samo to kako i opet, i ponovno – ništa nećemo naučiti…

„Putovanje u Karabah“ dinamičan je roman, koji se guta u nekoliko sati, i koji ćemo mi, iz balkanskog bureta baruta, itekako otkriti kao poznat i blizak. I sukob, i kalašnjikovi u rukama balavaca, i zlatna mladež, i tajkuni, droga, seks i kurve, beznadnost i besciljnost, sve je to nešto što smo, ili imali ne tako davno, ili još uvijek, nažalost, imamo u ovoj Lijepoj Našoj Tranzicijskoj (što je uostalom i Gruzija). Dosta je bilo priče, za ostalo krenite na uzbudljivo i neobično putovanje u Karabah, znate s kojeg perona…

Journal hr - Ilina Cenov

O ROMANU ‘PUTOVANJE U KARABAH’

Sad kad smo riješili društveno-politički kontekst (valjda), možemo se baciti na ovaj vrhunski roman, napisan daleke 1992., dakle u jeku svih ovih gore navedenih nezgodacija.

U Tbilisiju, taman usred građanskog rata, pratimo 24-godišnjeg Gia, pripadnika zlatne mladeži, bez egzistencijalnih problema (tatica se za sve pobrinuo), ali i bez ikakvih ambicija i interesa, osim da sa svojim (istim takvim) prijateljima pije, puši, povremeno se drogira i ševi. „Ako išta sa sigurnošću znam, to je da ništa ne znam. Nemam pojma ni o čemu. Znam da je moj život jedna hrpetina ničeg.“ Jedina svijetla točka u njegovom životu sasvim neočekivano postaje nježna, povučena, gotovo eterična prostitutka Yana, s kojom Gio doživljava romansu, koja mu mijenja život. S obzirom na oštro neodobravanje Giovog oca (a ocu ne možeš proturječiti, pogotovo ako te financira), ljubav s Yanom naprasno završava. Ionako besciljni život našeg antijunaka postaje gotovo nepodnošljiv, pa se da nagovoriti od prijatelja Goglika na lagan poslić – odlazak u Azerbajdžan, u neku selendru, kako bi hrpu novaca zamijenili za hrpu droge i dovezli ju nazad u Tbilisi. Vozeći po blatnom Azerbajdžanu dvojac se izgubi, i uskoro otkrivaju da se nalaze u Gorskom Karabahu, u kojem bjesni sukob između Azera i Armenaca. Spletom neobičnih okolnosti Gio završi kod paravojne formacije Armenaca, negdje usred Gorskog Karabaha, u avanturi svoga života…

Uslijed kratkotrajnog života u paravojnom leglu, u kojem mu je, neočekivano, bilo sasvim dobro, i u kojem je konačno osjetio kakav takav smisao, iz usta do tada nezainteresiranog i mlitavog bogataškog sina izlaze upravo genijalni uvidi. Pa tako otkriva da je nerazumljivi sukob u Gorskom Karabahu zapravo jezivi vašar, u kojem „obje strane ubijaju garave potomke svojih neprijatelja“, a pri tome je sukob, i s jedne i s druge strane, najobičnije „…razbojstvo, u kojem se kralo sve što se moglo od svakog od koga se moglo.“ Ali, tako to ide s ljudskim rodom, neprestano se uvaljujemo u besmislice, „počneš s prljavim noktima, i ubrzo si sretan i prljav od glave do pete.“

Ovaj relativno kratak roman, pisan u prvom licu, iz vizure razmaženog tatinog sina, je izuzetno oštar, brutalan, gorkohumoran, sirov i surov. Morchiladze piše jednostavnim (ne i banalnim!!) stilom, bez puno „mesa“, a s puno psovki i raznoraznih prostota, koje ovdje pašu kao budali šamar. Opisi i likova i mjesta su šturi i kratki, bez posebnih detalja, ali upravo mu to daje i posebnu čar. Prvo, bez detalja nam je ta priča, pisana u prvom licu, još uvjerljivija, i doista imamo osjećaj da je riječ o ispovijesti izgubljenog Gia (moram napomenuti da je Morchiladze, kad je pisao ovaj roman, imao 24 godine, tako da uvjerljivost zasigurno dugujemo i tome).

Drugo, ako izbrišemo mjesto i vrijeme radnje i imena protagonista, ovaj roman ima univerzalnu poruku – rat je sveprožimajuća besmisao, uvijek i svuda. Uvijek, ali beziznimno uvijek, na površinu isplivaju partikularni interesi pojedinaca, za koje se bore entuzijasti pod krinkom borbe za pravu stvar. „Ovi ratovi gurnu kalašnjikove u ruke običnih balavaca.“ Sve je isto, još vjerojatno od kad je naš majmunoliki predak oruđe kojim je do tada kopao povrtnjak potegao na svog brata. Ratna i poratna generacija je uvijek izgubljena i bez jasnog cilja (sjetimo se kako je to genijalno opisivao Hemingway u svojim romanima). Ali, nema veze, vidimo iz novije (zapravo, svekolike) nam povijesti da iz svega toga možemo naučiti samo to kako i opet, i ponovno – ništa nećemo naučiti…

„Putovanje u Karabah“ dinamičan je roman, koji se guta u nekoliko sati, i koji ćemo mi, iz balkanskog bureta baruta, itekako otkriti kao poznat i blizak. I sukob, i kalašnjikovi u rukama balavaca, i zlatna mladež, i tajkuni, droga, seks i kurve, beznadnost i besciljnost, sve je to nešto što smo, ili imali ne tako davno, ili još uvijek, nažalost, imamo u ovoj Lijepoj Našoj Tranzicijskoj (što je uostalom i Gruzija). Dosta je bilo priče, za ostalo krenite na uzbudljivo i neobično putovanje u Karabah, znate s kojeg perona…

Journal hr - Ilina Cenov

Da, spomenuta fotografija jedna je od mnogih fotografija našega starog obiteljskog fotostudija. Koristio sam se njome kao pomoći kad sam započeo pisati knjigu. Uz pomoć fotografija pisac može uroniti u vremena koja nije osobno doživio, kao i kad nema nikoga tko bi mu ispričao o tim vremenima.

Unatoč obiteljskoj posvećenosti fotografiji, kao i izreci da slika vrijedi tisuću riječi, odlučili ste se na pisanje kao način kojim ćete sačuvati rodno mjesto.

Ja sam čovjek od prošlosti. Možda baš zato pišem povijesne romane. Vjeran sam mjestima, a pisanje je moj način kako držati kuće prijašnjih generacija na nogama, bile one srušene u ratovima ili zamijenjene novima. Moj se otac sramio što sam bio tako loš u fotografiranju, ali možda je ovo moj način: slikati riječima umjesto fotoaparatom.

Koliko su vam u pisanju pomogle obiteljske priče i životi? U jednom intervjuu pročitao sam da vam je kao uzor za lik Marije, snažne i samosvjesne žene, poslužila prabaka.

Majka majke mojeg oca, prva primalja u Kuusamu, Hanna Aaltonen, bila je uzor za primalju Mariju u romanu. Nisam imao priliku upoznati prabaku, ali ona i dalje živi u pričama naše obitelji. Iz tih priča prenio sam mnoge epizode u knjigu: 260 kilometara duga vožnja biciklom uzbrdo iz obalnog grada u Kuusamo, ubojstvo mačke, sjeckanje fetusa. U knjizi ima i drugih paralela s mojom rodbinom kao što je fotografiranje kao profesija, vikendica neobična oblika, ili četiri djeteta, od kojih su dva starija djevojke, a dva mlađa dječaci.

Od četiriju glavnih likova, čak su tri žene. Roman prati život samohrane majke Marije, odlučne i snažne žene, zatim njezine kćeri Lahje, koja opet pokušava gotovo nemoguće – otvoriti vlastiti fotografski studio, odnosno uspjeti u muškom svijetu, a tu je i Lahjina snaha Kaarina, koja ima tradicionalnu ulogu u obitelji i koja se ne bori s društvenim poretkom, ali se bori sa suprugom. Pitanje je što vam je bio glavni impuls za pisanje romana, odnosno je li to bila želja za prikazivanjem snage žene da uspije unatoč svemu, u društvu kojim dominiraju muškarci?

Snaga, uspjeh ili vještine ne ovise o spolu nego o samom čovjeku. Htio sam opisati žene takvima kakve jesu, a ne tako da ih definiramo uvijek posredovanjem muškaraca kao majke, kćeri, sestre ili supruge. Finska književnost ima jaku tradiciju pisanja o snažnim ženama. Čak u našem nacionalnom epu, u Kalevali, Louhi je snažna gospodarica sjevera. Po mojem mišljenju priče muškaraca napisane su dovoljan broj puta i osobno više ne želim čitati ni jedan roman u kojemu je muškarac srednjih godina izgubljen u vlastitom životu. Došlo je vrijeme da se povijesni događaji opišu iz novoga kuta.

Predstavljaju li u tom smislu opisivanja povijesnih događaja, četiri lika i četiri različita smjera, ne samo životna nego i društvena, odnosno sve moguće smjerove i živote? Ili, da pojednostavnim, kriju li se u tim životima životi svih Finaca u razdoblju od kraja 19. do kraja 20. stoljeća? Jesu li oni arhetipski likovi?

Hmmm... To bi značilo da sve detaljno planiram i pišem s već gotovom idejom. Takav bi stil vodio do pedagoškog teksta, sa svrhom educiranja čitatelja kao u bajkama. No književna vrijednost bila bi na nuli. Za mene je književnost pričanje priče. Tumačenje je zadaća čitatelja.

Koliko je ideja čuvanja priča i nasljeđa, onog obiteljskog, bila važna u pisanju romana i koliko je knjiga, unatoč tomu što se bavi temama ili pitanjima važnim za čitav narod, identitetska i osobna, pokušaj da se sačuvaju određeni ljudi, prostor i vrijeme?

Priče moje prabake bile su itekako vrijedne pamćenja. U to vrijeme ona je bila utjecajna, obrazovana žena u svojem malom religioznom selu na sjeveru Finske. Htio sam pričati priče sa sjevera čitateljima na jugu Finske jer su npr. ratni događaji ili vatrom uništena Laponija nešto nepoznato na jugu zemlje. U Finskoj se cijela kulturna scena koncentrira na područje glavnoga grada, i zato je važno pobrinuti se da čujemo svačiju priču.

Dotaknut ćemo se još pitanja centralizacije kulture i uspjeha izvan nje, ali prije toga – čini mi se da je roman priča o ljudima, ali jednako tako i o kućama? Tomu pridonosi spomenuta fotografija na kojoj nema ljudi već samo kuća, a izgradnja kuća važan je element romana, kojim se postiže atmosfera. Ukratko, kuće u romanu kao da su žive. Čini mi se da je ovo također roman samoće.

Volim kuće! Volim priče koje su skrivene ispod oštećenih drvenih ploča ispred pećnice, iza puknutih vrata ili prozora zatvorena drvenim lamperijom. Prije nekoliko godina u Turkuu sam kupio kuću staru 150 godina i sad sam je renovirao. Iako ne znam ništa o povijesti te kuće, ona mi je već počela pričati novu priču, koju ću jednoga dana pretvoriti u knjigu.

Kad sam prošetao Zagrebom, vidio sam mnogo zanimljivih zgrada, koje su probudile moju maštu. Mislim da sam napravio sto fotografija.

Sigurno je da ta kuća pamti mnoge generacije te njihove odnose, kao i ona u romanu. Možda je najdojmljiviji opis sukoba dviju generacija onaj nabave frižidera i staklenke s krvavim ostacima kruha, a događa se između Kaarine i njezine svekrve Laahje. Njih su dvije u stalnom ili barem latentnu sukobu. Ipak, u jednom trenutku pripovjedač kaže kako su oni obitelj. Treba li, unatoč svemu, ovaj roman promatrati i čitati kao posvetu obitelji, kakva god ona bila? Kako roman čita i kako ga je doživjela finska publika?

Smatram da današnja kultura previše teži sreći. Mislimo da život mora biti stalna euforija, i kad nije, čudimo se gdje je problem. Život svakog čovjeka sastoji se od dobrih i loših dana. Bez sukoba, tuge i očaja ne bismo znali cijeniti te lijepe dane kad se sunce probija između grana i grije nam kožu. Zato moramo prihvatiti i nevolje. Posvađana je obitelj također obitelj.

Roman je doživio velik uspjeh, prodan je u 50.000 primjeraka i preveden na mnoge jezike, a negdje ste spomenuli da ste ga gotovo izbrisali. Naime, roman je nastao kao rad na tečaju kreativnog pisanja u Kuusamu. Je li vas uspjeh zatekao, pogotovo zbog činjenice što se bavi ruralnom tematikom, a na tribini održanoj u Booksi rekli ste kako nema književnoga života izvan Helsinkija, odnosno, tako se stvar barem doživljava iz perspektive glavnoga grada. Imajući na umu sve navedeno, kao i činjenicu da je riječ o prvijencu i da niste bili dio književnog života, što ste očekivali od romana?

Uspjeh romana nije iznenadio samo mene, nego i nakladnika. On je predvidio da prvijenac nepoznatog autora ne može prodati u više od tisuću primjeraka, a svi su bili zbunjeni zbog uspjeha. Nisam imao nikakvih očekivanja, i u to vrijeme nisam ni bio osobito zainteresiran za sve to. Po zanimanju sam učitelj i imam jak strukovni identitet učitelja. Zato ni danas sebe ne nazivam piscem, jer nisam takav. Ja sam samo učo koji noću piše priče o neobičnim ljudima. Zato se nekad osjećam neugodno zbog uspjeha romana.

Na hrvatski je proteklih godina preveden veći broj finskih autora, kao što su Kjell Westö, Sofi Oksanen, Kari Hotakainen ili Monika Fagerholm, čiji je roman Amerikanka objavljen nedavno, kao dio istog projekta Hena Coma. Priličan broj autora i naslova za zemlju koja ima tek pet i pol milijuna stanovnika. Je li zanimanje za finsku književnost plod samih djela ili je riječ i o dobroj kulturnoj strategiji odnosno promociji književnosti u inozemstvu? A jeste li vi čitali neke hrvatske autore?

Mislim da je i jedno i drugo. Finska kultura književnosti vrlo je originalna. Razlog je tomu osamljen položaj zemlje i rijetki jezik. Nakon uspona nordic noira u Europi i SAD-u, svi švedski i norveški kriminalistički romani bili su prevedeni. Nakladničke kuće obratile su pozornost na malu nepoznatu zemlju. Francuzi su zavoljeli finski smisao za humor, a anglosaksonske zemlje sliku šutljivoga naroda. Istovremeno država je počela ulagati u izvoz kulture pa su se ponuda i potražnja našle. To je ujedno razlog zašto učitelj finskog jezika daje intervjue u Zagrebu pa se čak i sam čudi kako je došlo do toga.

Kao srednjoškolac čitao sam roman Na Drini ćuprija Ive Andrića, ali nisam siguran smatra li se hrvatskim piscem. Od novijih pisaca pročitao sam na finskom jeziku Svaki dan, svaki sat Nataše Draganić, Buick Rivera Miljenka Jergovića i Ministarstvo boli Dubravke Ugrešić. Nema mnogo hrvatske literature na finskom. Ima interesa, ali, koliko sam shvatio, nedostaje profesionalnih prevoditelja.

Prije britanskog kolonijalizma, pecanje je na području današnje Nigerije bilo respektabilna karijera, kaže u svom romanu autor i profesor kreativnoga pisanja nigerijskog porijekla, Chigozie Obioma (1986., Akure). Ali ne i danas. Štoviše, kada četvorica braće potajno odluče postati ribari, sve krene nizbrdo, bez obzira (ili možda baš zato) što im je ribanje poslužilo i kao samonametnuti inicijacijski ritual u muškost, kao način da se povežu sa svojim korijenima.

Na rijeci od koje svi zaziru (opet zbog razloga koji imaju veze s kolonijalizmom), skitnica Abulu im prorekne da će najstarijega, Ikennu, ubiti ribar - netko od njegove vlastite braće. Ove riječi zatim polako počnu erodirati i komplicirati njihove odnose i pokrenu čitav niz nesretnih događaja.

Braću i živote njihove obitelji pratimo skačući u vremenu, oslikane na pozadini političkih prekretnica devedesetih. Obioma, kojeg su neki kritičari proglasili nasljednikom Chinue Achebea, čini to rečenicama istovremeno izravnim i raskošnim te opisima koji se ne libe, između ostalog, usredotočiti na mučne ili šokantne detalje. Ipak, zbog vještog pripovijedanja, autor time ne opterećuje čitatelje. Upravo suprotno: osjećamo se privilegiranima što možemo, barem na neko vrijeme, promatrati svijet kroz njegovu pronicljivu lupu. Nimalo stoga ne iznenađuje da je roman Ribari, koji je kod nas u prijevodu Mirne Čubranić izašao u nakladi Hena coma i s kojim autor trenutno gostuje na Festivalu svjetske književnosti, 2015. dospio u finale za nagradu Man Booker. A tek mu je prvi.

Prije početka Ribara citirate poslovicu naroda Igbo koja kaže kako koraci jednog čovjeka ne mogu uzrokovati stampedo. Čitav je roman, s druge strane, dokaz da mogu. O kakvom se tu odnosu radi?

Dobro pitanje i ne sjećam se da mi ga je itko do sada postavio. U narodu Igbo postoji oratorska praksa prema kojoj se izjave mogu učiniti efektnijima ili čak snažnijima ako ih se iskaže ironično. Doslovno, koraci jednog čovjeka zaista ne mogu prouzročiti stampedo pa kad se to ipak dogodi, poslovica poprima tragičniju konotaciju. 

Ribare čitaju i kao alegoriju političke i ekonomske situacije vaše zemlje, paradoksa koji je Nigerija. Tko je onda luđak-skitnica Abulu i koju funkciju imaju njegova proročanstva, posebno ono namijenjeno četvorici braće?

Znate, kad sam zamišljao roman, dijelom sam mislio o paradoksu bogate nacije koja je siromašna. Napravio sam i ozbiljno istraživanje o povijesti raznih nigerijskih plemena prije kolonijalizma i otkrio da je i onda, kada nismo bili tehnološki napredni, postojala usporediva razina oskudice i društvene neimaštine kao i danas u "modernoj" državi stvorenoj kao posljedica kolonijalizma. Prije nego što sretnu Abulua, momci imaju snove - Ikenna je htio biti pilot, Boja doktor itd. Ali dođe luđak i kaže: "Bit ćete ovakvi i onakvi" i životi su im inficirani od toga trenutka. To je metafora. Ali ne bih išao tako daleko da kažem da su Ribari alegorija jer ljudi počnu tražiti simbole u svemu. Više volim tematsku situaciju postaviti kao metaforu.

Opisi skitnice Abulua i njegovih akcija su upečatljivi, često šokantni i uvijek vrlo živopisni, a slično je i s drugim likovima. Na koje ste se izvore oslanjali? U kojoj mjeri crpite autobiografski materijal? 

Hvala ti. Ne, nisam radio nikakvo istraživanje da bih kreirao likove. I mene samog iznenađuje kako mi te stvari dolaze. No, ono što mogu reći je da sam uvijek viđao mentalno bolesne ljude po Akureu, gradu gdje sam odrastao i u kojem je smještena radnja romana. Ustvari, Akure je jedina stopostotna činjenica u knjizi. U Nigeriji nema društvenog sistema koji brine o skitnicama. Stoga, ako nemaju nekog člana obitelji koji bi ih maknuo s ulice, oni jednostavno lutaju, kao što to čini Abulu. Kao dijete često su me zbunjivali takvi ljudi i uvijek sam se pitao što bi se moglo učiniti da ih se spasi ili da im se pomogne. Vjerojatno su se detalji o njima nesvjesno utisnuli u moju psihu.

Što se tiče drugih dijelova romana, pokupio sam detalj ovdje ili ondje: nekog događaja, fenomena ili fragmente stvarnih ljudi i sastavio ih tako da tvore nove realnosti. Ali za mene to i jest bit fikcije: ponovno modeliranje proživljenog iskustva na način da često postane neprepoznatljivo onima koji su ga doživjeli. 

Negdje ste izjavili da je vaše pisanje oblikovano imaginacijom naroda Igbo, ili onim što nazivate zapadnoafričkim realizmom. Kako ono utječe na naraciju ili svjetonazor likova? 

Time sam mislio, i još uvijek mislim, da crpim iz filozofije i kozmologije naroda Igbo kako bih risao realnosti. Ono što se možda i ne čini mogućim Zapadnom umu, može se zaista dogoditi u svijetu o kojem pišem. Zato mi nema smisla kad mi netko kaže: vaš je roman bajka ili magični realizam. Ne, nije. Ribari se mogu dogoditi u Nigeriji, a možda su se i dogodili.

Što ste čitali kao dijete? Tko su vam bili književni utjecaji? Inspirirate li se i drugim oblicima umjetnosti? 

Bio sam fasciniran dijelima Amosa Tutuola, posebno prvim afričkim romanom na engleskom, Pijač palmina vina. S obzirom da je Nigerija nekoć bila britansko dijete, imao sam relativno lagan pristup djelima britanskih majstora poput Shakespearea, Miltona, Johna Bunyana, i mnogih drugih koje sam volio. Ali među tom galerijom lica, poseban sam užitak pronašao u romanu Thomasa Hardyja, Tessa iz porodice d'Uberville, koji, čak i sada, smatram remek djelom književnosti devetnaestog stoljeća. No ipak sam više rezonirao s djelima afričkih pisaca, koji su na mene kao dijete ostavili snažan dojam: Chinua Achebe, zbog bolnog, ekspanzivnog romana Božja strijela; Wole Soyinka, zbog Iskušenja brata Jeroa; Cyprian Ekwensi, zbog An African Night’s Entertainment (Zabava afričke noći); Camara Laye, zbog The African Child (Afričko dijete), i D. O. Fagunwa, zbog Ògbójú Ọdẹ nínú Igbó Irúnmalẹ̀ (Šuma tisuću demona), koji sam čitao u originalnoj verziji, na jorupskom jeziku. I, za kraj, gutao sam grčke mitove. S četrnaest sam u tri mjeseca pročitao Homerovu Odiseju jer mi knjižnica u mojoj školi nije dopuštala da je iznesem.

Što vas je potaknulo da napišete Ribare? 

Krenuo sam pisati roman nakon razgovora s ocem u kojem je spomenuo sve veću bliskost između moja dva starija brata koji su, dok su odrastali, bili ozbiljni rivali. Počeo sam razmišljati o toj bliskosti, o tome što znači voljeti brata, ali i o tome što bi bilo da do toga nikada nije došlo, da nikada nisu spoznali bratsku ljubav i bliskost obitelji. To me razmišljanje dovelo do ideje o bliskoj obitelji koja biva uništena. Čitao sam i The Great Civilizations (Velike civilizacije) Willa Duranta i nešto što je uvijek iznova ponavljao usjeklo mi se u pamćenje. Rekao je da "velika civilizacija ne može biti uništena izvana; to može doći jedino iznutra". Razmišljao sam o tome što bi to moglo doći izvana i uništiti obitelj - tu se rodilo sjeme ideje. Zadubio sam se u njih nekoliko, a onda konačno došao do proročanstva (jer htio sam pisati i o prisutnosti tih pojava u našoj svijesti) kao najkobnijeg alata koji može dovesti do poremećaja jedinstvo grupe. Takvo bi proročanstvo izrekao netko tko bi ostao nevin, ne znajući do koje je mjere oštetio druge.

U romanu se stalno referirate i na višejezičnost likova. Otac, koji želi da njegova djeca dobiju skupo Zapadno obrazovanje, govori na formalnom engleskom, majka na jeziku igbo, djeca na jorupskom. Engleski se također koristi kada se želi distancirati od osobe kojoj se obraća, iskopati kratere između sebe i njih, kako kažete. Kako je bilo odrastati u takvom višejezičnom okruženju? Kako jezik igbo, naprimjer, oblikuje vaš anglofoni izričaj? Pišete i da se o politici ne može raspravljati na jeziku igbo jer u njemu nema riječi poput administracija. Čini li to suvremenu nigerijsku politiku - kao što je ranije vjerojatno bio slučaj s kolonijalnim aparatom - nedokučivom masama? 

Kao i djeca u romanu, smatram da je jedna od stvari koje vam se dogode kada se rodite u okruženju poput ovoga ta da različiti jezici postanu međusobno odijeljeni, pripisani različitim funkcijama. Ali zanimljivo je primijetiti u kakvom su odnosu jedni s drugima. Razumijem i govorim i turski. I promatrao sam, recimo, kako je taj jezik zapravo počeo utjecati na sve druge u jednom trenutku, osobito na engleski. Ponešto se može reći i o tome kako ritam jednog jezika ponekad sipi u drugi i obogaćuje ga. Primjeri toga su svakako i neke od nijansi jezika igbo koje vidite u mojoj knjizi.

Na koji način biblijske priče, vrlo prisutne u Ribarima, interferiraju s afričkim vjerovanjima? Kršćanska vjerovanja i kolonijalizam pretvorili su rijeku, nekada mjesto štovanja, u zastrašujući, mračni entitet. Što se, u međuvremenu, dogodilo s Božicom-sirenom? 

Postoji opipljiva interakcija, čak i sraz ovih kultura, što je vidljivo u samoj strukturi raznih afričkih društava. To se zrcali i u romanu. Rijeka, Omi-Ala, vrsta je metafore za to, kao što si to dobro istaknula. Tako su duboko potisnute afričke tradicije i ideje, tako duboko zakopane da danas čak i sami Afrikanci gotovo sve afričko smatraju inferiornim. Dijelom je to zbog manjka ekonomske stabilnosti kod većine afričkih naroda. Ovo se odražava u obrazovnom sistemu, religiji i gotovo svemu drugome. Pa čak i naše elite inzistiraju - kao nekada kolonizatori - da su afrička kultura i ideje zaostale i loše. 

Ribari istražuju ideju podsvijesti ili sile koja se, jednom kada je se pokrene, čini nezaustavljivom i potiče likove da se ponašaju na određene načine. Dvije od tih sila su zasigurno strah i mržnja, i one su zarazne. Koliko su moćne priče koje si pričamo, ili nam se pričaju? Je li sve što radimo predodređeno? 

Ovo je jako dobro pitanje. Moja namjera i je bila istražiti strah i mržnju u ovom romanu. Vjerujem da su strah i mržnja sjeme koje, jednom kada se čvrsto ukorijeni u pojedincu, može postati neuništivo. To je ono što razjedinjuje obitelj u mom romanu, i što danas razjedinjuje suvremena društva.

Ideja predodređenosti je koncept naroda Igbo. Postoji vjerovanje da smo ustvari sudbinski predodređeni da postanemo ono što jesmo, tamo gdje jesmo. Ipak, nekad chi ili duh-zaštitinik u svima nama, igra ulogu u tim pregovorima da stvari ne krenu po zlu. Ali chi nije svjestan naše predodređene sudbine. Stoga često pregovara naslijepo. No, netko ponekad može i promijeniti tijek vlastite sudbine ako mu chi ima moć uvjeravanja. Mislim da je ideja ta da postoji apsolutna kontrola univerzuma - sve je isplanirano, kao njemački vlak strogo vjeran vremenu i rasporedu.

U intervjuima spominjete da Nigerijci ne znaju biti Nigerijci jer je Nigerija umjetan, kolonijalni konstrukt. Zapravo osjećaju odanost prema manjim cjelinama i geografskim područjima, ne prema onome što nazivamo nacijom. Možete li nam reći nešto više o tome? Hoće li se Nigerija u budućnosti okrenuti vlastitom naslijeđu ili će slijediti Zapadne vrijednosti, ili, možda, oboje? 

Da, Nigerija je arbitraran kostrukt koji je, u svom sadašnjem obliku, neodrživ. Trenutno imamo mješavinu Zapadnih i multikulturalnih sociopolitičkih struktura koja je kaotična, nerazumna i neuspješna. U nekoj smo vrsti limba i ne možemo van. Veoma tužno!

Kažete da je, da bi se pisalo o nekom mjestu, bolje biti daleko od njega. Zašto je tome tako?

Zato što vjerujem da retrospekcija posjeduje veću snagu. Razmisli o činjenici da je fikcija, sama po sebi, neka vrsta imaginacijske gimnastike. Pa zašto onda ne treniramo te mišiće? Ako želim pisati o nekom mjestu, a gledam ga, zaista samo zapisujem ono najočitije o njemu. Postoji određena ograničenost koju blizina, ili prisutnost, nameću okolini. Ali ako napustim to mjesto i pokušam scenu postaviti kasnije, noću, kada je sve završilo... svakako bih zaboravio aspekte stvarnih detalja. Zato ih spajam i koristeći, se retrospekcijom, ponovno kreiram fine detalje koji su tvar od koje je tkana dobra fikcija. Sjetim se, naprimjer, žvakaće gume zalijepljene na pod - nečeg najmanje očitog! To mi je draže. 

Imate li na umu neku određenu publiku dok pišete? Kako ostati "autentičnim" (ne objašnjavati se previše), a opet biti razumljiv širokoj publici? 

Ne uzimam publiku u obzir. Ne mislim ni da bih mogao jer me čitaju svugdje. Ali to ovisi i o perspektivi pojedinog djela. Ako lik priča priču drugom liku koji je Nigerijac, onda, naravno, nema potrebe za objašnjenjima. Ali ako priča priču Amerikancu, onda ih bude.

U eseju The Audacity of Prose (Odvažnost proze) govorite o kulturi nametnute književne poniznosti, koja se potiče na mnogim radionicama pisanja i koju promovira kultura neobjektivne književne kritike u porastu. Ona se odlučno priklanja ideji da je manje više i hvali minimalizam kanonskih pisaca poput Ernesta Hemingwaya, Raymonda Carvera, Johna Cheevera i, jednim dijelom, Chinue Achebea. Vi pišete da je zadaća umjetnosti da uveća obično, da pomoću umjetničkog istraživanja od nečeg banalnog stvori nešto veličanstveno. Što bi se još moglo reći o stilu?

Žao mi je da je jedino što sam pročitao od hrvatske literature Marulićeva Judita. Nadam se da ću sada u Hrvatskoj dobiti preporuke za hrvatske pisce čija su djela prevedena na engleski. Ali vratimo se na pitanje o odvažnoj prozi. Smatram da je porast škola kreativnog pisanja urodio ograničavajućim pravilima koja guše vrstu pisanja koju zagovaram u svom eseju. Iako se slažem da američki minimalizam 1980-ih i 1990-ih ima svoje jake strane, draža mi je "odvažna proza".

Na čemu trenutno radite?

Zapravo na ničem značajnom. Odmaram od pisanja nekoliko mjeseci, samo čitam i razmišljam o pričama koje ću eventualno napisati. 

Držite li se određenih rutina ili rituala dok pišete, i koji bi savjet dali piscima? 

Volim reći da treba jednostavno pisati ono što smatramo iskrenim i istinitim za sebe, i ne bojati se bijesnih hordi tviterovaca. Nikada

Moderna vremena - Lora Tomaš

Novi roman "Morfij" poljskoga književnika prodan je u 110.000 primjeraka, a na hrvatski ga je preveo Emilio Nuić

Kako je na “Morfij” reagirala židovska zajednica u Poljskoj?

 Prije Drugog svjetskog rata u Poljskoj je od ukupnog broja stanovništva čak trideset posto bilo Židova. Sada ih je malo i ne znam točan broj. Teško je razaznati tko se danas u Poljskoj identificira kao Židov, a tko kao Poljak židovskog porijekla. Ne sjećam se konkretne reakcije pripadnika židovske zajednice na “Morfij”. Pitanje židovskog identiteta u Poljskoj dobro poznajem jer sam se u drugim romanima bavio i varšavskim Židovima.

A je li bilo reakcija na ženske likove prema kojima Willemann ima specifičan odnos?

U Poljskoj je knjiga izdana prije šest godina. I dalje se događaju prilično kritični glasovi radikalnije struje poljskih feministkinja. Ali ja se ne bavim sadržajem recenzija jer sam ono što sam imao reći rekao u romanu. Ne vraćam se onome što recenzenti pišu, bilo da su blagonakloni ili ne. Ponekad to zna biti frustrirajuće jer bi čovjek poželio odgovoriti recenzentu koji je zlonamjeran. Kao pisac sam bez mogućnosti obrane pred kritičarom koji, za razliku od pisca, nema što izgubiti..hr

Kakav odnos imate prema vlastitom identitetu?

 Ja sam Šležanin i osjećam se kao Šležanin, ali pišem na poljskom jeziku i pripadam poljskoj književnosti. Svoj identitet, kada je u pitanju književnost, vežem uz poljsku kulturu. Conrad je pisao na engleskom i pripada engleskoj književnosti iako je poljskog porijekla, a Kundera je počeo pisati na francuskom jeziku pa dio njegova književnog opusa pripada francuskoj književnosti iako je etnički gledano Čeh. Tako se i ja osjećam kao etnički Šležanin koji govori poljski i piše na poljskom jeziku pa i moja književna djela pripadaju poljskom jezičnom krugu. U Poljskoj se sada pojavilo šlesko izdanje romana “Drach” koji sam prvo objavio na poljskom jeziku.

Pišete li vi na šleskom jeziku?

U stanju sam pisati na šleskom i govorim šleski jer mi je to materinski jezik. Ali jezik moje kreativne književne mašte je poljski. Ne bih bio u stanju napisati roman u cijelosti na šleskom. U slučaju romana “Drach” zamolio sam drugu osobu koja mnogo bolje govori šleski da ga prevede.

U “Morfiju” se pojavljuje i nadrealni lik. Jeste li njime htjeli zbuniti čitatelje ili sebe?

Za potrebe romana bio mi je nužan sveznajući narator. Ali imam iracionalno gađenje prema sveznajućem naratoru u trećem licu jer, kada čitam takve romane, uvijek se pitam tko mi se obraća i kakav je odnos naratora i autora. Trebao mi je sveznajući narator koji ima osobnost i emotivni odnos prema likovima. I u Eliotovoj “Pustoj zemlji” pojavljuju se dvojica muškaraca koja idu preko Antarktika, a imaju dojam da ih je troje. Nisam imao potrebu za preciziranjem identiteta naratorice. Ljudi je doživljavaju boginjom sudbine, đavlom ženskoga roda, demonom...

Ali ona je ipak naklonjena Willemannu do samog kraja romana?

Tako je. Ona ga na određen način voli.

Tko su vaši čitatelji u Poljskoj?

Prosječni čitatelji knjiga. Razlika je možda u Šleziji gdje me se doživljava na drugi način. Šležani me doživljavaju emocionalno snažnije jer se o Šležanima i šleskom jeziku nije toliko govorilo u Poljskoj pa su oni obavijeni velom tajne. Ali cilj romana ne bi trebalo biti rješavanje nekih pitanja. Cilj romana je roman sam.

Večernji list - Denis Derk

„Zulejha otvara oči“ izvrstan je spoj povijesne građe i intimnog svjedočenja, vješto literariziran u štivo koje se obilato naslanja na bogati tatarski folklor – mitove, legende i narodne običaje. Ipak, „Zulejha“ nije bajka, daleko od toga, nego iskustvo prošlosti vješto posredovano u sadašanjost. Ako išta možemo naučiti iz vremena olova i nasilja onda je to ne samo kako ne ponoviti to iskustvo – iako je to vjerojatno naivno, jer ljudska je priroda nesavršena i sklona nasilju - nego kako ostati humanim, a u rijetkim prilikama i kako postati čovjekom. „Zulejha“ zaslužuje sve pohvale i nagrade kojima je ovjenčana, rijetko je dirljiv roman koji doista govori o čudima života kojima svjedočimo na najčudnijim mjestima. Svakako ga pročitajte!

Najbolje knjige - Tanja Tolić

„Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.“ Tako gospodin Cheong opisuje čitatelju svoju suprugu Yeong-hye. Vegetarijanka je, doznajemo, bila žena od malo riječi. Fantastično je kuhala; gospodin Cheong orgazmički nabraja rebarca, prženo carsko meso, goveđe odreske tanke kao oblatne, gusto varivo od piletine i pikantnu čorbu od mekih školjki i dagnji koje je pojeo. Orgazmički, jer gospodin Cheong očito količinama hrane kompenzira, po vlastitom priznanju, mali penis.

A onda je jedne noći čučnula ispred hladnjaka, potrpala u crne vreće govedinu, svinjsku potrbušinu, dvije koljenice crnog goveda, nekoliko liganja, narezanu jegulju, sušenu ribu, smrznute okruglice... i sve to bacila u smeće. Idući dan za večeru ga je dočekala zelena salata i sojina pasta, rijetka juha od algi bez uobičajene govedine ili školjaka. U svakoj poštenoj kulturi u kojoj se hranom maskiraju osjećaji koji se ne daju izraziti, ovo je znak za uzbunu i poziv za obiteljski samit.

„Vegetarijanka“, međutim, nije smiješna. Roman južnokorejske književnice Han Kang nagrađen Bookerom 2016. godine, a koji je upravo objavila Hena com u prijevodu Mirne Čubranić, nije društvena ni obiteljska satira, nego leglo zmija koje će vam se zavući u srce i siktati toliko glasno da nećete čuti vlastite misli.

Kad je izvrsna, književnost je nerijetko uznemirujuća. Sjetimo se, primjerice, gospođe Bovary koja se u istoimenom romanu Gustava Flauberta pitala: „Bože, zašto sam se udala?“ Javni tužitelj optužio je pisca za povredu morala pa se Flaubert našao i na sudu u siječnju 1857. Sličnu je sudbinu doživio i Baudelaire sa svojim „Cvjetovima zla“; Nabokova su gotovo stotinu godina poslije optuživali da je napisao „pornografsko smeće“, pa je „Lolita“ dvije godine bila zabranjena u Francuskoj gdje je originalno objavljena. Uzalud je Humbert Humbert vapio: „Lolita, svjetlo mojeg života, oganj mojih prepona...“

Zašto sve ovo spominjem? Pa zato što će „Vegetarijanka“ većini čitatelja biti uznemirujuća na sličan način, iz različitih razloga. Postoje knjige, nema ih mnogo, koje vam izmaknu tlo pod nogama; čitatelj se nađe na brisanom prostoru, čita izvan pozicije ugode. „Vegetarijanka“ je pritom perfidno strukturirano štivo: Yeong-hye se, naime, niti u jednom trenutku ne obraća čitatelju, umjesto nje o njezinu vegetarijanstvu govore drugi – suprug, šogor i sestra, a u tri rijetka trenutka kad nam se obraća, ni onda ne govori što joj se dogodilo, nego nam prepričava svoje snove. Bizarno noćne more potvrđuju ono što je jasno od početka: Yeong-hye nije postala vegetarijanka, ustvari veganka, iz moralnih uvjerenja, s njom doista nešto duboko nije u redu.

Činjenica da nema svoj glas, da joj ga autorica nije dopustila, dodatno je poništava, ionako submisivnu, no to je ujedno i vrlo svjestan autorski odabir, piščeva manipulacija ili literarni mindfuck: na mjestu glavne junakinje Han Kang ostavila je veliku prazninu, što znači da čitatelj u nju upisuje vlastita značenja. Niste došli ni do 30. stranice, a ta luda žena koja odbija jesti najprije meso, a s vremenom i sve ostalo, dapače mašta o tome da se pretvori u stablo, odjednom ste – vi.

I, što ćete učiniti? Jeste li uplašeni? Hoćete li od tjeskobe koju u vama budi odustati od romana? Možda ste bijesni na tu bespomoćnost i defetizam. Moguće je da vas ta njezina slabost iritira, da vam je cijela ta priča o vegetarijanstvu glupa, bizarna i neshvatljiva. Ili se branite time da je „Vegetarijanka“ ustvari jedna velika metafora? Čak i književno obrazovan i dobro načitan čitatelj teško će se obraniti od manipulacije u koju ga uvlači Han Kang. Osobno sam na početku romana bila duboko uznemirena, ali me toliko opčinio da ga nisam spustila dok ga nisam pročitala. Strah od naizgled besmislenog ludila glavne junakinje do kraja romana prometnuo se u sućut i razumijevanje; mogu sada shvatiti zašto je Yeong-hye odlučila postati biljkom. Moja prijateljica, po prirodi rijetko dobar čovjek, idealistica i natprosječno empatična, još je ljuta na Han Kang. Ona bi se – prijateljica, ne književnica – borila, pa makar i umrla.

„Vegetarijanka“, naime, uopće nije roman o vegetarijanstvu. Nejedenje mesa ovdje je doista samo metafora. Iako su neki strani kritičari, šokirani pričom o ženi koju obitelj zlostavlja jer se izgladnjuje a ona se ne buni nego to zlostavljanje apatično „prihvaća“, sve to pokušali objasniti kulturnim razlikama između istoka i zapada, esktremnom pristojnoću i neizražavanjem emocija što navodno karakterizira istočnjake, mislim da to nije slučaj.

Čini mi se da je „Vegetarijanka“ toliko uznemirujuća zbog sličnosti a ne razlika. Priča Han Kang ustvari je priča o institucionaliziranom nasilju: kulturna kohezija uvijek dolazi uz cijenu, normalnost je stvar dogovora – kako sama riječ kaže, nije normalno sve ono što odstupa od norme; od toga što zajednica zahtijeva, a ne kako zaista jest. Južnokorejsko društvo opisuju kao visoko uređeno i skladno, no društveni sustav, da bi se održao, zahtijeva veliku količinu strukturnog nasilja. Ali koje društvo nije takvo?

Tvrdnje da su zapadnjačka društva liberalnija u osnovi su samo bajke koje si pričamo jer svako društvo ima svoje neuralgične točke. Primjerice, zamijenite vegetarijanku ženom koja ne želi imati djecu ili se u izrazito katoličkoj sredini odlučila na pobačaj, a obitelj je to nekako saznala. Kulturne razlike istog se trena brišu, lako je zamisliti da bi ta žena bila izložena pritiscima obitelji, osudi i nerazumijevanju, a možda i fizički spriječena da počini ono što njezina obitelj percipira kao zločin.

Han Kang od djetinjstva je „opsjednuta“ nasiljem. Kao djevojčica 1980. godine svjedočila je pobuni u rodnom gradu Gwangjuu, u kojoj su se prodemokratske demonstracije pretvorile u krvoproliće nakon što su vladine snage napale demonstrante. Iako je tada imala svega devet godina, događaj je snažno utjecao na njezin pogled na ljudski kapacitet za nasilje, ali i žrtvovanje i sućut. Time se bavi u „Vegetarijanki“ - što bi se dogodilo kad bi pojedinac odabrao živjeti potpuno nenasilan život? A postoji li išta nenasilnije od stabla u šumi?

Bračno i obiteljsko nasilje tek je prvi sloj ovoga romana. Yeong-hye suprugu je objekt; križanac između kuharice i čistačice. Njezina šutnja nije samo dobrodošla nego je i poželjna. Nema strpljenja kad mu pokuša objasniti da je postala vegetarijanka zbog niza nasilnih snova koje sanja. On ne želi razumjeti, pa Yeong-hye još dublje tone u šutnju. Ljudi, naime, često ne govore ne zato što nisu u stanju artikulirati svoje misli i osjećaje, nego upravo zato što jesu, ali ih druga strana odbija čuti. Paradoksalno, jedini oblik otpora za vegetarijanku tako postaje izostanak otpora, povlačenje u samu sebe, apatija i radikalni pacifizam.

Njezina obitelj staje na suprugovu stranu, u jednom trenutku otac čak udari vegetarijanku, a ona nasilje istoga trenutka, po uhodanom obrascu, zrcali i pred svima si, na obiteljskom ručku, prereže vene na zapešćima. Nakon toga završi u ludnici, no kako priča odmiče, njezino ludilo sve manje je bezrazložno, u bljeskovima reminiscencija, uglavnom njezine starije sestre, postaje jasno da je Yeong-hye u djetinjstvu bila žrtva zlostavljanja.

U tom smislu, u „Vegetarijanki“ najviše uznemiruje ono što nije izrečeno, a što čitatelj sluti. Psihički bolesni ljudi, kao i „zdravi“, imaju svoje narative; kad drugi odbijaju čuti ranjeni glas, on počinje govoriti u metaforama. A kad drugi dobije ključ za metaforu – u ovom slučaju čitatelj i na kraju romana vegetarijankina sestra, bolest prestaje biti bolest, smisao se odjednom jasno rastvara, postaje lako razumjeti zašto se netko želi pretvoriti u stablo. Dapače, stablo doista postaje jedino rješenje.

Prije sućuti sestre, Yeong-hye dobit će neočekivanog „saveznika“ u drugom dijelu romana, onom u kojem o njoj pripovijeda njezin šogor. „Lolitu“ ranije nisam slučajno spomenula; i „Vegetarijanka“ će vas natjerati da se svrstate u jedan od dva polarizirana tabora. Je li „Lolita“ najljepši ljubavni roman ikad napisan ili pedofilija zamaskirana u literarno remek-djelo? Istom logikom: je li vegetarijankin šogor za nju bio spas u ljubavi, dvije slabosti koje su se mogle pretvoriti u zajedničku snagu, ili je taj muškarac, videoumjetnik bizarnih ideja, gnjusni manipulator koji je seksualno iskoristio psihički nestabilnu ženu?

Osobno, „Vegetarijanka“ mi je najkontroverznija u dijelu kojim se najmanje bavi. Slučaj Yeong-hye ustvari je školski primjer anoreksije, poremećaja koji uzima sve više maha. Na nekoliko mjesta u romanu, različiti likovi izgovaraju istu misao: sve bi to bilo razumljivo da je Yeong-hye odlučila smršavjeti. Jer ako je željela biti lijepa, onda bi bilo razumljivo i opravdano što odbija jesti meso. Ljepota je imperativ koji svi prihvaćaju, bez obzira na kulturne razlike. No, kao što sam već spomenula, „Vegetarijanka“ nije roman o vegetarijanstvu, na jednak način na koji anoreksija nije (samo) poremećaj apetita niti posljedica iskrivljene slike o vlastitu tijelu. Iza razloga postoje uzroci, duboko potisnuti i razarajući, zbog čega su anoreksija i bulimija među poremećajima koje je najteže liječiti. Kontroverza „Vegetarijanke“ skriva se u tome što čitatelj nalazi opravdanje za radikalni čin Yeong-hye pa ovo nije literature za one čija se psiha još razvija.

Ne mogu uopće predvidjeti kakve će biti reakcije čitatelja na ovaj roman, ali nagađam da će biti snažne i da će se o ovoj knjizi dugo i strastveno raspravljati. Komercijalnim jezikom rečeno, Hena com ima hit. Rijedak je slučaj da hit ujedno ima i potencijala upisati se u književni kanon.

Najbolje knjige - Tanja Tolić

Tek je prijevod Deborah Smith doveo do internacionalnog uspjeha djela, do njegovog daljnjeg prevođenja na „manje“ jezike i u konačnici do „Bookera“. Uostalom, i prijevod na hrvatski Mire Čubranić je prijevod s engleskog. Čini se tako da je Deborah Smith u jednakoj mjeri zaslužna za priznanja kojima je roman ovjenčan kao i sama Han Kang, iako se prilično prašine diglo baš oko tog prijevoda: uspijeva li on doista prenijeti izvornik ili je previše „engleski“? Problem je naime u nizu kulturalnih razlika između nas i Koreje, pa se smatra da zapadni čitatelj ne može shvatiti niz suptilnih aluzija i simbola prisutnih u djelu.

Hrvatski čitatelj zasigurno neće uspjeti „pohvatati“ sva značenja koja lako iščitava onaj azijski, ali od ključne je važnosti što je "Vegetarijanka" odličan roman i nudi čitav niz tumačenja. Prava je književnost uostalom oduvijek uspijevala prelaziti granice država, jezika i nacija, a problemi koje otvara ovo djelo čine se iznimno bliski upravo našoj suvremenoj javnosti. 

Junakinja romana je Južokoreanka Yeong-hye, žena u tridesetim godinama, koja jednog jutra odluči izbaciti iz hladnjaka sve namirnice životinjskog porijekla. Njezino radikalno veganstvo nije tek uvođenje novog tipa prehrane, nego tijekom posve netradicionalno shvaćenog zapleta prerasta u iznimno složenu i snažnu metaforu otpora nasilju općenito. Roman s jedne strane „izvana“ opisuje način na koji okolina Yeong-hye reagira na njenu odluku, a s druge se bavi postupnim fizičkim i psihičkim raslojavanjem glavne junakinje te njezinom konačnom željom za metamorfozom u biljku.

Suprug i rođaci Yeong-hye jednodušno oštro osuđuju njezino ponašanje. Ne samo da je ne razumiju, nego im ni ne pada na pamet da je pitaju za motivaciju, što i nije neobično ako pažljivo pročitamo prve rečenice djela koje izgovara junakinjin muž: „Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.“  Njega zabrinjava jedino što ga Yeong-hye „sramoti“ na službenim večerama. Roditelji, sestra i šogor je na različite prilično šokantne načine pokušavaju prisiliti na povratak na staro, ali i na poslušnost mužu. No njezin je pasivni otpor uporan, što dovodi do postupnog raspada čitave porodice – muž se razvodi od nje, šira je se obitelj odriče – a junakinja kopni fizički, ali i psihički. Ukratko, Yeong-hye pomalo napušta sve životne konvencije i na kraju se nađe na zatvorenom odjelu bolnice za psihički bolesne.

Da bi opisao stupnjeve nenasilja, roman je organiziran u tri relativno odvojena dijela, Vegetarijanka, Mongolska pjega i Plamteće drveće, pri čemu ni jedan od njih ne pripada doista Yeong-hye. Prvi govori o suprugu Yeong-hye g. Chengu, drugi o mužu sestre Yeong-hye, a treći o njezinoj sestri In-hye. Svi oni u tekstu kao da kruže oko Yeong-hye, ali nitko ne ulazi u njezinu svijest i njezine motive. Ipak, povremeno se pojavljuju dijelovi napisani u kurzivu koji pripadaju Yeong-hye, a to su jedina mjesta u kojima ona progovara, u kojima zapravo dobiva „pravo na glas“. Ti kratki odlomci otkrivaju postupni rasap njezine osobe, ali i objašnjavaju motivaciju njezinog veganstva, i pretvaraju ga u metaforu.

Roman s jedne strane „izvana“ opisuje način na koji okolina Yeong-hye reagira na njenu odluku, a s druge se bavi postupnim fizičkim i psihičkim raslojavanjem glavne junakinje te njezinom konačnom željom za metamorfozom u biljku.

Sama Yeong-hye naime kaže da je sanjala strašne snove, u kojima se miješaju meso, krv i ubojstvo, pri čemu se čini da je ona istovremeno i žrtva i ubojica. Nakon toga meso za nju postaje metafora nasilja, i to ne samo nasilja nad životinjama nego i nad ljudima. Izuzetno je dojmljiva stravična epizoda u kojoj se ona sjeća kako je kao dijete morala pojesti psa koji ju je ugrizao, a tog su psa najprije strašno mučili. Veganstvo ipak ne zaustavlja njezine snove, a ona se sve više povlači u sebe ne bi li postigla unutarnji mir.

To vodi odbacivanju svih društvenih konvencija, da bi na kraju shvatila da je jedini način da se doista živi nenasilno – biti stablo, biti biljka. Njezina pretvorba se međutim ne zbiva doslovno, iako ona čak i to pokušava; ovo nije fantastični roman, a niti je Yeong-hye Kafkin Gregor Samsa. Radi se prvenstveno o psihičkoj metamorfozi.

Nama nepoznati, ali zapravo slavni južnokorejski pjesnik prve polovice 20. stoljeća Yi Sang pisao je kako bi ljudi trebali biti biljke, i do tog zaključka dolazi Yeong-hye na kraju romana u kojem svi ostali provode nasilje nad njom. Nju obitelj fizički i psihički prisiljava na jelo, vlastiti suprug je prisiljava na seks, čitava je okolina osuđuje i zatvara u ludnicu. Na kraju se to sveprisutno i kumulativno nasilje očituje čak i u pokušajima liječnika u bolnici da je prisilno hrane, koju ona odbija. Ona pak – sva ozarena  – dolazi do konačnog zaključka kako uopće ne treba jesti, jer treba biti poput stabla u šumi, koje živi od svjetla i zemlje.

Kako njezin pokušaj da zaustavi nasilje i doista živi nenasilno dovodi i do psihičkog rasapa i do fizičkog propadanja, ovaj relativno kratki roman postavlja niz vrlo uznemirujućih pitanja. Ako nenasilan život prema drugima vodi u neku vrstu nasilja prema sebi, znači li to da je nasilje u korijenu ljudskog života samog? Možemo li jesti, ali izbjegavati nasilje? Postoji li mogućnost nenasilnog života bez izvođenja krajnjih konzekvencija, kao što to čini Yeong-Hye? Može li postojati doista nenasilan čovjek? I kako uopće provesti nenasilje, kad se čini da je nemoguće živjeti nenasilno, a nemoguće je živjeti i u nasilju? Ne zaboravimo da Yeong-hye i sebe vidi kao nasilnu osobu. I, na kraju, može li se čovjek, i treba li se, pretvoriti u biljku? Znači li to negacija života samog, kao što u neku ruku sugeriraju crvene korice djela na kojima leži žena iz koje raste cvijeće?

Na ta pitanja dakako nema u romanu odgovora. Ovo nije nekakav filozofski roman, iako se može tumačiti i u doslovnom i u prenesenom smislu. No činjenica da je "Vegetarijanka" uspjela neobičnom romanesknom formom, sažetim izrazom koji teče naizgled lako te nizom metafora, postaviti temeljna pitanja o ljudskoj biti, o međuljudskim odnosima, odnosima ljudi i prirode, nasilja i radikalnog nenasilja čini je iznimno uspjelim književnim djelom, koje bi trebali čitati i vegetarijanci i mesojedi, i oni između.  

Moderna vremena - Vesna Solar

Najbolje knjige - Tanja Tolić

Napisati preporuku za knjigu izuzetno je teška zadaća. Napisati dobru preporuku, još i teža, budući da svaka knjiga dodiruje srca čitatelja na različite načine. Kada sam odlučila pisati o ovoj knjizi, isključila sam mogućnost pisanja dobre preporuke iz više razloga. Jedan od njih je taj što je ovo djelo samo po sebi preporuka te si ja, prilikom pisanja o njemu, mogu jedino pripisati ulogu nagovarača. Drugi, puno važniji, jest taj što ova knjiga isijava mudrost o kojoj bi svaki sud, ma koliko objektivan, bio suvišan i, moguće, pogrešan. Stoga ću samo pokušati prenijeti dio osjećaja koji su me pratili dok sam je čitala i nadati se da ću biti dovoljno uvjerljiva, jer mislim kako bi ova izuzetna knjiga trebala postati dijelom srca svakog njezinog čitatelja, pa makar bila prikazana i na siromašan način.

Prije svega želim reći: ovo je knjiga za svakoga. Bilo da je vaše srce dobilo očekivani odgovor na traženu ljubav, bilo da ste još uvijek u potrazi za njim; bilo da ste vjernik ili nevjernik, primatelj, davatelj ili ravnodušno promatrate svijet oko sebe - poruka je za svakoga ista. Treba je samo prepoznati i implementirati.

Na početku 21. stoljeća, u američkoj saveznoj državi Massachussets, Ella Rubinstein stigla je do prekretnice. Djeca su odrasla, suprug je sklon trčanju za suknjama, a ona, na pragu četrdesetih, polako počinje shvaćati kako joj život izmiče ispod stopala dok mirno stoji u mjestu. U potrazi za samom sobom, zapošljava se u nakladničkoj kući koja je angažira da napiše recenziju knjige “Slatko bogohuljenje“ stanovitog Aziza Z. Zahare. “Slatko bogohuljenje“ naočigled je roman o životu islamskog pjesnika i mistika Rumija i njegovog duhovnog učitelja i prijatelja Šemsa iz Tabriza, koje sudbina spaja osamstotinjak godina prije Ellinog vremena.

Ali iza površnog opisa prijateljstva između sufije i propovjednika krije se mudrost koju mogu shvatiti samo oni čije je srce dovoljno otvoreno za primanje života sa svim njegovim nedaćama i uspjesima i dovoljno veliko za davanje dobrote i susretljivosti novim spoznajama, ljudima i iskustvima. Šems iz Tabriza pronašao je prijatelja s kojim će ravnopravno podijeliti znanje stečeno tokom dugih godina lutanja i traženja vlastitog sebstva, ali na svom putu posijat će klicu promjene u svima koje uspije dotaći. Među njima i u Elli Rubinstein u dalekoj, dalekoj budućnosti.

“Četrdeset pravila ljubavi“ roman je o kojem je izuzetno teško pisati. Lak kao pero, a istovremeno bremenit osjećajima, kroz usta lutajućeg derviša pokušava nas poučiti o načinima potrage za ljubavlju, istinom i Bogom, a kroz prikaz života šačice likova koji pričaju svoje priče pokušava nam poručiti kako na svijetu postoji mirijada ljudskih sudbina i puteva. Koji ćemo odabrati, na nama je da odlučimo.

Čitajući ovaj roman naučila sam kako životna sreća ne leži u visokim ciljevima i materijalnim zadovoljstvima, već u malim stvarima koje nam se, često slijepima, pružaju svaki dan u bezbroj različitih oblika. Kako za neuspjehe ne treba okrivljavati druge ljude i okolnosti koje nas okružuju, već ih treba prihvaćati kao dragocjeno iskustvo na kojem ćemo izgraditi bolju/boljeg sebe. Naučila sam i to da i prije nego što se uopće javi potreba za opraštanjem treba naučiti kako se bezuvjetno davati; kako se ne treba osvrtati u prošlost niti planirati budućnost, nego živjeti za trenutak i cijeniti sitnice koje nam život daje i nosi, jer se na njima gradi duhovno bogatstvo koje će nam donijeti unutarnji mir i zadovoljstvo. Kako svako iskustvo treba objeručke prigrliti i potpuno mu se otvoriti, bez obzira na ono što nam nosi, jer jedino tako možemo spoznati sebe i stvarati vlastite životne filozofije kroz koje bismo, možda, mogli oplemeniti i druge oko sebe.

Šems iz Tabriza na svom je putovanju shvatio smisao postojanja i pretočio ga u četrdeset jednostavnih pravila koja su, naočigled, općepoznata i prečesto ponavljana. Ali utkana u priče o “malim“ ljudima, ova pravila poprimaju sasvim drugu dimenziju.

“Čitav svemir sadržan je u jednom jedinom biću - tebi. Sve što vidiš oko sebe, uključujući i one stvari koje ne voliš, čak i ljude koje prezireš ili ih se gnušaš, nazočno je u tebi u različitim stupnjevima. Stoga, ne traži ni šejtana izvan sebe. Vrag nije neka izvanredna sila koja te napada izvana. On je običan glas iznutra. Ako se u cijelosti upoznaš, ako se iskreno i odlučno suočiš i sa svojom mračnom i sa svojom svijetlom stranom, stići ćeš do uzvišenog oblika svijesti. Kad osoba upozna samu sebe, spoznala je Boga.“

Elif Shafak napisala je priču o ljubavi i prijateljstvu koja nas uči da svaki čovjek negdje u svemiru ima svoju zrcalnu projekciju. Kada je pronađemo, moramo se istinski truditi da je zadržimo i njegujemo jer, pronašavši svoju srodnu dušu, pronašli smo dio sebe. Također, ova nas knjiga uči kako među ljudima nema razlike, kako treba izbjegavati sve podjele i predrasude, a u cilju postizanja unutarnjeg mira. Kada je čovjek zadovoljan sobom, može živjeti u miru s drugima.

“Ako želiš promijeniti odnos na koji se drugi ponašaju prema tebi, najprije bi trebao promijeniti odnos na koji se sam ponašaš prema sebi. Ne naučiš li voljeti sebe, u cijelosti i iskreno, nema načina da možeš biti voljen. Međutim, jednom kad postigneš tu fazu, budi zahvalan za svaki trn koji drugi možda baci na tebe. On je znak da ćeš ubrzo biti obasut ružama.“

I na kraju, kao zaključak, dajem vam još jednu misao koja se može implementirati na sve aspekte života: “Svaka istinska ljubav i prijateljstvo priča je o neočekivanoj preobrazbi. Ako smo ista osoba prije i nakon što smo voljeli, to znači da nismo voljeli dovoljno.”

Budete li ista osoba prije i nakon čitanja ove knjige, to znači da niste čitali dovoljno pažljivo.

Najbolje knjige - Lidija Deduš

Toj čudnovatoj transformaciji je prvi svjedok – ili prva žrtva? – bio njezin suprug. On prvi zna što je izgubio onoga trena kada je, gotovo pred svitanje, zatekao svoju suprugu u kuhinji, kako zagledana u hladnjak govori te jednostavne, obične riječi koje su pokrenule potpuni slom svjetova koji su nastanjivali.

“Imala sam jedan san”, rekla je Yeong-hye. Ili možda “Sanjala sam jedan san”. Ne znam kako će stajati u prijevodu, ali ja sama sebi to prevodim kao “imala sam”, jer u tom “imala” stoji jedno malo “to je moje, samo moje”. Bilo tko može sanjati i bilo tko može sanjati različite snove. Sanjamo stalno, prirodan je to proces, ali samo neki snovi ostanu zabodeni u naše srce i odatle nas mijenjaju… Samo neke “imamo” i nosimo i njegujemo. Tako je Yeong-hye tiho rekla da je imala jedan san… I san je od tog trenutka potpuno zaposjeo nju.

A nije se to smjelo dogoditi. Mr. Cheong, Yeong-hyein suprug, mislio je da se prilikom izbora svoje žene pobrinuo za to da mu barem s te strane nikada ne zaprijeti ikakva promjena, ikakvo ugrožavanje njegovih životnih rutina.

Sam vam to priznaje, zatečeno i pomalo ljutito, već u prvim paragrafima knjige. Pa, upravo ju je i odabrao stoga što ni po čemu nije bila posebna; bila je obična, lako zanemariva, podatna i savršeno prilagodljiva, žena bez posebnih odlika ili zahtjeva kojima bi bježala iz mrtvog kuta braka kamo ju je on tako ugodno smjestio.

Kada ju je pronašao baš takvu, gotovo da nije mogao vjerovati svojoj sreći. Evo žene koja ne traži ništa, baš ništa, i šutke čini sve što se od nje traži, ostajući pritom savršeno nevidljiva, savršeno neutralna, savršeno korisna, savršeno neopterećujuća.

Sve do sada, dovraga! Sada se, evo, mijenja i svaka njezina promjena remeti NJEGOV život.

Yeong-hye imala je san. San joj je prikazao nju samu koja više nije željela biti. Ali ne radi se o tome da Yeong-hye nije više željela biti iskorištavana, podčinjena. Yeong-hye imala je sasvim neki drugi san – željela je postati nešto blago, benevolentno, bez trunke krvi i agresije u svom postojanju. Željela je ne trebati nikoga da bi postojala.

Premda sve započinje njezinim odbijanjem mesa kao izvora hrane, ta faza vegetarijanstva je tek uvodna etapa njezine transformacije i traje vrlo kratko. To je onaj dio koji ljudi koji je okružuju još i mogu razumjeti. Nju, zapravo, ne zanima vegetarijanstvo kao stil života koji ne škodi drugom živom biću. Uskoro čitatelju postaje jasno da je to tek prva stuba ne prema preobražaju u ženu, čovjeka, koji ne nanosi bol i ne treba, već u želja da se iskorači iz svoje biologijske sudbine i da se postane nešto novo, nešto drugo.

Znači li i to da je više od svega željela postojati izvan matrice uloga i definicija koje su joj kao supruzi, ženi, sestri, kćeri i prijateljici stajale na raspolaganju? Možda, a ako u temelju prije i jest ovakav protest, onda je on vrlo suptilan, ali se jasno čita, ako čitatelj tako poželi.

Yeong-hye želi postati nešto na što se ništa ljudsko ne odnosi, nešto što ni zbog čega ljudskog ne ispašta, nešto što se ničega ljudskog ne boji, nešto čemu ništa ljudsko ne izaziva gađenje; posjeduje li biljka takvu savršenu slobodu?

Znate li koliko je Yeong-hye malena i nebitna? Ona nam ne pripovijeda svoju priču; njoj nije stalo da nam se opravdava, da nam tumači svoje razloge i objašnjava svoje postupke.

Sve o Yeong-hye (nije li to uznemiravajuće? nije li to najprovokativnije u čitavoj knjizi?) doznajemo od onih kojima je služila kao nešto i koji su od nje očekivali štošta i koji su bili – da, ONI su bili – duboko pogođeni, duboko oštećeni njezinom promjenom, njezinim bizarnim ponašanjem.

Ono što Yeong-hye prolazi doznajemo iz ljutitih tirada onih koji su joj najbliži. Sve što o njoj znamo saznajemo od onih koji je koriste kao sredstvo svoje stagnacije, ali i kao sredstvo svoga kreativnog izražavanja.

Knjiga je podijeljena u tri poglavlja; u prvom poglavlju o Yeong-hye i početku njezine transformacije govori nam indignirani suprug. Drugo poglavlje nam razotkriva ovu ženu u stadiju pupanja, u stadiju u kojemu gotovo zaneseno napreduje prema onome što želi postati. O njoj nam tada pripovijeda suprug njezine sestre kojega je Yeong-hye potpuno očarala. U trećem poglavlju i mi, čitatelji, i Yeong-hyeina sestra pokušavamo zajedno razmrsiti ono što je (p)ostalo od Yeong-hye; gledamo li trijumf transformacije koja je u nanometar pratila vlastitu volju ili promatramo nezaustavljiv psihički slom?

Drugo poglavlje mi je, premda najljepše, ujedno i najpotresnije. U njemu se u prasku blistavih boja sljubljuju jedna novopronađena nevinost, jedna zavidna sloboda i okrutno koristoljublje zamaskirano u stvaralački zanos. Način na koji je Yeong-hye iskorištena – i njezina reakcija na sve to – naprosto lomi čitatelja na neki čudan način, puštajući da iz tog prijeloma kapa takva jedna bizarna mješavina osjećaja.

Nije morala Yeong-hye postati vegetarijanka da bi ova priča bila ispričana; mogla je odlučiti postati bilo tko, bilo što. Ako bi se njezina transformacija zadržala na temi vlastitog tijela i vlastite volje, bila bi to ista priča, a pitanja koja bi cvjetala u glavi za vrijeme čitanja bila bi, mislim, sasvim jednaka.

Tko je vlasnik svoga tijela? Mi? Zaista? U kojoj mjeri smo potpuno slobodni rapolagati vlastitim tijelom? Koliki stupanj autonomije posjedujemo kada su u pitanju odluke o vlastitom tijelu?

Što mislite, smijete li išta poduzeti po pitanju vlastitoga tijela, a da netko o tome nema pravo nešto reći? Što mislite, smijete li pomisliti ili izreći nešto po pitanju vlastitoga tijela, a da svijet to ne shvati kao napad na njihovo shvaćanje toga što je za vas najbolje i na što vi imate ili nemate pravo?

Pada nam na pamet onaj primjer koji je u kolektivnom pamćenju najdostupniji procesima dosjećanja – imamo li pravo na pobačaj? Da, i to može biti jedno od pitanja, ali ima još stotine drugih…

Imamo li pravo i slobodu (čak i od osude, prozivke – zapravo, slobodu od bilo kakve reakcije okoline) posjedovati maternicu, a ne odlučiti se za majčinstvo?

Imamo li pravo potpuno autonomno odlučiti o doniranju vlastitih organa ili živih tkiva, a da o tome baš ni sa kime ne moramo naći kompromis?

Imamo li pravo biti nezadovoljni vlastitim tijelom u kulturi koja forsira prihvaćanje? Imamo li pravo biti savršeno zadovoljni vlastitim tijelom premda većina prešućenih reakcija na takav naš stav glasi: “OČITO se ne sagledavaš realno…”?

Imamo li pravo raspolagati vlastitim tijelom čak i kada mu, po kriterijima društva u kojem živimo, nanosimo štetu?

Isto tako, hoće li naše tjelesno propadanje ikoga uznemiriti samo po sebi ili tek onda kada zbog tog tjelesnog propadanja nekome prestanemo biti korisni? Mr. Cheong je primjećivao da njegova žena pati od nesanice, gledao je kako kopni i postaje kostur, no tek onoga trena kada mu je počela seksualno uskraćivati to svoje izmijeneno tijelo, koje očito ne funkcionira normalno, tek onda se pobunio.

Da, pobunio. Nije se zabrinuo za suprugu…

Vrijedi li to naše tijelo kada drugima prestane biti korisno – kao kolijevka, kao erotski stimulans, kao sustav za obavljanje brojnih fizičkih poslova, kao arbitrarna nula po joj drugi procjenjuju svoj položaj i kretanje kroz svijet i kroz život?

Mnoga su pitanja vezana za problem tjelesne autonomije, pogotovo ako se radi o tijelu žene. Ozbiljan razgovor se treba samo malo zahuktati i vrlo brzo ćemo će nam biti jasno da ovo nikako nije banalno pitanje koje se zatvara diktiranjem dobro nam poznatih odgovora koje nam u svojim šarenim knjižicama nude duhovni učitelji i popularna psihologija. Ako išta, onda se zbog buke tih ispraznih odgovora ne može povesti ozbiljna diskusija o ovoj temi.

Također, polje utjecaja ovog pitanja (i odgovora na ta pitanja) ne zadržava se samo na “ženskom” svijetu i nije samo “ženski” problem. Kada bi se zaista primili intenzivnog traženja odgovora na ova pitanja i restrukturiranja svijeta prema pronađenim odgovorima, doživjeli bi upravo ono što su doživjeli likovi čiji su se svemiri zanjihali kada im je ispod stopala izvučen tepih, šuškajući tiho: “Imala sam jedan san…”

Nije ovu knjigu lagano čitati, premda je proza prekrasna. U kvalitetu prijevoda, koji stiže u ožujku 2018. godine, ne sumnjam. Onima koji i inače vole promišljati o ovim temama, a ne nalaze kvalitetnog, upućenog i strpljivog sugovornika, ova knjiga će biti pravo blago.

Prvi put je objavljena u listopadu 2007. godine, a čak ju je i korejska publika, ako je to moguće zamisliti, proglasila poprilično bizarnom. Knjiga je tek 2015. godine došla u ruke čitaocima u Velikoj Britaniji, a za vrlo hvaljen – i zaista divan – prijevod zaslužna je Deborah Smith. Već sljedeće, 2016. godine, ova knjiga osvojila je Man Booker International nagradu. Još malo, pa je evo i u Hrvatskoj. Jedva čekam!

Bibliovca - Iva

Svaki put kada bi uzela prijevod svoje knjige u ruke, osjećala bi se čudno jer bi uz svoju sliku vidjela nerazumljive riječi. To je, prema Han Kang, zahtijevalo određeno povjerenje u prevoditelja. Engleski je napokon razumjela, ali je zanimljivo što je knjigu prevela mlada Britanka Deborah Smith koja je tek prije devet godina počela učiti korejski, kada se uvjerila u manjak takvih prijevoda. Hrvatski prijevod Mirne Čubranić izdala je ove godine HENA COM.

Spisateljica je rođena 1970. godine u Gwangju. Kada je imala devet godina, njezina se obitelj preselila u Seoul, samo četiri mjeseca prije pobune u Gwangju 1980. godine, kada su vladine postrojbe napale prodemokratske prosvjednike, pucali na mnoštvo i ubili stotine. Iako masakru nije izravno svjedočila, duboko ju je obilježio i trideset je godina nastajao lik dječaka koji ga je preživio (u njezinu romanu Here comes the boy). Tri je godine radila na Vegetarijanki kojom se htjela nadovezati na svoju raniju priču (The Fruit of My Woman) o ženi koja fizički postaje biljkom, a muž ju zalijeva i stavlja u žardinijeru.

Nadahnuo ju je korejski pjesnik Yi Sang riječima: ”Vjerujem da ljudi trebaju biti biljke”. Kang to tumači kao obrambeni stav protiv nasilja te buđenje suprotnih impulsa za suosjećanje i otkupljenje. Autorica predaje kreativno pisanje na Umjetničkoj akademiji u Seoulu, a prirodno nam se nameće i zanimanje za njezino stajalište o vegetarijanstvu. Naime, u svojim kasnim dvadesetima nekoliko je godina bila vegetarijanka te je i sama iskusila osjećaje svoje junakinje. Zbog zdravlja je ipak počela jesti meso u malim količinama, iako ga ne voli i ima grižnju savjesti dok ga jede jer je svjesna kako smo ”žrtvovali tuđi život da bi sačuvali svoj”.

Je li zaista moguće da ljudi žive savršeno nevinim životom u ovom nasilnom svijetu? Što će se dogoditi ako netko to pokuša postići? Ako budemo stremili tome da nikome ne naudimo? Što je grijeh? Što je život? Što je smrt? Tko sam ja?

Zašto Han Kang šokira – znat ćete već ako vam kažemo da je odgovore na tako velika pitanja povjerila rubnoj, pasivnoj i šutljivoj junakinji koja tek za malo vode otvara usta i koja želi postati biljka – stoji na rukama kako bi se duboko ukorijenila u zemlju u psihijatrijskoj bolnici Ch’ukseong. Liječnici tvrde da nije samo riječ o tome da odbija hranu već je i ”shizofreničarka”. Malo tko ima vremena za detaljnu analizu njezinih snova, a još manje krikova. Kako riječi nikada neće biti dovoljne da se iskomuniciraju neizreciva potraživanja istine (Paul Gilroy), junakinja pribjegava tom spontanom, iskonskom, ljudskom i subjektivnom izrazu čovjeka.

Ne možemo pročitati krik, ali ćemo ga itekako doživjeti i s njim se solidarizirati. Uostalom, nije stvar u tome da nam junakinja odgovori na postavljena pitanja, nego da nam pokaže što znači biti čovjekom, a Han Kang nevjerojatno ispunjava tu zadaću koju si je zadala. Piše iznimno pronicljivo, sa senzibilitetom za ljudsko i s iznimnim razumijevanjem čovjekove patnje. Odlučna je analitičarka nutrine, i pod cijenu da sve krinke padnu, i pod cijenu napora da se uoče detalji. Oduševljava izborom marginaliziranih, ali važnih životnih situacija, jednostavnim stilom kojim uspijeva izreći zapetljan život, objektivnošću i istovremeno osjetilnošću koja ipak premašuje sve i preplavljuje čitav tekst. I razum se sklanja pred njom. Ovaj put mozak ustupa prednost drugim moćnim organima, srcu i želudcu.

Yeong-hye najprosječnija je žena na svijetu, srednje visine, ni duge ni kratke, ravno ošišane kose, žutičave kože kao da je bolesna. Svaki je dan ustajala u šest ujutro da skuha rižu i juhu i obično malo ribe. Od mladosti je pridonosila obiteljskom budžetu povremenim honorarnim poslovima, na kraju je završila kao asistentica na visokoj školi za računalnu grafiku i na ugovor uređivala oblačiće s tekstom za nekog izdavača stripa. To je mogla raditi i od kuće.

Nikad nije zanovijetala, od muža je rijetko što tražila. Kolegice ju ne zivkaju od jutra do sutra, a jedini joj je hobi bio čitanje. Sada se počela čudno ponašati. Najednom baca paketiće smrznutog mesa u crne vreće za smeće, a suprug nakon pet godina prvi put ide na posao bez opeglane košulje. Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu ni po čemu nije smatrao posebnom. S velikim zanimanjem i znatiželjom iščekivali smo kako će se on kao ratio snaći u ovoj situaciji, ali prije negoli se udalji kao i Yeong-hyeini roditelji, zaprepašćuje nas hladnoćom kojom će ju pokušati racionalizirati.

Ponekad sam si govorio da, iako je žena s kojom živim malo čudna, iz toga se neće izroditi ništa posebno loše. Mislio sam da ću se lako izvući budem li o njoj razmišljao kao o neznanki, ili ne, kao o sestri, ili čak kao o kućnoj pomoćnici, nekome tko stavlja hranu na stol i održava stan urednim.

Han Kang, Vegetarijanka

Dok Yeong-hye osvaja simpatije svojom iskrenošću, autentičnošću, neposrednošću, djetinjastim i ludošću, njezin je suprug ”debelokožac po prirodi” i nesklon prepuštanju nerazumnim slutnjama. Misli da ženino vegetarijanstvo nema nikakve veze s njim i uspješno odolijeva samoispitivanjima.

Nemojte da ja sad ispadnem negativac. Svima je jasno da sam u ovoj priči ja prava žrtva.

Han Kang, Vegetarijanka

Nerazumijevanje tuđe patnje u romanu vodi osamljenosti. Junakinja ima osjećaj da sve oko nje počinje nestajati, ”kao odneseno plimom koja se povlači”, ”blagovaonički stol, ti, sav kuhinjski namještaj”, da je ”jedino što je preostalo u cijelom, beskonačnom svemiru”. S druge strane, u kontrastu s potresnim odbacivanjem osobe ”kao da je to nešto posve prirodno”, kao neispravnog sata ili kućanskog aparata, još je utješnija i dirljiva In-hyeina briga za sestru kada su ju svi drugi napustili, unatoč tome što i sama In-hye pati, napuštena i ostavljena sama s djetetom.

U toj osamljenosti, Han Kang jedina joj pridaje pozornost i suptilno odaje priznanje. Pronicljivost znači pratiti junakinju na naizgled posve uobičajenom povratku s posla, u koračanju sparnim ulicama ”koje su odjekivale glazbom i bile krcate parovima u večernjem izlasku” i proniknuti u njezinu usamljenost na kraju dana. Proniknuti u njene stvarne granice izdržljivosti i onda kada je sama forma zadovoljena, a junakinja izvana funkcionalna.

Stoji i promatra kišnu ulicu. Nalazi se na autobusnoj stanici preko puta terminala Maseok. Golemi teretni kamioni grme ispred nje, jureći brzom cestom. Kišne kapi bubnjaju o njezin kišobran tako žestoko da joj se čini da će probiti tkaninu. (…) Otresa kišne kapi sa sklopljenog kišobrana. Pod autobusa već je mokar, crn i sjajan. Od ovakve kiše koja sad pada kišobran nije dovoljna zaštita, pa su joj i bluza i hlače promočili. Autobus ubrzava, juri mokrom cestom. Ona se trudi sačuvati ravnotežu dok korača između sjedala (…) S nepomućenom mirnoćom svojstvenom samo onima koji su naviknuti na samoću, promatra kišu koja bičuje prozor.

Han Kang, Vegetarijanka

Pronicljivost znači pridati pozornost sivim licima zagledanim u kišu na prozorima psihijatrijske bolnice i jedinom svjetlu u golemoj stambenoj zgradi koje je In-hye upalila pred zoru dok su svi drugi spavali jer se tamo kuha u nutrini što drugi ne mogu ni zamisliti.

Da možda trenutačno Yeong-hyeino stanje nije prirodni razvoj onoga što i ona sama osjeća u posljednje vrijeme? Možda je u nekom trenutku Yeong-hye jednostavno pustila iz ruke tanku nit koja ju je povezivala sa svakodnevnim životom. (…) Da nije bilo Jiwooa – da nije bilo osjećaja odgovornosti prema njemu – možda bi i ona popustila stisak oko te niti. Jedini trenuci kad je ta bol nekim čudom sama od sebe prestajala bili su oni netom nakon što bi se nasmijala. Nasmijala bi se nečemu što bi Ji-woo rekao ili učinio, i netom nakon toga bila bi posve prazna, u njoj ne bi bilo čak ni boli. (…) Život je tako čudan, pomislila bi kad bi se prestala smijati. Čak i nakon što im se dogode neke stvari, bez obzira koliko grozne, ljudi nastave jesti i piti, ići na zahod i prati se – drugim riječima, nastave živjeti. A ponekad se čak i glasno smiju.

Han Kang, Vegetarijanka

Neće nas Han Kang poštedjeti ni truda malog djeteta da svim silama izmami iz mame mrvicu očite sreće, ni noći koja ponovno počinje, kada In-hye ne vidi i ne čuje nijedno drugo živo biće, ”duge kao vječnost, duboke kao močvara”, ni Ji-Wooove vrućice, ni noći provedene u brizi za drugog u vlastitoj patnji, ni zazornog, ni rana, ožiljaka, zabranjenog, tjelesnih izlučina, ni migoljenja nagih tijela isprepletenih ”kao povijuše u džungli”, nutarnjeg vrenja, tjeskobe, neispavanosti, opipljive usamljenosti koja se može nožem rezati, udaljenosti ljudi pod istim krovom, sporog protjecanja vremena, kazaljki na satu koje se pomiču kao ”komično zaustavljeni pokreti u nekom dosadnom plesu”, iznenadnog osjećaja da nikad nisi živio, udaljavanja od sebe i od sestre, nasilja, tuge, melankolije, krvarenja iz rodnice, vađenja polipa, hladnog spekuluma, povraćanja krvi, oštećenih žila, rezanja zapešća…

I još se štošta može iskopati, ali to sve okopnjuje od topline In-hyeina suosjećanja, od nutkanja Yeong-hye hranom i podsjećanja da je kao dijete voljela kompot od breskve, od zagrljaja, iako natapajući bluzu krvlju koju je njezina sestra povratila, od sjećanja na zajednička večernja kupanja u djetinjstvu, na hod po planinskoj stazi, gdje ranojutarnja rosa vlaži sandale i hladi bosa stopala, od razumijevanja tamo gdje se ono činilo nemogućim. Od nadolazećeg sunca na kojem će se sunčati Yeong-hye, uvjerena da može živjeti bez hrane i da joj treba samo sunčeva svjetlost. Pitala ju je sestra kako biljka može govoriti, ali uskoro će nestati i riječi, i misli… A kada i želudac postane manje važan, ostaje samo srce. I život, jer Han Kang nije htjela ubiti svoju junakinju, nego joj dati život. Odricanje od hrane simbolizira odricanje i pročišćavanje od sve ljudske okrutnosti i svakog oblika nasilja.

Vidi, sestro, stojim na rukama; lišće raste iz mog tijela, korijenje niče iz mojih ruku… ponire duboko u zemlju. Sve dublje i dublje… Da, raširila sam noge jer sam željela da iz mojih prepona procvjeta cvijeće; širom sam ih razdvojila…

Han Kang, Vegetarijanka

Nakon Kafke, dolazi nam iz Južne Koreje simbolična preobrazba u biljku. Iako je proljeće, hladnoća kasne zime još se uvijek osjeća u zraku i idealno je vrijeme za Vegetarijanku.

”Sanjam svoje ruke oko nečijeg vrata, sanjam kako nekog davim, hvatam ga za neposlušne vrhove duge kose i divljački je čupam, prodirem prstom u njegovu sklisku očnu jabučicu. Sati budnosti dugi su kao vječnost, ulica je dosadne boje golubljeg perja i moja odlučnost slabi, moji prsti savijaju se da ubiju. (…) Da barem mogu spavati. Da se barem mogu otresti svjesnosti barem na sat vremena. U stanu je hladno u ovakvim noćima, a takvih je noći više nego što mogu izbrojati, kad se probudim i bosonoga koračam naokolo. Hladnoća kao riža ili juha koja je ostavljena da se ohladi. S druge strane crnog prozora ništa se ne vidi. mračna ulazna vrata povremeno se zatresu, ali nitko ne pokuca. Kad se vratim u krevet i gurnem ruku ispod pokrivača, sva toplina već je nestala.”

”I ja imam snove. Sanjam… i mogla bih se pustiti i izgubiti u tim snovima, dopustiti im da me preuzmu… Ali san nije sve što postoji, zar ne?”

Han Kang, Vegetarijanka

Arteist - Marijana Ivić

Sve je počelo jednim zbunjujućim i kaotičnim snom koji je duboko uznemirio mladu Koreanku Yeong-Hye koja je do tada sa svojim mužem živjela običnim i pomalo dosadnim životom, u glavnom gradu Južne Koreje, Seoulu. Nakon toga ništa više nije bilo isto. Monotonija njihovog braka tim snom postaje  ugrožena jer Yeong-Hye odluči jesti isključivo vegetarijansku hranu pa uklanja sve životinjske proizvode iz kućanstva. “Imala sam san,” njezino je jedino objašnjenje. Mali čin nezavisnosti, ali koban, jer u zemlji poput Južne Koreje, gdje prevladavaju stroge društvene norme, vegetarijanstvo se smatra razornim i neprihvatljivim. Ali, to nije sve. Uskoro njezina pasivna pobuna poprima tragikomične  proporcije. Ona, koja nikada nije voljela nositi grudnjak, počinje se u javnosti  skidati gola do pasa  izlažući  svoje dojke suncu, sve manje spava i govori,  te sanja o životu kao biljka. Njezina obitelj odluči da je njihova “odgovornost” vratiti  Yeong-hye na “pravi put”  po njima normalne prehrane, ali ono što slijedi je nevjerojatna  spirala ljutnje, nasilja i uništavanja.

“Vegetarijanka” je ispričana u tri dijela i to je ono što mi se posebno sviđa, jer svaki dio nosi svoju poruku i ima određenu  energiju.  U prvom dijelu koji je isti kao i naslov romana „Vegetarijanka“ svoje viđenje novonastale situacije pripovijeda Yeong-Hyeov muž, neiskren i  kontrolom opsjednut biznismen koji se osjeća uvrijeđen zbog neposlušnosti svoje žene. On cijelo vrijeme ignorira njene osjećaje, i povrijeđen je jer se njihov seksualni život potpuno gasi. Prisiljava je da nosi grudnjak i vodi je na večere s poslovnim partnerima gdje se isključivo konzumira meso. Kulminacija prvog dijela je obiteljska večera povodom useljenja sestrine obitelji u novi stan.

U drugom dijelu „Mongolska pjega“, priča se  nastavlja iz kuta gledanja  Yeong-Hyeovog šogora, ovaj put u trećem licu. Sestrin muž je vizualni umjetnik koji snima umjetničke video uratke. On postaje opsjednut svojom šogoricom, sanja o zajedničkom filmu vođenja ljubavi u kojem će oslikati njezino golo tijelo. Ovaj dio priče pun je erotskog naboja. Nakon burnih događaja koji se počinju nizati dolazi treći, završni dio ove zaista zanimljive priče,  “Plamteća stabla “. U trećem djelu saznajemo što se dalje događalo s Yeong-Hye iz kuta njezine starije sestre koja nas upoznaje s pojedinim  detaljima iz njihovog teškog djetinjstva s nasilnim ocem alkoholičarom, a kako bismo shvatili kad se zapravo sve počelo raspadati.

Kakav duboki, poetski i filozofski stil pisanja! Meni ovaj roman prvenstveno govori o raspadu jedne obitelji u kojem jedna sasvim bezazlena odluka donosi nevjerojatno razorne posljedice koje su se kao nezaustavljiv niz zlokobno naslagale jedna na drugu.  Svi životi predstavljaju djelovanje zakona akcije i reakcije. To djelovanje počinje malo dublje, u uzročnom tijelu, koje skupljamo tokom života. Izbor je uvijek u nama. Yeong-hye je izabrala i to je izazvalo provalu reakcije. Njen suprug je izabrao, njen šogor kao i njena sestra. U ovoj knjizi je posebno naglašen i upečatljiv  sestrinski odnos u kojem starija sestra nije mogla mlađoj oprostiti veličanstvenu neodgovornost koja joj je omogućila da odbaci društvene spone, a nju ostavi iza sebe, još uvijek zarobljenu.

Za mene je ovo  priča o karmi, sramoti i požudama, moći i opsjednutosti, te našim neuspjelim pokušajima  da razumijemo Drugoga, onoga tko ostaje  zarobljenik u svojoj duši a time i tijelu.

Han Kang (r. 1970., Gwangju) jedna je od najcjenjenijih suvremenih južnokorejskih  autorica. Studirala je književnost na Sveučilištu Yonsei u Seoulu, a na literarnu scenu kročila je kao pjesnikinja 1993. Prvi roman, Red Anchor objavila je 1994., a do danas je objavila još nekoliko romana, novela i kratkih priča. Engleski prijevod romana Vegetarijanka (2015.) ostvario je golem međunarodni uspjeh te 2016. osvojio nagradu „Man Booker International“. Motivski naslonjen na prethodno objavljenu novelu, hvalospjevi književne kritike pozicionirali su ovaj roman u sam kanon suvremene književnosti. S punim pravom.

Čitaj knjigu - Alis Marić

Prevela: Sanja Miličević Armada

S ovom knjigom prvenstveno sam putovala. I to u daleku Mongoliju o kojoj ne znam baš ništa. To me potaklo da malo googlam i na karti pogledam gdje sam to ovih par dana bila. Tako sam mogla barem malo vizualizirati ovu priču. Kažu da je Mongolija zemlja Džingis Kana i “zemlja plavog neba” te da u njoj živi više konja nego ljudi. Mongoli su narod bez prezimena, ali zato su im imena dugačka i drugačija. Doista sam se namučila dok sam povezala i usvojila sva imena u ovom pomalo tužnom i tragičnom romanu u kojem pratimo sudbine pet generacija žena u najrjeđe naseljenoj mongolskoj stepi između tradicije i modernosti. Autorica nam dočarava živote pet osebujnih i snažnih žena koje su povezane najbližim  rodbinskim vezama.

Srednje dvije od četiri kćeri iz pastirske obitelji bez prezimena vanbračne su. Dzaja je plod zabranjene ljubavi, a Nara rezultat silovanja. Obje iako drage i dobre djevojke osjećaju se otuđenima od roditelja pa se zato drže zajedno. Vrlo rano odlaze u glavni grad Mongolije Ulan Bator koji podsjeća na neki europski grad iz 1950-ih godina. Magi – obožavana i prelijepa prvorođena kći umire prerano u padu s konja, dok Ojuna, najmlađa, jedina zauvijek ostaje u mongolskoj stepi podno Crvenih planina gdje živi s roditeljima i svojom obitelji. Dzaja, mješanka koja neprestano sama sebe žali, čim postaje punoljetna prva odlazi u grad kako bi pronašla sreću, ali ubrzo spoznaje sve okrutnosti grada i zauvijek se osjeća strankinjom. I ona i njezina sestra Nara bave se najstarijim zanatom na svijetu. Dzajina kći Dolgorma koja je dobila ime po mudroj prabaki, iako odrasta uz majku, rano je napušta i još ranije od majke nastoji pronaći svoj vlastiti put. Dzaja je vječni stranac u gradu, a Dolgorma je vječni stranac u stepi. Samo generacija ih dijeli. Iako se životi ovih žena odvijaju tisućama kilometara daleko od  nas i iako o toj pustoj zemlji koja graniči s Kinom i Rusijom ne znamo gotovo ništa, ubrzo uviđamo koliko bliskosti svi imamo. Vidimo da nas more iste brige, da svi isto žudimo za ljubavlju i pripadnošću, priželjkujemo sigurnost i iskrenost  i težimo ponosu i dostojanstvu.

Na kraju, svaka od ovih triju žena mora pronaći svoj vlastiti put i odreći se nečega što je neophodno: starog u korist novog, slobode u korist senzualnosti. Novi život udara ih poput čekića, a one se bore da ne izgube svoj integritet iako nam se stalno čini da su potonule na dno. Ovo je priča o korijenima, tradiciji, ženskoj snazi, slabostima, osobnoj tragediji i gubitku, ali i velikoj volji za životom. Jedino što me pomalo začudilo je da niti jedna od ovih žena nije žudila za obrazovanjem i školovanjem. Ono se ne spominje u ovom romanu.

Suvremena češka spisateljica Hulova u ovom zanimljivom i egzotičnom romanu vješto kombinira svoja izvrsna znanja o suvremenoj Mongoliji (diplomirala je mongolske studije i provela godinu dana u Ulan Batoru), s univerzalnim istinama i problemima ljudi koji se moraju prilagoditi novim, vanjskim nametnutim uvjetima, te koji su prisiljeni napustiti svoje korijene i običaje, iako su upravo ti korijeni ono što ih održava zdravima. Njezina priča može se čitati kao glas ljudi iz bilo koje potisnute nacije.

Velika preporuka osobito ako volite egzotične ženske priče.

Čitaj knjigu - Alis Marić

Strastveno i blistavo djelo nigerijskog profesora književnosti koji predaje u Americi.  Afrički Hosseini!

Ovako dirljivu knjigu već dugo nisam pročitala. Na mene je ostavila zaista neizbrisiv trag. Nikada je neću zaboraviti. To je jedna od onih (rijetkih) knjiga koje pamtite cijeli život, knjiga koja se podvuče pod kožu i trajno ostaje duboko u nama. Moram dodati i važnu i mnogima od nas potpuno jasnu stvar: Svemir na kraju sve izravna – i ono dobro, ali i ono zlo.

Roman „Ribari“ je bio veliki prošlogodišnji hit u anglosaksonskom svijetu,  a s kojim je  Chigozie Obioma 2015. godine ušao u finale za „Man Booker“, dapače postao je time najmlađi autor koji je ikad stigao nadomak te bitne nagrade. Književna kritika Obiomu uspoređuje sa Zolom i Dreiserom, a to zaista nije mala stvar i ne kaže se olako. I, potpuno su, po mom mišljenju, u pravu.

Sredinom devedesetih godina 20.stoljeća devetogodišnji Benjamin s naoko normalnom obitelji uživa u bezbrižnom djetinjstvu rastući uz tri starija brata u Akureu, gradiću u Nigeriji. Braća su jedno drugom uho do uha. Najstariji Ikenna ima 15 godina, potom je tu Boja, pa Obembe i najmlađi Ben. Nakon što njihov strogi otac dobije premještaj na novi posao u drugi, udaljeni grad Yolu na sjeveru Nigerije, braća koriste njegovo odsustvo i bježe iz škole, rade razne nepodopštine  i idu na pecanje. Majka uz dvoje mlađe djece i rad u trgovini gubi kontrolu nad dječacima čije pustolovine traju šest tjedana prije nego im se dogodi nešto zaista čudno. Dok pecaju, na zlokobnoj, zabranjenoj obližnjoj rijeci susreću opasnog gradskog čudaka, Abulu koji najstarijem brata Ikenni prorekne da će umrijeti od ruke jednog od braće, „ribara“. Taj neobični susret pokrenut će neslućeni i gotovo mitski slijed događaja čije će posljedice – kako tragične tako i iskupiteljske – prerasti živote i maštu junaka, ali i čitatelja. Ovo je priča o odrastanju, bratskoj solidarnosti i obitelji koja se nehotice raspada  na komadiće i koju više nikada neće biti moguće sastaviti. Pratimo kako se ljubav pretvara u mržnju, vjera u praznovjerje. Tko je na kraju kriv, tko je pokrenuo lavinu nevolja?  Što je jače proročanstvo jednog lokalnog čudaka ili strah jednog dječaka u pubertetu pred kojim je život i toliko otvorenih pitanja koja nema kome postaviti? Koliki utjecaj na nas ima strah, neznanje, podsvjesna uvjerenja i pomanjkanje sigurnosti od strane osoba kojima vjerujemo i koje bi nas trebale zaštititi? Zapanjit će vas razvoj događaja u ovom romanu. Mene svakako jest.

Sve što se dogodilo pripovjeda nam odrasli Benjamin i ovo je roman s mnogo slojeva, elegija o izgubljenim obećanjima, odrastanju  i tom proročanstvu koje kao da razbije sasvim nevine dane djetinjstva…

Afrika ima svog Hosseinija.

Chigozie Obioma je rođen 1986. u Akureu, u Nigeriji, u obitelji s 12 djece a trenutno živi u Americi. Odrastao je učeći tri jezika, svoj Igbo, Yoruba i engleski. Kao dijete bio je fasciniran grčkim mitovima, velikanima engleske književnosti poput Shakespearea, Miltona… Završio je master studije kreativnog pisanja na Sveučilištu Michigan, a sada radi kao asistent na katedri za književnost i kreativno pisanje na Sveučilištu Nebraska-Lincoln. „Ribari“ su njegov prvi roman. To je zapanjujuće. Roman počinje kao klasični engleski roman, a onda se isprepliću usmene predaje kojima afrički kontinent obiluje, čime se pojačava drama između klasičnog i tradicionalnog s jedne a modernog s druge strane. Ali, mnogi su rekli kako „ribari“ imaju i mnogo više – gotovo aristotelovski koncept tragedije. „Ribari“ su prevedeni na 22 jezika i knjiga je osvojila nekoliko nagrada, a najboljom knjigom 2015. proglasili su je i engleski „Observer“,, The Economist, The Financial Times, Wall Street Journal, Apple/iBook, Book Riot, Minnesota Star Tribune, NPR,Library Journal, Canadian Broadcasting Corporation, New Zealand Listener, Relevant Magazine, British GQ……..

Chigozie je za mene genijalac.

Čitaj knjigu - Alis Marić

“Svi mogu činiti obitelj.”

Bila sam djevojčica od kojih desetak godina kada smo stigli na groblje susjednog sela. Bio je to 1. studeni, Blagdan Svih Sveti, i tradicionalno smo ga provodili u automobilu, vozeći od jednog seoskog groblja do drugog, obilazeći grobove pokojnika, rođaka i obiteljskih prijatelja od kojih sam ja osobno poznavala možda tek nekolicinu.

Začudilo me kad smo lampaš ostavili kod groba mlade djevojke. Fotografija iznad imena pokazivala je djevojku tamne kose, s očima spremnim na osmijeh. Frizura iz nekog drugog desetljeća potvrdila je datume obilježene na grobu. Roditelji nikad nisu skrivali smrt od nas. Od malena nas se vodilo na sprovode i otvoreno pričalo o smrti kao dijelu životu. No, ova priča bila je malo drugačija od ostalih…

U grobu je ležala mamina najbolja prijateljica. Njezinog supruga znala sam kao predobrog čovjeka koji je sa svojom, tad sam saznala, drugom suprugom bio stalni gost u našoj kući. I majka mi je ispričala kako su ona i njezina najbolja prijateljica život dijelile skupa, čak su i svoje dječake rodile gotovo u isto vrijeme, zajedno su bile u bolnici. I tog dječaka sam znala kao bratovog najboljeg prijatelja. Ono što nisam znala jest da je taj dječak imao mamu koju nisam stigla nikad upoznati, jer se ta majka, majčina najbolja prijateljica, ubrzo nakon poroda ubila. Objesila.

Tu je priča stala i ja nikad nisam pitala za više detalja. Ako sam i pitala “Zašto?”, majka bi mi odgovorila jednostavnim odgovorom: “Postporođajna depresija.” U to vrijeme smo i saznali za taj termin i sve je nekako objasnio, zar ne? Ima li potrebe pitati dalje? Ima li potrebe ići u dubinu? Jesu li to doista bili samo hormoni ili nešto drugo ili, vrlo vjerojatno, kombinacija? Iskreno, ne znam niti ću ikada znati, i ako je moja majka imala svoje sumnje, nije ih nikada izrekla. Moram priznati, ova me knjiga jako brzo vratila u taj davni razgovor s mamom i na ta neizrečena pitanja.

“Ubij se, ljubavi” prvi je roman argentinske spisateljice koju mnogi uspoređuju s Virginijom Woolf i Sylvijom Plath. Roman je odmah sjajno kritički prihvaćen, a 2018. godine se našao i među nominiranim za nagradu “Man Booker International”. Riječ je o spisateljici specifičnog stila koja svojim pismom voli zadirati u tabue, osobito one koji se tiču obiteljskih odnosa.

A ima li većeg tabua od majke koja žali što je majka?

“Daj, dosta plača, a on plače i plače i plače i plače i izludjet će me. Ja sam majka i točka. Kajem se, ali to ne smijem reći. Kome?”

Ovaj roman najlakše je opisati kao djelo koje govori o postporođajnoj depresiji, ali taj opis definitivno podcjenjuje i simplificira ovu knjigu i teme kojima se bavi. Žena iz čije je perspektive ispričana ova priča definitivno vodi borbu s depresijom, ali ta depresija nije tek hormonalni disbalans žene koja je netom rodila – ova žena je trajno zapela u životu koji vidi isključivo kao kavez. Kojoj je roditeljstvo preteško. Koja nema potporu koju treba. No, najgore od svega, ona je majka malom djetetu i partnerica muškarcu, no ni s djetetom ni s partnerom ne osjeća nikakvu povezanost. Ova inteligentna i obrazovana žena prezire banalnost obiteljske svakodnevice koja bi je, po svim pravilima društva i unatoč svojim izazovima, trebala dubinski ispunjavati, dok nju prazni i uznemirava. U isto vrijeme, ona osjeća potrebu za povezanošću s dvjema najvažnijim osobama u svom životu, ali joj ta povezanost okrutno izmiče.

“Sigurno misli da ima običnu mamu, kojoj će dati svoje prve crteže iz vrtića. A pokraj njega se raspada stablo nekad puno života.”

Jedinu pravu povezanost osjeća s prirodom, šumom, biljkama i divljim životinjama, ta priroda je zove u slobodu koja joj neprestano uzmiče u stvarnosti.

Ova knjiga je kaotično, visceralno, kontradiktorno, a ponekad i mučno djelo o ženi o kojoj ne znamo započeti diskurs – to je žena koja dubinski žali što je postala majka. O majci koja nije trebala postati majka. O majci kojoj ljubav prema tom malom biću nije dovoljna da samu sebe uvjeri da je sretna i da joj je majčinstvo dovoljno.

“Probudila sam se u svojoj šumi. Primijetila sam, kao što se događa ljudima koji ostanu bez ruke ili oka, da više ne osjećam ljubav svoga sina.”

Neimenovana žena iz čije perspektive čitamo ovu priču nezaboravan je, iako odbojan lik. Njezina destrukcija na stranicama ove knjige nešto je poput prometne nesreće s koje nisam mogla odvratiti pogled. Ne mali broj puta osjećala sam zahvalnost prema autorici što ova knjiga ima samo 167 stranica, jer ne znam koliko bih dulje izdržala.

Ipak, hrabrost ove knjige plijeni pozornost, teme o kojima autorica autobiografskom uvjerljivošću progovara možda i postanu dio naših razgovora, ova knjiga tek je početak. Društvo zazire od mentalne bolesti, ali još i više od činjenice da je roditeljstvo teško i zahtjevno, i da doista nije za svakoga. Roditeljstvo je preteško da bi se podrazumijevalo. I ne treba svatko biti roditelj.

Knjige su moj svijet - Ana Jembrek

Elif Shafak turska je spisateljica koja je obradila jednu tursko-armensku priču i zamalo završila u zatvoru. Bila je optužena za pomanjkanje turskosti i vrijeđanje turske nacije, no nakon što je cijela svjetska javnost stala u njezinu obranu, oslobođena je optužnice. Zbog pisanja, zbog riječi na papiru, skoro osuđena u svojoj vlastitoj zemlji. U romanu spojila sadašnjost i prošlost, naravno, prošlost s početka 20. stoljeća tijekom i nakon propasti Otomanskog carstva. Turci su na to još uvijek osjetljivi, a djela njihovih predaka i dalje se pokušavaju zataškati. Ovo nije turska sapunica koju ćete pročitati tek toliko da vam prođe vrijeme.

Iako sam ovu knjigu pročitala prije više od godinu dana, čak napisala i recenziju, ipak nisam bila zadovoljna, pa nije bila objavljena. Sada, nakon što sam pročitala drugu knjigu koja obrađuje istu povijesnu temu, vjerujem da je i njoj vrijeme za izlazak iz ormara. Nadam se da neće biti konfuzno jer ima dosta likova koje treba popratiti i povezati.

Zeliha – devetnaestogodišnjakinja u Istanbulu koja je konstantno vodila rat protiv tradicionalnog društva: pušila je na ulici, nosila izrazito visoke pete i izrazito kratke suknje, psovala u javnosti i jedino što je htjela – obaviti pobačaj. Predomislila se baš dok je ležala u bolnici i u zadnjem trenutku odlučila zadržati dijete.

Rose – Amerikanka, mlada majka, rastavljena. Bivši muž je Armenac i nije podnosila njegovu obitelj koja je konstantno zabadala nos. Željela im se osvetiti udajom za Turčina Mustafu. Mnogi možda ne znaju koliko je veliki ponor između Armenaca i Turaka, toliki je procjep da su ga uspjeli prenijeti i daleko od domovine, na druge kontinente.

Obje ove žene bile su blagoslovljene majčinstvom. Zeliha je rodila Asyu, koja je bila slika i prilika svoje majke. Izluđivala je tete, baku i prabaku dok ju majka držala na distanci. Nezadovoljna sobom i okolinom dane je provodi u kafiću, ponekad čak i u tuđem krevetu. Naime, njihova obitelj Kazanci brojala je samo ženske članove i samo jednog muškog koji se odselio na drugi kraj svijeta. Zbog prokletstva. Naime, muški članovi obitelji bili su pokojni, otišli su neobičnim smrtima i u najboljim godinama.

Povijest obitelji Kazanci je komplicirana i lakše se prati kroz roman, nego kroz kratku recenziju, pa ću samo navesti da je Mustafa Zelihin brat koji je pobjegao od obitelji bojeći se prokletstva muških članova.

Rosina kćer (Mustafina pokćerka), Armanoush obožavala je knjige, studirala je uspješno, ali je silno bila nezadovoljna svojom armenskom stranom. Ponajviše jer ju je boljela armenska prošlost. Osjećala je da nešto nedostaje njenom identitetu, njoj samoj. Od kada se rodila osjećala je kao da je zapela na pragu i stalno se kolebala između ponosne armenske obitelji i histerične antiarmenske majke. Odlučila je potražiti to nešto što joj je silno nedostajalo u Istanbulu! Mala laž povlačila je veliku; majci je rekla kako ide k ocu, a ocu je lagala da će biti s majkom, a ona je sjela na avion i uputila se u Istanbul. U tajnosti je posjetila Mustafinu obitelj i otvoreno im priznala svoje armenske korijene. 

Dok smo upoznali sve likove, njihove priče, dio prošlosti, radnja se konačno počela kotrljati, iako bez tih priča ne bi ništa razumjeli. Armanoush  je pripovijedala o svojoj prošlosti; ubojstvu pradjeda koji je bio intelektualac i među prvima odveden; o progonima njezinih predaka; o baki koja je kao dijete izgladnjela morala hodati kroz sirijsku pustinju i koja je prošla put od sirotišta do Amerike.

Armanoush je htjela ispriku, priznanje od tih Turkinja koje nikada nije vidjela, a dobila je samo samilost i sažaljenje. Cilj njenog putovanja je bio da upozna Turke, ali i da dobije priznanje za zločine koje je država godinama nijekala. No rezultat njezinog putovanja ipak je bilo nešto veće, nešto iznenađujuće, neočekivani obrat kako za lik tako i za nas čitatelje.

“Ondje je jedno uže, debelo, čvrsto s omčom na kraju. Vas dvije djevojke biti ćete spojene jedna uz drugu snažnom sponom. Vidim duhovnu sponu!”

Ta duhovna spona koju će otkriti biti će vrlo jaka. I to ona obiteljska. Nakon što je Rose spoznala laž vlastite kćeri, ona i Mustafa su se pojavili u  Istanbulu. Mustafa je bio u dobi od četrdeset i jedne godine te se bojao za vlastiti život, bojao se da se više neće vratiti u Ameriku. Dvije obitelji s različitih dijelova svijeta ipak je vezalo puno više od Mustafe – postupci predaka, ponašanje potomaka koji su odrasli s pričama – jer svaka verzija ima svoj početak i kraj.

Kako izdvojiti teme romana? Njih je nekoliko i mnogi bi ovo štivo mogli smatrati zanimljivim: povijesna tema, sukob generacija, sukob nacionalnosti ali i obiteljski odnosi. Uopće ne nedostaje bogatstvo boja, mirisa i okusa u romanu, što odlikuje većinu romana Bliskog Istoka. Željni ste sve to probati, mmmm, još sanjam o tim delicijama. Moram samo napomenuti da nikako nisam zadovoljna završetkom. Ne znam da li moja online verzija ima isti završetak kao što je u tiskanom izdanju, no čini mi se kao da je roman morao biti završen i da se nije pridonijelo mnogo pažnje kako bi i završetak bio u skladu s ostatkom. Kao da je odrezan škarama i ostatak je bačen u Bospor. Po mom mišljenju, nedostaju dva poglavlja kako bi sve sjelo na svoje mjesto i roman od dobrog postao izvrstan!

Završit ću pisanje s citatom o turskom genocidu prema armenskom narodu 1915. godine, kako bi čitateljima bilo lakše povezati odnose Turaka i Armenaca danas. Sam genocid nije opisan opširno, spominje se i imamo par epizoda iz prošlosti gdje saznajemo vrlo malo.

Armenski genocid je sistematsko istrebljenje koje se dogodilo za vrijeme Prvog Svjetskog rata, a najudarnija godina bila je 1915 . Prva faza je započela masovnim ubojstvima radno sposobnih odraslih Armenaca, a ubojstva su se vršila prisilnim radom i sveopćim masakrima. Nakon toga u drugoj fazi Turci su počeli deportirati žene, djecu, starije i nemoćne, a odradili su to tako što su ih poslali na marševe smrti u Sirijsku pustinju.

Postoji opća suglasnost da je stotinu tisuća Armenaca ubijeno kada su ih otomanski Turci masovno deportirali iz istočne Anatolije u Sirijsku pustinju i drugdje od 1915 – 1916. godine. Bili su ubijeni ili bi umrli od gladi i bolesti. Konačan broj ubijenih Armenaca osporen je od strane Turaka. Armenci tvrde kako je tih godina ubijeno 1,5 milijuna ljudi. Turska republika navodi kako ih je bilo samo 300 tisuća. Ubijali su ih na sve moguće načine uključujući i medicinske eksperimente koji su se vršili na žrtvama. Armenski genocid bio je preteča genocidu koji su nacisti vršili nad Židovima.

Bibliovca - Antonija

U romanu pratimo paralelne priče žena dviju generacija – majke i kćeri. Majka je nadarena i ambiciozna liječnica, ginekologinja i porodničarka, koja je, zbog postupaka nepogodnih sovjetskom sistemu, prisiljena prihvatiti posao u bezimenom selu u ruralnoj Latviji. Kraj je sedamdesetih, i ona sa sobom sa sobom iz rodne Rige, gdje je živjela s majkom i očuhom, odvodi kćer, desetogodišnju djevojčicu koju su do tada uglavnom odgajali oni, dok je ona sama prema djetetu oduvijek imala usputan i ambivalentan odnos. Naime još kao bebi pristigloj iz rodilišta uskratila joj je svoje, majčino, mlijeko, kako sama kaže „gorko, puno neizvjesnosti, mlijeko uništenja. Spasila sam svoje dijete od toga.“

Može li se mlijekom dijete „zaraziti“ gorčinom života, može li tako zauvijek upiti loša životna iskustva? Ili mu se na taj način samo uskraćuje toliko potrebna ljubav i bliskost? I njezino djetinjstvo nastavilo se uz majku vječito odsutnu, depresivnu, suicidalnu, posvećenu svojim istraživanjima, svojoj znanosti, svojim preokupacijama, svojim pacijenticama, a ljubav i potrebnu stabilnost dobivala je od brižne bake i njezina supruga.

Svi odnosi u obitelji dodatno su opterećeni bremenom prošlosti koju je obilježilo stradanje junakinjina oca od strane Crvene armije, njegovo izgnanstvo u Sibir i njegov povratak baš u trenutku kada je život trebao krenuti u nekom boljem smjeru. Umjesto da odabere život pod vječitom sumnjom uz muža povratnika iz Sibira, majka se ponovno udaje, ali sjena očevih postupaka u ključnim trenucima života njegove kćeri i unuke uvijek će biti iznova izvučena na svjetlo dana kao argument straha i iznude priznanja.

Teško je u nekoliko rečenica iznijeti svu složenost ovoga romana. Od povijesne pozadine u kojoj saznajemo podosta o sudbini Latvije u dvadesetom stoljeću, najviše o sovjetskoj represiji, te o putu ka nezavisnosti, do sudbine pojedinca, intelektualca u diktatorskom sistemu, o ljudskom strahu za goli život i o svemu na što nas on može natjerati da činimo. No ponajviše to je roman o odnosu majke i kćeri, o ljubavi, bliskosti i strahu od ljubavi i bliskosti istodobno. I pruža nam dosta materijala za razmišljanje o tome jesu li stvari ipak mogle biti postavljene drukčije za ovaj neobičan, čak i slučajan obiteljski par. Je li ova žena zaista zaslužila imati ovakvu kćer (pa i majku prije toga) kakva ju je dopala? U kolikoj mjeri psihički slomljena i društveno izopćena osoba može, ako može uopće, konstruktivno utjecati na daljnji tok svoga života, ako ne zbog sebe, a ono barem zbog onih koji ga okružuju, zbog vlastitog djeteta, kojemu je u samom početku, pobjegavši, uskratila ono prvo i osnovno što majka može djetetu dati? Zanimljivo je da roman otvara mnoga pitanja, ali na njih ćete si nakon čitanja odgovore morati dati sami.

Kronikevg - Ivana Grubačević

Roman suvremenog poljskog pisca (putopisca i prevoditelja, rođ. 1976.) “Sonjka” započinje nezgodom – mladi, uspješni redatelj Igor Grycowski zapne jednog toplog, ljetnog popodneva usred ničega, nakon iznenadnog kvara automobila. Nezgoda, koja bi u nekim normalnim okolnostima predstavljala bezveznu smetnju, koju se što prije treba otkloniti, za Igora se prometne u avanturu života. Mladi Igor susreće staricu, Sonju, ženu staru kao stoljeće, koja sama živi u selu od ukupno četiri kuće, na rubu poljsko-bjeloruske granice. Sonja, Sonjka ga pozove u svoj skromni dom (znam, nismo u Ježevoj kućici, i da, znam da skromni dom zvuči kao isprani, otužni i otrcani kliše, ali Sonjina kuća je baš to: skromni dom), prastaru kolibu, prastaru baš kao i osoba koja ju nastanjuje.

Sonjka odmah shvaća da pred sobom ima čeljade (kraljevića – kako ga ona doživljava), koje sigurno nije ovdje baš tako slučajno. Igor to shvaća tek neznatno kasnije, i zatim kreće njihova nevjerojatna interakcija. Sonja Igoru priča svoju životnu priču, zapravo gotovo da mu polaže račune, jer zna da će ovo ujedno biti i posljednja storija njezinog života. Sonjina saga seže u ono „nekada davno“ vrijeme, vrijeme 2. Svjetskog rata, gdje se djevojka Sonjka na razmeđu država zaljubljuje u njemačkog vojnika Joachima. Ali, u gadnim vremenima, a 1941. godina je sigurno bila gadna, njihova ljubav neće izići na dobro, što Sonja zna od samog početka…

Igor upija Sonjinu priču, zapravo upija samu neobičnu staricu. Riječi koje izgovara Sonja postaju njegove, dok Sonja pripovijeda, Igor ih pretvara u svoju sljedeću kazališnu predstavu, znajući da će to biti prava bomba.

Ali, Igor shvaća i kako je Sonjka puno više od materijala za kazalište, shvaća kako sa sijedom, bezubom staricom, on, uspješni kulturnjak, ima puno više toga zajedničkog nego je mislio – naime, oni dijele manjinsko (bjelorusko) porijeklo, kojeg se Sonja (prije bez mogućnosti izbora, nego svjesno) držala čitav život (ona i priča na bjeloruskom), dok ga se Igor, kako bi mu životni uspjeh bio bliže, odrekao, promijenivši čak i ime i prezime iz bjeloruske u poljsku inačicu. „Ponekad mu je prevođenje Sonjinih misli predstavljalo veliku muku. U teoriji to nije smjelo predstavljati nikakav problem. Njezin jezik i njegov nisu toliko udaljeni, stanuju u sličnim jamama, to je ta ista skliskost, to je to isto učvršćivanje svoda, isti strah od poniženja. Njezine emocije čine mu se pristupačnima.“

„Sonjka“ je neobično i vješto pisan roman, prepun predivnih rečenica, fragmentaran, nelinearne strukture, koja nas neprekidno iznenađuje: šetamo od sadašnjosti do prošlosti, pa opet nazad, malo nam priča Sonjka, malo čitamo isječke Igorove predstave, koju nam riječ prozbore i Sonjin mačak i pas (u off-u, bez brige, nismo u basni). Sonjina životna priča, koja se otkriva polako i suptilno, tužna je i tragična, baš kao i gotovo čitavo stoljeće u kojem je osebujna djevojka, žena, starica Sonja Bijela, Sonja Šepava (kako su ju zvali sumještani) imala prilike živjeti…

Ovo ekstraordinarno djelo propitkuje i rat, i krvoločnost ljudi, ne samo u ratu, nego i „onako“, ljubav (predivna priča Sonje i Joachima koji su doživjeli upravo kozmičku povezanost, bez da su razumjeli išta što bi pričali, obzirom na jezičnu barijeru), mržnju, strast, smrt, pitanje nacionalne manjine („Kakav je to narod prognan izvan dosega jezičnih priručnika? Kakva je to nacija bez povijesti?“), položaj žene koja je u tim nesretnim vremenima vrijedila manje od koze. Ovo je tužan roman, ali i roman koji je ujedno i sanjiv, i bajkovit, i koji je pravi užitak čitati. O „Sonjki“ ćemo još dugo razmišljati, nakon što sklopimo posljednju stranicu.

U „Sonjki“ ćemo vidjeti da se „kraj susretao s početkom, smrt s rođenjima, prošlost s budućnošću, i jedno i drugo mjereno vrećicama pepela.“  I upravo zato ovo djelo otvara mnoga pitanja, ali odgovore ostavlja nekako zastrtima… Možda odgovora i nema, možda nisu jednoznačni, možda nam je Karpowicz jednostavno dao da sami ispišemo odgovore, istražujemo, propitkujemo dalje, razmišljamo, mijenjamo se… Ne znam. Prosudite sami. Zaključno, „Sonjka“ možda i nije roman za svačiji ukus, ali, zapravo, zašto bi on to, a da bismo rekli da je vrijedan, i bio?

Journal hr - Ilina Cenov

Devet mjeseci nakon tog bizarnog događaja kojim je Chinonso iznenadio samog sebe, ali i svojeg chija, duha čuvara, na benzinskoj crpki ugledat će onu mladu ženu. I ona se, ispostavlja se, nadala da će ga ponovno sresti i zahvaliti mu. I tako počinju tragedije: jednog dana slučajno na benzinskoj crpki sretnemo želju svojega srca. Chinonsova se zvala Ndali, studirala je farmaciju, lakirala nokte i oblačila se moderno, na nogama nosila ono što se naziva „štiklama“, govorila jezik bijelog čovjeka jer je jezik predaka, igbo, gotovo zaboravila. A kao svatko tko voli, i Chinonso je želio da njegova ljubav bude uzvraćena.

Ponovnim susretom siromašnog nigerijskog mladića i djevojke iz bogate i obrazovane obitelji počinje drugi roman Chigozieja Obiome „Orkestar manjina“ (Hena com, 2019., prijevod Mirna Čubranić), hrvatskim čitateljima poznatog po romanu „Ribari“ koji je prevela ista nakladnička kuća prije tri godine. Obiomin debitantski roman ušao je u finalni izbor prestižne nagrade Man Booker 2015. godine, a kao i ovaj za temu je imao tragične događaje na koje se ne može utjecati. Vjerojatno je do stvarnosti koja se onda neminovno prelije i u književnost: u Obiominoj je Africi sudbina elementarna sila od koje se čovjek ne može sakriti a ne može joj se ni mirno prepustiti; uglavnom zahtijeva mnogo aktivne patnje.

Iako se radnja „Orkestra manjina“ zbiva početkom 2000-ih godina, čitatelju se čini da je duboko zašao u prošlost. Vani je svijet interneta, društvenih mreža i mobilnih telefona, globalno selo koje gazi geografske i državne granice, a Chinonso je iscrtao svoj mali krug tuge i napuštenosti u koji gotovo ništa ne prodire: jednostavan je i priprost junak, vlasnik male peradarske farme kojem dani prolaze u hranjenu kokoši, čišćenju njihovih kljunova i krila, tjeranju jastreba praćkom. Ima jednog prijatelja i mucava strica koji, zabrinut Chinonsovom nepopustljivom tugom zbog smrti oca, predloži mladiću da si nađe ženu.

„Samoća je divlji pas koji neprestano laje kroz dugu noć tuge“, pa kad Chinonso susretne Ndali, dogodi se ljubav, a kao što dični očevi često kažu, ljubav mijenja temperaturu ljudskog života, donese toplinu i ta toplina svojom snagom mijenja ga kao osobu. Ndali se pojavila kao neobično, nenadano svjetlo zbog kojeg su iz svega ostalog niknule sjene. Zaljubio se u nju. Njihova veza bila je toliko snažna da je ozdravio. „Gurnula je ruku u tamna i mračna mjesta u njegovu životu i dodirnula sve u njemu. I s vremenom je postala ono za čim je njegova duša sa suzama u očima godinama čeznula.“

U nedavnoj debati Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, kanadski psiholog je kao prvi korak na putu do zadovoljstva – jer sreća je samo nuspojava, u tome su se složili – preporučio da svatko najprije „počisti u vlastitom dvorištu“, da krene od osobne preobrazbe. Žižek mu je dovitljivo oponirao pitajući ga bi li takav savjet dao i, recimo, nekom tko živi u Sjevernoj Koreji. Osobne preobrazbe same su po sebi teške pa time i rijetke, jer teško je biti sobom, čak i kad čovjek ima maglovitu predodžbu o tome što jest i što je moguće, no biti (čovjek) u Sjevernoj Koreji ili, recimo, Nigeriji, možda je i nemoguće.

Nigerija je zemlja – piše Obioma koji trenutno živi u Sjedinjenim Američkim Državama, iako često napominje da se želi vratiti kući - u kojoj su čovjekovi najveći neprijatelji članovi njegova kućanstva; zemlja otimača, obrednih ubojica, policajaca koji maltretiraju ljude na koje naiđu na cesti i ustrijele one koji im ne daju mito, zemlja vođa koji se prema onima koje vode odnose s prezirom i otimaju im opća dobra; zemlja čestih nemira i kriza, dugih štrajkova, nestašice benzina, nezaposlenosti, začepljenih jaraka, cesta punih rupa, mostova koji se ruše, prljavih ulica i sirotinjskih četvrti; zemlja stalnih nestašica struje.

Usprkos tome, Chinonso se želi preobraziti. Iako se čini da to želi potaknut ljubavlju koja ga je preplavila i onemoćala, prava je istina da to želi jer ga njezina obitelj ne prihvaća. Problem nije toliko što je siromašni vlasnik peradarske farme, koliko to što je neobrazovan, ima samo završenu srednju školu i položenu državnu maturu, kako sa sramom odgovara na pitanje Ndalina oca kad dođe na obiteljski ručak u smrdljivu odijelu. To je prvo u nizu njegovih poniženja. 

Drugoga nije ni svjestan, jer je sistemsko. Nije, naime, shvaćao da je odrastao u nesreći i pomirio se s njom. „Zbog nje je živio drukčije od većine svojih vršnjaka, samotnim, provincijalnim životom, koji u svojim pristašama razvija prirodnu sklonost da u nedaćama budu strpljivi i staloženi, da ne žure. Ako ga ništa ne potakne, neće se pokrenuti. Njegova postignuća, ako ih je bilo, bila su spora i troma, a njegovi snovi dugih udova.“

Samo netko toliko depriviran životom kao Chinonso može ljubav priželjkivati s tolikom glađu. No jesmo li razmotrili fizionomiju ljubavi – da su neke veze mrtvorođene, druge zaostale i ne rastu, a neke se razviju u odrasle osobe i traju cijeli život ljubavnika? Ljubavi gladan ne zna za ove slojeve i nijanse, umjesto toga će ponuditi sve što ima. „Ti si se zbog mene upropastio“, kaže mu Ndali oblivena suzama kad je Chinonso obavijesti da je prodao farmu i ptice; odlazi studirati na Cipar. Eto mene nazad za tri godine, s diplomom, radosno govori ova budala, samo ti mene čekaj, bit ću ti odan tamo, preko mora.

„Orkestar manjina“ poput je grčke tragedije, samo što umjesto kȏra upozorenja izvikuje chi, duh zaštitnik i pripovjedač u ovome romanu. Počinje prvim zazivanjem u kojem se Chinonsov chi obraća u molitvi stvoritelju svemira koji nosi mnoga imena – Chukwu, Egbunu, Obasidinelu, Ijango-ijango... tražeći milost za svojeg domaćina koji je učinio nešto strašno iako to nije htio a nije ni znao da je učinio. Te će se inkantacije nastaviti kroz ovaj podugačak roman (484 stranice) – nešto slabiji u srednjem, ciparskom dijelu gdje gubi na tempu i kvaliteti pripovijedanja; ponavljati ritmično i uporno, dijelom ritualno, dijelom kao tješenje, često rečenicom: „Vidio sam to mnogo puta.“

Dirljiva ljubavna priča Chinonsovim odlaskom na Cipar pretvorit će se u povijest pada u tamu, ekstremnu priču koja poništava i Chinonsovu i čitateljevu naivnost: iako to volimo vjerovati, prirođena dobrota – ako tako nešto uopće postoji – ne može nas spasiti od zle sudbine. Još gore, čini se da dobar karakter ima granice podnošljivosti – i dobro srce može se napuniti mržnjom i ugušiti, bijesno zbog nečega što je mrtvo i više se ne može vratiti u život. Najgore što nesreća čovjeku može učiniti jest to da ga pretvori u nešto što on nije; to je konačni poraz.

„Čuvati mržnju u srcu značu čuvati nenahranjenog tigra u kući punoj djece i slabih, jer on ne može komunicirati s ljudima, niti može biti ukroćen. Čim se dovoljno odmori i probudi ponovno gladan, napast će čovjeka koji ga je hranio i proždrijeti ga. I doista, mržnja je vandalizam ljudskog srca.“

Kad jastreb odnese pticu iz jata, ptice plaču. Primijeti to Ndali jedne večeri, nakon što su ona i Chinonso vatreno vodili ljubav. Ta privilegirana djevojka šokirana je lelekom ptica, šokirana je jer ih razumije. Chinonso joj objašnjava da je njegov otac to neobično kokodakanje nazivao Egwu umu-obere-ihe. Orkestar manjina. „Otac je uvijek govorio da kokoši znaju da je to jedino što mogu učiniti: plakati. Kuku, kuku!“

U očaju, Chinonso će – ne na Cipru, nego po povratku u domovinu – shvatiti da nije izmakao sudbini, iako nije ni znao da se protiv nje bori, da je i on manjina na ovome svijetu prepunom manjina i da se sve te manjine mogu tek pridružiti tom univerzalnom orkestru u kojem im je preostalo samo plakati i lelekati. Iako tek peradar, Chinonso je time preskočio granice siromašne Nigerije, granice Cipra, Turske i Europe, i ušao u globalno selo koje ne povezuju internet, društvene mreže i mobilni telefoni, nego univerzalnost ljudskog iskustva, koja ne posustaje pred stoljećima; sve ostaje isto. Tako je moguće da se u nigerijskoj nigdini dogodi punokrvna grčka tragedija, nikad napisana: što bi se dogodilo Odiseju da ga Penelopa nije dočekala?

Najbolje knjige - Tanja Tolić

Devet mjeseci nakon tog bizarnog događaja kojim je Chinonso iznenadio samog sebe, ali i svojeg chija, duha čuvara, na benzinskoj crpki ugledat će onu mladu ženu. I ona se, ispostavlja se, nadala da će ga ponovno sresti i zahvaliti mu. I tako počinju tragedije: jednog dana slučajno na benzinskoj crpki sretnemo želju svojega srca. Chinonsova se zvala Ndali, studirala je farmaciju, lakirala nokte i oblačila se moderno, na nogama nosila ono što se naziva „štiklama“, govorila jezik bijelog čovjeka jer je jezik predaka, igbo, gotovo zaboravila. A kao svatko tko voli, i Chinonso je želio da njegova ljubav bude uzvraćena.

Ponovnim susretom siromašnog nigerijskog mladića i djevojke iz bogate i obrazovane obitelji počinje drugi roman Chigozieja Obiome „Orkestar manjina“ (Hena com, 2019., prijevod Mirna Čubranić), hrvatskim čitateljima poznatog po romanu „Ribari“ koji je prevela ista nakladnička kuća prije tri godine. Obiomin debitantski roman ušao je u finalni izbor prestižne nagrade Man Booker 2015. godine, a kao i ovaj za temu je imao tragične događaje na koje se ne može utjecati. Vjerojatno je do stvarnosti koja se onda neminovno prelije i u književnost: u Obiominoj je Africi sudbina elementarna sila od koje se čovjek ne može sakriti a ne može joj se ni mirno prepustiti; uglavnom zahtijeva mnogo aktivne patnje.

Iako se radnja „Orkestra manjina“ zbiva početkom 2000-ih godina, čitatelju se čini da je duboko zašao u prošlost. Vani je svijet interneta, društvenih mreža i mobilnih telefona, globalno selo koje gazi geografske i državne granice, a Chinonso je iscrtao svoj mali krug tuge i napuštenosti u koji gotovo ništa ne prodire: jednostavan je i priprost junak, vlasnik male peradarske farme kojem dani prolaze u hranjenu kokoši, čišćenju njihovih kljunova i krila, tjeranju jastreba praćkom. Ima jednog prijatelja i mucava strica koji, zabrinut Chinonsovom nepopustljivom tugom zbog smrti oca, predloži mladiću da si nađe ženu.

„Samoća je divlji pas koji neprestano laje kroz dugu noć tuge“, pa kad Chinonso susretne Ndali, dogodi se ljubav, a kao što dični očevi često kažu, ljubav mijenja temperaturu ljudskog života, donese toplinu i ta toplina svojom snagom mijenja ga kao osobu. Ndali se pojavila kao neobično, nenadano svjetlo zbog kojeg su iz svega ostalog niknule sjene. Zaljubio se u nju. Njihova veza bila je toliko snažna da je ozdravio. „Gurnula je ruku u tamna i mračna mjesta u njegovu životu i dodirnula sve u njemu. I s vremenom je postala ono za čim je njegova duša sa suzama u očima godinama čeznula.“

U nedavnoj debati Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, kanadski psiholog je kao prvi korak na putu do zadovoljstva – jer sreća je samo nuspojava, u tome su se složili – preporučio da svatko najprije „počisti u vlastitom dvorištu“, da krene od osobne preobrazbe. Žižek mu je dovitljivo oponirao pitajući ga bi li takav savjet dao i, recimo, nekom tko živi u Sjevernoj Koreji. Osobne preobrazbe same su po sebi teške pa time i rijetke, jer teško je biti sobom, čak i kad čovjek ima maglovitu predodžbu o tome što jest i što je moguće, no biti (čovjek) u Sjevernoj Koreji ili, recimo, Nigeriji, možda je i nemoguće.

Nigerija je zemlja – piše Obioma koji trenutno živi u Sjedinjenim Američkim Državama, iako često napominje da se želi vratiti kući - u kojoj su čovjekovi najveći neprijatelji članovi njegova kućanstva; zemlja otimača, obrednih ubojica, policajaca koji maltretiraju ljude na koje naiđu na cesti i ustrijele one koji im ne daju mito, zemlja vođa koji se prema onima koje vode odnose s prezirom i otimaju im opća dobra; zemlja čestih nemira i kriza, dugih štrajkova, nestašice benzina, nezaposlenosti, začepljenih jaraka, cesta punih rupa, mostova koji se ruše, prljavih ulica i sirotinjskih četvrti; zemlja stalnih nestašica struje.

Usprkos tome, Chinonso se želi preobraziti. Iako se čini da to želi potaknut ljubavlju koja ga je preplavila i onemoćala, prava je istina da to želi jer ga njezina obitelj ne prihvaća. Problem nije toliko što je siromašni vlasnik peradarske farme, koliko to što je neobrazovan, ima samo završenu srednju školu i položenu državnu maturu, kako sa sramom odgovara na pitanje Ndalina oca kad dođe na obiteljski ručak u smrdljivu odijelu. To je prvo u nizu njegovih poniženja. 

Drugoga nije ni svjestan, jer je sistemsko. Nije, naime, shvaćao da je odrastao u nesreći i pomirio se s njom. „Zbog nje je živio drukčije od većine svojih vršnjaka, samotnim, provincijalnim životom, koji u svojim pristašama razvija prirodnu sklonost da u nedaćama budu strpljivi i staloženi, da ne žure. Ako ga ništa ne potakne, neće se pokrenuti. Njegova postignuća, ako ih je bilo, bila su spora i troma, a njegovi snovi dugih udova.“

Samo netko toliko depriviran životom kao Chinonso može ljubav priželjkivati s tolikom glađu. No jesmo li razmotrili fizionomiju ljubavi – da su neke veze mrtvorođene, druge zaostale i ne rastu, a neke se razviju u odrasle osobe i traju cijeli život ljubavnika? Ljubavi gladan ne zna za ove slojeve i nijanse, umjesto toga će ponuditi sve što ima. „Ti si se zbog mene upropastio“, kaže mu Ndali oblivena suzama kad je Chinonso obavijesti da je prodao farmu i ptice; odlazi studirati na Cipar. Eto mene nazad za tri godine, s diplomom, radosno govori ova budala, samo ti mene čekaj, bit ću ti odan tamo, preko mora.

„Orkestar manjina“ poput je grčke tragedije, samo što umjesto kȏra upozorenja izvikuje chi, duh zaštitnik i pripovjedač u ovome romanu. Počinje prvim zazivanjem u kojem se Chinonsov chi obraća u molitvi stvoritelju svemira koji nosi mnoga imena – Chukwu, Egbunu, Obasidinelu, Ijango-ijango... tražeći milost za svojeg domaćina koji je učinio nešto strašno iako to nije htio a nije ni znao da je učinio. Te će se inkantacije nastaviti kroz ovaj podugačak roman (484 stranice) – nešto slabiji u srednjem, ciparskom dijelu gdje gubi na tempu i kvaliteti pripovijedanja; ponavljati ritmično i uporno, dijelom ritualno, dijelom kao tješenje, često rečenicom: „Vidio sam to mnogo puta.“

Dirljiva ljubavna priča Chinonsovim odlaskom na Cipar pretvorit će se u povijest pada u tamu, ekstremnu priču koja poništava i Chinonsovu i čitateljevu naivnost: iako to volimo vjerovati, prirođena dobrota – ako tako nešto uopće postoji – ne može nas spasiti od zle sudbine. Još gore, čini se da dobar karakter ima granice podnošljivosti – i dobro srce može se napuniti mržnjom i ugušiti, bijesno zbog nečega što je mrtvo i više se ne može vratiti u život. Najgore što nesreća čovjeku može učiniti jest to da ga pretvori u nešto što on nije; to je konačni poraz.

„Čuvati mržnju u srcu značu čuvati nenahranjenog tigra u kući punoj djece i slabih, jer on ne može komunicirati s ljudima, niti može biti ukroćen. Čim se dovoljno odmori i probudi ponovno gladan, napast će čovjeka koji ga je hranio i proždrijeti ga. I doista, mržnja je vandalizam ljudskog srca.“

Kad jastreb odnese pticu iz jata, ptice plaču. Primijeti to Ndali jedne večeri, nakon što su ona i Chinonso vatreno vodili ljubav. Ta privilegirana djevojka šokirana je lelekom ptica, šokirana je jer ih razumije. Chinonso joj objašnjava da je njegov otac to neobično kokodakanje nazivao Egwu umu-obere-ihe. Orkestar manjina. „Otac je uvijek govorio da kokoši znaju da je to jedino što mogu učiniti: plakati. Kuku, kuku!“

U očaju, Chinonso će – ne na Cipru, nego po povratku u domovinu – shvatiti da nije izmakao sudbini, iako nije ni znao da se protiv nje bori, da je i on manjina na ovome svijetu prepunom manjina i da se sve te manjine mogu tek pridružiti tom univerzalnom orkestru u kojem im je preostalo samo plakati i lelekati. Iako tek peradar, Chinonso je time preskočio granice siromašne Nigerije, granice Cipra, Turske i Europe, i ušao u globalno selo koje ne povezuju internet, društvene mreže i mobilni telefoni, nego univerzalnost ljudskog iskustva, koja ne posustaje pred stoljećima; sve ostaje isto. Tako je moguće da se u nigerijskoj nigdini dogodi punokrvna grčka tragedija, nikad napisana: što bi se dogodilo Odiseju da ga Penelopa nije dočekala?

Tanja Tolić

Ova fenomenalna knjiga počinje sa svršetkom. “Ime joj je bilo Leila. Odnosno Leila Tekila.” Tako su je zvali prijatelji i klijenti. Pogađate, jer se o njoj priča u prošlom vremenu, Leila je mrtva. Brutalno ubijena. U predgrađu Istanbula u metalnom kontejneru za smeće je Leilino tijelo. Vire joj noge i potpetice njezinih ljubičastih cipela. Evidentno je po opisu tijela i odjeće da je Leila bila prostitutka, bavila se najstarijim zanatom na svijetu. Iako joj je koža počela sivjeti i hladiti se, stanice njezina tijela još uvijek su neumorno radile. Leila je bila svjedok da leš vrvi životom. Željela se vratiti i svima poručiti da mrtvi ne umiru odmah. Da zapravo i dalje razmišljaju o koječemu, a ponajviše o svom proteklom životu i ključnim događajima. Smrt nije trenutačna, iako se to na van tako čini.

Zatim slijede minute. Minute nakon Leiline smrti i njezina sjećanja. Kako je mogao nastupiti taj čin? Leila se grozničavo vraća na ključne trenutke svog iscrpljujućeg života, na okus sezonskog  kozjeg gulaša iz djetinjstva, na smrad ulice u bordelima u kojima je radila uz miris kave i kardamona, te najljepše ljubavne priče koju je dijelila s čovjekom koji je bio ljubav njezinog života.

Leila je odrasla u malom turskom selu u vrlo neobičnoj obitelji gdje su se stvari redovito gurale pod tepih, a živjelo se pod okriljem laži i glumatanja.  Njezin je otac živio s dvije žene od kojih jedna nije mogla imati djecu. Kad mu je mlađa žena rodila djevojčicu, on prvu ženu proglašava majkom, razočaran što nije dobio toliko željenog sina. Posljedica je da Leila svoju rođenu majku smatra samo tetom. Ali nije to jedina tajna. Ima tu i obiteljskog nasilja i njegovog prikrivanja, odbacivanja vlastitog djeteta zbog straha od gubitka časti, zanemarivanja mentalno bolesnog djeteta. Kao čitatelji svjedočimo da Leila nije imala nimalo lagan život, ali i da se nikada nije predavala. Podržavali su je oni od kojih bi se to najmanje nadali, dok se ona  borila bez predaha, pomagala  drugima, da bi nju ponovno  spašavali  ljudi iz najnižih društvenih slojeva. Leila istovremeno podiže samopoštovanje i interes za politiku koju je imala kao predmet u vrijeme dok je još bila u školi, ali nije bila u stanju progovoriti o zločinu u svojoj obitelji.

Najljepši dio knjige je meni u tome što ju je na tom njezinom turbulentnom životnom putu  pratilo pet “malih”, a tako važnih i fascinantnih ljudi. U minutama nakon smrti Leila se prisjeća svojih pet  prijatelja koji su dijelom započeli slična zanimanja kao i Leila. Tako upoznajemo Humeyru koja se rodila u Mezopotamiji, Jameelah iz Somalije čiji je otac musliman, a majka kršćanka, Sinana Sabotažu, dječaka iz Leilinog sela s kojim je išla u razred i koji je cijeli život bio zaljubljen u nju, Nalan Nostalgiju i Zaynab 122 koja je rođena u zabačenom selu u Libanonu. Oni joj nakon smrti žele odati posljednje poštovanje, da ne samo njezina duša, nego i njezino tijelo bude u nebeskom carstvu. Pogrebi jesu za žive, ali važno je organizirati pristojan pogreb inače nikad ne možeš zacijeliti iznutra, mišljenja su Leilini prijatelji. I tako počinje neobična potjera za Leilinim lešom na Groblju samotnika u Istanbulu na kojem uvijek ima mjesta za one koji umiru sami. Toliko čarobnih metafora u ovom divnom romanu u kojem Elif Šafak progovara o  ženi koja nastoji biti na margini društva, gdje su prijateljstva duboka, a sreća prolazna. I uspijeva. Nisam nimalo sumnjala jer sve Elifine knjige koje sam dosada pročitala su me oduševile i ispunile.

Svaka Elifina knjiga nas ponovno na zanimljiv i zastrašujući način vodi u zemlju koja s jedne strane pokušava biti što bliže  Europi i njezinim vrijednostima, ali je s druge strane miljama udaljena od nje. Ovaj roman je ponovno hrabar pogled autorice na njezinu domovinu, na državu Tursku. Poznato je da je Elif  hrabra u progovaranju o aktualnom onesposobljavanju pravnih i političkih mehanizama koji čine demokraciju u Turskoj mogućom. Nacionalizam je u porastu kao i u ostalim dijelovima svijeta. Pri tome se Elif  ne boji mogućih neprijatelja i protivnika. Nakon objavljivanja ove knjige dobila je mnoge uvrede, pogrdne riječi i prijetnje. Kroz čitanje sam dobila uvide u određene povijesne obrise, pogled na politiku Turske, pogled u udaljena područja istočne Anatolije, pogled na život obitelji obrazovanih i praznovjernih, ali isto tako i onih strogih vjernika. Glavna junakinja Leila luta Istanbulom u potrazi za otvorenijim životom i s jedne strane ulazi u malo moderniji svijet, no s druge tu su i reakcionarni krugovi. Struktura knjige je baš zanimljiva. Višeslojna je i pokazuje čovjeka u svoj svojoj slavi, ali i tami. Sviđa mi se kako Elif ne filozofira previše, ne opisuje mnogo, ali kada napiše onda točno koristi riječi potrebne kako bismo kao čitatelji stekli predstavu o situaciji, mjestu i ljudima u priči. Elif jako vješto svoju političku i ljudsku poruku kombinira s nepolitičkom i neljudskom poviješću čineći je tako savršenom i genijalnom. Iako je radnja postavljena u prošlost (krajem 1980tih) jednako je aktualna i danas. Život se opisuje sa stanovišta žena u kojem isključivo dominiraju muškarci. Elif vrlo jasno iznosi svoj feministički pogled na grad Istanbul koji je prema njenom mišljenju “grad žena” i to je oduvijek i bio. Roman je ne samo zbog svoje aktualnosti tako važan i značajan, već je i književno i duhovno štivo  nezamjenjivo i izuzetno vrijedno čitanja!

Čitaj knjigu - Alis Marić

Recentna češka romaneskna produkcija iznjedrila je korpus djelâ koje povezuje zaokupljenost kolektivnim povijesnim traumama dvadesetoga stoljeća. Broj ostvarenja koja bi se u njega mogla svrstati u posljednjih je desetak godina nabujao do te mjere da se slobodno može govoriti o tendenciji, ako ne i modi. Njihov je uspjeh kako kod kritike tako i kod publike značajan, nerijetko privlače medijsku pozornost, pa i književne nagrade, a neki od njih prevedeni su i objavljeni i u Hrvatskoj. Boginje sa Žítkove Kateřine Tučkove, Seoski barok Jiříja Hajíčeka, Ljubavno pismo klinopisom i Životopis crno-bijeloga janjeta Tomáša Zmeškala, Ponosni Budi Irene Douskove, Laku noć, slatko sanjajte Jiříja Kratochvila… neki su od njih koje su hrvatski čitatelji imali priliku upoznati. Usporedo s razvijanjem pripovijedanja o sudbinama malih ljudi koje su obično determinirane tragičnim, a nerijetko i apsurdnim lomovima, u njima se istovremeno projiciraju velike povijesne traume prošloga stoljeća, u kojima se ti mali ljudi najčešće nisu mogli ili znali snaći. U ovu se romanesknu liniju u suvremenoj češkoj književnosti može svrstati hvaljeni i nagrađivani roman Nijemci (2012) Jakube Katalpe (1979; pravim imenom Tereza Jandová), doduše s jednom važnom razlikom. Naime, dok u većini navedenih djela svjedočimo tematiziranju i problematiziranju čehoslovačke komunističke ere, kod Katalpe je u fokusu Drugi svjetski rat.

Nijemci su osmišljeni kao dvorazinski roman. Prvu razinu čine prvo i posljednje, deveto poglavlje romana. To su poglavlja u kojima istupa pripovjedačica u prvome licu i u koje je smještena njezina dvogodišnja (2002-2004) istraga o vlastitoj baki Klari i njezinu životu. Druga razina obuhvaća sedam poglavlja između prvog i devetog, u kojima pripovjedač u trećem licu pripovijeda život Klare, njezinih predaka i likova koji su na ovaj ili onaj način povezani s njome. Na rubovima Klarine osobne priče, kao i čitavog niza mini-priča vezanih za druge likove, ispisuje se povijest uspona i pada nacizma, Drugog svjetskog rata i razdoblja neposredno nakon njegova svršetka. Kompozicija je, kao što vidimo, prstenasta: prvo i posljednje poglavlje čine svojevrsni narativni prsten unutar kojeg je u ukupno sedam poglavlja stiješnjena životna priča Klare Reissmann, bake pripovjedačice iz narativnog prstena. Roman počinje smrću, odnosno pogrebom oca pripovjedačice u ožujku 2002. godine, nakon kojeg ona predloži svojoj braći da će srediti stvari u njegovu praškom stanu. Očevi remenčići za ispravljanje displazije kukova, koje ondje pronalazi, navode je da zagrebe dublje u obiteljsku prošlost, u prošlost bake Klare koja je napustila svoga sina i koju nikada nije upoznala, premda je u vrijeme istrage još uvijek živa. Pripovjedačica tada odlučuje posjetiti Klaru u njemačkom Lahnsteinu. Ondje doznaje da joj baka boluje od Alzheimerove bolesti, stoga je osuđena na informacije koje joj pruža Klarina kći Gertrude, što će činiti građu sedam narednih poglavlja ispripovijedanih u trećem licu. U devetom poglavlju roman se simbolički zaključuje ne samo povratkom u prvo lice pripovijedanja, već i viješću o Klarinoj smrti. Krug je time zatvoren: roman počinje i završava smrću, koja je u Nijemcima pokretač radnje, ali i njezina „točka na i“.

Radnja Nijemaca većim je dijelom vezana za češke Sudete, točnije za rudarsko selo Rzy kamo Klara odlazi kao učiteljica nakon što joj Gestapo zbog protudržavne djelatnosti pogubi zaručnika i gdje popunjava prazno učiteljsko mjesto nakon zagonetnog nestanka učiteljice Anne Gerling. Rzy, u kojima većinsko stanovništvo čine sudetski Nijemci, zatvorena su i prema došljacima nemilosrdna sredina, no Klara u njima s vremenom pušta životne korijene, a naposljetku čak izgradi prisne, pa i burne odnose s nekim starosjediocima. Uspostavlja, primjerice, pomalo neobično prijateljstvo s učiteljem Fuchsom, a zatim i ljubavni (točnije seksualni) odnos sa živoderom Weissmannom. Upravo će joj potonje zapečatiti sudbinu: na samom izmaku rata Klara doznaje da je trudna, a Weissmann, koji se još prije Klarina dolaska odrekao vlastite supruge zbog njezinog židovskog podrijetla, s kćerkom napušta Rze i trudnu Klaru. No uskoro se u obližnji grad Tichý Brod vraća Anna Gerling, koja je, kako nam se otkriva, pobjegla iz Rza noseći Weissmanovo dijete. Njezin povratak za Klaru predstavlja svojevrsni deus ex machina – ali samo naizgled. Anna naime Klari nudi smještaj u Pragu kod svoje sestre Hedvike i njezina muža, što Klara naposljetku prihvaća. U Pragu će tako roditi sina Konrada (oca pripovjedačice iz prvog i devetog poglavlja), kojeg će ubrzo ostaviti na brizi Hedviki i njezinu suprugu te otići u Njemačku s namjerom da se ondje zaposli i nakon toga se vrati po sina. A kad do toga dođe, Hedvika joj sina odbija dati. Budući da su kao Konradovi roditelji službeno navedeni Hedvika i njezin suprug, Klara je bespomoćna i svoju bespomoćnost naposljetku prihvaća kao životnu zadanost, a njezin će sin Konrad tek dvadesetak godina poslije od Hedvike doznati da mu je ona biološka majka.

Annin povratak u Rze višestruko je zanimljiv. Prije svega, on predstavlja svojevrsno zatvaranje kruga, tako da je i unutar narativnog prstena radnja zaokružena. S Anninim povratkom Klara kao da preuzima na sebe njezinu sudbinu te, baš kao što je to svojevremeno učinila Anna, utočište pronalazi kod Hedvike, također noseći Weissmannova sina. Sudbine dviju žena podudaraju se tako u svojoj apsurdnosti, koja je samo preslika apsurdnosti povijesti. Činjenica da se Anna vraća u Sudete s neželjenim Weissmannovim sinom, a da istovremeno Klara nosi njegovog drugog neželjenog sina, i da se njih dvije sreću te međusobno zamijene uloge, na granici je nevjerojatnog, ali ta nevjerojatnost u Nijemcima se doima ne samo mogućom, već i logičnom. Anna i Klara kao da sudjeluju u igri koja nije ništa manje pomaknuta od one u kojoj glavne uloge imaju ideološki sistemi onoga vremena i u kojoj je jedan oblik terora nadomješten drugim: Nijemci, još donedavni gospodari svijeta, pa tako i sela Rzy, u duhu poratnog češkog revanšizma suočeni su s masovnim egzodusom iz Sudeta, što će predstavljati jednu od većih mrlja u češkoj povijesti dvadesetoga stoljeća.

U Nijemcima bi svakako valjalo izdvojiti igru s pripovjedačem, koje čitatelj nerijetko možda i nije svjestan. Kao što je već rečeno, radnju narativnog prstena, u koji spadaju prvo i posljednje poglavlje, pripovijeda pripovjedačica u prvome licu koja pokušava doći do informacija o Klarinu životu. Te joj informacije naposljetku pruža Gertrude i one bi načelno trebale činiti građu sedam poglavlja unutar narativnog prstena. Pripovjedač je u tih sedam poglavlja anoniman i istupa u trećem licu, i lako ćemo zaključiti da taj pripovjedni glas pripada Gertrude ili eventualno Klari koja sluša Gertrudina pripovijedanja. Ipak, za razliku od pripovjedačice iz narativnog prstena, koja je s obzirom na logiku vlastite pripovjedne situacije (sudjeluje u radnji kao jedan od likova) nužno ograničena u svome znanju, u poglavljima u kojima se rekonstruira Klarin život pripovjedač je sveznajući. Njegovo sveznanje ne odnosi se samo na život Klare, nego na sveukupnost informacija o svijetu i vremenu kao takvima. On zna sve, neprestano šeće po sinkronijskoj i dijakronijskoj osi, razotkrivajući nam osobne priče, emocije i misli pojedinih likova s kojima Klara ili Gertrude nikako nisu mogle biti upoznate, npr.:

„Da se na trenutak zaustavi vrijeme, situacija bi izgledala ovako:

Klara Kolmann – u dobi od dvadeset godina i dva mjeseca – stoji na prozoru i razmatra mogućnost samoubojstva, zato što joj roditelji nisu dopustili da ide u cirkus. Nakraju se odlučuje otrovati fosforom sa žigica.

Istovremeno Albert Högl, vlasnik velike berlinske knjižare, dovozi u svoju trgovinu pakete s knjigama koje je podigao iz tiskare na Annabergstrasse. Kad mu u ruke padne knjiga u dva dijela Mein Kampf, sprema je na sam kraj police, jer je uvjeren da nikoga neće zanimati.

U tom se istom trenutku Franziska Kolmann, koja se odmara prije večere, prebacuje na bok i u snu ugura dlanove među bedra.

Nijednoj od sluškinja koje žive i rade u Beču smrt nije ni na kraj pameti.“

Tko popunjava narativne praznine, nadograđujući pripovijedanje Gertrude o životu njezine majke i povezujući kaleidoskop mnoštva mini-priča u sveobuhvatnu sliku svijeta? Je li to učinila sama Gertrude, ili možda Klara? Ako je tome tako, ako je jedna od njih dvije sama začinjavala fabulativni kostur, upotpunjujući ga sukladno vlastitoj mašti, nije li posrijedi tek fikcija o fikciji? Ili ovdje – a to se također nameće kao mogući odgovor – imamo posla s klasičnim sveznajućim pripovjedačem, s nekim tko je iznad svih likova u romanu i tko se u njemu ne pojavljuje kao jedan od sudionika? U slučaju da se priklonimo ovom rješenju (koje je logički gledano možda prihvatljivije), ostaje nam za zaključiti da znamo jako malo o saznanjima Gertrude i pripovjedačice o Klarinu životu, jer ono što nam se u sedam poglavlja o Klari pripovijeda nije njihovo znanje o njoj, već znanje sveznajućeg pripovjedača.

Da ne bi bilo zabune, daleko do toga da je pitanje pripovjedača jedino zanimljivo u romanu Nijemci. Na gotovo petstotinjak stranica Katalpa suvereno ispreda zanimljivu i uvjerljivu priču koja je kompozicijski dobro osmišljena i realizirana, s karakterima koji su nerijetko psihološki efektno razrađeni na vrlo malom prostoru, s konkretnim i nepretenciozno tematiziranim povijesnim dekorom na kojem će prodefilirati mnoštvo likova i njihovih životnih sudbina. A te su sudbine redom tragične: u Nijemcima su svi likovi naposljetku na gubitku, kao što je na gubitku i sama povijest, kao što su, na kraju krajeva, na gubitku Nijemci iz naslova romana. Katalpu pritom ne zanima plitko i jeftino moraliziranje ili povijesno uopćavanje. Ona ne preispituje moment krivnje, ne čini to čak ni kad je posrijedi Klara kao centralni lik, koja bi za takvo što bila prilično zahvalna, posebice ako se uzme u obzir da se u izvjesnoj mjeri angažirala za „njemačku stvar“, da je bila članica Saveza žena Nacionalsocijalističke partije, da je jednom prilikom odbila pomoći svojoj učenici židovskog podrijetla ili da je iz Rza slala anonimna doušnička pisma u njemačko ministarstvo. Sve to u romanu se ne valorizira, ne stavlja se na vrijednosnu vagu niti komentira. Nijemci ni u jednom trenutku ne prerastaju u povijesnu osudu određene ideologije ili kritiku postupaka pojedinih likova, crno-bijelu karakterizaciju ili raspodjelu krivnje. Sve to prepušteno je čitatelju koji sam za sebe odlučuje hoće li uopće nečemu takvome pribjegnuti ili ne, a ta je nenametljivost spram čitatelja, koja se može shvatiti i kao autorska zrelost, nedvojbeno prednost ovoga romana – i to samo jedna u nizu.

Guzel Jahina ruska je književnica tatarskih korijena. Zulejha otvara oči njen je debitantski roman iz 2015. godine. Osvojio je mnoge istaknute književne nagrade, a zanimljiv je podatak da je inspiriran stvarnim iskustvom njene bake koja je kao i glavna protagonistica Zulejha bila prognana za vrijeme Staljinovog režima.

Roman predivnog naslova Zulejha otvara oči, što je ujedno i prva rečenica u romanu, na više od četiri stotine stranica prati buran život Tatarke Zulejhe. Tatari su narod pretežno naseljen u Rusiji i okolnim zemljama. Na svijetu ih je blizu sedam miliona, a većinski dio naroda su muslimani suniti ili u nešto manjem omjeru pravoslavci.

Radnja počinje u zimu 1930. godine u malom tatarskom selu gdje Zulejha živi sa 15 godina starijim suprugom Murtazom i svekrvom koju naziva Vampiricom iz čega je više nego jasno kakav je njihov odnos. Već 15 godina svaki joj je dan gotovo isti – većinu dana provodi radeći i udovoljavajući suprugovim i svekrvinim željama. Četiri puta rodila je djevojčice koje su ubrzo nakon rođenja umrle. Jednoga dana njenog supruga ubijaju koministi ili, kako ih nepismena Zulejha naziva, crvenohordaši nakon što otkriju da je na različite načine sakrivao hranu koje je imao, za to vrijeme bi se moglo reći, u izobilju. Optužen je da je kulak, odnosno klasni neprijatelj siromašnim seljacima sa kojima je trebao dijeliti višak dobara. S ubistvom njenog supruga završava se prvi dio romana Pokisla kokoš koji se proteže na svega pedesetak stranica, a naredna tri dijela, Kamo?, Život i Povratak smještena su u tajgu uz obalu rijeke Angare gdje je Zulejha skupa sa ostalim državnim neprijateljima prisilno odvedena.

“Dugo ste vi pili krv radnog seljaštva. Došao je trenutak da se iskupite za svoja zlodjela i dokažete da imate pravo na život u našoj teškoj sadašnjosti, kao i u prekrasnoj svijetloj budućnosti koja će bez sumnje nastupiti veoma, veoma brzo. Riječi su duge i teške. Zulejha jako malo razumije – jedino da Ignjatov obećava kako će se sve dobro završiti.”

Na području uz Sibir Zulejha je sa šačicom preživjelih nakon iscrpljujućeg višemjesečnog putovanja vozom prisiljena uspostaviti prihvatljive uslove za život. Kreću ispočetka praveći zemunice u zemlji u kojima bi mogli spavati, a sa njom su ljudi različitih profila, od poludjelog doktora, nekada uspješnog slikara, obrazovanog para, pa do kriminalca. Svi oni nalaze se pod nadzorom strogog komandanta Ignjatova, ubojice Zulejhinog supruga.

Sve ovo čini okosnicu romana, a na oko četiri stotine stranica pratimo izgradnju života u surovim predjelima prirode u kojima osim njih obitavaju još jedino vukovi, medvjedi i druge vrste životinja. Sama hrana u početku predstavlja luksuz, a takvi uvjeti natjerat će likove da se međusobno zbliže i da rade poslove koje do tada nisu. Svi oni na različit način dat će sve od sebe da, iako prognani i bez nade za bolju budućnost, za sebe stvore najbolje životne uslove zadrživši tako barem dio dostojanstva potrebnog čovjeku.

“Ovdje, na kraju svemira, nije bilo nikoga ni da je kazni ni da je pomiluje: pogled Svevišnjeg nije dopirao do obala Angare; čak nije bilo ni duhova u gluhom šipražju sibirske prašume. Ljudi su ovdje bili potpuno sami, jedan na jedan.”

Zulejha otvara oči višestruko je metaforičan naslov. Suočena s progonom i prisiljena sama izgraditi potpuno novi i drugačiji život, Zulejha odlaskom iz tatarskog sela iz kojeg nikada dalje nije putovala, po prvi put u životu stvarno otvara oči. Nepismena seljanka koja je svakodnevno bila meta supruga i svekrve zbog nemogućnosti podizanja djeteta, ona koja je komuniste zvala crvenohordašima, a zapravo istinski nije niti znala ko su oni i koliku opasnost po njen život predstavljaju, otvorila je oči u trenucima kada je postala samo jedna od potlačenih tadašnjeg staljinističkog režima. Dio kvalitete romana tako leži u oštroj kritici režima kroz priču o malim, običnim ljudima kojima je oduzeto baš sve. Još jedna kvaliteta romana je u pogledu stila jer Guzel Jahina gradi takve rečenice zbog kojih sam se na neke dijelove znala vraćati i po nekoliko puta. Zbog toga se ovaj roman čita polako i sa velikom pažnjom. Pored toga, u mnogim dijelovima oslanja se na tatarske narodne običaje, mitove i legende koji prate Zulejhu čak i kada je stotinama kilometara daleko od malog tatarskog sela. Ona će tada spriječena letjeti nastaviti hodati, baš kao ptice u staroj tatarskoj legendi.

“S vrha brežuljka ravnica pod njim pruža se kao divovski, bijeli stolnjak po kojem je ruka Svevišnjeg razbacala perle od drveća i trake od cesta. Karavana s bivšim kulacima vuče se poput tanke, svilene niti prema obzoru nad kojim svečano zalazi rumeno sunce”

Guzel Jahina, 40-godišnja tatarska spisateljica iz Kazanja, postala je zvijezda u književnom svijetu objavivši 2015. godine svoj debitantski roman “Zulejha otvara oči” (izdavač Hena com, u prijevodu Tatjane Radmilo). Kroz priču o tatarskoj seljanki prognanoj u sibirsko naselje 1930. godine Jahina opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a. Roman je osvojio brojne ruske književne nagrade i preveden je na 29 jezika. Njezin drugi roman bit će objavljen u svibnju, a zove se “Djeco moja” i govori o sudbini ruskih Nijemaca i životu njemačke komune na Volgi u razdoblju od 1918. do 1941. godine.

U romanu ima mnogo tatarskih riječi, je li to otežavalo posao prevoditeljima?

- Da, tijekom pisanja stopila sam podosta turkijskog leksika s ruskim tekstom kako bih što bolje dočarala atmosferu tatarskog svijeta na početku romana. Međutim, te su riječi ubačene veoma pomno - razumljive su bez prijevoda (iz konteksta) te stoga nisu predstavljale problem prevoditeljima.

Tatarski je vaš materinski jezik, no pišete na ruskom?

- Ja sam, kao i mnoga djeca u Tatarstanu, odrasla kao dvojezično dijete, govoreći i tatarski i ruski. Do treće sam godine govorila samo tatarski jezik, i to dvije njegove inačice: “gradsku” i “seosku” (razlike nisu velike, uglavnom se odnose na upotrebu riječi, ali one postoje). S tri godine krenula sam u dječji vrtić, a u moj je život ušao ruski jezik. Obrazovanje mi je bilo na ruskom jeziku - i u školi, i na fakultetu. Stoga se sada ruskim koristim mnogo češće nego tatarskim i pišem samo na ruskom.

Naravno da je odrastanje u dvojezičnom i dvokulturnom svijetu velika sreća. Meni moj rodni grad Kazanj predstavlja najbolji primjer skladne zajedničke koegzistencije dvaju naroda, ruskog i tatarskog. Vojske Ivana Groznog osvojile su Kazanjski Kanat i pripojile ga Rusiji 1552. godine. Otad je prošlo već 500 godina te su sada, nakon mnogo poteškoća, dva naroda napokon dostigla sklad. Zamislite samo da na teritoriju Kazanjskog kremlja jedna pored druge stoje džamija i pravoslavna crkva, a udio miješanih tatarskih i ruskih brakova postojan je još od sovjetskih vremena i iznosi oko 30 posto. Inače, moj je suprug Rus, kao i supruga mog brata. Odrastanje među dvjema kulturama za pisca je isto što i piti s dvaju izvora.

Roman je nastao prema iskustvima vaše bake koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima. Koje dijelove ste preuzeli iz njezine priče? Kako vam je uspjelo tako dobro predstaviti život 1930-ih godina?

- U siječnju 1930. godine u SSSR-u je počela masovna kampanja protiv bogatih seljaka - ljudima su otimali imovinu i iseljavali ih u udaljene, nenaseljene krajeve Sovjetskog Saveza: u Sibir, u Kazahstan, na Altaj. Moj roman govori o tim događajima. Ona su se dotakla čitavog seljaštva SSSR-a: raskulačeno je tri milijuna ljudi, šest milijuna prošlo je kroz tzv. radna naselja (specijalna naselja za prognanike). Moja baka bila je jedna od tih šest milijuna. Njezini roditelji bili su raskulačeni kad je njoj bilo sedam godina. Poveli su ih na put: iz njihova sela do Kazanja na konjima, nakon čega su dugo putovali željeznicom do Krasnojarska te dalje rijekom Jenisej do Angare.

Baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu. Ondje je završila Pedagoški fakultet i tek se 1946. godine vratila u rodno selo. Počela je predavati ruski jezik u nižim razredima osnovne škole, upoznala je djeda, koji je bio učitelj njemačkog jezika i ravnatelj škole. Tada je počeo bakin treći život: prvi je bio u selu do progona, drugi u Sibiru, treći - miran, s djecom, unucima, zahvalnim učenicima... Baka je preminula prije sedam godina. U početku me zanimala samo tema Staljinove represije, isključivo kako bih i sama razumjela i osjetila što je ona proživjela u progonstvu. Mnogo kasnije palo mi je na pamet da napišem knjigu. Zbog toga je ova priča za mene vrlo osobna.

Moja junakinja tek lagano podsjeća na moju baku. Baka je u Sibir otišla kao djevojčica, ondje je odrasla i postala žena. Meni je mnogo zanimljivije bilo pripovijedati o tome kako se mijenja već odrasla žena - na početku romana Zulejhi je već 30 godina. Iz bakina sam života uzela razdoblje (1930. do 1946.) i rutu putovanja: selo - Kazanj - Krasnojarsk - rijeka Angara - zabitno mjesto u tajgi u koje su bacili ljude bez sredstava za život. Također sam iz bakinih sjećanja uzela dvije epizode: potonuće barže u kojoj je bilo nekoliko stotina zatvorenika, zaključanih pod palubom, i kako je baku matematici iz vlastitog udžbe­nika podučavao profesor u progonstvu. Sve ostalo izvučeno je iz memoara raskulačenih, preseljenika i onih koji su prošli kroz gulag, iz disertacija i znanstvenih radova, iz dokumentarnih filmova, materijala muzeja Gulag u Moskvi…

Za mene je važnija bila Zulejhina osobna priča. Htjela sam pisati o metamorfozi poganske spoznaje u suvremeno, mentalno putovanje junakinje iz prošlosti u sadašnjost. Zato je ona i bila takva od samog početka - žena koja je duboko zarobljena u arhaičnom svijetu, negdje u srednjem vijeku, koja se postupno iščeprkava iz tog srednjovjekovlja dok uči kako biti slobodna i voljeti. Niz tragedija koje joj se događaju na čudesan je način vode do unutarnjeg oslobađanja te je uvelike mijenjaju kao osobu.

Čitali ste i memoare prognanih kulaka. Koliko dugo ste morali istraživati povijesne činjenice?

- Rusija ima bogatu tradiciju romana o vremenima gulaga i Staljina. U romanu sam pisala o poznatim stvarima (raskulačivanje, progon kulaka, život u radnim naseljima) i nisam si zadala prepričavanje ili prepisivanje povijesti. Prvi i glavni izvor - čak ne informacija, već nadahnuća - za mene su bila sjećanja moje bake. Ona je opširno pripovijedala o tome kako su preseljenike iskrcali na obalu Angare, u zabitnoj tajgi, te im naredili da izgrade naselje. O tome kako su iscrpljeni ljudi kopali zemunice i u njima živjeli. Umirali. Bojali su se ići u bolnicu i uzimati lijekove jer se stalno govorilo da je medicinskom osoblju bilo naređeno ubiti svu djecu u naselju. O tome kako su djeca u plava, zimska jutra, pod mjesečinom, bojeći se vukova, trčala tajgom pet kilometara do škole u susjednom naselju. Svi su imali lošu obuću, baka bi povremeno skidala kapu i navlačila je na ukočene noge ne bi li se ugrijala… To je ono što sam htjela prenijeti: s jedne strane užas i mrak, težak život u sibirskoj tajgi, a s druge strane neke svijetle trenutke. Osobito sam željela iskazati taj duh bratstva koji je baka opisivala: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Baka je odande otišla 1946. godine, no do kraja života dopisivala se s prijateljima iz progonstva. Stoga je naselje prognanika u romanu Noina arka. Seljaci, kažnjenici, inteligencija, muslimani i kršćani, vjernici i nevjernici prisiljeni su se držati zajedno ne bi li preživjeli.

Posebno želim naglasiti okruženje romana. Na primjer, da bih shvatila kako su se osjećali ljudi u stočnim vagonima tijekom transporta do Sibira, otišla sam u Muzej željezničkog prijevoza na otvorenom. Ondje sam dugo stajala ispred stočnog vagona i zamišljala kako je bilo putovati u tim dupkom napunjenim daščanim vagonima. Tijesni, uski prostor, prozorčić, slabe svjetiljke, svjetla je bilo dovoljno tek toliko da se razaznaju lica, sićušna peć buržujka u sredini…

Studirali ste na Moskovskoj školi filma, a vaš roman prvotno je bio scenarij za film?

- Završila sam obuku na Odjelu za scenarij 2015. godine. Neko sam vrijeme htjela raditi u televizijskoj produkciji, no scenaristika zahtijeva određene karakterne crte: sposobnost brzog predlaganja velike količine alternativnih rješenja za likove junaka, razvoj sižea, smjer dijaloga ili bilo koju sastavnicu priče na traženje redatelja ili producenta. Ja nemam takvu fleksibilnost, pišem dugo, popravljam teško. Za mene je muka čak i izbaciti suvišan odlomak, a da ne govorimo o tome da scenu u potpunosti ponovo napišem. Ili dodam novi lik. Ili promijenim kraj. “Zulejha” je u početku bila napisana kao scenarij koji mi je pomogao izgraditi fabulu, shvatiti povijesne granice i pronaći rješenja za glavne scene. Do tog sam trenutka dvije godine pokušavala napisati roman, međutim zbog neiskustva izgubila sam se u ogrom­noj količini informacija, mnogim važnim i nevažnim likovima, pojedinostima, narativnim i tematskim pravcima. Nakon pisanja scenarija bilo mi je jednostavnije pretvoriti povijest u književni tekst.

Mitologija i praznovjerje igraju veliku ulogu u romanu - je li to nešto specifično za tatarski narod ili je bilo specifično za bilo koju ruralnu regiju toga doba? Je li puno žena živjelo kao Zulejha, vjerujući u bajke i trpeći nasilje?

- U pravu ste, mitologija igra jako veliku ulogu u priči o Zulejhi. U temelju romana leže dvije istočne legende koje oblikuju siže: priča o šah-ptici Simurg i legenda o Jusufu i Zulejhi - priča o strasnoj ljubavi bogate žene prema svom mladom i prelijepom robu. Htjela sam na drugi način ispričati taj klasični mit: glavna junakinja mog romana strasno voli svoga sina, Jusufa. U tekstu romana postoje izravne poveznice s legendom, na primjer, kad Zulejha, pokušavajući zadržati Jusufa koji je zauvijek napušta, raspara ovratnik njegove košulje.

Što se tiče patrijarhalnog, arhaičnog svijeta u kojem Zulejha živi na početku priče, u prvim poglavljima čak i nisam opisivala konkretnu stvarnost, već uvjetnu prošlost: htjela sam da čitatelj na prvim stranicama uopće ne shvati kad se događa radnja - prije 100, 200 ili 500 godina. Iz te se prošlosti počinje odmotavati radnja - junakinja se premješta u sadašnjost.

Naslov romana vrlo je dvoznačan - Zulejha otvara oči svijetu te se, paradoksalno, “budi” tek u Sibiru, gdje se oslobađa patrijarhalnih okova i stalnih misli o grijehu. Je li glavna tema djela prevladavanje mitova?

- Zulejha otvara oči je, naravno, metafora. Ta rečenica otvara roman i ponavlja se četiri puta: na početku romana oko Zulejhe caruje tama, a u posljednjem poglavlju zasljepljujuća svjetlost. Da, može se reći da je to knjiga o prevladavanju poganske spoznaje jer je upravo uklanjanje te poganske spoznaje odbacivanje okova patrijarhalnog svijeta i napuštanje položaja žrtve Zulejhi podarilo istinsku slobodu.

Ovo je prava književna poslastica! Izgleda da će ovo za mene biti roman godine, iako je tek siječanj 2018.

Pročitala sam, ali i proživjela fenomenalnu knjigu koja me potpuno zaokupila ovih nekoliko  dana. To je jedna od onih knjiga koje jednostavno ne možete ispustiti iz ruku. Priča, iako je beskrajno tužna, šokantna i puna smrti, puna je nade ljubavi i života. Osjećala  sam sve te ljude  koji su jednostavno iščupani iz svojih života, odvojeni od svojih obitelji a kako bi služili tadašnjem okrutnom i besmislenom režimu.

Jahina piše tečno, riječima dočarava vizualno, ona piše impresivno. Iako je većina romana usredotočena na glavnu junakinju Zulejhu, ni ostali likovi nisu blijedi. Što je najvažnije, ostavljaju nam nadu u bolji život usprkos velikoj neizvjesnosti i nepravdi.

Priča nas vodi u Tatariju  tridesetih godina prošlog stoljeća gdje živi Zulejha, tridesetogodišnja Tatarka, nepismena žena sa sela, čvrsto ukorijenjena u svoj svijet. Svog starijeg autoritativnog muža i njegovu zločestu majku, koju zove Vampirica, uzima kao bogom dane, sve svoje kućanske poslove obavlja bez pogovora i stalno smiruje duhove, baš kako je naučila od svoje majke. Žene su bile pokorne u ono doba. Njezin život nije lak, a sve što zarade ona i muž daju državi. Njima skoro ništa ne ostaje, ali ne bune se. Tugu i bol zbog gubitka četiriju kćeri odmah nakon poroda Zulejha je također duboko zakopala u srce. Tako je moralo biti. Ali kada iznenada, ljudi tzv. Crvene Horde zarobe nju i cijelo selo, Zulejha otvara oči.

Slijedi prisilna deportacija u nenastanjenu tajgu, u ledeni Sibir čije putovanje traje mjesecima što pješice, što vlakovima ili čamcima. Osim raskulačenih seljaka deportaciji se pridružuju i sovjetski intelektualci, visokoobrazovani stručnjaci i raznorazni umjetnici iz Lenjingrada. Tako upoznajemo liječnika Voljfa Karloviča, bračni par Konstantina Arnoljdoviča koji sa ženom govori francuski jer je nekada živio u Parizu, slikara Ikonjikova koji usred sibirske džungle oslikava agitaciju i otmjenog šefa kuhinje Ačkenazija. Svi oni trebaju naučiti kako funkcionira istinska socijalistička zajednica kroz radne logore. Vojska i sovjetsko stanovništvo, znanost i ratarstvo u jednom su pokretu usmjereni prema simbolu revolucije – crvenoj zastavi. Posebno je upečatljiv lik čestitog komandanta Ignatova na kojeg ni Zulejha ne ostaje ravnodušna. Ima li u ledenom Sibiru mjesta za ljubav i nježnost? Kako će se u tom paklu snaći Zulejha koja se umorila od svojih misli, od gladi, od neprestanog putovanja, od gubljenja bliskih ljudi, od stalnog iščekivanja brze djetetove i svoje smrti kao i od života? Okolo nje ljudi su gubili razum i umirali – netko od bolesti, netko od gladi, a Zulejha je živjela.

Roman Guzel Jahine otvorio mi je jedan sasvim novi svijet o kojem ništa ne znam, ali želim saznati. U logorima su živote proveli milijuni Rusa od čega su petina bile žene. Ova priča temelji se na iskustvu autoričine bake Tatarke koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima. Nakon čitanja ovakve knjige odmah ćete osjetiti nevjerojatan val zahvalnosti i poniznosti. Zar je moguće preživjeti takve strahote?

Ruska autorica Guzel Jahina piše savršeno. Toliko dobro da bi se pred nju trebalo kleknuti. S ovom knjigom se nećete prestati čuditi, plakati i smijati, zajedno sa Zulejhom.

Knjiga je prevedena na 28 jezika i osvojila je brojne važne nagrade. Po romanu je napravljena predstava, a snimati će se i film. Jedva čekam i zamišljam sve likove iz knjige.

Mini štorije s riječkoga asfalta

 Pažljivo promatranje svijeta oko sebe rezultiralo je mini štorijama s riječkog asfalta, koje je Zoran Žmirić složio u svoj kaleidoskop, nazvavši baš tim imenom i svoju novu zbirku kratkih pripovijedaka. Žmirićeva kaleidoskopska stakalca kratki su isječci izdvojeni iz suvremene stvarnosti, male kratke epizode s jasnim porukama i zaključcima te s puno elementa lirskog, refleksivnog i duhovitog. Mjesta radnje na kojima svjetlucaju djelići Žmirićeva kaleidoskopa su semafori i pješački prijelazi, parkirališta, stanovi, uredi, knjižare i knjižnice, trgovački centri, čekaonice u ambulantama, parkovi, trgovine, banke... jednom riječju sva ona mjesta koja čine život čovjeka današnjice i na koja dolazimo gotovo pa svakodnevno. Likovi o kojima Žmirić piše smo svi mi jer, kako kaže u jednoj priči: »Gledajući druge, gledam sebe«, a poruke koje nam upućuje pune su empatije i suosjećanja prema čovjeku, razumljive bojazni zbog prolaznosti, potrebe da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna.

«Likovne« cjeline

Sve to Žmirić je čitatelju ponudio kroz vrlo kratke pripovijetke koje su odvojene u »likovne« cjeline (Žuto, Crveno, Plavo, Zeleno, Ljubičasto te završna Kaleidoskop), ali se mogu čitati i zasebno jer je svaka od njih sama po sebi svoj mali svijet, trenutak svakodnevnice uhvaćen okom promatrača i sačuvan za vječnost. Budući da je razina kvalitete literarnog prenošenja ideja, misli i osjećaja na visokoj razini u svakom od spomenutih dijelova ove zbirke mini priča, ponajprije o čitatelju ovisi čemu će biti skloniji i što će ga više pogoditi, a dojam je da je Žmirić posebno dobar kad piše priče u kojima su glavni likovi djeca.

Tako je upravo briljantna priča »Popust 90 %«, u kojoj pratimo očigledno jako siromašnu riječku obitelj kojoj otac i majka za posjete trgovačkom centru ugledaju vrlo povoljnu, za 90 posto smanjenu cijenu demodirane zelene tenisice i požele je kupti svojoj djevojčici. No, uskoro uz pomoć prodavačice shvaćaju kako je u izlogu postavljena zelena tenisica tu boju dobila zbog izloženosti fluorescentom svjetlu, a njen parnjak je još uvijek originalne, ljubičaste boje. Djevojčica na nogu navlači ljubičastu tenisicu i oduševljena je, ali roditelje brine kupiti dvije bojom različite tenisice. Pitanje koje može voditi u nakaradan humor i ismijavanje siromašnih, Žmirić rješava na emocionalno zadivljujući način: »Svi gledamo u ljubičastu tenisicu koja kao salivena stoji na sitnom stopalu, pa zatim mjerkamo izlog gdje se izdajnički pružila njezina zelena družica. Ljudi šute i pogledavaju se. (...) Čovjek neprimjetno vraća novčanicu u džep dok se prodavačica ispričava. Roditelji je ne čuju. Gledaju u djevojčicu. Majka joj spušta dlan na glavu i miluje je. Djevojčica je prima za ruku i kroz osmijeh kima glavom i kaže: »Meni ne smeta!«

Efektno i emocionalno

Ovako efektnih i emocionalno vrlo dojmljivih trenutaka u ovoj je maloj zbirci još puno, kao što je puno i dobro sročenih misli i analiza života suvremenog čovjeka. »Uvaljen u lažni osjećaj bliskosti na društvenim mrežama, čovjek i ne primijeti da je odjednom ostao sam.«, piše u jednom trenutku Žmirić koji konstatira i to kako je »vrijeme najvrednija valuta koju možete dijeliti s nekim«. Žmirićev »Kaleidoskop« usmjeren je, usprkos svim negativnostima današnjice, ka onoj boljoj, humanijoj i pozitivnoj strani svakog čovjeka pa je i stoga riječ o dragocjenoj i svake pažnje vrijednoj knjizi čije nas čitanje oplemenjuje i obogaćuje, istodobno nas upućujući i na to da i sami pokušamo stvarati svoje kaleidoskope trudeći se uočiti u svijetu oko nas ono dobro i lijepo te, naravno, nastojati tim djelićima ljepote i dobrote darivati i samoga sebe i svoju okolinu.

http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Citali-smo-Kaledioskop-Zorana-Zmirica-Mini-storije-s-rijeckoga-asfalta?meta_refresh=true

Vrh obrasca

Može li se preživeti detinjstvo?

Poštar je razrok, sin mu je lupež, a Bobe prima mirovinu iz Njemačke. Tamo, u Njemačkoj, živi i naša druga baka, mamina mama. Ona još nema mirovinu, već radi kao kuharica.

"Krvavo", kaže mama. "Ko nije tamo radio, ne zna što znači pišati krv".

Zamišljamo baku iz Njemačke kako piša krv. Prije nego otrči na zahod, kolje male piliće, vadeći im želučiće i jetrica golim prstima, a potom mrtve ptice ubacuje u kotao pun ključale vode. Miješa velikom drvenom kuhačom. Gadi nam se to. Najviše nam se gadi kuhana pileća koža. Jetricu i kuhani želudac još nekako možemo pojesti, ali samo kod Babe u juhi.

Ako preživiš detinjstvo, posle je sve lako. Ali, kako preživeti detinjstvo? Malo kome to uspe, a i ako uspe, cena je previsoka. Danilo Kiš je, recimo, preživeo detinjstvo, ali da li ga je nadživeo? O čemu govori Porodični ciklus/cirkus, kao okosnica Kišovog dela, ako ne o tome da je možda neka, a možda i sva detinjstva nemoguće preživeti. A detinjstvo Kišovo je panonsko, blatno, predratno i ratno, prljavo, nasilno, čulno, bogohulno, to je detinjstvo od kakvog beži svaka poštena i čedna "književnost za decu", jer ni deca ni "pisci za decu" (čast izuzecima, ako ih slučajno ima) ne znaju ništa o detinjstvu: prava muka detinjstva nastaje tek kasnije. Za pisca osobito. Zato se ono doživotno preživljava, s neizvesnim ishodom. Uostalom, nema veze, a nema ni nade: ako ga nekim slučajem i nadživiš, rana mladost će te dokrajčiti – od toga nema oporavka...

Hrvatska književnica Julijana Adamović, Vukovarčanka "rođena 1969. u Bačkoj", ispisuje roman Divlje guske (hrvatsko izdanje: HENA Com, Zagreb 2018; srpsko izdanje: Laguna, Beograd 2019) u narativno-reminiscentno-ispovednom dvoglasu, u prvom licu množine u koje će čitalac poverovati otprve, pa se dugo postepeno razuveravati, da bi naposletku... pa, videćete već šta, nije u redu da se takve stvari serviraju već sažvakane potencijalnoj publici novog izdanja. Kako god, neka bude da ih je dve, da su nekako i više nego sestre jer kao da baš ni u jednom trenutku ne postoje u odvojenim jedninama, kao da će im se čitav svet od rođenja do večnosti – jer, smrti (još) nema, ne u ključu Crnjanskog, nego u ključu Olovke koja piše srcem – dešavati u isto vreme i na istom mestu, a oko njih je jarki metež detinjstva, u kojem baš ničeg raspilavno "detinjeg" boguhvala nema, mada je samo to detinjstvo takvo da detinjije ne može biti, ako ga iz jednog ugla, pomalo spoljnog, pogledate, jer nije da nisu i mažene i pažene i ispod glasa ucenjivane ljubavlju većih i jačih od sebe – a ne rade li nam to svima, dok još mogu? – ali ako na njega škiljnete iz drugog ugla, odakle se bolje i dublje vidi, to je detinjstvo provedeno u oku oluja koje besne među Odraslima, i to onim najbližim, a ne može biti takvog detinjstva, vetrometnog, a da bude infantilno-idilično, nego je to detinjstvo u kojem se svedoči stalnom jadu i ograničenosti, a tek povremenoj svetosti i uzvišenosti ljubavi i nepodnošljivoj lakoći netrpeljivosti i mržnje, ili pre će biti mržnji, u množini, jer i njih ima raznih, ali dve su najvažnije: mržnja i pakost prema bliskom i svom, i mržnja i zlost prema dalekom, nepoznatom, drugačijem, onim-koje-nismo-mi, ili bar "mi" tako volimo da verujemo, tako su nas učili oni koji inače ništa ne znaju, ali pošto su nas oni učili onda ni mi ne znamo ništa, nego njihovo neznanje držimo za drevnu mudrost...

"Mesto radnje" jeste Panonija, kišovski uzbudljiva, duboka i brutalno meka, i jeste neka Vojvodina, pače i gušče Bačka, mada se nikakvi pobliži toponimi ne spominju ni u naznakama ili šiframa, nego se to samo raspoznaje po muklim i tanušnim nagoveštajima, prepoznatljivim kanda samo onima među nama koji smo i sami na te frekvencije zarana i odrana štelovani pa nam malo treba, a vreme je ono neko poslednje dok je još Tito zemljom hodao, to su neke beskrajne sedamdesete, ozvučene raskokodakanim radio prenosima nezanimljivih nederbija tipa Olimpija-Osijek ili Vojvodina-Čelik u duga nedeljna popodneva dok gugutka guče pod krovom a jara izbija iz asfaltiranog šora kojim lenjo biciklaju građani i seljani sveživotno narihtani na cca osamdeset pet metara nadmorske visine, to je dakle omamna i tusta pauza istorije, sredokraća između dvaju njenih najburnijih poglavlja, pa su stara zla već bezbedno daleko u prostoru i vremenu, a o novima, nerođenim, koja će tek doći, i za koje se noževi već oštre u promajnim i skučenim glavama a da toga ni te glave još nisu pošteno svesne, još se ništa ne zna, čak se u njih ne veruje, jer čovek inače nikad ne veruje u buduća zla, što je baš ono što ih čini mogućim, verovatnim, na koncu neizbežnim.

U tom su mikrosvetskom, da izvinete, "kontekstu" i njih dve, sićušne i nemoćne, između Majke, Oca i Babe (koja to nije, no je baba-tetka...); Baba ne voli i ne ceni Majku, Majka Babu očima ne može da vidi, Otac bi da voli obe, i kćeri, i još poneku ženu, ali nekako mu ništa od toga ne uspeva kako treba, to jest sve se pre ili kasnije dade na zlo jer je Otac, kondukter i gubitnik, loše uzemljen u sebe i u svet, i nikako da se preregistruje za neku višu životnu kategoriju, jedva i ovu nosi, ako ćemo pravo; Majka je, kad pogledaš, žena novog vremena, i čini ti se da bi u nekim drugačijim okolnostima sasvim lepo prosperirala, ali ne i tu, najedena prašine, naslušana gakanja gusaka, izjedena sitnoćom prilika i krupnoćom nevolja; a Baba, eh., Baba... Ona kao da nikoga ne voli osim njih dve, a njih zato voli toliko i tako da ta ljubav prekriva nebo i zemlju, a druge nenavidi, naročito Bosance, što je isto jedna tako panonska zanimacija, izabrati neki kolektivni predmet netrpeljivosti – jer, znate, ponuda je u nas velika, nema čega nema! – pa ga prezirati tiho ili glasno, sve dok ne saznaš da si možda i sam od takvih, u šta nećeš hteti da poveruješ, ali nećeš moći ni da se o to kobno saznanje oglušiš, mada će ti život opustošiti od ono malo logičkog poretka i smisla... A tu je i selo, kao ceo svet, osim onoga što je negde drugde, a što je lakše videdi na televizoru nego u stvarnosti, i u tom je selu i okruženju svakakvih, i Madžara, i pravoslavnih, i Cigana i nesvrstanih, i Ovdašnjih i Tamošnjih, a Babi je lako jer o svakima od njih Ima Mišljenje, ali to ne vredi za razrogačene devojčičke oči, koje taj šokantno neobuhvatljivi svet primaju kako znaju i umeju, prepuštajući mu se da ih zapanjuje.

Divlje guske su, ne znam jesam li stigao da vam kažem, izvanredan, vanserijski roman; budućnost će pokazati navješćuje li on isto tako veliku spisateljicu ili je to samo onaj jedan veliki roman koji svako nosi u sebi, ali tek malo ko uspe i da ga napiše, to sada naposletku nije ni bitno: važno je uživati u ovom velikom daru koji nam je dat, u Divljim guskama, u književnosti koja ne izdiše u samozadovoljstvu, nego nas potresa iz temelja ne nudeći nam "ništa novo": sve je ovo tu oduvek, samo ga je valjalo napisati. A sva je umetnost u tome, drugo su dronjci, kao oni iz supe, samo bezukusni.

Premda se u suštini radilo o ljubavnoj priči, ona je funkcionirala tek kao dobrodošla dramska izlika koja će na okupu držati britke i duhovite komentare na račun slovačkih kompleksa. Naime, narod koji s Česima dijeli jednaku razinu infišanosti u naše more, nije nam blizak samo zbog turističkih razloga ili zato što su i oni jednom također imali Hrvata na dužnosti predsjednika Republike. Mi sa Slovacima dijelimo i kompleks grandece, tako tipičan za malešne narode koji se ne mogu pomiriti s vlastitom neutjecajnošću. Vilikovský - kojemu je i samo pitanje nacionalne identifikacije duboko suspektno – blistavo se i nadmoćno narugao svojim zemljacima koji se tuku u patriotska prsa, ultimativno tražeći da ih drugi narodi vole.

Iz naše perspektive, libar o Slovacima mogao se – zapravo morao – čitati kao knjiga o Hrvatima. Jer, sve što je ovaj pisac uz puno humora i, bogu hvala, vrlo malo obzira sasuo u brk svojim sunarodnjacima, moglo bi se – zapravo moralo - odbrusiti i nama. Pa i malo više od toga. Sve u svemu, Pavel Vilikovský već se prvom prevedenom knjigom pozicionirao među pisce koje je naša publika imala dobrih razloga posvojiti.

"Priča pravoga čovjeka" (prijevod potpisuje Sanja Milićević Armada) na prvi, a bogami i drugi pogled, ima malo veze s "Psom na cesti".

Bratislavska jesen

Za početak, ne tematizira suvremenost, nego, recimo to tako, bratislavsku jesen koja je nastupila ukazom nakon sloma praškog proljeća. Potom, priča se izlaže u formi dnevnika što ga vodi glavni junak, sitni službenik koji bi htio biti manje sitan. Za četrdeseti rođendan sin srednjoškolac kupio mu je dnevnik, a supruga nalivpero, pa se on odlučuje bilježiti svoju svakodnevicu, da bi njegov sin jednoga dana, kad odraste i dostigne punu zrelost, mogao shvatiti s kakvim mu se problemima otac hrvao i koliko je zapravo bio dobar i važan čovjek. Tajming nije mogao biti bolji, jer se glavnom junaku njegova do jučer zamorna rutina preko noći preobrazila u svoju suštu suprotnost: na poslu su mu se otvorile lijepe šanse za napredovanje, naravno, ako bude spreman još gorljivije nego prije držati partijski kurs; bolju profesionalnu budućnost naviješta mu i operativac tajne službe koji ga želi unovačiti kao konfidenta; najzgodnija mačka u poduzeću otvoreno mu se nabacuje.

Oduševljeni dnevničar bacit će se u naručaj svakoj prilici da promijeni svoj do tada neuzbudljivi život. To će mu, za početak, stvoriti probleme u komunikaciji sa svojim bližnjima: najužom obitelji, znancima i jedinim pravim prijateljem. A za kraj? E to vam ne smijem otkrivati. Sami ćete morati do odgovora na pitanje je li glavni junak na koncu osvojio prestižni položaj i zanosnu ljepoticu.

Znamo li da je Pavel Vilikovský imao nemalih okapanja s komunističkom vlašću, zbog čega je do Baršunaste revolucije objavio samo dvije knjige, "Priča pravoga čovjeka" mogla bi se doimati kao neka vrsta zakasnjelog (izvorno je objavljen 2014. godine) lustracijskog romana kojim autor pokazuje figu nekadašnjim drmatorima. No, taj interpretativni ključ, bojim se, neće otključati piščevu poetičku bravu koja je kudikamo sofisticiranija. Premda su ovaj roman i "Pas na cesti" skoro pa neusporedivi i u formi i u sadržaju, oni ipak dijele jedno važno, zapravo presudno svojstvo. U oba slučaja radi se o knjizi koja je nemilosrdna ne prema ovom ili onom društvenopolitičkom poretku (svejedno radi li se o komunizmu ili "mladom", tranzicijskom kapitalizmu), nego prema onima koji u pravilu oduševljeno plješću svakome poretku. Povijest književnosti puna je primjera plemenitih autora koji su svoje karijere posvetili uzdizanju malog čovjeka u nebeske vrhunce, trseći se dokazati njegovu važnost i zatajenu veličinu. Vilikovský radi nešto potpuno suprotno. Naći ćete vrlo malo pisaca koji tako razorno odvaljuju šljage po obrazu famoznog malog čovjeka – dakle, uplašenog oportunista bez moralnog kompasa, socijaldarvinista koji samo želi preživjeti, ne pitajući za cijenu.

Netko će možda poslije svega reći da je Vilikovský zapravo mizantrop, i neće puno pogriješiti. Ali uz toliko čovjekoljubaca koji nas dave svojim zagrljajima, dragocjeno je, upravo ljekovito, uza se imati nekog takvog.

 Dr. Jekyll

To dvojno "mi" iz kojeg se pripovijeda proizvodi konstantnu nelagodu jer je vrlo brzo jasno da se ono ne odnosi na bliznakinje (zaključak na koji navodi i naslovnica), već na neko čudno stanje, na unutrašnju podvojenost pripovjedačice/a. Ipak, kako se eksplicitno ta sumnja do pred kraj ne razrješava, oni koji i koje čitaju moraju da prođu isto iskustvo nesigurnosti koje obilježava odrastanje one/ih koja/e pripovijeda/ju. Doslovno smo zarobljeni u tu rascijepljenu svijest koja pripovijeda. Time se podstiče osjećaj zazornosti, rečeno jezikom Julije Kristeve, i očito je u pitanju tehnika karakteristična za tradiciju psihološkog trilera. Nije čudo onda što se baš Leptirica, kultni jugoslovenski horor, pominje kao jedna od referentnih tački kojim se mapira vrijeme radnje.
A ne samo što je to "mi" udvojeno, već je ono dodatno pomjereno pošto je u pitanju dječja perspektiva. Takođe, pretpostavljena dječja nevinost u stalnom je sukobu sa različitim stepenima nasilja u knjizi, od psihičkog i emotivnog, preko lova na životinje, do niza smrti koje se do kraja romana umnožavaju. Čak ni junakinja/e nisu izuzete od činova nasilja. Svakako u pitanju jeste roman o odrastanju, ali je aspekat trilera podjednako važan za konstituisanje ovakvog fikcionalnog svijeta.

Kakav je taj svijet, koji događaji oblikuju junakinju/e? Ona/e živi/e sa Ocem i Majkom, a često ih posjećuje Baba. Otac, kada nije bolestan, lovi i ubija životinje, čak i komšijskog psa, dok se dvije žene uglavnom prepiru i otimaju oko pripovjedačice/a. Osim što dobiju sestru, važan događaj je polazak u školu, koji je takođe obilježen ključnim sukobom u knjizi. Naime, Baba im kupuje ljepšu torbu, nosi užinu u školu, pripovjedačica/e mijenja/ju torbu na putu između kuće i škole kako Majka ne bi vidjela da ne nosi/e onu koju su im ona i Otac kupili.

Osim ove porodice, upoznajemo se i sa porodicom došljaka iz Bosne, čija ćerka Mara se druži sa pripovjedačicom/ama. Marina majka je jako bolesna, leži u krevetu, ne može da se pomjera i umire tokom većeg dijela knjige. U romanu se pojavljuju i drugi manje ili više usputni likovi, poput Majčine prijateljice Drene, koja trpi nasilje u porodici, ali i pored toga pokušava da se održi u životu. U posljednjem dijelu romana, i baka sa majčine strane se vraća iz Njemačke, te saznajemo i njenu priču. Ukratko, svi su likovi sa društvene margine, u različitim stupnjevima raspadanja i očaja.

U takvoj atmosferi ređaju se smrti ljudi i smrti životinja. Dvije kratke epizode sa životinjama dobro odslikavaju atmosferu ovog fikcionalnog svijeta. U jednoj, propovjedačica/e sa ocem odlaze u lov. Lov se isprva čini uspješnim, otac je srećan što je upucao gusku, zbog čega je na putu do kuće veoma raspoložen. Surov obrt nastupa kada gusku izvadi iz torbe i shvati da je ona bila slijepa i stara. Znači, njegov lovački trijumf je u stvari neuspjeh.
Drugi slučaj vezuje se za još jedan neuspjeh. Dok je/su u posjeti Mari, pripovjedačica/e pokušava/ju da spase/u skoro mrtvu ptičicu koju je/su našla/e ispred vrata. U trenutku kada se čini da je ptičica spašena, mačak je otima i guta. Tako je sa svim likovima iz romana; mogućnost da u nečemu uspiju im surovo biva otrgnuta u posljednjem trenutku. U jednom trenutku Majka stavlja petrolej na glavu pripovjedačice/a kako bi joj/im uklonila vaške iz kose, ali i ta dobra namjera polazi po zlu i ona/e ostaje/ju sa opekotinama na glavi.

Do kraja romana, sele se u drugi, radnički i siromašni kraj, ali se odvajaju od Babe, što im omogućava da na neki način barem ostave porodični sukob iza sebe.

Mr. Hyde

Prema svim školskim kriterijumima, u pitanju je dobro osmišljen i odlično izveden tekst. Na strukturnom nivou, sve naizgled rascjepkane epizode imaju funkciju u široj slici, i uvezuju se do kraja teksta. Ista vrsta promišljenosti očigledna je i kada je u pitanju liričan stil. On je zasnovan na ključnim metaforama, koje se taktički ponavljaju i variraju, ujednačavajući specifičnu atmosferu knjige. I to je ono što je do sada već primijetila i s pravom pohvalila kritika. Ta vrsta autorske koncentrisanosti i ambicije u izrazu u našim regionalnim književnostima nije česta. Iz tih razloga, teško je oduprijeti se čitateljskom instinktu da se analiza knjige završi na pohvalama i zahvalnosti što se u rukama konačno drži tekst koji ima sve elemente koji nam se još od osnovnoškolskog obrazovanja usađuju kao kriterijumi za vrednovanje književnosti.
Međutim, kada se ispune svi ti nužni uslovi, onda je sljedeće ključno pitanje o poetičkim izborima, o tome kako se vrednuje književnost i sagledava njen dalji razvoj, u krajnjem, potrebno je propitati ono što se putem knjige želi komunicirati sa publikom.

Poetički izbor i ono što se otkriva iza stilske umješnosti ove autorke može se porediti sa pisanjem drugih savemenih autorica. U slučaju hrvatske književnosti, pisanje Julijane Adamović, pored svih njihovih osobenosti, moglo bi se porediti sa pisanjem Mihaele Gašpar. Naime, obje autorice biraju da prikazuju kompleksna ženska iskustva, ali psihologizujući ih i smještajući ih u neke svjetove koji jedva da se mogu vremenski i prostorno odrediti. Istina, iako u ovom romanu društvena pozadina osoba sa margine jeste prisutna, ona i dalje djeluje kao izvučena iz konkretnog konteksta i prilično uopštena. Ili, kako to u svojoj kritici Divljih guski piše Lora Tomaš:

"Jedan od ključnih sastojaka romana upravo je tretiranje 'Drugog' i 'Drugosti' kroz dječju perspektivu, čime je izbjegnuta bilo kakva didaktičnost ili politiziranje. Adamović radije defamilijarizira uvriježeno, izokreće konvencionalno. Uz bogat, idiomatski jezik, motiv blizanaštva (ili udvojenosti), 'zabranjenu' ljubav i oštroumnu vivisekciju društva, time me podsjeća na Bookerom nagrađen roman Bog malih stvari (1997.) Arundhati Roy."

Da, može "podsjećati", ali s jednom velikom razlikom. Kada se završi sa čitanjem romana Arundati Roj, jasno je da je riječ o ljevičarskom i feminističkom tekstu jer ona ne izbjegava da politizuje svoje pisanje. Kada se zatvore stranice Divljih guski, u najboljem slučaju je jasno da postoje različita iskustva u odnosu na rodne, nacionalne i klasne identitete, da nije lijepo mrziti druge. Međutim, zašto je realsocijalizam prikazan kao vanvremenska distopija, zašto je u središtu zapleta maltene arhineprijateljstvo između snahe i svekrve, to je već manje jasno. Šta je bio autorkin cilj? O čemu je htjela da progovori? Da li o tome kako je žensko odrastanje obilježeno rascijepljenošću između dvije jake ženske figure, majke i babe?

Kako bi se ovaj aspekat romana bolje objasnio, može se uporediti sa poetikom još jedne savremene autorke, Elene Ferante. Naime, već je svima poznato kako ona piše o napetim i kompetitivnim ženskim odnosima i, malo manje poznato, kako junakinje prvo otkrivanju, a potom i prihvataju žensku istoriju. Žensko-ženski odnosi nikada nisu samo kompetitivni, oni nisu ni idealizovani, ali krajnji autorkin cilj jeste da predstavi mogućnosti i granice ženske solidarnosti naspram savremenog kapitalističkog patrijarhata. Zato i ona, kao i Arundati Roj, vrlo svjesno svoje pisanje politički određuje i društvena pozadina romana se jasno povezuje sa položajem žena.
U romanu Divlje guske, sukob između Majke i Babe kontekstualizovan je na način da se Majka opire Babinom nacionalizmu, a zauzvrat Baba zavidi zato što nema svoju rođenu djecu, već je ona u stvari baba-strina. Međutim, svi ti razlozi djeluju kao da su samo na površini sukoba jer među njima vlada duboka, gotovo mitska kompeticija. Slično kao što ona/e koja/e pripovijeda/ju osjeća/ju ljubomoru prema mlađoj sestri.

Između tih, uslovno rečeno, jakih ženskih likova ne uspostavlja se nikakva dinamika sem neprijateljske. Zato pred kraj romana razrješenje djeluje mlako. Pripovjedačica/e je/su raspolućena/e između Majke i Babe, sve do posljednje dvije rečenice. Na kraju, junakinja/e i ujedno pripovjedačica/e odrasta/ju, prihvata/ju i Majku i Babu, ili samo jednu ili drugu, ili svoj ženski identitet sa obje strane, sve to može da se podvede kao manje-više očekivan, ali i ujedno zagonetan zaključak romana. Barem je tako kada je riječ o formalnoj zaokruženosti knjige.

S druge strane, manje je opravdana i u disproporcionalnosti sa tehničkom ambicijom obrada centralne teme romana. Prikazivanje žensko-ženskih odnosa kao imanentno i vječito kompetitivnih, koje od mlađih generacija žena stvara šizofreno podvojene subjekte, vrlo je skromnih dometa. Na to se samo nadovezuje pisanje o klaustrofobičnosti manjih jugoslovenih mjesta iz druge polovine 20. vijeka.

Pojedine uspjele epizode sa marginalnim likovima u ovom su romanu mnogo važnije nego sve stilsko umijeće koje ne može biti dovoljno da maskira ključni nedostatak feminističke perspektive, kao i hrabrijeg iskoraka u političko. Dokle god se savremeno pisanje žena u regiji bude bavilo psihologizovanjem položaja žene i skoro dekontekstualizovanim patrijarhatom, dok se bude zadržavalo na manje-više poznatim frazama o realsocijalizmu i umotavalo ove izanđale ideje u ukrase visokog stila, ono će biti daleko od savremenih tokova u književnosti i neće uspjeti da odgovori na društvene izazove sadašnjeg trenutka.

Morten ponese i sijena i slame, držat će ga na palubi. Kapetan se izruguje da će se ta krava nagutati slanog sijena kad brod zavaljaju oluje i južni vjetar. I doista će biti tako, jer put do Grenlanda je dug, trajat će dva i pol mjeseca, no ta se krava - dobivši ime mljekarice iz djetinjstva što je radila na farmi Mortenova oca - združila s osobom, to je pak proizvelo nježnost, a nježnost je potaknula uspomene koje Falck cijeni i poštuje. Tako je jedna životinja postala simbol i čuvar ljudskosti u neljudskim uvjetima kojima je posada broda bila izložena više od sedamdeset dana.

Tanja Tolić, "Najbolje"

„No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni svijet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju.” Ovo je samo jedna od rečenica koje podjednako ubojito gađaju i u srce i u glavu; rečenica iz romana “Pacijent iz sobe 19” Zorana Žmirića (Hena com, urednica Marina Vujčić, 119 kuna).

Supermen bi u našem svijetu ostao bez svih svojih supermoći Knjiga je to koju mora pročitati svako misleće biće s ovih prostora jer to je roman o Domovinskom ratu, ali i u posljedicama svih ratova, onog što osjećaju generacije koje dolaze nakon ratnika. Priča koja u 39 poglavlja (neka od tih poglavlja funkcioniraju i kao kratke priče) donosi ispovijed pacijenta iz sobe 19 i psihijatru (koji to možda i nije) govori o tome zašto si je odsjekao spolovilo. Njegov monolog, liječnik naime ne izgovori ni jednu jedinu riječ, počinje na njegov 19. rođendan. Bio je to dan kada je kao golobradi mladić, koji je večer prije toga bio na rock-koncertu u nekom riječkom klubu, u ruke dobio pušku, dan kada je krenuo u Domovinski rat, došao na bojište i doslovno bio bačen u rat. Taj prvi dan, dan devetnaestog rođendana, on je ubio devetnaestoro ljudi, a spoznaja tko je bila ta devetnaesta žrtva postaje trenutak u kojem se počinje rasipati njegov život. I dok sredstva protiv bolova teku u njegovu venu, on priča o djetinjstvu, prijeratnom životu u Rijeci, roditeljima, prijateljima, školi, glazbi, šopingu u Trstu... Kroz tu se priču, posebno uz vrlo jake glazbene reference, stalno i uporno probija rat – Domovinski rat.

Žmirić je ovim jedinstvenim djelom, koje se, budimo iskreni, neće baš svima svidjeti jer nije crno-bijelo i u njemu nema zaklinjanja na temu “mi Hrvati”, stvorio iznimno djelo. Prvi veliki antiratni roman koji za temu, mjesto i vrijeme radnje, ima Domovinski rat. Time nastavlja niz Remarquea i “Tri ratna druga”, Hemingwaya i “Zbog oružje”, Krleže i “Barake 5B”... 

Bojana Radović, Večernji list

 

Anne je odabrala zanimljiv datum kako bi recenzirala moj roman “Pacijent iz sobe 19″…. 19.1.19. Taj datum s devetkama i jedinicama je do prošle godine bio Međunarodni dan izbjeglica i migranata, skupine ljudi koja u najvećem broju slučajeva bježi od rata.

Anne kaže: “Zoran Žmirić je neumoran i angažiran kritičar ovog društva, dobar promatrač i duhovit pisac… jedan od najuvjerljivijih i najvažnijih glasova književnosti ovih prostora…. Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala tako potresnu, pametnu i točnu knjigu na tu temu.” Poslušajte.

Najnoviji roman Zorana Žmirića Pacijent iz sobe19 svojevrsni je nastavak bavljenja temama koje su obilježile cijelo Žmirićevo književno stvaralaštvo – rat i ljudski identitet.

Rat je, primjerice, bio glavna tematska preokupacija romana Blockbuster (2009., VBZ) i zbirke pjesama Zapisano metkom (2015., Studio TiM), dok se romani Snoputnik (2014., HDP) i Putovanje desnom hemisferom (2017., Hena com) fokusiraju na pitanje ljudskog identiteta, stoga se može reći da Pacijent iz sobe 19 objedinjuje ove dvije univerzalne teme.

Protagonist romana, a ujedno i pripovjedač, četrdesetčetverogodišnji je branitelj Vanja Kovačević koji završava na psihijatriji jer si je odsjekao spolovilo. Ovaj je okrutan čin, kako ćemo kasnije saznati, zapravo krajnja posljedica 25 godina Vanjina osobnog pakla. Sve je počelo kada je na svoj devetnaesti rođendan (broj 19 ima simboličnu vrijednost za Vanju zbog ponavljanja u bitnim trenucima njegova života, a iz toga proizlazi i naslov romana) odveden u Domovinski rat.

Roman je ispričan u prvome licu, i to kao monolog koji Vanja drži dodijeljenom mu psihijatru. Taj se monolog sastoji od 39 kratkih i kronološki nelinearnih poglavlja kroz koje ispovijeda svoj životni put i objašnjava što ga je ponukalo na to da si naudi.

Iako je čitatelju odmah na početku jasno da se radi o mentalno i emocionalno rastrojenoj osobi, Vanja kroz svoje pripovijedanje pokazuje oštroumnost, nepristranost i objektivnost, pogotovo u poglavljima u kojima opisuje svoja stravična ratna iskustva. Ove karakteristike Vanjina pripovijedanja čitatelje s lakoćom transponiraju u svijet rata pa se čini kao da su čitatelji na ratištu s njim.

Spomenute značajke otvaraju i prostor za izražavanje njegovih stavova o Domovinskom, ali i ratu općenito: Vanja je prema ratu i kontekstu unutar kojeg se događao izrazito kritičan. Ništa ne promiče njegovoj kritičkoj oštrici – umjetno stvoren nacionalizam, mržnja Hrvata prema Srbima i obratno (odlično prikazano i sažeto u poglavlju o odnosu susjeda Hrvata prema Vanjinom prijatelju Srbinu koji je ratovao na hrvatskoj strani), koncept stvaranja hrvatske države („Mi smo je branili, ne stvarali"), a konačno i ideja rata kao nečeg svetog i uzvišenog.

Upravo uvjetno rečeno zahvaljujući mučnom i traumatičnom iskustvu rata, Vanja prolazi kroz bolnu transformaciju svojeg identiteta, što je, kako je već navedeno, druga važna tema Žmirićeva romana. Analizirajući svoju prošlost, Vanja shvaća da je cijeli život prihvaćao sve ono što mu je društvo – svjesno ili nesvjesno – nametnulo. Shvaća, promatrajući sebe, ali i ljude koji su mu obilježili život (roditelji, dijete, suborci, neprijatelji), da upravo nametnuta očekivanja kolektivne svijesti (odabir generičnog, prosječnog životnog puta – škola, posao, brak, djeca; strogo pridržavanje socijalno prihvatljivih oblika ponašanja, pa i prihvaćanje uloge branitelja) skrivaju ono istinsko ja – ono što čini svaku osobu jedinstvenom.

Taj je proces utoliko bolniji jer je rat zatekao Vanju kao sasvim prosječnog, ponešto naivnog i jedva punoljetnog mladića iz Rijeke koji je uživao u svojoj mladosti – izlascima, glazbi i djevojkama. Vanja se, barem na površini, situaciji rata uspijeva prilagoditi („Bačen sam u vatru i morao sam djelovati. I jesam"), ali duboko u sebi osjeća gađenje prema onome što je prisiljen raditi – ubijati ljude protiv kojih nema ništa.

On se, iako okaljan krvlju nevinih, strogo ograđuje od sudionika rata koji su ratovali samo da bi ubijali („Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci.") Vanja se naprosto borio samo da preživi rat, a odluka da preživi je bila „(...) jedina stvar koju sam za sebe odabrao." Ironično je, i zapravo stravično, što, iako Vanju na ubijanje ne potiče mržnja, on ubija s jednakom hladnokrvnošću i neosjetljivošću kao i oni od kojih se ograđuje. To najbolje ilustrira poglavlje koje se sastoji od Vanjinog  preciznog i slikovitog opisivanja kako je nožem klao vojnika protivničke strane.

Sposobnost zatomljivanja svoje ljudskosti Vanji omogućuje da preživi rat (on se nakon rata naoko uspješno rehabilitira u društvo – nađe posao, oženi se i dobije dijete), ali ga sva ta zlodjela koja je počinio i doživio nastavljaju uhoditi i ne dopuštaju mu da opet bude "običan" čovjek.

Osim nagona za preživljavanje, ono što ga u ratu najviše od svega drži i veže za njegovo doba "nevinosti", život prije rata, jest engleska rock grupa Sisters of Mercy. Važnost ove grupe za Vanju se opetovano ističe kroz cijeli roman – on u sebi pjevuši stihove pjesme Walk Away u trenucima smrtne opasnosti, sinu daje ime Andrej (prema pjevaču grupe Andrewu Eldritchu), i uopće se često referira na njihove stihove u razgovoru. Sam o njima kaže da je u ratu pjevao njihove pjesme „(…) da se umirim, da odagnam strah. (…) To je bilo jedino u što sam vjerovao."

Bitno mjesto u romanu zauzimaju i Vanjini odnosi s ljudima koji su obilježili važna razdoblja u njegovu životu. Kroz odnose s njima, ali i samo promatranjem svojim analitičkim okom, on dolazi do mnoštva uvida o ljudskoj naravi koja se voli predstavljati sasvim drukčijom nego što jest (npr. nakon pogibije jednog ratnog druga koji je uvijek davao drugima sve što ima, Vanja među njegovim stvarima otkrije golišave slike djece), ali zbog svega prethodno navedenoga, shvaća da ni on nije onakav kakvim se predstavlja („Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji, upiši mi je.")

Poglavlja posvećena sporednim likovima, ali nimalo sporednima što se tiče njihova utjecaja na Vanju, minijaturne su, no ništa manje impresivne studije ljudske prirode. U ovim je poglavljima Žmirić pokazao svoju vještinu prikazivanja kompleksnih tema (smrt, roditeljska ljubav, pedofilija, ubojstvo) u samo nekoliko stranica i to kroz slikovite i dinamične scene, uvjerljive dijaloge i realistične likove. Mnogo je ovih likova prikazao u njihovom prijeratnom „izdanju", ali i u onom ratnom. Rat i njihove identitete stubokom mijenja pa, primjerice, glupasti i bezopasni mladići postaju ubojice roditelja, a dobroćudni šaljivci postaju silovatelji.

Sve su priče o tim ljudima, pa i priča o Vanji, tu da se postavi pitanje tko smo mi zapravo? Koja je naša prava slika? Je li to ono što osjećamo ili mislimo? Ili ono što govorimo? Ili možda ipak ono što činimo? Vanja nam želi reći da sve ono što mislimo da jesmo jest lažno, samo persona(lat. maska) – skup društvenih očekivanja, „imputiranih uvjerenja", a naše pravo ja koprca se negdje duboko ispod svih tih slojeva.

Samokastracija je Vanjin pokušaj doslovnog i simboličkog odstranjenja svojeg lažnog, nametnutog identiteta koji mu je donio toliku patnju i bol. Postaje, kako sam kaže, „novo biće". Nakon tog čina Vanja je „čist i nedodirnut ograničavajućim pravilima", no takvo radikalno raskrštavanje s prošlošću nije dovelo do smirenja, nade u novi život. Naime, prema indijskoj filozofiji, u trenutku kada pojedinac spozna svoje pravo ja, odbacuje svoj ego i ovu stvarnost kao iluzije i tada nestaje ikakva mentalna i emocionalna identifikacija s njime. Vanja, s druge strane, ipak ostaje ukorijenjen u svojoj stvarnosti. Od borbe sa svojim unutrašnjim demonima i onim vanjskima koji se utjelovljuju u društvu, Vanja ostaje samo umoran i iscrpljen.

Pacijent iz sobe 19 doživio je izrazito pozitivan odjek među čitateljstvom i kritikom, najviše zbog uspješnog problematiziranja rata iz perspektive osobe koja je u njemu sudjelovala. Mislim da je to zato što Žmirić o ratu piše iskreno, hrabro i ne libi se razotkriti svu njegovu besmislenost i destruktivnost. Najveća je vrijednost ovog romana u tome što autor uspijeva spojiti u koherentnu cjelinu kompleksne teme rata i ljudskog identiteta, a da rezultat bude pritom čitljiv, na trenutke smiješan i zabavan te da konstantno potiče čitatelje da preispituju sebe i društvo u kojem žive.

Upravo je zato ovaj roman itekako potreban ovoj zemlji (ali i šire) čiji se stanovnici još grčevito drže nametnutih im mjerila i očekivanja.
 

Luca Kozina, portal Booksa

Prošlo je više od dvadeset godina otkad je ovaj svet napustio Hugo Eugenio Pratt, sjajni italijanski umetnik koji je svoj život i vlastite pustolovine iskoristio da kreira jednog od najpoznatijih strip junaka, zgodnog mornara sa Malte – Corta Maltesea. Premda autor više nije među nama, njegov junak je ostao tu da zauvek reprezentuje njegovu imaginativnost, ali i nastavi svojim autohtonim, individualnim, fikcijskim životom u stripovima, interpretacijama te inspiracijama drugih stvaralaca. Na jedan takav sličan način Corto Maltese se indirektno u obliku inspiracije nastanio i u poslednjem romanu Zorana Žmirića "Putovanje desnom hemisferom". 

Zoran Žmirić je autor iz Rijeke čija su dela prevođena na više jezika, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a ovim ostvarenjem bio je finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2014. Putovanje desnom hemisferom predstavlja izvestan romaneskni omaž Cortu Malteseu jer je protagonista romana zapravo personifikacija istog: pustolov sa filozofskom znatiželjom da dosegne duhovne tajne sveta. Roman u svakom od 14 poglavlja prati po jednu avanturu glavnog junaka. Od ranog detinjstva i prve dogodovštine (prelaska preko pruge do drugog naseljenog mesta) pa sve do najudaljenijih delova sveta, od Saint-Jean-Pied-de-Porta na granici Španije i Francuske, preko Nepala, Afrike, Indonezije, Aljaske, Kamčatke, Australije do Indije, Jermenije i Sibira, junak dela odolijeva izazovima u susretima sa najmudrijim, najduhovnijim i najčudnovatijim ljudima. 

Svako poglavlje u romanu otvara po jedna izreka, poslovica koja poput teasera nagovešta suštinu radnje poglavlja. U tim pričama protagonista pokušava kroz razne fizičke i metafizičke vratolomine (neretko preko ruba racionalnog) doći do rešenja zadate enigme kako bi se na kraju svake priče domogao naravoučenija iste. Ove se poslovice i naravoučenija doimaju poput dva tasa koji poravnjavaju vagu te uspostavljaju balans između nagoveštenog i uspostavljenog. 

Premda je svaka glava romana priča za sebe te se naratorski može posmatrati samostalno, ipak se u službi celovitosti fabule moraju gledati sva poglavlja skupa jer se lanac pripovedanja ne može zaokružiti bez svih karika. Razlog tome predstavlja ciklična struktura romana koja omogućava da čitatelj može početi bilo kojom glavom i opet se poput bumeranga vratiti na početak. No takva mogućnost ostaje samo u domenu tehničkog karaktera, jer suštinski roman se mora pročitati linearno onako kako je odštampan kako bi se shvatila njegova osnovna poruka koja se ne tiče samog putovanja kao takvog već specifične prirode glavnog junaka. 

Putovanje desnom hemisferom može se čitati bez ikakvog predznanja o Cortu Malteseu i to neće ni na koji način uticati na užitak u delu. Pored inicijalne inspiracije strip junakom, protagonist ovog romana je posve samostalan, poseban i nezavisan. Žmirić opisuje pre svega čoveka koji juri svoje lične odgovore, bije svoje bitke, sledi svoja interesovanja i inspiracije te odiše potpunom autohtonošću. 

Njegova specifičnost utkana je i u maloj klopci koju je autor postavio imenujući svoj roman ovim naslovom. Putovanje desnom hemisferom nagovešta fizičko kretanje po desnoj hemisferi naše loptaste planete, u čemu leži osnovna varka autora. Naime, davne već 1981. Roger W. Sperry dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zbog studije o epilepsiji. Otkrio je puno toga o korpusu kalozumu te napisao brojne studije o moždanim hemisferama i lateralizaciji dveju celebralnih hemisfera. Po tim studijama, u kratkim crtama, desna hemisfera ljudskog mozga upravlja intuitivnim i osećajnim segmentima čoveka dok je leva zadužena za logiku i racionalnost. Iako je ovo moja surova simplifikacija tih teorija, nesumnjivo je da se Žmirić latio sličnih saznanja kada je birao naslov svog romana, pa i generalno prilikom odabira same tematike. 

Ne mogu se oteti utisku da, iako je protagonista sve zagonetke u romanu rešavao matematički precizno, logički i racionalno, na koncu su uvek osnovne vodilje ka rešenjima bile zapravo imaginacija, intuicija, kreativnost, osećajnost, iliti elementi za koje je zadužena upravo desna hemisfera možga. Stoga glavni junak ne putuje radi putovanja, već traga za odgovorima do kojih se doista može doputovati i bez fizičkog pomeranja, o čemu svedoče dva poslednja poglavlja koja su zapravo jezgro centripetalnih sila naracije. 

U svojim fantazmagoričnim intervencijama i mistifikacijama autor je uspeo podmetnuti još varki kao što su anagrami imena 'Corto Maltese' koje autor koristi u funkciji izmišljenih toponima. Primer tome je izmišljena crkva Celeste Tormo koja se navodno nalazi na putu za Santiago. Takvih anagrama u romanu ima petnaestak, ali su uspešno kamuflirani napetošću priče te se vešto i mimikrično razvodnjavaju u celovitom plotu romana.

Žmirić je roman napisao u opuštenom i razigranom maniru sa dovoljno humora koji relativizuje 'ozbiljnost' situacije u kojoj se junak nalazi. Poglavlja odišu ujednačenim pulsom, izgledaju kao da ih je pisac pisao u jednom dahu, odnosno kao da je udisao vazduh samo između njih. Autor se nije libio koristiti mistiku, onostrano i transcedentno u svrhu koherentnosti priče, pa se ti elementi ne doimaju poput stranog tela već imaju funkciju vezivnog tkiva. 

Međutim čini se da je osnovna potka ovog ostvarenja činjenica da je autor pripovedao povrh svega o jednom metafizičkom, transcendentalnom putovanju, o temi koja je svevremenska i sveprostorna te seže sinhronijski i dijahronijski dokle god idu tragovi ljudskog bića. Reč je o putu ka sebi, o večitom pitanju da li možemo stići do sebe, o istraživanju makrokozmosa kako bismo bolje upoznali mikrokozmos. 

Možda najbolje o tome govori dijalog sa paterom Dionom iz prve glave: "Mogu vam reći tko nisam i to bih mogao nabrajati od sad pa do kraja svijeta i lakše bi mi bilo nego reći vam tko sam. Lakše je objasniti kroz ono što nismo, nego kroz ono što jesmo ili mislimo da jesmo. Mislim kako je istina da smo svi tragači za istinom, no budući da je tragamo i da je još nismo našli, mislim da smo ono što mislimo da jesmo." (str. 51)

Reklo bi se da je čitavo delo Zorana Žmirića zapravo više omaž ovoj rečenici nego Cortu Malteseu jer se u toj potrazi za samim sobom upućujemo na jedini put koji nema svoj kraj te koji je "voda koja teče, a ne zaleđeno jezero." (str. 164) Upravo su na tom putu najveće i najzanimljivije pustolovine koje vredi proći ili makar pročitati o njima.

Dalibor Plečić, Booksa

Autobiografska knjiga Rajka Grlića ima obilježja povijesnog dokumenta recentnih filmskih epoha s eminentnim sineastima u glavnim ulogama

Rajko Grlić: Neispričane priče, Hena com, Zagreb, 2018, 388 str.

Rajko Grlić, jedan od najznačajnijih filmskih redatelja hrvatskog i jugoslavenskog filma, predstavnik takozvane Praške škole, režirao je nekoliko antologijskih i nagrađenih filmova (Samo jednom se ljubi, 1981; Čaruga, 1991; Karaula, 2006; Ustav Republike Hrvatske, 2016, i drugi ) kojima je privukao domaću i međunarodnu pažnju, ali i bijes kako jugoslavenskih tako i hrvatskih nacionalističkih kulturnih i političkih struktura u razdoblju prije i poslije 90-ih godina prošlog stoljeća. Ovaj intrigantan i provokativan autor, u svojim se filmovima nije libio otvoreno progovoriti o aktualnoj društveno-političkoj situaciji vješto podrivajući temelje dominantne ideologije, uvijek uz dozu manje ili više suptilne ironije i umjereno doziranog humora.

Baš kao što je u svojim filmovima na ironičan i humorističan, ali istovremeno ozbiljan, angažiran i detaljan način otkrivao pukotine u dominantnim povijesnim narativima, diskursima i ideologijama kroz crtice iz svakodnevnog života (ne)običnih ljudi, istom ležernom preciznošću detaljno raščlanjuje vlastiti život u autobiografskoj knjizi Neispričane priče, dokumentirajući sudbine nekoliko generacija svoje obitelji povezujući ih s društveno-političkim kontekstom odgovarajućeg povijesnog razdoblja. Knjiga je ujedno gorak, duhovit i emotivan zapis o filmskim epohama u povijesti jugoslavenskog i hrvatskog filma kroz zabilješke i anegdote o kolegama i prijateljima iz svijeta filma: od praških đaka s kojima je studirao na FAMU u Pragu i crnovalnih redatelja kojima se divio, a s nekima i surađivao, pa do suvremenih filmaša i glumaca iz država bivše Jugoslavije.

Knjiga je sastavljena kao filmski leksikon u kojem se abecednim redom navode termini iz filmskog jezika koji figuriraju kao naslovi poglavlja ispod kojih se po principu asocijativne montaže u filmu navode situacije iz privatnog i profesionalnog života autora. Neispričane priče ne samo da su pisane filmskim jezikom, nego i svojom strukturom često nalikuju skicama i zabilješkama nekog budućeg scenarija koji, međutim, često ostaje nedovršen i neispričan do kraja, baš kao i život, a i cjelokupno štivo ostaje, rečeno Ecovim rječnikom, otvoreno djelo. Nepredvidivost života tako se pretače i na narativnu strukturu djela koje ne teži linearnoj naraciji već se unutar pojedinih mikropoglavlja isprepleću (ili filmskim jezikom rečeno pretapaju) sadašnjost i nekoliko razina prošlosti. Grlić se u ovoj knjizi dokazuje kao vrsni pripovjedač, baš kao i scenarist na filmu, pa osim stvarnih flash backova dodaje i izmišljene dijelove kako bi ili upotpunio nepoznate dijelove iz obiteljske prošlosti ili iz mašte rekonstruirao „rupe“ u pričama.

Upravo zato Neispričane priče nalikuju napetoj fikciji koja se, kao i svaka autobiografija temelji na autentičnim faktografskim podacima, fragmentima sjećanja, anegdotama, ali i na izmišljenim događajima i likovima koji dopunjuju praznine u sjećanju te čine štivo dinamičnijim. Veći dio proznih priča su kronološki nepovezane natuknice iz režijske bilježnice – ideje za nikad snimljene filmove – koje u knjizi dobivaju konture i postaju kratke priče. Autor se na nekoliko mjesta osvrće na svoj stil pisanja pokazujući kroz nekoliko skica iz prošlosti kako je s odmakom gotovo nemoguće ne fabulirati vlastita, naročito daleka, sjećanja, kao što je gotovo nemoguće lučiti fikciju od faktuma, tuđe iskustvo od vlastitoga. Kao što autor kaže u uvodu knjige, svoje neispričane priče godinama je čuvao zatvorene u boci dok je on pisao priče i živio živote svojih filmskih junaka, a kad ih je polako pustio da iziđu ispričao ih je baš kao na filmu, miješajući zbilju i fikciju.

Upravo tim principom Grlić se vodio u većini svojih filmova. Njegovi najpoznatiji filmovi nisu dokufikcije; oni su igrani filmovi, ali su istovremeno dokumenti nekoliko posljednjih desetljeća, koji su zbog svoje direktnosti i kritičkog stava spram zbilji Grliću donijeli slavu, ali ga i prisilili na egzil početkom 90-ih godina. Grlić se često u knjizi vraća na taj period opisujući prilagodbu novoj sredini i radnoj okolini najprije u Los Angelesu, potom u New Yorku i na koncu u Ohiju, a jedan od najdirljivijih trenutaka u knjizi je pismo kćeri navedeno u poglavlju naslovljenom Documentary (Autobiographical). To je testament i dirljiva ispovijest u kojoj autor sebi i kćeri pokušava objasniti razloge odlaska iz Hrvatske. U ovom pismu, kao i u ostatku knjige, autor izbjegava patetičan ton i samoviktimizaciju tako svojstvenu postjugoslavenskom nacionalističkom diskursu od kojeg Grlić javno i privatno zazire. I on je, baš kao i njegovi uzori – ili mavericki kako ih naziva u knjizi (Branko Bauer, Dušan Makavejev, Žika Pavlović) – bio i ostao nekonformist, nediscipliniran i svojeglav umjetnik koji je pokušao „zadržati jedan princip samostalnosti, neovisnosti o vlasti, mogućnosti da sam radim ono što mislim da treba činiti i to onako kako mislim da valja činiti. Pokušavao sam dakle, ponekad i uz nemale muke, zadržati pravo pojedinca na vlastito mišljenje i na vlastiti rad.“ (68), a to je na ovim prostorima značilo i znači da „nećemo imati što jesti ako ja pokušam zadržati neke osnovne principe, neka osnovna etička načela do kojih mi je minulih dvadesetak godina bilo vrlo stalo.“ (69) A taj isti princip zadržao je i kod pisanja ove knjige u kojoj beskompromisno, imenom i prezimenom nabraja politički podobne kulturne radnike u oba sistema koji su nanijeli štetu ne samo njemu, nego cijeloj generaciji jugoslavenskih praških đaka. 

Rajko Grlić i njegovi praški kolege (Goran Marković, Srđan Karanović, Lordan Zafranović i drugi) bili su i ostali nepodobni i „opasni“ redatelji u oba sistema od kojih je nekolicina dijelila sličnu sudbinu u egzilu kao i on. Autor na nekoliko mjesta povlači paralele između svog i njihovih života prije i poslije 90-ih godina ironično naglašavajući sličnosti u obračunavanju s nerežimskim umjetnicima na ovim prostorima gdje se „zaigrala stara igra službenog zaborava u kojoj povijest uvijek počinje dolaskom onih novih“. (13) Međutim, autor čak i te mučne epizode, baš kao i u svojim filmovima, u knjizi prepričava uz dozu ironije i humora. Dobar primjer je anegdota s filmom Samo jednom se ljubi, snimljenom 1981. u Jugoslaviji. Nakon zatvorene projekcije za partijski i policijski vrh, jedan od policajaca je komentirao: „Da smo od ustaške emigracije naručili film o Službi, ne bismo ovo dobili“ (58) Dan nakon projekcije policija je zaključala negativ filma, ali je Grlić, pretpostavljajući što bi se moglo dogoditi, drugu kopiju filma istog jutra poslao avionom sestri u Pariz i film je ušao u službeni program festivala u Cannesu. Nakon hvalospjeva inozemne kritike jugoslavenska politička vrhuška bila je primorana stati iza filma navodeći ga kao dokaz slobode stvaranja u socijalističkoj Jugoslaviji. Gotovo identična situacija ponovila se deset godina kasnije, 1991. godine, na premijeri filma Čaruga kada je jedan od savjetnika predsjednika Tuđmana izjavio: „Da smo od četnika iz Knina naručili film, ne bismo ovo dobili!“ (59) Tijekom montaže Čaruge u Jadran filmu, neposredno prije pretvorbe i privatizacije te najveće hrvatske filmske kuće, Grlić je bio izložen najprije indirektnim, a kasnije i direktnim napadima iz tadašnjeg državnog vrha. Jednu od tih epizoda s redateljem Antunom Vrdoljakom, istaknutim članom HDZ-a i tadašnjim potpredsjednikom Republike Hrvatske koji će kasnije obnašati niz drugih funkcija vezanih za filmsku umjetnosti, Grlić je djelomično ubacio u film citirajući Vrdoljakovu prijetnju upućenu njemu: „Perje će letjeti“ (78) u sceni jedne pljačke u filmu.

Posljedice svog nekonformizma Grlić je osjetio odmah. Tijekom 90-ih njegovi filmovi, kao ni filmovi Lordana Zafranovića, nisu bili prikazivani, bili su uklonjeni iz enciklopedija i Društva umjetnika, a većina bivših suradnika ih je izbjegavala. Usprkos prijetnjama Grlić je do danas ostao dosljedan svojim životnim i umjetničkim principima koji su se stvarali pod utjecajem čehoslovačkih profesora Elmara Klosa i Jána Kadára, njegovih kolega s FAMU koji će kasnije postati predvodnici čehoslovačkog novog vala, ali i jugoslavenskih crnovalnih redatelja od kojih preuzima društvenu kritičnost i političku oštricu. Svojim kolegama i prijateljima koji su kao i on ostali vjerni beskompromisnom filmskom izričaju opetovano se vraća u knjizi kroz niz zajedničkih dogodovština tijekom posljednjih pet desetljeća.

Jedna od posljednjih natuknica u knjizi (Twist ending) kratka je posveta srpskom redatelju Goranu Markoviću, također praškom đaku i Grlićevom kolegi na FAMU, poznatom po antirežimskim političkim filmovima, naročito nakon 90-ih godina. Zanimljivo je da Grlić završava knjigu kratkim emotivnim osvrtom na Markovićev dokumentarni film Srbija godine nulte (2001) u kojem se prikazuje bijeda svakodnevnog života pod Miloševićevim režimom. Film se na trenutke pretvara u film-esej; audiovizualni dnevnički zapis u kojem Marković u razgovoru s kćerkom preispituje koliko su on sam i njegova generacija odgovorni za rat i što su mogli napraviti da se on spriječi. Pa tako Grlić, prisjećajući se projekcije tog subverzivnog dokumentarca na filmskom festivalu u Motovunu, piše: „Gledajući ga u Motovunu, na prepunom trgu, mislio sam kako bi svatko od nas tko se igra filmom morao snimiti takav zapis o sebi i vremenu beščašća u kojem smo živjeli. Da ne ostavimo nenaplaćen račun, sumnju u to kako smo preživjeli.“ (366)

Prvotno zamišljena kao niz natuknica koje je Grlić pisao za sebe, ova knjiga je postepeno prerasla u zapis o sebi i jednom vremenu. Zbog detaljnoj presjeka posljednjih pedesetak godina jugoslavenske i hrvatske kinematografije, Neispričane priče nadilaze obično autobiografsko pismo i mogu se čitati i kao povijesni dokument recentnih filmskih epoha s eminentnim sineastima u glavnim ulogama, a Grlić se dokazuje kao direktan i beskompromisan pisac koji je ovom knjigom, baš kao i Marković svojim filmom, izravnao račune iz prošlosti. Upravo zbog toga i on zaslužuje da se pridruži svojim uzorima i da zasluženo nosi nagradu Maverick, koja se već godinama dodjeljuje na filmskom festivalu u Motovunu čiji je Grlić osnivač, a namijenjena je autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću ostavili traga u filmskoj umjetnosti.

Etami Borjan, "Gordogan"

Etami Borjan zaposlena je kao docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje održava nastavu iz filmoloških kolegija na Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture i na Odsjeku za talijanistiku. Magistrirala je filmologiju na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, a doktorirala je filmologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija usavršavala se na nekoliko stranih sveučilišta u Europi te je boravila na istraživačkoj stipendiji kao Fulbright Visiting Scholar na New York Universityu. Objavila je znanstvene radove iz područja etnografskog, dokumentarnog, talijanskog, autohtonog i postjugoslavenskog filma te knjigu Drugi na filmu: etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo (2013). Izlagala je radove iz područja filmologije na konferencijama u SAD-u, Novom Zelandu, Europi i Aziji. Često sudjeluje na međunarodnim filmskim festivalima kao članica žirija ili kao selektorica filmova.

Tematski se Tomić u ovoj zbirci pripovijedaka dotaknuo raznih područja, a najbolji je u onima koje su obimom najdulje i vezane uz prikaz suvremene stvarnosti Hrvatske

Iako je puno poznatiji kao pisac satiričnih romana koji ruglu izvrgavaju suvremenu hrvatsku stvarnost, Tomić je i vrstan autor kraćih pripovijedaka, što je dokazao još davne 1997. godine odličnom zbirkom priča »Zaboravio sam gdje sam parkirao«, a potvrđuje to i novom zbirkom »Pogledaj što je mačka donijela«, koja je ovih dana doživjela svoje treće izdanje, iako je objavljena na samom kraju prošle godine. Riječ je o zbirci od 12 priča, koje će se itekako dopasti ljubiteljima Tomićeve proze, jer pružaju ono na što smo kod njega već navikli – kvalitetno pripovijedanje s posebno sjajnim dijalozima i umješnim korištenjem kolokvijalnog govora dalmatinske ikavice, zanimljive priče, duhovitost i ciničnost te uspješno uočavanje i kritiziranje općeljudskih i, posebno, negativnosti hrvatskog suvremenog društva.

Poznati likovi 

Tematski se Tomić u ovoj zbirci pripovijedaka dotaknuo raznih područja, a najbolji je u onima koje su obimom najdulje i vezane uz prikaz suvremene stvarnosti Hrvatske. Uvodna »Svatko je nečija budala« odličan je prikaz načina na koji mutni tipovi i prevaranti nastoje zaraditi velike novce u provinciji, pri čemu je sjajno oslikano i vođenje politike na malomišćanskoj razini, a dozu gorčine ovoj najdužoj priči zbirke daje osobna tužna ljubavna priča dvaju likova. Tematski joj je slična, ali uz dozu prepoznatljivog Tomićevog jetkog dalmatinskog humora, »Veliki šoping«, odličan prikaz jednog dijela života radništva, dok je odlična naslovna više okrenuta prikazu nekarakternog muškarca slabića i oslikavanju uglavnom nesretnog obiteljskog života. Oni koji Tomića vole zbog njegovih štorija iz Dalmatinske zagore uživat će u pričama »Sveta obitelj iz Smiljeva« i »Evakuacija Poskokove drage«, u kojima srećemo likove iz već znanih Tomićevih romana, a u središtu pažnje su duhovite i komične situacije kroz koje se ismijavaju crkva i državne institucije.

Ima i neobičnih 

Ne tako uobičajenog Tomića upoznajemo u pričama »Tomo i Kamičak«, »Zemlja naših djedova« te »Besmrtni Duduk«, u kojima uz obradu tema vezanih uz život ruralnih krajeva (uz Zagoru tu je ovog puta i Lika u »Tomi i Kamičak« te Baranja u »Zemlji naših djedova«) dio radnje veže i uz onostrano, odnosno elemente horora koji se, pomalo i neočekivano, lijepo sjedinjuju s elementima komike, zbog čega će ove tri priče svakako privući one koji vole otklone od uobičajene književnosti. Poznatoj Tomićevoj sklonost rock glazbi – uz to što je njome prožeta odlična uvodna »Svatko je nečija budala«, koja može poslužiti i kao mali savjetnik za slušanje dobre rock glazbe – u potpunosti su posvećene dvije pripovijetke. »Tri priče o teškom položaju muzičkih manjina u provinciji« kroz obradu života troje zaljubljenika u glazbu iz različitih dijelova bivše države (Sinj, Goražde, Smederevo) vraća nas na kraj osamdesetih, a još bolja »Ti ne ideš nikamo« ide i korak-dva natrag pa svjedočimo epizodi koja se odvija 1967. godine u mjestašcu West Saugerties, gdje je grupa The Band snimala svoj kultni album »Music From Big Pink«.

Za kraj Tomić ostavlja dvije neobične priče. »Karuzo« je nimalo ugodna priča o grubom splitskom humoru smještena u svibanj 1939. godine, a odlična minijaturna završna »Bog je ateist« donosi nam priču o Bogu koji živi u nekom splitskom neboderu, gleda svijet oko sebe i polako – gubi vjeru! Sve u svemu Tomić je dobro »složio« ovaj svoj novi »album«. Oslobođen okvira romana koji ipak mora radi koherentnosti ostati u okviru jasno ocrtanih granica, Tomić si je u ovoj zbirci dozvolio mali »crossover« pa uz klasične realistične priče imamo i dodire s elementima horora i satire, nostalgičnih prisjećanja na prošlost ili pak zahvaćanja u život Splita prije sedamdesetak godina. Naravno ova stilska raznolikost svakako je i posljedica činjenice da su priče nastajale kroz dulje vremensko razdoblje i da ih autor nije želio, nakon što su prikupljene i pripremljene za objavljivanje, mijenjati ni prilagođavati. No to nije greška. Naprotiv, ovako smo dobili realan uvid i u razvoj Tomića kao pisca i u »razvoj« Hrvatske.

Marinko Krmpotić, Novi list

Zadnje što sam čitala od Julijane Adamović, nagrađivane kratkopričašice, romanospisateljice i pjesnikinje, bila je njezina zbirka kratke proze iz 2016., "Glineni anđeli" (Naklada Jurčić, 2016.) – vješto napisana knjiga koja me ipak nije skroz pripremila na njezin ovogodišnji roman. Iako je i iz njezinog prethodnog pisanja bilo jasno da Adamović izvrsno barata jezikom i da se ne boji uhvatiti teških tema, ponešto od onog čime je htjela štrecnuti čitatelje u "Glinenim anđelima", naprimjer, kao da joj je do kraja uspjelo tek u romanu "Divlje guske" (Hena com, 2018.). Jednako suverenim glasom, ali u nekom sasvim drugačijem registru. Štoviše, ova kronika ženskog djetinjstva i multietničkog, ali klaustrofobičnog fizičkog i emotivnog prostora nekog sela u Bačkoj među najboljim je knjigama koje sam pročitala u posljednjih nekoliko godina, i pritom ne mislim samo na domaću produkciju.
 

A to neimenovano selo izraslo je na močvarnom tlu punom komaraca (scenografija slična onoj kakvu je Amos Oz doveo do krajnjih posljedica u zadnjoj epizodi Prizora iz seoskog života), a neki od markera vremena su horor film Leptirica, socijalističke lutke Nada i Vesna i kudeljara koja zatvara i čiji će radnici otići u Njemačku, kamo su mnogi već pošli i otkuda su se poneki i vratili, sakati ili bolesni. Kao poludjela Bobe Mojzeš, koja poštara s njemačkom penzijom čeka na stepenicama kapelice, pušeći čikove. Kuće su švapske ili šokačke. Potonjima znaju narasti trbusi kad se napiju vode, a onda prsnuti, otvarajući rupu kroz koju se, kao na televizoru, može promatrati pokućstvo i ljudi. Na švapskim je kućama, doduše, žbuka mrvljiva, ali zidovi su solidni. Tu su bosanska i “naša” slova, čivutsko, švapsko i “naše” groblje; slušaju se i mađarske vijest i radio Tirana.

Pripovjedačice-junakinje su dvije djevojčice, koje žive u domu ispunjenom nasiljem i neizvjesnošću. Otac bijes ublažava i raspiruje alkoholom, jezikom skida s neba krvava sunca. Majka im je u jednom trenutku otišla pa ih je privremeno preuzela Baba. Baba je zla, kažu svi, ali voli djevojčice i one vole nju. Možda jer ih pažljivo češlja, možda i najviše, iako količina ljubavi za nekog varira, kao vodostaj, ovisno o trenutku i raspoloženju. Baba im ustvari nije prava baka, nego očeva baba-tetka. Jedan je djed u velikom ratu bio na krivoj strani. Otac ponekad obećava bolji život.

Iako se u romanu odvije nekoliko presudnih događaja (rođenje njihove sestre, recimo), naglasak nije na fabuli, već na vinjetama koje se nižu kao figure na ukrasnim papirnim trakama. Isprepliću se scene ispričane naturalističkom i nadrealnom poetikom. Mnoga poglavlja sadrže snove djevojčica koji recikliraju javu, a java je, zbog dječje percepcije određene metaforom i maštovitim poredbama, doživljena snolikom, rastezljivom. Baba im često prepričava epizode iz Biblije pa djevojčice razvijaju i vlastitu, dječju metafiziku. 

Opisi života na selu uključuju bezglave pijetlove što trče po dvorištu dok ne klonu, ostavljajući za sobom mrlje krvi po cipelama djevojčica. Na jeziku osjetimo svaku kokošju poru, mast nam se lijepi za zube i nepce, žalit će se kad ih otac natjera da pojedu kokošju kožu iz juhe. Zamišljamo kako nam u ustima raste perje. Zato zaključimo da je bolje skratiti muke i kožuricu progutati cijelu. Ali ne mogu progutati zazorne kožice – želudac ih sam vraća natrag, ravno na tanjur. Kao što ne mogu probaviti ni usputnost okrutnosti i smrti oko sebe, nepodnošljivu količinu stida, krivnje i ljubomore koju osjećaju, ili odrasle koji se vrijeđaju riječima što se kao udice zaglave negdje posred nepca ili među organima, parajući meko tkivo. Možda zato, ili zbog sirenske pjesme mađarskog skladatelja, takozvane himne samoubojica iz tridesetih koju im otac zapjeva jednom prilikom, djevojčice pomisle da bi mogle počiniti barem jedno malo samoubojstvo.

Seoski mikrokozmos romana podvrgnut je i rodnoj, intersekcionalnoj analizi - različite se kategorije ukrštavaju u kreiranju identiteta. Baba, reći će djevojčice, mrzi sve koji nisu “njihovi”, ali Nanu i Blumove pušta na miru jer su doktori – jer klasa i položaj često brišu etničke razlike. Teta Agata je direktorica s “muškom” frizurom i mladom sekretaricom kao ljubavnicom, što je tada bio stereotipno muški “poslovni model”. Zbog pijanih je ruskih vojnika nekada trebalo “poružnjivati” seoske cure – uzalud. 

Roman je pun tajnih ladica i soba u koje se ne ulazi. U jednoj takvoj, u njihovoj iznajmljenoj kući nakrcanoj nesvrstanim predmetima, velika je Guska od krep-papira, sveznajuća, urokljiva pogleda, kojoj djevojčice turaju crteže ispod zabravljenih vrata. (Guska i Baba jedine su pisane velikim početnim slovom.) Inozemstvo je livada s nekoliko breza, kamo se djevojčice povremeno odlaze odmoriti od disfunkcionalne živopisnosti sela, brisani prostor iza kojeg se proteže nasip, iza kojeg je romsko naselje Vranjak, potpuno drugi svijet, mračan i opasan, tajanstveniji od svih inozemstava na svijetu... Djevojčice prema njemu osjećaju i strah i fascinaciju. Ne čudi jer je seoski imaginarij pun cirkuskih ogledala: vrana zloslutnica i Cigana s crnom dušom, koji za selo, čini se, preuzimaju psihoanalitičku funkciju. Bez obzira što u seoskim podrumima skončavaju psi ili što veš koji Babi opere Ciganka Ilona nekako uvijek ispadne čist. 

Iznenađenje u obliku besprijekorne divlje ruže u čokanjčiću za rakiju koju djevojčice ugledaju posred jedne romske kućice bez stropa, među otvorenim konzervama sardina, bačvom prenamijenjenom u peć, perinama i porazbacanom odjećom, jednako iskače u logici svijeta koja im se potura kao i riječ babinje, koja ipak nema veze s Babom.

Jedan od ključnih sastojaka romana upravo je tretiranje “Drugog” i “Drugosti” kroz dječju perspektivu, čime je izbjegnuta bilo kakva didaktičnost ili politiziranje. Adamović radije defamilijarizira uvriježeno, izokreće konvencionalno. Uz bogat, idiomatski jezik, motiv blizanaštva (ili udvojenosti), “zabranjenu” ljubav i oštroumnu vivisekciju društva, time me podsjeća na Bookerom nagrađen roman "Bog malih stvari" (1997.) Arundhati Roy.

S druge se strane knjige potpuno razlikuju. No, ono što im objema jednako uspijeva je kombiniranje gravitacije mučnih motiva s gotovo bestežinskom zaigranošću jezika. A to je, osim glavnog koji ovdje nisam otkrila, trik koji malo kome pođe za rukom.

Lara Tomaš, "Moderna vremena"

Dobili smo našu “Apokalipsu danas”. Taj Coppolin film kao da se ogleda u novom romanu riječkog pisca Zorana Žmirića.

“Pacijent iz sobe 19” (Hena com) potresan je dokaz kako još uvijek postoje ljudi s dovoljno poštenja i moralnog integriteta da pišu knjige ne libeći se demaskirati užas kolektivnih stratišta koja niču u ime privatnih bogaćenja. Ljudi koji osim društvenoodgovornog nagona posjeduju i nagon vrhunskog spisateljskog umijeća. Jedan od takvih ljudi je i Zoran Žmirić.
Rođen u Rijeci 1969., Žmirić je karijeru pisca, novinara i glazbenika (bio je basist Laufera i drugih riječkih indie bendova: Grad, Grč) dosljedno kovao po špranci prave rockerske biografije. Lako ga mogu zamisliti u Seattleu ili Manchesteru, nekom od sličnih gradova propalih industrija u kojima se kalio rock’n’roll, kako iz socijalnog beznađa razvija rifove dostojne divljenja.

Neposredno frontovsko iskustvo, početkom devedesetih, u Žmirićevim je instinktima još više istesalo fajterski neprilagođeni stav (“A vojska kao vojska, to je jedna vrlo zatvorena skupina ljudi, vrlo destruktivne muške energije, razaralačke, rušilačke, u kojoj jedan nevini, mladi svijet, koji je izišao iz svijeta rock’n’rolla, u kojem ga u jednom trenutku zanima samo gitara, pivo i djevojka, ulazi u jedan zatvoreni skup i pokušava, zapravo, preživjeti…”, rekao je u intervjuu za portal Lupiga), gard koji je, kao i kod svih najvećih boraca, duboko prožet ranjivošću i empatijom prema bližnjem.

Ono što je Žmirić iz svojih trauma proizveo u literaturu, zasluženo je nagrađivano. Dobio je 2011. Godišnju nagradu Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi. Dva puta je bio finalist V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman – “Blockbuster” (2009) i “Putovanje desnom hemisferom“ (2014). “Blockbuster“ je dobio Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine, a isti je roman bio i u finalu T-portalove književne nagrade.

U mnogim svojim djelima (zbirka kolumni “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man”, romani “Blockbuster” i “Putovanje desnom hemisferom”, zbirka antiratne poezije “Zapisano metkom”) ustrajava u borbi s društvenim šljamom. Bogme, “Pacijentom iz sobe 19” nadmašio je sve na što nas je dosad naučio. Virtuozno ulazi pod kožu 44-godišnjeg veterana Vanje Kovačevića, pankera u duši (dio romana su i autorove reference na engleski postpunk band Sisters of Mercy), brutalnog fajtera izvana a ranjivog emotivca iznutra, koji je na psihijatrijskom liječenju zbog pokušaja samokastracije.

U psihoanalitičkoj ispovijedi pred psihijatrom Vanja ogoljuje svoju gubitašku povijest koja kao da se zgusnula oko njegovog 19. rođendana. Toga dana se Vanja obreo na bojnom polju i sam ubio 19 neprijateljskih duša. Oduvijek drukčiji, tvrdoglav, senzibilan i samosvjestan, neukalupljen u kolektivitete, Vanja je prezirao idolopoklonstvo mase. Mi smo se na ovim prostorima navili da vlastodršci izbacuju sulude ideje da je rat najbolje što nam se dogodilo?!

Žmirić niti jednoga trenutka ne popušta bilo kakvom predznaku koji bi ratove i pokolje tumačio kao nešto plemenito i progresivno. Brutalno i hemingvejski jezgrovito on piše priču o još jednoj izgubljenoj generaciji. Izričući nemilosrdnu presudu ratu kao najstrašnijem porazu ljudskosti. U jednom od ključnih dijelova romana (u kojima bi se moralo ogledati svako duštvo koje doista želi povratiti vrijednosti humanizma i opstati) pisac ispisuje rafalnu lekciju o tome kako nasilje glođe posljednje bastione plemenitosti u ljudima: “Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude.

Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima pa ljudi misle da smo isti. No niti jesmo niti možemo biti isti. Zato i bježim glavom bez obzira gdje god čujem za njih. Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat. Nosili i hranili ga.

Ovo zvuči gotovo poetski, no ne mogu to drugačije objasniti. Vjeruj mi, bio sam tamo i vidio… jedva su dočekali kaos. Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali. Trčali su mu u susret s većim uzbuđenjem negoli sam ja trčao u trgovinu po novi album Sisters of Mercy (…) Ono drugo… to je došlo kasnije. Trenutak kad sam jasno povukao liniju nakon koje sam prestao biti čovjek i postao ono što su oni bili oduvijek.”

Mučna noseća tema nije Žmirića spriječila da je “hladi” sočnim oblozima groteske i anarhičnog crnog humora, što je samo dodatna vrijednost ovom sjajnom, društveno bitnom romanu. Osim toga, u finalu je, usred sve te destrukcije kojom je “Pacijent” natopljen, Žmirić ispisao genijalno pretapanje rodnih identiteta, poetski stapajući muške i ženske duše. Čitati, pamtiti, dugo nositi u sebi.

Davor Špišić, "Jutarnji list"

Ovo je jedan od romana koje poželite imati u zalihama od nekoliko desetaka primjeraka, pa kadgod povedete razgovor s nekime kome nije baš jasno što je to kod nas točno bilo u zadnjih nekoliko desetljeća, kakva je ona bila država a kakva je ova sada, kako se to i zašto ratovalo i zašto taj i sve prethodne ratove današnji ljudi još uvijek nose u sebi – odustanete od bilo kakvog izlišnog objašnjavanja i sugovorniku naprosto tutnete ovu knjigu u ruke, neka je pročita, i neka shvati sve što treba shvatiti. Mislim da vam više nikad neće doći s takvim pitanjima.

Blockbuster
Prije nekoliko godina Žmirić je žestokim antiratnim romanom “Blockbuster” sasvim zasjenio obzore domaće pa i regionalne antiratne proze. Ovim je romanom postigao još jači učinak. Tko ovaj roman pročita s razumijevanjem, neće postati pametniji ni prosvjetljeniji, ali će dobiti veliku podršku vlastitim uvjerenjima da je rat, ali svaki rat, generalno zlo i generalno – ovdje nije moguće upotrijebiti drugi izraz – sranje, da svaki rat biva građen od straha i užasa, da svaki rat svoje sudionike pretvara u zločince, i da svako sudjelovanje u ratu na psihi ostavlja neizbrisive tragove. Glavnom junaku ovoga romana rat je naprasno i grubo prekinuo odrastanje, puška mu je u ruke gurnuta prije nego li je stigao i razmisliti, a kamoli iskušati, bi li mu u tim istim rukama život bolje odredila gitara, lopata iii tipkovnica. I kad je već dobio pušku u ruke, koristio ju je obilato, kao i svi oko njega, iako ne uvijek iz istih razloga kao svi oko njega.

Regionalna antiratna proza relativno je rano sazrela (iako je za naše čitateljske potrebe i to bilo poprilično kasno), i o posljednjim balkanskim ratovima počelo se pisati onako kako o ratu treba pisati relativno ranije nego što su se nakon Drugog svjetskog rata u regionalnoj književnosti pojavili iskreni književni glasovi o tome ratu.
Faruk Šehić, Veselin Gatalo, Josip Mlakić, da spomenem samo autore koji su mi prvi pali na pamet, među prvima su u regionalnoj književno­sti posljednji rat smjestili tamo gdje je najviše udarao: na osobne sudbine i mijene njegovih najneposrednijih aktera, onih s puškom u ruci, s kritičkom oštricom sasvim neskriveno usmjerenom spam ideologija koje su ratove započinjale i vodile, s bilo koje od zaraćenih strana, iz sigurnosti svojih fotelja. Najdojmljivije ratne književne teme obično su one kojima nema spomena u rubrikama “dogodilo se na današnji dan”, koje čak ni za crne kronike nisu sasvim podobne, one zahvaćaju ljude i događaje kojima se ne podižu spomenici, i koje po svom sadržaju spadaju u općeljudsku povijest srama, ludila i beščašća.
 

Rat nije igra 
Moram ovdje prizvati jednu epizodu iz nedavne prošlosti kojoj sam osobno svjedočio: kad je moja generacija stasala za vojsku, okupila nas je lokalna vlast na nekakvom skupu, i tadašnji komandant mjesne kasarne rekao nam je pred odlazak na služenje vojnog roka nešto što tada nikako nismo mogli shvatiti ozbiljno. Rekao je: ‘Vaša vas opština šalje da naučite kako se ubija!”, a mi smo to olako prečuli ne mogavši takvu poruku smjestiti u kontekst ičega što je tada predstavljalo našu životnu i društvenu zbilju. Svega desetak godina kasnije novim mladim generacijama itekakva je životna zbilja postala činjenica da se u ratu bija i može biti ubijen, da fijukanje metaka, eksplozije, rane, krv i smrti nisu samo prizori s filmskog platna, da rat nije igra u kojoj se poslije pogotka možeš ustati i nastaviti novu rundu s drugom ulogom. Rat ubija i onoga u koga se puca i onoga tko puca, o tome nam pripovijeda ovaj roman, a iako postoje mnogi predumišljaji o tome zašto se puca, kada takvi trenuci stvarno nastupe, puca se smo iz dva razloga: da seu bije, i da se ne bude ubijen. Toliko je duboko, toliko iskreno i potresno, toliko krvavo to ratno i poslijeratno preživljavanje i proživljavanje glavnog junaka ovoga romana, njegova transformacija u niz vlastitih suprotnosti, njegovo prekasno osvješćivanje kako je ubijanjem utjecao na čitav niz života, da ga na neki način moramo sažalijevati, iako ćemo ga kroz roman često osuđivati smatrajući da je mogao imati i drukčiji izbor. Nismo mi dovoljno pametni da bismo shvatili da je jedini pravi izbor rat ili mir, jer ako si u ratu, više izbora nemaš. Zato ovaj roman, a i svaki njegov razuman čitatelj, šalje do neba upozoravajuću poruku da svako ratno huškanje treba zatrti u samom začetku jer sjeme koje daje tako divlje i okrutne plodove doista nikome ne treba.

Davor Šišović, "Glas Istre"

Kad se Morten Falck u lipnju 1787. godine, u dobi od 31 godine, ukrca na nekadašnji kitolovac Der Frühling koji će zaploviti prema Grenlandu, najvažniji teret koji sa sobom ponese je – krava. Za tu će kravu, kojoj je nadjenuo ime Roselil, platiti još jednu kartu, kao za još jednog putnika, i potrošiti većinu ušteđevine. Što će vam krava na Grenlandu, s podsmijehom ga pita kapetan Valløe. To je krava muzara, ispravi ga Falck, pasmine Holstein.

Morten ponese i sijena i slame, držat će ga na palubi. Kapetan se izruguje da će se ta krava nagutati slanog sijena kad brod zavaljaju oluje i južni vjetar. I doista će biti tako, jer put do Grenlanda je dug, trajat će dva i pol mjeseca, no ta se krava - dobivši ime mljekarice iz djetinjstva što je radila na farmi Mortenova oca - združila s osobom, to je pak proizvelo nježnost, a nježnost je potaknula uspomene koje Falck cijeni i poštuje. Tako je jedna životinja postala simbol i čuvar ljudskosti u neljudskim uvjetima kojima je posada broda bila izložena više od sedamdeset dana.

Ljudskost je glavna tema podebelog romana „Proroci fjorda Vječnost“ dansko-grenlandskog pisca Kima Leinea koji je nedavno objavila nakladnička kuća Hena com u prijevodu Miše Grundlera. Kim Leine je rođen u Norveškoj 1961. godine, kao i njegov glavni junak, preselio se u Dansku u dobi od 17 godina i smatra se danskim piscem, no petnaest godina živio je na Grenlandu i tamo radio kao medicinski brat. Godine 2004. vratio se u Dansku, preciznije – deportiran je s Grenlanda u domovinu, i potom napisao svoj prvi, autobiografski roman „Kalak“. Taj roman nije preveden na hrvatski, ali je važan za ovaj roman. Kalak je naziv za „stvarnog“ ili „usranog“ Grenlanđanina; to je kompliment, znak divljenja, ali istodobno i uvreda, piše Tekke Terpstra 2008. godine u časopisu za kulturu Scandinavian Newsletter u članku u kojem recenzira Leineov prvi roman.

Zvuči kao da prepričavam indiskrecije, pritom ne osobito lijepe ni zabavne, no važno je za prikaz „Proroka“ jer je Kim Leine, u nekoliko navrata, otvoreno rekao da je Morten Falck ustvari on, a da su „Proroci fjorda Vječnost“ zapravo priča o njegovu životu na Grenlandu, osim što ju je on prebacio u 18. stoljeće i ispričao je kroz vizuru izmišljenog misionara koji odlazi u dansku otočku koloniju kako bi širio riječ Božju.

Što je, dakle, Leine činio na Grenlandu? Najprije, mnogo dobroga. Često je i sam, kao i njegov junak, bio i liječnik, i psihijatar, i vjerojatno duhovnik. Na Grenland je došao sa suprugom Laerke i dvoje djece. Uživa u životu na Grenlandu, no brak mu je pod pritiskom, upušta se u ljubavne veze s drugim ženama, što Laerke prihvaća. Obitelj se u jednom trenutku preseli u selo na istoku Grenlanda, ali to ne mijenja Leineove navike. Potom se vraćaju u Dansku, Leine je i dalje nemiran, nedostaje mu uzbudljiv život. Ostavlja ženu i djecu i vraća se na Grenland. Iako se uskoro i rastavi, i dalje održava ljubavne veze s nekoliko žena istodobno, ne predaje se nikome, ne može, možda zato što ga je kao dijete silovao otac. Predaje se alkoholu i drogi, to jedino, nagađam, može. Za neke od nas, u nekim fazama života, bijeg je jedini izlaz.

To rečeno, potrebna je golema hrabrost o tome ispričati priču, ali i zastrašujuća doza introspekcije; ona vrsta u kojoj čovjek sam sebe rastavi do poništenja. Mnogi to ne prežive, Kim Leine očito jest. Ako ste u međuvremenu pročitali „Proroke fjorda Vječnost“, sad će vam Morten Falck biti jasniji. Ako niste, ovo je blago uputstvo da budete blagi u procjeni tuđe čovječnosti.

U današnje doba – a ovo današnje treba shvatiti široko – jako je popularno naricati nad nestankom ljudskosti; u Hrvatskoj taj lelek „Gdje je nestao čovjek?“ odjekuje već barem dvadeset osam godina. No što znači biti čovjek, što je ljudskost? Morten Falck na početku romana, dok studira teologiju u Kopenhagenu, iako ustvari priželjkuje postati liječnikom, sam sebi u jednom trenutku, mimo morala i osjećaja stida, daje dopuštenje da istraži sve; ništa ne smije ostati nepoznato. U njegovu slučaju to znači secirati leševe koje nerijetko sam izvuče iz rijeke, potom si daje slobodu obilaziti dijelove grada u kojima rade kurve, konačno si dopušta i seksualno oslobođenje koje će mnogim čitateljima biti previše.

Iz Kopenhagena na kraju doslovce pobjegne, uvjeren kako slijedi Rousseauovu rečenicu iz njegova „Društvenog ugovora“: „Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima!“ Nekoliko puta će je ponoviti tijekom romana, vrlo često u pogrešnom kontekstu; ruku na srce, kao i većina nas, tumačio ju je kako je njemu odgovaralo. Ono što Falck ne citira, a Leine nesumnjivo zna jest Rousseauova „Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“ koja se često nađe u istom izdanju kao i „Društveni ugovor“ (Školska knjiga, 1978., prijevod Dalibor Foretić). U toj prvoj raspravi Rousseau govori o „plemenitom divljaku“; ideji da je moderni čovjek evoluirao iz stanja životinje. Rousseauov prirodni čovjek – nešto o čemu Falck sanja i vjeruje da će takvog sebe pronaći na Grenlandu – identičan je ustvari čimpanzi, a „prirodna“ dobrota čovječnosti zapravo je dobrota životinje; koja nije ni dobra ni loša.

Zazivajući Rousseaua krivo, jer on je govorio o slobodi u okviru društvenog ugovora, koji neminovno nameće okove, Falck će na Grenlandu naći „prirodnog divljaka“, i u domorocima, i u samome sebi. Možemo nabrajati Falckove „grijehe“: od onog prvog u Kopenhagenu kad se upušta u seks s maloljetnicima; preko onoga na brodu, kad žmiri na zlostavljanje maloga od palube, ali miluje valovima uznemirenu kravu u pokušaju da očuva vlastitu ljudskost; do svih sedam smrtnih grijeha kojima svjedoči na Grenlandu, a u nekima i sudjeluje. Nije slučajno da se dobar dio „Proroka fjorda Vječnost“, romana od 565 stranica, sastoji od deset poglavlja koja nose naziv po deset Božjih zapovijedi. Svakako, poveznica je što je glavni junak svećenik, ali poveznica je i temeljno pitanje ovoga romana, na koje je šapu odavno položila religija: što znači biti čovječan, što znači biti dobar i jesu li moralan i dobar istoznačnice?

U stoljećima nakon imaginarnog putovanja Mortena Falcka na Grenland dogodio se kopernikanski obrat: na pitanje morala odgovor je dala biologija (i fiziologija). Mi jesmo životinje, u to nema nikakve sumnje, dokazuje to upravo organ koji nas je izdigao iznad životinja – mozak. U trenucima krize jedan njegov dio – onaj koji danas nazivamo reptilskim – prvi će reagirati. Nema tu volje, niti morala: u trenutku napada ili neke druge ugroze, iz nas će prvo iskočiti životinja. Onda će tek došetati neokorteks i možda sanirati štetu.

Možemo, dakle, nabrajati Falckove grijehe, još više one koje drugi Danci čine u svojoj sjevernoj koloniji, i zgražati se nad njima. (Za osjetljivije čitatelje napominjem da „Proroci“ posebno obiluju seksualnim nasiljem nad ženama i djecom.) No zašto ih nabrajati? Odnosno, zašto ih je autor odlučio nabrojiti u tolikom obimu i često s gnusnim detaljima? Možda zato, da ostanem u duhu Roussseauove misli, što samo patnja i svjedočenje patnji onog plemenitog divljaka pretvara u čovjeka.

Bez patnje nema sućuti, empatije. Empatija, koliko god mi to voljeli misliti, nije nešto što nam je prirođeno, to nije urođena osobina onih prirodno dobrih; takvi, naime, ne postoje. Empatija stanuje u neokortekstu, razvija se zajedno s prednjim dijelom našega mozga, uz pomoć zrcalnih neurona i učimo je od drugih ljudi ili pomoću drugih ljudi. Naš kapacitet za dobrotu određuju drugi ljudi. Osuđeni smo jedni na druge, u tom smo smislu, da obrnem Francuza, posvuda u okovima (drugih), tako se rađa sloboda da se bude čovjek.

„Proroci fjorda Vječnost“ mukotrpno su putovanje u potrazi za dušom i smislom, za moj ukus mjestimično predugačak roman neobične strukture u kojem glavni pripovjedač (a ima ih više) najprije izrekne osudu nad samim sobom, a onda vam detaljno izloži svoje podbačaje. Roman funkcionira kao ispovijed, s obzirom na Leineov život jasno je i zašto, a opet u jednom trenutku autor hvata zamah i pripovijedanje počinje teći glatko. Čitatelj je ulovljen u klopku empatije iako mu mnogi likovi neće biti dragi: hoće li na kraju biti sudac ili duhovnik? Hoće li baciti kamen ili pružiti ruku?

Roman Kima Leinea samo je u Danskoj prodan u više od sto tisuća primjeraka, preveden je na više od dvadeset jezika, redom je u kritikama ocijenjen superlativima. To nesumnjivo znači da se jednom izgubljeni momak konačno pronašao i potvrdio kao književnik, ali mislim da daje odgovor i na ono pitanje – gdje je nestala ljudskost. Nije nestala. Na svijetu je, čini se, dovoljno ljudi spremnih zagledati se u životinju što čuči u njihovu tijelu. Ti je ljudi, čitajući hrabro i čitajući hrabre knjige, polako i oprezno pokušavaju pripitomiti.

Tanja Tolić

Julijana Adamović: Divlje guske. Zagreb, Hena com, 2018.

Unatoč činjenici da je Hrvatska i danas zemlja u kojoj oko pola stanovništva živi u ruralnim krajevima, ruralno se u novijoj hrvatskoj književnosti uglavnom zanemarivalo i zaobilazilo. Godinama su hrvatski pisci ispisivali cijele sage o pojedinim zagrebačkim blokovima, o (kvazi)urbanoj kulturi njihovih stanovnika, realno tek generaciju ranije pridošlih sa sela, što je uglavnom puka lokalna imitacija europskih trendova. Međutim, zadnjih godina je kroz djela Kristiana Novaka, Marka Gregura, Damira Karakaša, Zorana Malkoča, da nabrojimo samo neke autore, ruralno ponovo ozbiljno stupilo na scenu. Radnja romana Divlje guske Julijane Adamović smještena je u razdoblje poslije Drugog svjetskog rata u seosku sredinu u panonskoj ravni, gdje još uvijek vladaju tradicionalni odnosi, vrijednosti i obrasci života. U romanu pratimo život jedne obitelji, koja se sastoji od roditelja, djece i babe. Priču pripovijeda djevojčica predškolske dobi, čiji se otac upravo vraća iz bolnice nakon operacije, a majka čeka drugo dijete. Djevojčica slobodno baulja po prašnjavom selu, od kuće svojih roditelja do susjeda, posjećuje babu, istražuje okolinu, zaviruje u zabranjene i tajne prostore, tu i tamo ukrade ponešto, ponekad krišom promatra i nešto što ne bi smjela gledati i što ne razumije. Sve izgleda normalno, kako bi i trebalo biti u jednoj tradicionalnoj seoskoj zajednici, ali vrlo brzo se pokazuje da u romanu ništa nije kako izgleda na prvi pogled. Čitatelj već u startu primjećuje da djevojčica pripovijeda u prezentu i u prvom licu množine. Ako je prezent tu zbog nediferenciranih glagolskih vremena u umu djeteta, koje sve doživljava kao sada, zašto plural? S obzirom da plural nigdje nije eksplicitno objašnjen, čitatelj podrazumijeva da je riječ o sestrama blizankama, koje su od rođenja nerazdvojne, koje svuda idu zajedno, sve rade skupa, od lijeganja u krevet do raznih avantura, koje su toliko patološki povezane da sebe doživljavaju kao jedan entitet, međutim negdje oko polovice knjige radnja će ga istinski iznenaditi, te će početi shvaćati kakve sve tajne skriva to „mi“. Roditelji koji njenu dvostrukost prihvaćaju kao igru na kraju shvaćaju da je riječ o nečemu ozbiljnijem. Iako pokazuju brigu za dijete, ipak kao da nisu svjesni krize identiteta. Takvo dijete, sa svim svojim tajnama i preteškim psihološkim teretom, od početka je instrument u rukama babe, koja potajno spletkari i preko djeteta pokušava izazvati sukob u obitelji i dokazati bezvrijednost jednog roditelja, njene majke. Da bi to ostvarila, poklonima kao mitom osigurava naklonost djeteta. Iza fasade brižne seoske babe koja se brine za svoje unuče, nazire se podli manipulator koji je u stanju smisliti najgore podlosti kako bi zavadio njene roditelje, u čemu uglavnom i uspijeva.

Roman ima više slojeva koji se međusobno isprepliću. Intima jedne obitelji, odnosi sa susjedima, prijateljima i rodbinom su ključni sloj. Najviše je pažnje u pripovijesti posvećeno odnosu roditelja i babe, sitnim i krupnim trzavicama, nametnutoj krivnji, osjećaju neuspjeha, manipulacijama i podvojenoj lojalnosti. Ali iz pripovijesti djevojčice saznajemo i kakvi su odnosi unutar sela te nekoliko različitih zajednica koje tu koegzistiraju. Iza fasade normalnog seoskog ritma, brige za životinje, žetve i slično, uvjetovanog prirodnim mijenama, naziru se brojne pukotine intimne i društvene prirode. Malo pomalo dobivamo autentičan uvid u ono što je Krleža zvao „panonskim blatom“, u mračnu stranu seoskog života koji je opterećen teškim teretom tradicije, mržnje, zatomljenih nacionalnih i regionalnih šovinizama, pa i nezacijeljene posljedice rata. Saznaje se tko je bio u kojoj vojsci, što su Mađari radili u ratu, a što Rusi pred kraj rata. A u skoro svakoj kući, svakoj obitelji, poneki je etnički nepoćudan član.

U romanu Julijane Adamović smo u srcu Panonije, daleko od industrijaliziranih urbanih središta i medijski eksponiranih mikro uzoraka obećanog socijalističkog raja, koji su ideolozima i apologetima režima služili da uvjere narod da zapravo dobro živi i da „svakoga dana u svakom pogledu sve više i više napredujemo“. I dok je propaganda tog vremena prikazivala nerealnu sliku sretnog sela i kolektivističke privrede, u stvarnosti je većina ruralne i suburbane Jugoslavije živjela u krajnjoj bijedi, tek preživljavajući, a ljudi bez ikakve perspektive masovno su emigrirali u inozemstvo, odakle su financijski pomagali uzdržavanje svojih obitelji u Jugoslaviji. U romanu Julijane Adamović nema sindikalnih odmarališta u koja odlazi sretno radništvo s djecom (djevojčica usput napominje da je more vidjela samo na crnobijelim fotografijama, a otac napominje da je na moru bio samo jednom prije 10 godina), nema društvenih stanova koji se dijele svima, nema šarenih dječjih vrtića. Umjesto njih tu su baba i mreža neformalnih seoskih odnosa. Međutim Adamović ne pristupa ovom problemu napadno propagandistički, što je tipično za dobar dio suvremene hrvatske književne scene koja kroz književna djela plasira loše prikrivene aktivističke namjere, već suptilno, tek laganim potezima oslikavajući dramu ekonomske bijede u zaboravljenim dijelovima zemlje te implicitno utvrđujući ključnu činjenicu koja se danas olako prešućuje ili u dijelu javnosti čak otvoreno negira – većina stanovništva u Jugoslaviji nije živjela dobro.

Osim mita o socijalističkom prosperitetu, roman dekonstruira i nekoliko drugih zabluda prisutnih u hrvatskoj javnosti, poput mita o idili seoskog života. Seoska idila nije drugo do fantazija premorenih ljudi iz grada, iscrpljenih bukom prometa i veći dio dana zatvorenih u svoje male stanove, koji sanjaju o seoskoj kućici i dobrim, jednostavnim ljudima u susjedstvu. Tradicionalno selo daleko je od te umjetne slike, puno je šovinizma, mržnje, nasilja i podlosti. Dekonstruira se i mit o obiteljima koje žive u neimaštini, ali sretne. U stvarnosti nema sretne obitelji koja živi u siromaštvu i hrani se samo ljubavlju i međusobnom odanošću. Neimaština generira niz drugih problema, prisiljava ljude na kompromise koje inače ne bi napravili, ona je glavni uzrok svim mogućih obiteljskih razdora, nasilja, pa čak i raspada obitelji. Adamović na banalnim primjerima pokazuje kako obične stvari, poput nabave školske torbe, koju roditelji teško mogu priuštiti za svoje dijete, mogu postati sredstvo emotivnih ucjene od strane drugih članova obitelji, u ovom slučaju babe koja poput kakvog zloćudnog gospodara lutaka vješto vuče konce, te konačno i sloma obitelji. Poklon od babe nije samo poklon, torba je metafora, sredstvo beskrupulozne emotivne manipulacije najosjetljivijim članovima obitelji. Riječ je zapravo o grotesknom momentu, jer je torba u suštini gotovo bezvrijedna.

Ovaj roman je istovremeno intimna pripovijest o jednoj nesretnoj obitelji i socijalna drama poslijeratnog razdoblja, koje su temeljito isprepletene. Bez jednog ne bi bilo drugog. Čitatelju se neminovno nameću pitanje: što bi bilo da ja ova obitelj živjela u neko drugo vrijeme na nekom drugom mjestu? Možda se u prosperitetnoj sredini roditelji ne bi osjećali bezvrijedno, svaki bi dan odlazili na posao na kojem bi zarađivali dovoljno za sve potrebe, ne bi se svađali zbog sitnica, ne bi morali pristajati na ucjene radi materijalnih koristi i na kraju dijete ne bi sa sobom dalje u život ponijelo toliki teret. Roman „Divlje guske“ priča je o odrastanju, ali ne o sretnom odrastanju koje otvara neslućene mogućnosti, već o predestiniranosti pojedinca uslijed rođenja u određenoj obitelji i određenoj društvenoj sredini koji mu ostavljaju težak teret u naslijeđe, čak i u vidu psihičkih poteškoća. Julijana Adamović vješto je zaronila u dubinu nekoliko nama bliskih patologija, ali nedovoljno istraženih. Jezik kojim gradi svoju priču je začudan, pomalo na rubu realnosti, rečenice uglavnom kratke, iako su jasne i eksplicitne, često više ne govore nego što govore, a na čitatelju je da pronikne u dubinu njihovih slojeva. Činjenica da je roman ispripovijedan iz pozicije djeteta daje dodatnu vrijednost djelu, jer je svakom odraslom čovjeku, pa i piscu, iznimno teško ili gotovo nemoguće ponovno ući u dječji um i sagledati svijet očima djeteta. Julijana Adamović je u tome uspjela.

Ilija Aščić

Julijana Adamović: "Divlje guske", roman, Hena com, Zagreb, 2018.

        Kada su se ono na televiziji prikazivale serije "Kapelski kresovi" i "U registraturi"? Koje je ono bilo doba kada se pred ekrane crno-bijelih televizora postavljala obojana folija kako bi se fingirao kolor-televizor? Koliko još općih mjesta iz materijalne i popularne kulture možete nabrojati iz tog maglovitog doba? Vjerojatno mnoge. A koliko se duševnih stanja, osjećaja, strahova i ljubavi, boli i ozljeda, otkrića, spoznaja i čuđenja možete baš onako zorno prisjetiti, ako ste negdje u tom vremenu odrastali? Vjerojatno ne baš mnogo. Jer, prošlost je sačuvana u sjećanju na stvari i njihova fizička svojstva, u sjećanju na ljude i na njihove oči, kožu, geste, način govora ili oblačenja, ali jako malo se prošlosti može oživjeti sjećanjem na osjećaje, jer njih su potisnuli drugi, oni koji su došli poslije. Predinamični su dani djeteta koje se u jednoj osjetljivoj životnoj dobi od primarno perceptivnog naglo počinje pretvarati u misleće biće. Tako intenzivnom učenju nismo podvrgnuti nikad kasnije u životu. Brzina kojom odrasli žele u dijete usaditi kojekakva pravila, od higijenskih do etičkih, često je zbunjujuća i djetetu ne ostavlja drugu mogućnost nego da samo popunjava rupe nastale nedostajućim naputcima i pojašnjenjima. Neke se rupe ipak ne uspijevaju popuniti, poglavito one koje u djetinjem umu izaziva iracionalno ponašanje njegovih odraslih uzora. Tu dijete ne može primijeniti naučenu logiku, već je prisiljeno na improvizaciju. Plodovi takve improvizacije mogu biti nevjerojatno bogati i začudni svjetovi kojima dominiraju obrambeni mehanizmi sigurnosti, ljubavi, ljepote i dobrote. Sraz tog unutrašnjeg djetinjeg svijeta s grubom stvarnošću stvara iskustva izuzetnog emocionalnog naboja, ne samo za dijete kao protagonista, već i, u slučaju ovog romana, na nas čitatelje koji se s tim svijetom upoznajemo, postupno sve više u njega uranjamo, odabiremo strane, zagovaramo u sebi željene rasplete, i strepimo hoće li istina na kraju doista biti baš takva kako se malo-pomalo nameće, podmeće i insinuira.

        Ovo je najneobičniji domaći roman o odrastanju kojeg ste ikada imali u rukama, a vjerojatno je i prvi koji je ispripovijedan u prvom licu – množine. Obitelj u kojoj odrastaju pripovjedačice odnosno junakinje ovog romana, i uža i šira, poprilično je oštećena, odnosi i između generacija i pod istim krovom solidno su poremećeni, a na nedostatak sreće bitno utječe i siromaštvo. Promatrane kroz djetinje oči i um, te su okolnosti filtrirane prema kriterijima utjecaja na osobnu ugodu ili neugodu, no pomalo u obzor ulazi i kriterij dobrobiti, naravno s dječjeg gledišta osviješten vrlo nesebično. Kako odrasli, naravno, nemaju dovoljno vremena posvetiti se djeci, a na nezgodna ili zabranjena pitanja daju dogmatske odgovore, i u dječjoj svakodnevici nastaju rupe koje dječji um popunjava prilagođavajući bića, stvari i pojave svojim potrebama. Tako ove male pripovjedačice kroz niz anegdota i doživljaja postupno nama čitateljima otkrivaju što su sve sebi izgradile, detektirale, objasnile, kome se obraćaju kada uobičajeni kanali povjerenja zakažu, pa čak i kako su naučile manipulirati tim čudnim i hirovitim svijetom odraslih.

        Pripovijedanje u ovome romanu ne teče linearno, već poput širećih koncentričnih kružnica postupno zahvaća sve više, kao da tehnikom odzumiravanja od prikaza detalja napreduje ka cjelovitoj slici i potpunoj istini. U tom odzumiravanju neminovno ćemo naići i na trenutak jeze kad se bude počelo naslućivati nekoliko tih mogućih potpunih istina i kada se počnemo pitati tko (ili što) nam zapravo pripovijeda tu sumornu, emotivnu i potresnu priču. Na tom stupnju uvučenosti ovaj se roman naprosto neće dati ispustiti iz ruku, a do raspleta ili bolje rečeno smiraja vodi nas baš trilersko uživljavanje u niz zamki u koje se naivno hvatamo dokučujući kako će sve to završiti.

        Dodatnu draž ovome romanu daju njegova lokalizacija u siromašni slavonski seoski ambijent, te predivan jezik kojim govore likovi, a natruhe socijalnih, političkih i vjersko-nacionalnih odnosa onoga doba dodatno doprinose autentičnosti i uvjerljivosti priče. Bit ću čak i skroman ako kažem da je ovo jedan od najboljih domaćih romana koje sam pročitao u zadnjih godinu-dvije.

Davor Šišović

Godine 2008. objavljen je u Vinkovcima (SN Privlačica) prozni prvijenac „blogerice iz Bačke“, Julijane Adamović, s ironijskim otklonom u naslovu: Kako su nas ukrali Ciganima. U tim napetim, pomalo hirovitim, moderno, ali i tradicionalno sročenim pričama, osjeća se pripovjedačica „po naturi“, u građenju kompozicije, u višeslojnosti opisanih doživljaja u kojima je circulus vitiosus tjeskobno bivstvovanje puno odricanja, patnje, a radosti „na kapaljku“. Naša spisateljica, Julijana Adamović, krenut će dalje svojim spisateljskim „hodom po mukama“ i objaviti novu zbirku priča Konzerviranje (2010) u kojoj autorica svoje nesretnom sudbinom povezane likove dovodi do katarze u kojoj razodijeva njihovu ljudskost rastočenu u zlu i nasilju, u svijetu patnje bez osmijeha i bez oprosta.

U najnovijoj prozi Divlje guske autoričina spisateljska nadarenost doseže kulminaciju u imaginativnim epizodama koje su povezane čudesnim naslovima. Nositeljice tih osebujnih kazivanja dvije su djevojčice, koje ne mogu ostvariti neizrecivu, a prigušenu želju za ljubavlju u stvarnosti i obmanama promašenog obiteljskog života. U romanu koji komunicira čudesnim, infantilnim otporom dviju djevojčica, bez krivnje uvučenih u psihološke konflikte pune neprijateljstva, zlobe i mrzovolje, vrijeme i život enigma su. Pritajene pobune i skriveni afiniteti personaliziraju aktivnu maštu djevojčica.

Baba, koju djevojčice obožavaju (zahvaljujući zamršenim obiteljskim odnosima to je tetka i nije baka, a prava baka pečalbari u inozemstvu), i majka djevojčica, u sukobu su koji vodi do neispisanih dubina – neljudskog. Baba i majka su likovi s negativnim predznakom, otac djevojčica diže ruke od svega i susjedi su tu da se „odahne“. Sav taj osjećajni „metež“ apsorbiraju djevojčice – sobom, povlačeći se u svoj burni unutrašnji život i takav život dobiva svoj smisao u govoru.

Roman Divlje guske živi život – jezika, u nijansama, u temperamentu. Personalizirani jezik odstranjuje uniformnost i monotoniju. Slike sjećanja novo su biće jezika i u tom žrvnju straha i zlobe, i posvemašnjeg nedostatka prave, iskrene ljudske dobrote, djevojčice sazrijevaju, prikrivajući rast svoje svijesti – svoga bića u gruboj sredini koja okoštalo „baulja“ prema katarzi. Sjediniti iracionalne snove s okrutnom realnošću života težak je i mučan duševni napor. Djevojčice kojima je uskraćena ljubav identificiraju zlo koje rastače i uništava obiteljsku auru.

Autoričina apsolutna spisateljska nadarenost osmišljava priču koja nas „uvlači u sebe“. Njezin način naracije „hvata se“ čitatelja poput magneta. I onda se vrijeme zaustavlja. Vidjeti sve uveličano ili uljepšano mogu samo djeca, koja su u ovom romanu prikraćena za običan, ljudski, iskren osmijeh. Mržnja, zabrane i kazne dominiraju. Ostaje tragičan osjećaj tjeskobe i napuštenosti. Samoće koja se gotovo fizički osjeća.

Ljerka Car Matutinović

Marina Vujčić, Pitanje anatomije, Hena com, Zagreb, 2017.

Na pitanje kako objašnjava „tajnu svog uspjeha“ (čitanosti) kod publike Marina Vujčić odgovara vrlo suzdržano, stavljajući riječ uspjeh u navodnike zbog malih naklada knjiga, i pritom iznosi dva moguća razloga dobre prihvaćenosti svojih romana. Prvi je taj da piše o tzv. malim ljudima, o sudbinama pojedinaca na marginama života, a kako je društvo sve naše sudbine marginaliziralo, „valjda se ljudi s tim mogu poistovjetiti“. Njoj se također čini da je „tajna“ i u tome da „uvijek pišem neku vrstu bajki koje 'drže vodu'. Uzmem neku situaciju vrijednu fikcije koja djeluje poznato i svakodnevno, ali onda pišem na način na koji se to može dogoditi samo u fikciji. Svaka od tih priča međutim opet na neki čudan način djeluje uvjerljivo, odnosno dovoljno je realistična da čovjek može povjerovati u nju, ali zapravo je bajka jer se to u stvarnosti ne događa.“

Taj drugi razlog spisateljica ilustrira primjerom iz svog romana Susjed (2015): napominje da svi mi poznajemo neku ženu koja je u stanju zamisliti kako je susjed koji je pozdravlja na stubištu njezin budući partner, ali ne znamo nijednu koja tom susjedu kuha i ostavlja mu kriomice hranu pred vratima. Autorica smatra da publika kod nje voli upravo tu crtu bajkovitosti „koja se uvijek na nekom mjestu u mom romanu počne događati“. Shvatila je, kaže, već nakon svoga drugog romana (A onda je Božo krenuo ispočetka, 2014) da su čitatelji prihvatili njezinu iskrenu predanost temi, pisanju o onome što ih zanima, uzbuđuje i provocira.

Ove detalje, koji sugeriraju, među ostalim, i autoričinu visoku književnu osviještenost kad je riječ o aspektima odnosa pisca i publike, ne spominjem slučajno: jer i u Pitanju anatomije, njezinu novom romanu, udio „crte bajkovitosti“ ne samo da je primjetan nego je ona ugrađena u sam temelj teksta. Atmosferu nesvakidašnjeg, neobičnog sveznajući pripovjedač daje naslutiti već zagonetno intoniranim uvodnim paragrafom, osobito efektnom prvom rečenicom, čime odmah zaokuplja čitateljevu pažnju i vuče ga da čita dalje kako bi otkrio što stoji iza tajanstvenog oglasa:

         Gospođu Veroniku Vinter i gospodina Florijana Bauera spojila su leđa.

         Ne, nisu se negdje zajedno naslonili ili takvo što. Stvar je puno delikatnija i nema veze ni s čim što bismo mogli pomisliti ili smo već negdje čuli.

         Gospodin Bauer, naime, dao je neobičan oglas u novinama. Da, recimo, gospođa Vinter nije pasionirana čitateljica oglasnika, i to baš u novinama u kojima je gospodin Bauer dao objaviti oglas, te da je ne odlikuje stalna potreba za novim doživljajima i iskustvima, gospodin Bauer vjerojatno nikad ne bi dobio ni jedan odgovor na svoj neobičan oglas. Ne bi ga dobio ni da gospođa Vinter baš tada nije bila u potrazi za dodatnim poslom zbog financijskih problema u koje je zapala zbog sklonosti nerazumnim odlukama. I za gospođu Veroniku Vinter i za gospodina Florijana Bauera sve se u tom trenutku njihovih života posložilo baš onako kako se moralo posložiti da bi se oko tih leđa koja su ih spojila mogla zavrtjeti priča.

A iza teksta romana, na kraju knjige, u autoričinim Zahvalama, ima i jedna sasvim neobična: „Hvala i leđima na tome što su tamo gdje jesu – na mjestu za koje su nam potrebni drugi. Da nije tako, ovaj se roman ne bi morao napisati.“ To je završnica kruga u kojem se „zavrtjela priča“ inspirirana jednim bizarnim motivom – fizičkom nemogućnošću ljudskog bića da sámo pomiluje svoja leđa, što je, kako kaže jedan lik romana, „pitanje anatomije“. I doista, koliko god se sve to činilo uvrnuto, cijeli je roman proizašao i sagrađen upravo na toj manjkavosti anatomije ljudskog tijela, što je istodobno signal neodrživosti koncepta samoće koji zagovaraju glavni junaci romana Veronika Vinter i Florijan Bauer. Pritom je oboje protagonista, od početnog narušavanja ravnoteže do njezine stabilizacije i neke vrste hepienda (ili, kako bi se to ljepše reklo, nuđenja vedrije vizije budućnosti), prošlo niz krupnih preobrazbi odričući se, ne bez velikog otpora, mnogih svojih tvrdih svakodnevnih navika i dubokih životnih uvjerenja. Pripovjedač romana, koji inače ne pripada predočenom romanesknom svijetu i koji se voli upuštati u komentare postupaka glavnih junaka, odmah upoznaje čitatelje s njihovim polaznim pozicijama.

Gospođa Veronika Vinter i gospodin Florijan Bauer, kako ih narator najčešće oslovljava zadržavajući tako konvencionalni ton ophođenja da bi stvorio dojam o distanci prema njima, susreli su se prvi put u njegovu zagrebačkom stanu. Veronika se naime jedina javila na Florijanov čudan novinski oglas kojim traži gospođu za milovanje svojih leđa („isključivo leđa“), a on jamči sigurnost, diskreciju i dobru zaradu. Florijan je čovjek u pedesetima, čija je supruga, s kojom se dobro slagao i volio je, umrla prije desetak godina od posljedica moždanog udara. Izum što ga je patentirao omogućio mu je da napusti inženjerski posao jer su tantijeme redovito i obilato pristizale na njegov račun. S emocijama se „ponašao štedljivo“, bio je škrt na osjećajima, „duboko usmjeren na sebe“ i svijet koji je suzio na mjeru koja ga nije zamarala, prepustivši se programiranoj dnevnoj rutini – šetnjama, nabavi namirnica, kuhanju, čišćenju stana, čitanju. Nakon suprugine smrti odlučio je da je „jednina njegovo prirodno stanje i da to više nikad neće promijeniti“ pa se više ni s jednom ženom nije zbližio i tako priskrbio ruke koje bi mu u milovanju leđa zamijenile suprugine. Tek se sad, nakon toliko godina, dosjetio da mu bliskost i nije neophodna, nego da bi mu to netko mogao raditi za novčanu naknadu, pa je dao oglas u novine.

Veronika je bankovna službenica, četrdesetogodišnjakinja koja se osjećala profesionalno neostvarenom jer je svojim pravim pozivom smatrala slikarstvo. Na „ludi“ Florijanov oglas javila se – iako sa stanovitom rezervom, ali i radoznalošću i nadom – zato što je bila u velikim financijskim teškoćama zbog goleme rate stambenog kredita u švicarskim francima i nagomilanih neplaćenih računa za režije. Kao i Florijan, i ona se već bila čvrsto opredijelila za samački život: na tu je odluku uvelike utjecalo loše bračno iskustvo i rastava od muža kojemu je bila samo servis za njegove potrebe. Bila je uvjerena da je „zajedništvo čista prevara“ za ženu, da nema „množine bez kompromisa“, a ona više nije vidjela ni jedan dobar razlog za ustupke. S ljubavlju je davno raskrstila – „ostao je samo strah da bi joj se mogla dogoditi“. U takvom uvjerenju o pogubnosti braka za ženu i njezinu slobodu, svoj status ljubavnice, odnosno vezu koju održava s oženjenim muškarcem doživljavala je kao idealno rješenje jer je taj odnos ni na što nije obvezivao.

Za svoj honorarni posao milovanja leđa Veronika je pokazala ne samo dobru volju (jer je od tog prihoda podmirivala najhitnije račune) nego i talent da pronađe „pravu frekvenciju dodira“ Florijanovih leđa. On je pak bio vrlo zadovoljan, čak mu se činilo da je nova milovateljica dostigla pa i nadmašila virtuoznost njegove pokojne supruge Amalije. Veronika je Florijana doživljavala kao pacijenta koji treba njegu, a sebe kao medicinsku sestru ili njegovateljicu koja obavlja human posao. Bili su to dodiri u kojima nije bilo ničeg nedoličnog, dvosmislenog; pomislila je koliko samo ima ljudi kojima je u ovom otuđenom, virtualnom svijetu potreban takav nedužan, blizak dodir ili zagrljaj (da podsjetimo na jednu od tema Tuđeg života /2010/, prvog romana Marine Vujčić), dodir za koji bi bili spremni platiti kao što njoj plaća Florijan, pa joj je čak palo na um da bi mogla otvoriti „agenciju za parcijalno milovanje“.

Florijan bi, s druge strane, kad bi Veronika započela milovati njegova leđa, isključivao svaku misao iz svoje glave i prepuštao se ugodi. No cijelo bi vrijeme šutio, nikad nije izustio neki uzdah zadovoljstva ili izraz odobravanja, kompliment, samo bi joj na kraju zahvalio i dao novac. Veroniku je takva njegova neosjetljivost i ignorancija najprije čudila pa se pitala je li moguće da njezin posao nije vrijedan čak ni kurtoaznog razgovora? A onda više nije mogla izdržati, pobunila se i rekla da se, sjedeći iza njegovih leđa, osjeća kao „kućanski aparat“ koji on „uključuje na sat vremena tri puta tjedno“. Pale su teške riječi: optužila ga je da je njegovo „ignoriranje postalo monstruozno“, da je ona „ljudsko biće, osoba“ i da je „ne može tretirati kao stroj za milovanje koji je namjestio na bešumnu opciju“, na što ju je on potjerao iz stana, a ona izjurila zalupivši vratima.

Zaustavimo se malo kod ovog najdramatičnijeg prizora prve trećine romana, scene koju bismo mogli imenovati „zalupiti vratima“: citat koji slijedi zorno ilustrira dva autoričina karakteristična književna postupka. Jedan od njih upućuje na način izvođenja vremenskog reza u tekstu – skok iz vremena radnje romana u zbivanja koja su se dogodila u prošlosti, i to prema asocijativnom načelu (zalupila je vratima Florijanova stana u za nju važnom trenutku → kao što je davno zalupila vratima roditeljskog doma želeći naći bolji život). Drugo, otkriva se funkcija tih rezova u tekstu – takvi kratki analeptički izleti iznimno su važni za razumijevanje sadašnjih životnih situacija i psihičkih stanja protagonista:

Kad se našla na ulici, prva joj je misao bila da na putu kući mora kupiti voštanice.

Ta praktična misao prethodila je drugoj, sasvim drukčijeg karaktera. Bio je to svojevrstan déjà vu, prizor Veronike od prije dvadeset i pet godina kako – jednako ovako zalupivši vratima – zauvijek napušta roditeljski dom. Doduše, ovo roditeljski nije pristajalo stvarnom stanju stvari jer se ljudi koji su ostali iza tih vrata nikad nisu ponašali kao roditelji. Taj otac, koji ju je zanijekao još prije rođenja tvrdeći da ne može biti njegova, pa ta majka, koja se u strahu od njegova despotizma prema njoj ponašala kao da je doista tuđe, neželjeno dijete koje im je netko na prevaru podvalio – sve to vratilo se Veroniki Vinter u jednoj komornoj sekundi u koju je stalo puno više od onoga što je moguće u sekundu nagurati. Sve što je bilo zakopano u duboki zaborav. Zloćudne misli uspjele su, u toj jednoj sekundi, čak i povezati ignoriranje Florijana Bauera s onim koje je sustavno proživljavala kao djevojčica.

Iz ove retrospekcije čitatelj doznaje da Veronika potječe iz disfunkcionalne obitelji, od koje je još kao šesnaestogodišnjakinja pobjegla iz svoga provincijskoga gradića u Zagreb. Florijanov ignorantski odnos dozvao je u trenu njezino sjećanje na duboko u podsvijest potisnutu očevu i majčinu ignoranciju, i tek time učinio razumljivom, upravo sjajno motiviranom Veronikinu naprasnu reakciju na Florijanovu bešćutnost; jer, da pripovjedač nije uveo tu dotad čitatelju nepoznatu kardinalnu činjenicu iz njezina djetinjstva i rane mladosti (bijeg od kuće zbog osjećaja krajnje nelagode i ugroženosti u nesređenoj obitelji), neuvjerljivo bi ostalo Veronikino drugo zalupljivanje vratima.

Podatak da neki književni lik dolazi iz disfunkcionalne obitelji uvijek je važan jer najčešće stoji u pozadini nekih njegovih trenutnih postupaka ili sadašnjeg statusa. U ovom slučaju taj podatak ne čini uvjerljivom samo Veronikinu odbojnost prema Florijanovu ponašanju i odlučan, ponosan odlazak iz njegova stana, što, ne zaboravimo, podrazumijeva i odricanje od njegovih honorara koji joj omogućavaju da kako-tako pliva u svom dužničkom ropstvu i gomilama računa. To kratko sjećanje na užase djetinjstva objašnjava u dobroj mjeri i neke druge postupke u njezinu životu – da je morala prihvatiti bilo kakav posao kako bi uopće preživjela, da nije mogla na studij, pogotovo ne na studij slikarstva koje je osjećala svojim pozivom, da je neiskusna uletjela u brak s pogrešnim čovjekom. Otuda nezadovoljstvo i frustriranost sitnim činovničkim poslom u banci i oskudnom komunikacijom s kolegama, potreba da sve to kompenzira slikanjem za svoju dušu (završila je tečaj, proučavala tehnike, posjećivala izložbe), uvjerenje da je ljubav prijevara uperena protiv žena i odluka da živi samački i bez formalnih obveza prema muškarcima.

Kao i Veronika, i Florijan prolazi veliku životnu preobrazbu, možda i obuhvatniju i radikalniju nego glavna junakinja romana. Na kraju Florijanova „desetljeća hibernacije“, koliko je prošlo od prerane smrti njegove žene Amalije, a na početku romana, vidimo čovjeka sklonog izolaciji – koji teži životu bez drugih, bez vanjskog svijeta, bez izlaganja opasnostima, čovjeka s precizno programiranim životom u kojem su greške nepoželjne. Ponečemu od toga zacijelo uzroke valja tražiti u činjenici da Florijan također potječe iz disfunkcionalne obitelji, o čemu pripovjedač izvještava negdje oko polovice romana, kad je već dobrano krenuo proces protagonistove metamorfoze. On osjeća da se u njemu zbiva veliki prevrat, da se nešto zauvijek promijenilo. „Kao da se unutra otvorio neki ventil, nakon što je ne samo godinama, nego oduvijek, bio zaštopan i nepropustan.“ Poslije svega, Florijan je uvjeren da bi sada svojoj ženi, da je živa, ispričao punu, a ne friziranu priču o svojoj mučnoj obiteljskoj pretpovijesti, „sve što bi ga objasnilo, a možda i zaliječilo“.

Što je u Florijanu pokrenulo sve te promjene, novi, dojučer nezamisliv način razmišljanja i ponašanja? To da se pobunio protiv vlastitih rituala, da je prvi put u životu konobaru dao napojnicu, prosjakinji ostavio velik novac, da sad kadšto i opsuje u ljutnji, popije čašu vina. Da priznaje da je pogriješio s Veronikom – da se doista prema njoj ponašao kao da je kućanski aparat. Florijan drži da su „zahrđali mehanizam sata koji je stao prije deset godina“ pokrenule Veronikine ruke i poruke iz priča koje je čitao. Na svoj način, on time slavi moć dviju poluga koje su u stanju korjenito mijenjati čovjeka. Svijet u kojem živimo sve više čezne za dodirom, fundamentalnim, nenadomjestivim izrazom ljudske bliskosti, kojega u nadirućem virtualnom svijetu nema. U tom je smislu energija koju emitiraju Veronikini prsti milovanjem Florijanovih leđa obnoviteljska i iscjeliteljska.

Kao drugi pokretač Florijanova „zahrđalog mehanizma“ spominju se priče, pri čemu se misli na „moć knjige“ (vjerovanje da književnost može mijenjati svijet, ili bar utjecati na njega). Glavni junak romana ima veliku kućnu biblioteku koju je godinama nadopunjavao pa svaki dan poseže za ponekim sveskom i čita. U već spominjanoj Zahvali na kraju knjige stoji i ova rečenica: „Posebno hvala piscima koje fiktivni junak Florijan Bauer u ovom romanu čita: Darku Desnici koji nas je prerano napustio ali nam je ostavio svoju Pietù, te Semezdinu Mehmedinoviću, Tatjani Gromači i Miljenku Jergoviću, koji su svojim kratkim prozama moćno utjecali na mog junaka i na priču ovog romana – a prije toga i na mene, čitateljicu.“ U jednom intervjuu Vujčić pak „priznaje“,  s tim u vezi, da je „vjerojatno podsvjesno utkala vlastito uvjerenje koliko književnost može utjecati na život“. Autorica je u svoj roman uklopila desetak takvih epizoda, s različitim nakanama i funkcijama, pritom navodeći samo naslove priča i stranicu na kojoj se tekst nalazi; náslōvā knjîgā nema, a autori se spominju opisno („knjiga preminulog antikvara“ / D. Desnica; „pisac koji živi u SAD-u, iako je naše gore list“ / S. Mehmedinović; „knjiga autora koji inače piše romane“ / M. Jergović).

Lik svoga strojarskog inženjera Marina Vujčić, nasreću već dovoljno iskusna i tankoćutna spisateljica, nije pretvorila u književnog stručnjaka; dapače, pripisala mu je neke osobine simpatičnog amatera iskreno zaljubljenog u knjige, koji često ne može shvatiti odnos stvarnosti i mašte, ali nema pretenzija da arbitrira u stručnim pitanjima. Tako se kaže da je Florijan volio knjige bez fabule, jer ih je mogao čitati otvarajući ih nasumce; da je imao potrebu ono što čita povezati sa samim sobom i svojim životom; volio je priče u kojima se može prepoznati i s kojima se može poistovjetiti; dopadale su mu se priče koje nemaju „pravu radnju“, nego samo „prave rečenice“ jer bi ga uvijek navele na razmišljanje, na apstraktno mišljenje. Ponekad bi se i naljutio na kojeg pisca, kad bi ga svojom pričom odviše uznemirio ili ga naveo da se osjeća krivim: „Izabereš kratke proze za svoju literaturu kako bi spriječio druge da te uvuku u suvišna preispitivanja, a onda ti i one počnu zagorčavati život.“ Jednom je uzeo knjigu (riječ je o Levijevoj tkaonici svile) „autora koji inače piše romane“ i otvorio stranicu na kojoj je bila crtica Žena na prozoru. Pročitao je samo nekoliko redaka, i to je bilo dovoljno da ga uzdrma: radilo se o nekoj ženi koja je tugovala za umrlim mužem, a on je u njoj odmah, „na nepodnošljiv način“, prepoznao sebe „kao čovjeka kojemu je umrla žena i koji se nakon njezine smrti kažnjava nekom vrstom nepostojanja“:

Uskratio je sebi to pravo [pravo na žalost i tugovanje, S. P.] nakon Amalijine smrti, onako kako je uskraćivao sebi sav višak osjećaja, ali je sada, čitajući Ženu na prozoru, zavidio toj junakinji na njezinoj tuzi, i još više njezinu umrlome mužu na toj tuzi koja mu je dokazivala bol nedostajanja. I Amalija je to zaslužila, a on se junačio prihvaćanjem njezine smrti kao nečeg neminovnog što nije mogao ni spriječiti ni promijeniti. Odmah je sebi oblikovao zamjensku stvarnost i preselio se u nju ne osvrćući se na prošlost koju je s nekim dijelio. Suzu nije pustio, i još je pritom sebe uvjerio da baš tako treba, da bi ga i Amalija u tome podržala – a sad mu se činilo kako ona cijelo ovo vrijeme, tamo negdje, čeka svoju količinu zaslužene tuge čovjeka kojemu je život i prije i poslije nje bio tek mrtva priroda.

Ono što se nakon tog zaključka dogodilo na drugom katu u Šenoinoj 3, u stanu gospodina Bauera, nitko – a najmanje on sam – ne bi očekivao. Florijan Bauer je, naime, prvi put u svojoj odrasloj dobi, zaplakao.

I dok je u kratkim pričama nastojao pronaći neke sličnosti sa sobom i svojim životom, neku situaciju ili lik s kojim bi se mogao poistovjetiti, Florijanov je odnos prema Veronikinoj slikarskoj kreativnosti prošao neobičan put. Na početku toga puta stajalo je njegovo potpuno nerazumijevanje, nezainteresiranost, pa i odbojnost, a na kraju je pred njezinim leđnim ciklusom od dvadeset slika, inspiriranih upravo zajedničkim iskustvom u poslu milovanja leđa, stajao „potresen“, „uzburkanih emocija“. Na prvu, takav radikalan unutarnji preokret, i još u kratkom vremenu, čini se malo vjerojatnim. No spisateljica je, kao u slučaju s kratkim pričama, u prvi plan istaknula Florijanovu sklonost da sebe pokuša prepoznati u umjetničkom djelu, da na platnu nađe nešto s čim se može poistovjetiti. A glavni junak je, u autoričinoj literarno uvjerljivoj interpretaciji, na platnima vidio svoja leđa, vidio je Veronikine pokrete koje je pamtila njegova koža prenesene na slikarsko platno; „imao je osjećaj da je Veronika kroz špijunku virila u njegov život, a onda sve to lijepo stavila na platno“. Koliko je daleko, ili blizu, ta Florijanova laička definicija umjetničke prakse od Veronikina sofisticiranijeg shvaćanja da „umjetnost i ne treba činiti ništa drugo nego prenositi stvarni život dižući ga na višu, stvaralačku potenciju“?

Glavni junaci romana, i Veronika Vinter i Florijan Bauer, prošli su mučne preobrazbe i stigli na koncu do osobnog ispunjenja i zadovoljstva, i oboje su svjesni da su upravo oni jedno drugome u život unijeli pozitivne promjene. Florijan je sretan što je dobio priliku da nadoknadi sve one godine neosjetljivosti za druge – pa je tako, kao tajni mecena, organizirao Veroniki prvu izložbu slika i otvorio malu galeriju za neafirmirane umjetnike u kojoj će ona zacijelo postati voditeljica i tako krenuti „u svoju novu, željenu budućnost“. Što se Veronike tiče – a sličan je prevrat osjećao i Florijan – shvatila je da su leđa pouzdan dokaz da nas priroda nije oblikovala da budemo sami, a i stalno je nešto podsjeća na neodrživost njezina koncepta samoće. Na koncu, kao post scriptum izloženom leđnom ciklusu, naslikala je još jednu sliku, koja za roman ima simboličko značenje: na njoj su dvoja gola leđa iz profila, muška i ženska, naslonjena jedna na druga. Sliku je glavna junakinja objesila u dnevnoj sobi, kako bi je podsjećala na činjenicu da „možda i nije tako loše imati nekoga tko će ti oprati leđa. Nekoga na koga se možeš i osloniti i nasloniti.“

Na početku ovog teksta citirao sam izjavu Marine Vujčić u kojoj kaže da ona piše „neku vrstu bajki koje 'drže vodu'“. Nakon pojave Pitanja anatomije može se samo potvrditi da nitko točnije i preciznije u tako kratkom obliku nije opisao proznu formulu ove spisateljice od nje same. Toliko vjere u budućnost i pozitivne energije koju emitira ova suvremena bajka ne može se naći u cijeloj današnjoj smrknutoj hrvatskoj prozi. Možda nam je nedostajalo, kao kontrast, upravo ovakvo jedno obilje optimizma da shvatimo u kakvoj crnoj rupi živimo.

Pitanje anatomije ima posebno mjesto u našoj suvremenoj prozi, a kao i svi dosadašnji romani Marine Vujčić potvrđuje neprestan razvoj i rast njezina književnog umijeća.

Strahimir Primorac

Započnimo 'školski', uvodom u lik i djelo Julijane Adamović. Dakle, riječ je o autorici, po profesiji socijalnoj pedagoginji sa stalnom adresom u Vukovaru, koja je književni život započela na blogu. Znam, reći ćete, pa takvih je trenutno na stotine, ali stanite, taj je podatak bio aktualan prije više od deset godina i odavno se dogodio transfer do knjiga. Isprva u zbirku priča „Kako su nas ukrali Cigani“, potom „Konzerviranje“ i „Glineni anđeli“. Plus tri knjige za djecu i mlade. Ništa od toga nije bilo nezapaženo, dapače, dogodio se tu i jedan „Kiklop“ te nagrada Ivana i Josipa Kozarca. Danas Julijana Adamović piše i kolumne na jednom portalu u kojima komentira društveno-političku zbilju što joj je, dakako, donijelo koliko pristalica toliko i oponenata.

No, slobodno možete zanemariti sve što ste do sada pročitali, kao što možete zaboraviti i sve dosadašnje opaske o Julijaninoj prozi koja predstavlja model tzv. 'malih' knjiga, o običnim ljudima, svakodnevnim situacijama, često s fokusom na ženske sudbine. To o ovoj autorici zapravo govori još malo pa ništa nakon što je objavila svoj prvi roman „Divlje guske“ nakon kojega je, ako je pravde, njezino visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi zagarantirano, jer je riječ o doista sjajnom romanu za koji je teško pronaći ikakav bliži kontekst, iako se na prvi pogled ne doima tako. S jedne strane radi se o romanu o odrastanju, a takvih smo se bogme načitali, moderno rečeno unutar disfunkcionalne obitelji čiju funkcionalnost duboko nagrizaju odnosi majke i Babe, majke i oca, a djeca su logično žrtve. S druge strane, zbog naglaska na ženskim likovima i njihovim međuodnosima lako je ovaj roman promatrati i u kontekstu 'ženskog', kao što ga možemo, zbog smještenosti u neimenovani ali prepoznatljivi ravničarski okoliš, Srijem, negdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća, čitati i kao podvrstu ruralne proze s naglašenim socijalnim momentom. Istina, sve su to „Divlje guske“, ali i mnogo više i kompleksnije od toga.

Svijet u koji nas uvodi ovaj roman gust je i mračan, naturalistički taktilan, premrežen bolestima i smrtima, grubostima i nasiljima, mržnjama i netrpeljivostima, daleko od bilo kakve idealizatorsko-sentimentalne pojave uobličavanja priče o odrastanju. Teško je zamisliti da je tu ikada bilo ljubavi i nježnosti, kao i da bi itko mogao preživjeti u takvom okolišu. Svijet je to u kojem su „stid i smrt vezane u čvor“, a majke izgovaraju kletvu „bolje da vas nisam rodila“. Iz toga svijeta progovora infantilni pripovjedački glas, točnije dvoglas, jer je roman ispripovijedan u 2. licu množine, što je pozicija koja svemu daje dozu začudnosti i neobičnosti, istovremeno i nekakve jezive dvostruke proživljenosti i autentičnosti, no pitanje tko to govori na koncu će dobiti svoje, duboko psihološki utemeljeno razrješenje. Glasovi pripovjedačice/a, djevojčice/a uobličavaju obrise vlastite svakodnevice, točno onakve kakva jest i kako je osjeća/ju i proživljava/ju. Razapetost između majke i Babe, čiji odnos obilježava neskrivena mržnja, okrivljavanja i netrpeljivost koja seže daleko u prošlost, ona je koja podvaja dječji identitet i stvara osjećaj krivnje i nesnalaženja koje je nemoguće racionalno shvatiti i proraditi, ali stvara duboke ožiljke. Upravo zbog toga pribjegava se i iracionalnom, snovima i Guski, koji imaju značajnu ulogu u tekstu samom i služe kao neka vrsta pohrane straha i zbog njega neizrečenih emocija. Obitelj je to u kojoj otac igra tipičnu ulogu patrijarhalnog i strogog muškarca, no nemoćnog da se odupre silnicama mržnje između dviju žena, pa se prepušta alkoholu i grubostima. Ta je obiteljska mikrozajednica smještena i u onu širu, seosku i društvenu koju odlično manifestiraju sporedni likovi koji se pojavljuju u priči i nose simboliku prostora i vremena. Prostor je to grubih odnosa i nedostatka emocija, borbe za egzistenciju, ali i duboko podijeljen i ksenofobičan. Netrpeljivost je naglašena prije svega prema Bosancima (kojima pripada i majka), kao sublimaciji onih Drugih koji su ionako za sve krivi. Prošlost je ta koja također nije poštedjela ni ovu mikro ni makrozajednicu; osim obiteljske priče iz prošlosti koja je odredila sadašnje odnose, to je prostor u kojem su ostale 'švapske' kuće i koji pamti brojna iseljavanja i naseljavanja. Sve to djevojčica/e dakako ne shvaća/ju, ali čuje/u i bilježi/e, no patnja koju iskazuje/u, kako na psihičkoj tako i na fizičkoj razini, ona je elementarna – nedostatka ljubavi, nježnosti i povjerenja te zbunjenosti time kome bi trebalo iskazivati privrženost u toj okrutnoj igri između majke i Babe.

Mnogo je zla u svijetu ovoga romana, zla koje istina dobiva svoju uzročnu opservaciju, ali ostaje neshvatljivo dječjoj psihi. Mnogo je tu mučnih scena, hladnoće i nepravdi koje je teško progutati, baš kao što pripovjedačica/e ne mogu savladati masnu i ljepljivu pileću kožicu koju moraju pojesti, no Julijana Adamović sa svime se time sjajno nosi, naizgled objektivno i hladno, bez komenara i patetiziranja. „Divlje guske“ snažan su i optužujući roman nakon kojega ostaje taj osjećaj pileće kožice u grlu, ali i dojam kako ste pročitali knjigu koja je po svim kriterijima 'velika', iako polazi od navodno 'maloga' ili barem ne dominantnog  – pripovjedača, teme i prostora. Sve pohvale!             

Jagna Pogačnik

Tri prethodna romana Ankice Tomić, autobiografski prvijenac „Naročito ljeti“ te žanrovski konglomerati „Damen kapric“ i „Vice versa“, bili su sasvim dovoljan 'uzorak' kako bismo stekli vrlo pozitivan dojam o ovoj autorici. Prvijencem je stekla simpatije čitatelja i pozitivan sud stručne javnosti (tri književne nagrade), dok su sljedeća dva romana ukazala koja je to prozna dionica kojom Ankica Tomić želi 'voziti' po zemljovidu suvremene proze. Prije svega, riječ je o vrlo talentiranoj pripovjedačici čije je pripovijedanje jednostavno i čitko, ali zbog toga nimalo banalno ni lagano, a njezina sklonost fragmentiranju fabule, što će i u novom romanu biti izvedeno izmjenama pripovjedačkih vizura te uvođenjem epistolarne dionice, ukazuje i na koncentriranost pripovijedanja i umijeće da se fabularne niti drže u ravnoteži i s lakoćom isprepletu. Također, jedna je od osobitosti njezine proze, s iznimkom prvog romana, miješanja i svojevrsno poigravanje žanrovima – od obiteljskog romana, krimića, u „Vice versa“ i primjesa fantastike, do trilera, ljubavnog i psihološkog romana, kako je mreža žanrova postavljena u „Skarabeju“. Dakako, triler je ovdje samo u naznakama na početku jer čitatelj biva suočen s novinskim tekstom u kojem se izvještava o tajanstvenom ubojstvu žene u šibenskoj Tvrđavi sv. Nikole, pa postoje indicije kako će se roman nastaviti trilerskom šprancom istrage. No, osim čitatelja, s tom se novinskom viješću iz crne kronike suočava i jedna od pripovjedačica, uz jutarnju kavu, i tu započinje njezin privatni triler koji se, zapravo, više odvija u njezinoj psihi.

Suzana, talentirana žena srednjih godina zapela u pogrešnom i istrošenom braku, sa sinom tinejdžerom s kojim je svaka komunikacija malo je reći teška, nakon pročitane vijesti stvorit će u svojoj glavi određene indicije o tome tko bi mogao biti ubojica i tada kreće potraga za vlastitom prošlošću, tajno proučavanje sačuvanih ljubavnih pisama koje joj je kao šesnaestogodišnjakinji iz tadašnje JNA slao njezin dečko, Šibenčanin Goran. No, premda se poklapanja i indicije koje se rađaju u njezinoj glavi čine možda neuvjerljivim i ishitrenim, Suzanina intuicija puno je jača no što možemo pomisliti. Nakana Ankice Tomić u ovome romanu, međutim, nije raskrinkavanje jednog zločina pomoću neklasične, slučajne istražiteljice. Ta je vijest, zapravo, nešto kao naslovni skarabej koji uz sva svoja ostala značenja i simboliku, jest kukac koji kotrljanjem prenosi kuglice izmeta. Nakon što se tom viješću u fabularnom smislu zakotrljalo, kreće intrigantno raskrinkavanje kompleksnih bračnih odnosa; osim Suzane i njezina muža liječnika, tu je i šibenska profesorica glazbe Katarina i njezin suprug, lokalni moćnik Tome. Premda dvije odvojene obitelji i žene koje se ne poznaju, njihove će sudbine na kraju biti vrlo čvrsto dovedene u vezu. Treba svakako napomenuti da su ta dva braka na rubu, prepuna praznina, nerazumijevanja i neljubavi, iznimno suptilno i dubinski secirana, kroz sitnice, dijaloge, učinjene ili neučinjene geste, ali dovoljno da fizički možemo osjetiti njihovu pogrešnost. Na taj je način ovaj roman psihološki utemeljena studija ljubavi i njezinih faza, pukotina i raspada i prešućenih istina. S druge strane, obje su junakinje u romanu pozicionirane prema svojim mladalačkim ljubavima, svojoj prošlosti u kojoj su, premda to i ne znaju, vrlo čvrsto povezane. Epistolarni dio, Goranova pisma koja funkcioniraju dvostruko – kao podsjetnik na prošlost, ali i krunski dokaz u sadašnjosti – sjajno karakteriziraju psihoportret njihova autora, ali i donose duh jednog vremena, otprije tridesetak godina. Pisana specifičnim stilom za jednog devetnaestogodišnjaka ona kod Suzane, koja u njima pronalazi i svoj vlastiti kutak osame (pa i emancipacije, jer privatnu istragu vodi sama) i prizivanje davnih emotivnih stanja, pojačavaju indicije koje slaže u svojoj glavi, a pred čitateljem razotkrivaju patologiju jedne ljubavne fiksacije i psihoportet osobe sposobne voljeti jako, ali jednakim intenzitetom i mrziti.

U smislu istrage zločina, zapravo, premda netipično, „Skarabej“ djeluje logično i profesionalno i kao žanr i njegovo iznevjeravanje. No, to je ipak kostur oko kojega se plete priča koja je jaki na nekim drugim razinama, odnosno u tome kako su raznoliki aspekti, dramatski i nepretenciozno, uklopljeni u fabularnu okosnicu. „Skarabej“ je kronika dvaju vremena s nenametljivim, ali prepoznatljivim mrvicama zbilje, odlična studija ljubavnih nijansi, portret psihičke patologije, međugeneracijskih razlika, kao i teze kako „ponekad u sasvim nepoznatim ljudima pronađemo djelić sebe, djelić vlastite neispričane priče“. Ankica Tomić ovim romanom, dinamično pisanim, intrigantnim i čitkim, pokazala je kako smo neke svoje neispričane priče sebi i drugima dužni ispričati. Čak i po cijenu narušavanja vlastitog mira, potpune deziluzije, pa i razotkrivanja zločina.

Jagna Pogačnik, Express

 Julijana Adamović socijalna je pedagoginja, Bačvanka nastanjena u Vukovaru, društvena kolumnistica, afirmirani prozni pisac. Ova knjiga nadmašuje sve što je do sada napisala

Dvije su Agote naših književnosti. Prva je u romanu “Crnac” Tatjane Gromače, jednoj od najljepših, a sigurno i najmračnijoj knjizi suvremene hrvatske književnosti. Druga je u romanu “Top je bio vreo”, srpskoga i sarajevskog pisca Vladimira Kecmanovića. Dok je Gromačina knjiga nekako još i pročitana, premda bez čitateljske koncentracije i poštovanja prema tekstu, Kecmanovićeva je završila u blatu i pod muhoserinama lažnih političkih angažmana onih koji je nisu ni čitali. Oni, pak, koji su je čitali, nisu je baš najbolje shvatili…

“Divlje guske” Julijane Adamović, objavljene krajem kolovoza 2018. u zagrebačkom Hena comu, treća su, vjerojatno i najneočekivanija Agota. Ispripovijedana iz stilski gotovo nepodnošljivog prvog lica množine - ili, u intenciji, iz slovenske i prajezične dvojine - pripovijest se zbiva u neimenovanom selu negdje u Bačkoj. Iako u romanu postoje jasne indikacije o mjestu i vremenu radnje, uglavnom su to sedamdesete i osamdesete godine, pa se povremeno pojave i hiperrealistični detalji socijalističke svakodnevice - poput stabilizatora uz televizor, temeljni dojam je, kao i u “Velikoj bilježnici”, da se se sve ovo zbiva nigdje, a zapravo u opustošenom, obezduhovljenom i obeznađenom svijetu, u kojem jedva da još i postoje obrisi civilizacije.

“Divlje guske” su, možda, postapokaliptični, šizofreni bildungsroman. Odrastanje čiji će finale, naravno, ostati izvan knjige i izvan domašaja pripovijesti, ali ga ovaj čitatelj može zamisliti samo u ludnici. Ili u nekoj pretpostavljenoj odraslosti kao društveno prihvatljivom i visokofunkcionalnom obliku ludila. Glavni lik ove knjige, njezin pripovjedač, su, kako se čitatelju većim njezinim tokom čini, sestre blizankinje. One se javnosti obraćaju isključivo u prvom licu množine, u svojoj povlaštenoj i hermetički zatvorenoj dvojini. To je prirodno njima, svijet oko njih ne vidi u tome nikakav problem, ali čitatelj se ne može naviknuti. Dvojna, množinska perspektiva ono je što stvara nelagodnu, gotovo sablasnu atmosferu “Divljih gusaka”. Sablast je to života na selu, u tuđemu ili u onom što je nekada bilo tuđe, da bi onda, logikom povijesnih kretanja a ne imovinsko-materijalnom transakcijom, postalo vaše; sablast života u višestruko disfunkcionalnoj obitelji, te na kraju, a možda i iznad svega drugog, sablast odrastanja.

“Divlje guske” odvijaju se među švapskim i šokačkim kućama, u svijetu koji je nedvosmisleno određen time iz koje se tko 1945. vratio vojske, u svijetu kojem, posve prirodno, jer je posvuda bilo tako, biti Bosanac ravno je najgoroj uvredi. Ali ništa od svega toga nije kod Julijane Adamović izvor nevolji, niti je ičim od svega toga nevolja objašnjena. Pustošenje svijeta nešto je što se zbilo mimo svega drugog.

Pojam dobrote za njih je dvije, uglavnom, sporedan, premda dobro primjećuju kad je netko zao. A skoro svi su zli. Najgora je, možda, Baba. Ali one Babu vole, jer voljeti nekog nije uvjetovano njegovom dobrotom. Ljubav je bezuvjetna, pogotovo u djetinjstvu, tom blaženom dobu straha, užasnutosti i divljaštva, kada se lako naviknuti na sve, pa tako i na tuđe, a onda i na vlastito zlo.

Otac u početku tuče majku. Baba ju mrzi, govori joj da je Bosanka, kao što i majka mrzi Babu. I sve je tu u skladu s dječjim poretkom. Jedino što se onda njih dvije upiške u snu. Često im se to događa, i povezano je s jednim snom. Ali nikad im se, eto, ne dogodi da se upiške kad spavaju kod Babe. Ono što im ona pokloni ne usuđuju se pokazati majci. I obrnuto. Odrana su upućene na krajnje kompleksnu mrežu i konstrukciju međuljudskih odnosa unutar obitelji, na zlo koje je, vjerojatno, posljedica životnih nesreća. Ali koga briga od čega je poteklo zlo. Treba živjeti s njim, snalaziti se i izbjegavati ono što iz zla proizlazi.

Tu su Lenka i Kolja, oni su Rusi, pravoslavci, tu je djed Madžar, uzoran multikulturni svijet, koji Julijana Adamović ni jednog trenutka ne divinizira. Izmiješanost sama po sebi ne znači ništa, osim što otvara mogućnosti za zlo i mržnju na još jednoj razini. Kao ni kod Agote Kristof, ni kod Julijane Adamović utjehe nema, ni izlaza. Niti je smisao svega u tome da se ljudi utješe ili da budu sretni. Smisao djetinjstva je da se, naravno uz mnogo sreće, na kraju odraste i da se tako od antagonista prometne u protagonista. A možda i da se iz dvojine ili iz množine napokon pređe u jedninu.

Nešto je animalno u odnosima među ljudima. Tako je u “Divljim guskama”, u “Velikoj bilježnici”, u “Crncu”. U “Top je bio vreo” oljuđenje i izlazak iz životinjske kože vodi prema katarzi, u najganutljivije trenutke, ali i u potpunu emocionalnu i moralnu propast. No, to je druga knjiga, vratimo se ovoj.

Julijana Adamović vlada osjećajima, ali i onim što osjećaji proizvode među ljudima. U tome je sjajna. Pritom, ona u “Divljim guskama” ispisuje savršeno nesentimentalan, ali ne i hladan tekst. Nad ovim nesrećama nitko se neće rasplakati, pa ni čitatelj. I to je, zapravo, jedini način da se ispriča ovakva pripovijest. I još da bude istinita. Sve drugo bi bilo lažno. Svaki osjećaj bio bi suvišan. I zato dvojina, i to dječja dvojina. Djeca su tupa, sve dok nisu inficirana odraslim sentimentima ili sve dok im, nečijom dobrotom, nije pružena mogućnost da slobodno osjećaju svijet.

Osnovna društvena karakteristika dobrih knjiga u Hrvatskoj, u dobu općega kulturnog propadanja, kada se, kao u govorima nadležnih na otvorenju Festivala svjetske književnosti, književnost tretira kao “hobi” i kao “strast”, a njezino se postojanje ističe u kontekstu “unapređenja kulture čitanja”, jest ta da se one, dobre knjige, pojavljuju slučajno, mimo reda i očekivanja, često od pisaca i spisateljica koji nisu predodređeni ni predviđeni da napišu i objave dobru knjigu. A kako dobra književnost nije sama po sebi dovoljna, pogotovu onima koji ne čitaju ili nisu ni sposobni za čitanje, tada pisci, da bi od javnosti dobili certifikat za svoje pisanje, trebaju biti politički ispravni, društveni aktivisti, potpisnici peticija, borci za radnička prava i dalje sve redom, jer ako to nisu, bit će, u najboljem slučaju po njih, ignorirani i prešućeni. Julijana Adamović, kako se to sa strane čini, ne ispunjava ovako postavljene preduvjete za participiranje u glavnoj matici hrvatske književnosti. Neće je biti u užim izborima za telekomunikacijsku nagradu, premda je tamo kolumnistica - ali ona koja služi za uspostavu svjetonazorske ravnoteže - te će je salonska književna ljevica hvaliti samo ukoliko za takvo što nađe desnih i materijalnih interesa. A desnica, ona u književnosti i u umjetnosti, nigdje, pa tako ni u Hrvatskoj, srećom ništa ne znači.

Prethodni ulomak, gorak, dječje tup, te možda i nepotreban, služi tome da naglasi dvije okolnosti: stvarnu vrijednost ove knjige i njezinu pretpostavljenu buduću sudbinu. Ugluho će proći, premda je nešto drugo zaslužila. Čitat će je, u najboljem slučaju, kao starinski socijalni roman, kao žensku knjigu ili kao još jedan roman o odrastanju, što će sve ovog čitatelja iritirati. Čitatelj polaže pravo na knjige koje je pročitao. To pravo nije manje važno od prava na knjige koje je napisao. Maltretirajući svojom glupošću, odsustvom sluha i čitalačkog dara, njegove knjige, vi njega vrijeđate. Kuckate ga u zdrav mozak, zobljete mu hipofizu, vi ste oni koji u Lisinskom kašlju dok im Ivo Pogorelić svira.

“Divlje guske” su odlična knjiga. Dvojina na kraju biva razriješena. U zadnje dvije-tri rečenice. Ali uzalud vam je čitati ih ukoliko niste pročitali sve što im prethodi…

U ovo naše vrijeme, gotovo do ekstrema poremećenih kulturoloških, estetskih, etičkih, književnih i uopće ljudskih vrijednosti, Dražen Katunarić svojim je svestranim literarnim pismom, zapravo svekolikim stvaralaštvom (prevodilačkim, izdavačkim i uredničkim radom; posebice pri tomu mislim na »njegov« časopis »Europski glasnik« koji je sigurno danas ono najbolje što hrvatska periodika ima) posvećen propitivanju vlastitog jezičnog i kulturološkog identiteta, a možda još i više problematiziranju nacionalnog i duhovnog konteksta sredine u kojoj živi i djeluje.

Naravno, uvijek u korelaciji sa svijetom koji nas okružuje i u kojem s poznavanjem prati sve krucijalne društvene i poetičke (pro)mjene, a koje se (r)evolutivno reflektiraju i ogledaju u njegovom radu, jer Katunarić je kao senzibilan i radoznao intelektualac spreman, što je dokazao u svojih do sada objavljenih gotovo 30-ak knjiga (primarno poezije, ali i proze te posebice inspirativnih eseja) – kreativno, strasno i (samo)kritički propitati različite mogućnosti vlastitog rukopisa. Ono što ga karakterizira, kondenzirano je u izrazitom individualizmu, duhovnom stavu prema književnom »predmetu«, njegovim fenomenima, jeziku, žanru kao i nenametljivom povezivanju svih ključnih »slojeva rukopisa« u iznenađujući oblikovane cjeline.

Francuski đak

Estetski i stilski nivo teksta uvijek se podrazumijeva, kao i dosluh s vremenom u kojem piše, ali i o kojem piše. U tom je smislu Katunarićev roman »Smiješak Padra Pija« između ostalog i neka vrsta novih odgovora na ranije postavljena zahtjevna pitanja koja su se tijekom godina pisanja pred njim (na)taložila, a koja i danas jednakim intenzitetom postavlja naše, u mnogo čemu dramatično doba. Svojedobno je velikan francuske literature Gustave Flaubert zapisao: »Autor u svom djelu treba biti ono što je Bog u svemiru; svuda prisutan, a uvijek nevidljiv«.

Katunarić se kao »francuski đak« (i u doslovnom smislu riječi, jer je studij filozofije svršio 1978. na Sveučilištu Strasbourg), koliko god se to na prvi pogled ne vidi (ili barem tako ne izgleda), dosljedno drži ovog »naputka«, jer p(r)okazujući svoje vrijeme i sve probleme koji se u njemu prelamaju, u svojim intrigantno posloženim tekstovima jasno aludira na sukob ideologije i metafizike, tako da je »Smiješak Padra Pija« daleko više priča o vjeri, Bogu, sumnji, zlu i ljubavi, nego što nam se kroz vanjsku sliku, na formalnoj razini, isprva čini.

Naravno, ove rasprave traju od antike, preko Dostojevskog pa sve do danas, ali Katunarić ih svojim snažnim rukopisom na poseban način artikulira; ne nudi, niti može ponuditi jasne odgovore i rješenja, stoga lik padra Pija, sveca iz Pietrelcina (čije je tijelo navodno ostalo neraspadnuto do danas) ima višeslojnu simboliku, ali iznad i prije svega javlja se kao svojevrsni Deus ex machina koji i kad nema rješenja, nudi rješenja. Utoliko ne čudi što je glavni junak Katunarićeva romana (Marko Bilić) osoba krajnje upitnih moralnih kvaliteta i ljudskih vrijednosti, ponesen spoznajom o čovjeku »mnogih karizmatskih darov»« (koji je u samostanu San Giovanni Rotondo proveo gotovo cijeli život od 1916. pa do smrti 1968.), odlučio nakon (pokušaja) svojevrsne metanoje hodočastiti njegovom grobu, ne bi li i sam našao rješenje iz bezizlazne situacije u kojoj se našao.

Literarno hodočašće

A i sâm je Katunarić literarno hodočastio stazama svojeg junaka, kako bi vjerojatno i za sebe dokučio gorku istinu duše i tako je pretočio u roman, koji bez ikakve sumnje spada među ono najbolje u suvremenoj hrvatskoj prozi ispisano, ne samo posljednjih godina. Katunarić se ne bavi labirintom duše na način Turgenjeva, Gogolja ili Čehova, iako se dotiče njihove »naglo probuđene čežnje za srećom«, za onim što, kako kaže Čehov »intimno osjećamo, često bez sposobnosti da to jasno iskažemo riječima«, već prije na način Milana Kundere koji kroz danas već književno slavni pojam »litost« piše o svojim antijunacima koji iznenada, bez nekog određenog razloga (raz)otkrivaju vlastitu duhovnu i egzistencijalnu bijedu i »prokletstvo osjećaja vlastite prolaznosti« koje se ničim ne da potisnuti, ma koliko to intenzivno željeli i pokušavali.

Katunarić, ironičan, često humoran preispituje misterij ljudske prirode i u svom romanu, u potrazi za pronalaženjem puta životu »punog kapaciteta« shvaća (u camusovskom smislu riječi) kako naprosto nema snage svoj život urediti do kraja. Pristaje (se) na rješenje bez rješenja koje, čini se, vječno živimo, a Katunarić nam svojim tekstom maestralno poručuje kakve su posljedice te gorke i tegobne istine. 

»Smiješak Padra Pija« u formalnom je smislu roman o ljubavi u kojem se dodiruju dvije fabularne linije; prva se priča odvija u Francuskoj, a potom u Italiji, a druga u Brightonu u Engleskoj, a u obje je glavni lik Marko Bilić, dakle jedna te ista osoba. On je izgledom pristali mladić, koji uplašen ratnim zbivanjima u Hrvatskoj 1992. napušta domovinu i bježi u Francusku gdje pokušava preživjeti radeći razne poslove, da bi na koncu svršio kao učitelj hrvatskog jezika jednom tamošnjem dobrostojećem industrijalcu i pasioniranom lovcu. Tako je stekao skromna, ali ipak sigurna primanja koja bivaju dovedena u pitanje nakon nesporazuma sa svojim bogatim »učenikom«.

Tada se Marko Bilić, sav očajan odlučuje, kako se ne bi iznova našao na ulici bez posla, zavesti industrijalčevu suprugu Paolu, koja mu, iako znatno starija od njega, postaje ljubavnica. U međuvremenu, njen suprug iznenada umire i tako se Marko našao u posvema novoj situaciji koja mu, čini se, u prvi tren ide maksimalno u korist, jer ga lišava neizvjesne budućnosti i otvara mu nove perspektive. Međutim, on ubrzo shvaća da ga veza sa zahtjevnom Paolom sve više opterećuje i kako bi se izvukao iz tog vrzinog kola u koje se zapleo, Marko odlučuje prekinuti taj nesređeni odnos, napustiti ljubavnicu i otići u Brighton te upisati školu učenja engleskog jezika.

Međutim, neodgovoran kakav već jest, nakon skandala kojeg je izazvao u pijanom stanju, biva izbačen iz škole, te nakon toga odlučuje konačno učiniti nešto od vlastitog života. Ponukan pričama o padru Piju (o kojem mu je također pričala i Paola koja je do udaje živjela u mjestu svečeva djelovanja, u San Giovanni Rotondu) i njegovim »čudotvornim moćima koje liječe osmijehom i molitvom« Marko se odlučuje uputiti u Italiju, ne bi li u kontaktu s tim neobičnim karizmatikom pokušao naći izlaz iz nepodnošljive duhovne i duševne pustinje u kojoj je živio.

Katunarić kroz usta svog junaka kaže: »Dosad sam u životu navikao sumnjati, a sada bih, za promjenu želio malo vjerovati.« I gle čuda, u San Giovanni Rotondu Marko susreće Paolu, međutim to je sada susret dvaju stranaca koji su, oboje shvaćaju, oduvijek i po svemu, bez ogleda na raniji ljubavnički odnos, bili i ostali stranci. Ne mogu si oprostiti ranije grijehe, niti rane koje su si međusobno nanijeli, a kako kaže Katunarić u svom romanu: »Tko ne može oprostiti, taj ne može ni voljeti.«

Moćni rukopis

Katunarićeva literatura ne nudi laka rješenja; upravo suprotno, potiče nas na traženje i promišljanje, odnosno (za)daje nam okvir etičkih i estetskih kanona, unutar kojih sve vrvi idejama, traženjima, stavovima, pogledima… Ali, ako je, kako kažu strogi kritičari suvremene hrvatske književnosti, osrednjost njena karakteristika, Katunarić i kao pisac i kao intelektualac na to ne pristaje, niti se miri s tom činjenicom, već zahtjevan prema sebi, na isti se način postavlja i prema drugima, a to je jasno vidljivo i u njegovom djelu koje se umijećem riječi i uopće moćnim rukopisom izdiže iznad prevladavajućeg prosjeka u koji se, nažalost, naša novodobna literatura zaglavila.

Katunarićev tekst je zahtjevan, međutim, isplati se ući u avanturu čitanja ovog kompleksnog djela jer na koncu čitatelj biva nagrađen za svoj trud; tj. probijajući se kroz puninu i gustoću teksta jasnije dopiremo do (be)smisla o kojem nam autor govori. Kultura, o čemu Katunarić uopće ne dvoji, prostor je koji svojim književnim perom, bogatstvom raznovrsnih diskursa autor želi urediti i uputiti nas na činjenicu kako ne postoji samo jedan put kojim ispisujemo stvarnost, već ih postoji mnoštvo i stoga su nam i poezija i proza od životne važnosti. Naravno, ukoliko nam je istinski stalo, kako to kaže Paul Ricoeur, da se »probijemo kroz mrtve slojeve znakova živog logosa«, kako bismo otkrili prostore autentičnog življenja.

Svojom literaturom sjajno nam daje na uvid sliku, boju i zvuk svog teksta i tako nas postupno uvlači u magiju rukopisa kojom želi ovladati »beskrajem riječi«. Pritom je svjestan vlastite iluzije, ali joj se sa zadovoljstvom (teksta) cjelinom bića predaje i vlastito uživanje pisanja prenosi na naše uživanje čitanja. Teško da bi ijedan čitatelj ovog romana poželio biti nalik Marku Biliću; Katunarić je namjerno suzio izbor, jer svaki čovjek koji se (samo)svjesno pretvara u crva, koji se poput njega uvija oko svoje bijede i(li) koprca u svom jadu vlastite ispraznosti, osuđen je samo na jedno: beskrupulozno se boriti za vlastiti probitak, a zapravo u konačnici u korist vlastite štete.

Beskičmenjaci, slabići, ulizice i mogli bi nabrajati u beskraj, žive u vječno paničnom strahu kako neće ostvariti svoj naum, tako da ovaj roman možemo čitati i kao svojevrsnu anatomiju i patologiju jednog (ne)morala, kojom nas autor vraća camusovskoj filozofiji životnog apsurda i čovjeka kao stranca. Ali, ovo je ujedno i tekst upozoravajuće i uznemiravajuće istine kako se naš svijet može sagledati i drugim očima, ne samo kroz dioptriju poltronstva i beskrupuloznosti, ili nekog inog beščašća, dakle svih onih (o)lakih »pomagala« koja smo tijekom života do perfekcije svladali, već kako postoji i teži put, put plemenitosti, hrabrosti i znanja i utoliko književnost, kako je to u jednom razgovoru naglasio Katunarić »izriče istine koje se nitko drugi ne usudi izreći«.

Put traženja

Katunarić nas svojim literarnim umijećem potiče na put traženja, iskakanja iz kolotečine rješenja bez rješenja, a hoćemo li ga i možemo li ga, na koncu želimo li ga poslušati, o tomu svatko odlučuje ponaosob, jer tuđe iskustvo, svjesni smo, ne pomaže puno, ali barem olakšava da svijet prestanemo gledati kroz (crne ili ružičaste svejedno) naočale. Ili, kako kaže Wittgenstein: »Možda je vrijeme da nam konačno na um padne ideja da bi bilo dobro da ih skinemo«. I upravo to Katunarić pokušava svojom literaturom, jer ima dovoljno povjerenja u književnost, dovoljno znanja i senzibiliteta, prije svega u moć jezika kojim, kako kaže Paul de Man »čovjek imenuje, ali i preoblikuje samog sebe«.

Iluzija, možda, vjerojatno, alizato je za Katunarića književnost najljepša i najuzvišenija iluzija koja već tisućama godinama, usprkos svemu opstaje, jer nam na fascinantan način nudi rješenje bez rješenja i kao nadu i kao utjehu.

Novi list, Jaroslav Pecnik

Ljupka bodulska balada u ruhu pitke komedije priča je o dvije žene, Radosti i Asji. Prva iza sebe ima propali brak i još podosta manjih propasti, infišana je u astrologiju i svoju znanicu Asju koju doživljava kao potpunu suprotnost sebi samoj. Jer, za razliku od vječno potištene Radosti - kojoj su se roditelji, izgleda, krštenjem narugali - Asja je bezbrižna, nasmijana, svima privlačna i draga. To i ne bi bilo naročito čudno da dvije žene ne dijele gotovo identične natalne karte. Asja tako postaje isprva hobističkom, a potom i egzistencijalnom opsesijom sirote Radosti koja će prionuti na istraživanje njezina života. Dok ona u Bugarskoj bude kružila oko obitelji svoje zvjezdane dvojnice, pokušavajući saznati što više o njoj, Asja će provesti ljeto u Hrvatskoj, na Krku, prvo u društvu svoga prvoga muža i njegove nove supruge, a potom i među poljskim backpackerima.

Neke dionice romana čitatelja bi mogle navesti na zaključak kako je Valčanova na platnome popisu našeg Ministarstva turizma: "Ovdje je sve mekano, spokojno i lijepo. Sad više ne vidimo jednu, već niz malih uvala koje bljeskaju jedan za drugom, između pinija i maslina. Apsolutno nevjerojatne, kao izmišljene. Takvu vodu boja u prirodi nema i teško mi je povjerovati da nisu obojene." Neke druge dionice zvuče, pak, kao da ih je Bugarka ispisala nakon što joj je Gari Cappelli u nastupu bijesa uručio izvanredni otkaz ugovora o radu. Ovako, primjerice, opisuje čekaonicu na riječkoj Hitnoj pomoći: "Uplakana djeca sa zamotanim rukama, starci sa štapovima, ljudi u kolicima – svi izgledaju užasno ljuti i spremni na sve ne bi li nekom prepriječili put. Gotovo je s nasmiješenom i uređenom Hrvatskom. Kao da sam se vratila kući. Kroz otvorena vrata toaleta osjeti se vonj urina."

Valčanova je bistra žena koja dobro razumije kako se sva razlika između tobože zapadne Hrvatske i kobajagi istočne Bugarske može opisati činjenicom da se kod nas žestice služe na naprstke, a ne na kanistre ("Ovdje smo u Europi, pa ti toče u čašu samo trideset grama".). No, njezin "Otok Krah" nije knjiga o komparativnoj geopolitici i nacionalnim kulturnim stereotipima. Otok Krk koji je zbog slutnje privatnog sloma junakinje prigodno preimenovan u Krah, samo je živopisna pozornica priče koja nije ni bugarska ni hrvatska, nego univerzalna.

Priče koja se, u suštini, bavi našom paradoksalnom potrebom da u isti mah nekome pripadamo i budemo slobodni, pobjegnemo od samoće i njoj se s radošću priklonimo. Da stvar bude još i gora - a tu činjenicu darovita Bugarka šarmantno ističe - svi smo u manjoj ili većoj mjeri duboko uvjereni kako je sudbina prema nama bila škrta ili čak okrutna, a prema našim znancima neodmjereno milostiva.

Ina Valčanova ima meku ruku vješte obrtnice koja savršeno precizno odmjerava sve gorke i slatke sastojke, tvoreći od njih ljupku i pametnu, ali nimalo pretencioznu literaturu.

Andrés Neuman, argentinski pisac talijanskog, španjolskog, židovskog i njemačkog porijekla, prvi nam se put predstavio prije dvije i pol godine "Razgovorima nasamo", blistavim kammerspielom za tri dramska lica, potresnom obiteljskom pričom u umiranju muža i oca. Tko god je pročitao taj roman, poželio je da nas njegov hrvatski nakladnik u dogledno vrijeme obraduje novim naslovom iz Neumanova autorskog portfelja. I evo, želja nam se ispunila, premda, mogao bih se kladiti, nijedan fan "Razgovora nasamo" neće dobiti ono što je očekivao. Teško je, naime, čak i zamisliti knjigu koja bi se od nje više razlikovala nego što je to "Putnik stoljeća".

Dok su "Razgovori" bili neveliki opsegom, uznemirujuće suzdržani, a ne temperamentno raspričani, "Putnik" je romančina od 550 stranica gustoga sloga (prevoditeljica Tamara Horvat Kanjera se, bogami, pošteno naradila), s puno više likova koji većinu svoga romanesknog vremena provode prakticirajući neku vrstu antičkoga symposiona.

Radnja je situirana na početak devetnaestog stoljeća, na pola puta između Berlina i Dessaua, u imaginarni gradić Wandernburg, u koji glavni junak, prevoditelj Hans, stiže sa željom da tu predahne dan ili dva, pa onda nastavi svoje putovanje. No, poznanstvo sa starim verglašem, simpatičnim čudakom koji je i mudrac i redikul u istoj osobi, a potom i s atraktivnom, slobodoumnom Sophie, omest će njegove planove. Vrlo brzo Hans će postati stalni gost njezina salona, neformalnog debatnog kluba u kojemu se birano lokalno društvo okuplja i vodi oštroumne rasprave, ponajprije o umjetnosti i filozofiji, ali i o politici, društvenim pitanjima, svakodnevnome životu... Naravno, kako je i red, on će se u nju zaljubiti. Ni ona neće ostati ravnodušna pred njegovim šarmom, ali će se njihov odnos zakomplicirati zaslugom činjenice što je Sophie već obećana mjesnom fićfiriću, izdanku bogataške loze.

"Putnik stoljeća" u osnovi je ljubavna priča koja se razvija i zapliće, dok u drugome planu traje potraga za maskiranim manijakom koji u mračnim uličicama presreće i ubija žene. Stotinjak kartica bilo bi dovoljno čak i rastrošnome pripovjedaču da nam predoči tu storiju i njezine junake. No, Neuman nije pisao ovaj roman da bi nam predstavio ova ili ona, napeta ili manje uzbudljiva zbivanja, nego da bi preko njih lakše prošvercao debatu o skoro pa svakom pitanju koje može nažuljati intelektualno radoznalo čeljade.

Ova knjiga doima se kao kompilacija digresija, sva je skrojena od prvorazrednog esejističkog materijala koji nam je predočen u formi dijaloga. Manje darovit pisac tu bi razmetljivo eruditsku građu lako pretočio u naporno preseravanje, no Neuman je pisac s viškom talenata. Među ostalim, blagoslovljen je i humorističnom žicom (primjera radi, u galeriji pobočnih likova susrest ćete i trojicu gospode zvučnih prezimena - Rummenigge, Klinsmann i Voeller), pa se zna sačuvati od patetične pompoznosti.

Knjigu "Putnik stoljeća" najlakše je predstaviti sintagmom "totalni roman". U tome je libru sve ili barem sve što vam može pasti na pamet. On zapravo i nije knjiga - više sliči na knjižnicu. Priznajem, to može zvučati zastrašujuće, ali, vjerujete mi na riječ, "Putnik stoljeća", među ostalim, jest i prvorazredna zabava. Nemojmo se lagati, ovaj libar traži raspoložena, strpljiva i nedogmatična čitatelja, ali zato nudi gospodsko obeštećenje za vrijeme koje ćete potrošiti krenete li na literarnu đitu stopama Neumanova putnika.

Slobodna Dalmacija, Ivica Ivanišević

Otkad je ono Ivicu Ivaniševića - znamenitog splitskog novinara, kolumnista, urednika, scenarista i znalca svakovrsnih potrebnih i suvišnih vještina - pod stare dane krenulo s romanima, taj njegov naglo aktivirani gejzir nikako da presuši. I dobro je da je tako.

“Klanjam se” štivo je posve ivaniševićevsko, premda je smješteno daleko od njegova Splita i svih onih mediteranskih mirisa, boja i šušura. Uostalom, ako je likove jednoga prethodnog djela, pisce na rezidencijalnoj stipendiji, mogao smjestiti u neku rumunjsku selendru na sredokraći putova k Moldaviji, Transilvaniji, Nikuda i Ničemu, zašto u novome romanu ne bi mogao posegnuti za imaginarnom srednjoevropskom zemljom koja, doduše, po svemu nekako najviše nalikuje Češkoj, ali nije Češka, kao što nije ni Slovačka, Mađarska, Austrija ili bilo što drugo, a opet pomalo jest svaka od njih, ili od okrajaka njima susjednih zemalja? A sve to još negdje u sredini tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u posljednjem spokojnom vremenu prije najgore svjetske čovjekom izazvane kataklizme.

Kako god, u mirnome, učmalom i zaturenom gradiću na rubu zemlje ne dešava se uglavnom ništa osim što ljudi tiho odrađuju svoje živote po nekom odavno ustaljenom redu, na sigurnoj udaljenosti od vjetrova povijesti i pretjeranih ljudskih strasti. Gradonačelnik nema bog zna kakvoga posla i uredno pohodi lokalnu prostitutku koja mu je s vremenom više prijateljica nego, hm, poslovna partnerica, ne baš osobito genijalni šef policije zgubidani u pivnici jer nema vam u tome pospanom gradiću baš nekoga opasnog kriminala, svećenik u razdrndanim dječjim kolicima prenosi povelike količine piva koje skladišti ne bi li se tako borio protiv podivljale inflacije (pretvarajući novce od lemozine u nešto opipljivo, ako se tekućina tako može nazvati), a slično je i s drugim mjesnim uglednicima koji se svakodnevno sudaraju kao loptice u kakvoj igri.

Tu je i gradonačelnikov brat, daroviti umjetnik koji nije baš ostvario svoj potencijal jer je u međuvremenu pregorio pa ga je smjestilo u ludnicu iz koje povremeno utekne (pa će to učiniti, evo, baš na vrijeme za radnju ovoga romana), te nova učiteljica koja je u ljepuškasto, ali dosadno mjestašce došla u očajničkoj potrebi za kakvim-takvim poslom jer je iz prijestolnice takorekuć izgnana zbog svog radikalnog, podrivačkog političkog angažmana oličenog u ispisivanju nekoliko tekstova u ljevičarskim časopisima...

I što je onda tu roman, pitate se vi? Znajući Ivaniševića, siguran sam da bi se on i s ovim dobro snašao, no dakako da je ovo samo početna postavka. Vjetrovi povijesti, naime, nikada ne prestaju puhati, a kada zapušu dovoljno jako, mogu stići naposljetku čak i do ove zabačene palanke. U zemlji je izveden državni, zapravo vojni udar, demokracija je suspendirana onako kako se demokraciju već uvijek i suspendira, tako što vam neki nadobudni klipani slijeva ili zdesna visokoparno objasne da je ona ionako samo igračka pokvarenih i manipulativnih elita. I sada je cijelo mjesto u strahu što će biti. Isprva je sve isto, no malo po malo, knuta i čizma stižu i u gradić, mada ne osobno, nego samo telefonskim naredbama...

Odatle ne bi valjalo otkrivati što je dalje bilo, no dakako da će se u nevoljama pokazati tko je kakav, razumije se i da je većina uvijek spremna za sette bandiere, i jamačno da će se na kraju sve završiti bez težih gubitaka u ljudstvu i materijalu, baš onako “češki”, a uz puno inteligentnoga humora, vješto i elegantno izvedeno. Happy end? U romanu svakako, no pisac nas na koncu upozorava da se ova priča, zaboga, ipak zbiva u Mitteleuropi u tridesetima, a svi znamo što je poslije bilo. Nema, dakle, pravoga utočišta od povijesti, samo te huncut Ivanišević malo vukao za nos, ali nježno, pa se ne ljutiš, nego ti je drago što je tako.

Teofil Pančić, "Globus"

Dorta Jagić, jedna od najboljih i najprevođenijih hrvatskih pjesnikinja, ove je godine objavila zbirku lirskih eseja „Veće od kuće“ (HENA.com, 2018.). Da mi je kojim slučajem ova knjiga u ruke došla bez korica, mislim da bih prema specifičnom stilskom repertoaru prepoznala da je riječ o spomenutoj autorici. Njezin poetski rukopis odlikuje lirska retoričnost, senzibilnost i refleksivnost.

Žanr eseja se u posljednjih nekoliko desetljeća pojavljuje u različitim oblicima zahvaljujući eksperimentalnim i alternativnim strategijama u oblikovanju njihove strukture. Lirski pristup dokumentaristici postaje sve popularniji kako sve veći broj autora probija granice između dokumentaristike i poezije. U pokušaju postavljanja precizne definicije lirskog eseja susrest ćemo se s mnoštvom pitanja, prepreka i dvojbi, ali se vrlo lako mogu utvrditi neke od temeljnih značajki koje dijele svi tekstovi svodivi pod ovaj naziv.

Prije svega u središtu teksta mora postojati jedna ideja ili motiv oko kojih se vrte asocijacije i (auto)refleksije. Nadalje, napušta se pripovjedna linearnost i diskurzivna logika, a oslobađaju meditativnost i poetska refleksija. Dorta Jagić žarišnu ideju svoga lirskog eseja odmah sugerira naslovom, ''Muzeji cimetne boje'', „Pohvala vodi“, Pohvala hotelima i sl. U njima je posebno važan prijedlog „o“ (''O okretištima ili Zelena zraka'', ''O čekanju'', ''O kavi'',) kojima se montaigneovski ograđuje od sveobuhvatnosti ili precizne teorijske razrade tematiziranog. O naslovnoj se temi potom promišlja kroz brojna motivska ulančavanja i slikovite opservacije. Budući da ovaj žanr polazi od pojedinačnog ka univerzalnom iskustvenom, i ovdje dolazi do identifikacije čitatelja/ice te autorskog glasa, odnosno pripovjednog subjekta ili lirske junakinje eseja. Dorta Jagić taj emotivni odnos uspostavlja  s lakoćom. Tome pridonosi sadašnji trenutak u koji autorica uvlači čitatelja što ima mnogo snažniji učinak od pripovijedanja koji na stvari, ljude i događaje gleda s određenim vremenskim odmakom kao što je to slučaj na primjer s memoarima. Naposljetku, lirski esejizam ne zanimaju objektivne analize niti činjenice, nego uspostavljanje ritma, sučeljavanje dviju stvarnosti, unutarnjeg i vanjskog, transgresija. 

Motivsko-tematski svijet Dorte Jagić je onaj svakodnevni. Ona poetizira pojmove kao što su   muzej, voda, kišobran, kava, hotel, ljepota, vlak itd., onako kako se njima bavi i u svojoj poeziji i prozi, sklona poentiranju ali ne i zatvaranju teksta. Autorica jukstapozicionira objektivni i subjektivni materijal koji dalje tvore nefabularne priče bez klimaksa. I u ovom tipu diskursa na snazi je za ovu autoricu karakteristična hipermetaforizacija i lucidnost u izvedbi. Izdvojila bih dva najuspjelija teksta ''O zakrivačima ljepote'' i ''O čekanju'' koji su izrazito melankolični, domišljati, slikoviti i najotvoreniji za čitateljsko ''prepoznavanje''.

Knjiga ''Veće od kuće'' trebala bi se čitati terapeutski, u propisanim dozama, jer se od takvih zgusnutih tekstova treba i ''odmoriti''. Tek kad se napravi nekoliko koraka unatrag mozaične slike se izoštre, a na površinu isplivaju čitateljske skrivene čežnje. Takav proces zahtijeva fokusiranost, koncentriranost na detalje i usredotočenost na svaku misao. Osim toga takav tekst traži i  hvatanje brojnih književnih, filmskih, glazbenih i općenito pop-kulturnih referenci. 

Esejistički rukopis Dorte Jagić je poput divljeg djeteta, potomak poezije i proze, eseja i pjesme, fikcije i dokumentaristike. Autorica jezikom i nježnom lirskom notom pomiruje ove oprečnosti i stapa ih u krhak, ali stabilan narativ. Svaki njezin lirski esej vječnost je stisnuta u jedan trenutak, kadenca koja je istovremeno svoja i dio cjeline. U knjizi ''Veće od kuće'' ne treba tražiti stvarnost, nego muziku stvarnosti i prirode  – muziku lijepih, nestvarnih stvari.

Magdalena Blažević, Express